ponedjeljak, srpnja 07, 2014

ISKRA by Gary Wilkerson

Iskra je prolazna; traje samo kratku sekundu prije nego se ugasi. Međutim, svrha iskre je da zapali stvari, da nešto započne. Primjerice, iskra je potrebna za plinski štednjak da bi se upalio plamen koji čini kuhanje. Ali sama iskra nije vatra; ona ne bi obavila kuhanje.

Da bismo živjeli u punini koju je Bog naumio za naše živote, potreban nam je plamen koji se neprekidno napaja uljem Božje nesavladive milosti. Davidov život nam pokazuje razliku. On je imao ista duhovna iskustva kao i Šaul: dotakla ga je i pomazala ruka Božja. Međutim, iskra koju je primio David raspirila se u plamen. "Samuel uze rog s uljem, i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana" (1 Sam 16,13). Ovaj posljednji izraz – "od onoga dana" – ukazuje na razliku u Davidovu i Šaulovu životu. Kad je David jednom primio iskru od Boga, čuvao ju je, raspirivao i napajao. On je odlučio: "Ja želim da se ova iskra raspiri u gorući plamen za Gospodina."

Kad dođe Božja iskra, ona nas može umiriti, ali isto tako, ona je da bi stvorila vatru koja čisti. Plamen njegove svetosti čisti nas od stvari koje nam ne pripadaju i dok spaljuje nečistoću grijeha, uzrokuje da zamrzimo svoj kompromis. On isto tako u nama raspiruje žar za svetošću, tako da možemo reći kao i David: "Gospodine, želim biti čist pred tobom i imati prav duh."
Mnogi kršćani odupiru se tome. Osvjedočenje može voditi do promjene, ali mi ne moramo biti voljni promijeniti neke naše navike ili stvari koje priželjkujemo. David govori o otporu svoga vlastitog srca, vruće moleći: "Ne odbaci me od lica svojega i svoga Svetog Duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim" (Ps 51,13-14).

Pogledajte u ovom stihu Davidov naglasak na poslušnost. Apostol Pavao mogao je biti neposlušan Božjem vodstvu te otići u misiju svojim vlastitim putem. Zapravo, bio je željan odnijeti evanđelje u Aziju, ali govori da mu je Duh Sveti zabranio poći onamo. Znao je da ako nastavi svojim vlastitim putem, ožalostit će Duha Svetog. Još bi uvijek bio spašen i Bog bi ga još uvijek ljubio, ali ugasio bi silu Duha da djeluje u njegovu životu.

To je točno ono što se dogodilo kralju Šaulu. Dok je nastavljao biti neposlušan, sila Duha Božjeg da bi bio koristan sve više je slabila. Nakon nekog vremena, više nije čuo glas Božji niti je osjećao poticaj njegova Duha jer nije dopustio da se začetna iskra raspiri u očišćavajući plamen.