srijeda, lipnja 02, 2010

SLAVA BOŽJA

"Proslavi ti mene kod sebe …" (Iv 17,5).

Nitko ne može ispravno definirati slavu Božju kao što ne može definirati ni njega. Slava je punina Božja, a to je pretežak predmet za naše ograničene umove. Međutim, ipak nešto znamo.

Kad Bog daje svoju slavu, daje sebe. Onaj tko prima njegovu ljubav, dobiva i njegovu milost, njegovu svetost, njegovu snagu. Onaj tko prima njegovu milost dobiva i njegovu ljubav i sve ostalo što je punina Božja. Oni koji traže slavu Božju moraju naučiti da nam on zapravo želi dati samoga sebe, što znači da želi da uživamo u punini odmora i pouzdanja.

Prije nego je ostavio zemlju da se vati svome Ocu, Isus je molio: "A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samoga slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet" (Iv 17,5).

Prije nego je svijet postao Isus je bio u krilu Očevu. Bio je jedno s Ocem i to je bila slava. Radost i slava njegovu biću bilo je zajedništvo s Ocem. Imao je prisnost i zajedništvo i bili su jedno.

Mi tako malo znamo o njegovoj slavi. O njoj razmišljamo samo kroz poimanje svemirske sile i sjaja. Slava Božja potpuno nam je tuđa; čak ne razumijemo ni što je Isus mislio kad je rekao: "Ja se u njima proslavih" (Iv 17,10).

Jeste li znali da je Isus Krist proslavljen u svojim svetima – sada? On boravi u nama u svoj svojoj božanskoj punini. U njemu smo potpuni. Kad dolazi boraviti u nama, dolazi u svoj svojoj slavi, moći, veličanstvu, svetosti, milosrđu, ljubavi. Primili smo slavu potpunog i cjelovitog Krista. Imamo otvoreno nebo – dođimo, dakle, hrabro do prijestolja milosti i prinesimo svoje prošnje. Kako je divno doći odande sa sigurnošću i nadom!