ponedjeljak, lipnja 14, 2010

KRIST NAJVIŠE TRPI KAD ONI KOJE LJUBI SUMNJAJU U NJEGA

Isus je ljubio Lazara i njegove dvije sestre Mariju i Martu. Njihov dom je za Gospodina bio oaza. Znamo da su Lazar i njegova obitelj ljubili Isusa, ali Pismo najviše naglašava i ističe Kristovu ljubav za njih: "Bolestan je onaj koga ljubiš" (Iv 11,3).

Kad je Isus to čuo, poslao im je poruku: "Ova bolest nije smrtonosna, već je određena za slavu Božju: da proslavi Sina Božjega" (Iv 11,4).

Isus je znao da je njegov Otac kroz ovo čudo naumio njega proslaviti, a njima dati pouzdanje i vjeru. Ali u kakvo se to iskustvo dubokog trpljenja pretvorilo za Isusa! Učenici su posumnjali u njega, Marija i Marta su posumnjale, a tako i rasplakani Lazarovi prijatelji.

Je li Marta znala kako ga je duboko povrijedila kad ga je optužila da je bio prezaposlen i nezainteresiran za njezin problem? "Gospodine, da si bio ovdje na vrijeme, ali sad je prekasno, šteta je već počinjena" (vidi Iv 11,21).

Je li Marija znala kako je to povrijedilo njezina Gospodina kad je sumnjala u njegovu silu uskrsnuća? Jasno joj je rekao: "Uskrsnut će brat tvoj", ali ta riječ nije bila dovoljna. Zapravo je odgovorila: "O da, uskrsnut će na dan uskrsnuća, ali to ne pomaže danas" (vidi Iv 11,24).

Kako je bolno moralo biti za Krista da njegovi najdraži prijatelji sumnjaju da on ima svu silu koja im je potrebna! "Zar još ne znate tko sam ja?" kao da je Gospodin pitao. "Ja sam uskrsnuće i život. Vjerujte u mene. Ja imam silu, život" (vidi Iv 1,25).

Mislim da mi ne znamo kako je duboka bila njegova bol u tom trenutku. Njegovi vlastiti učenici nisu mogli shvatiti tko je on. Bilo je već dovoljno bolno da ga njegova vlastita nacija, vlastiti narod, nije znao, ali zar ni njegovi ljubljeni nisu prepoznali njegovu silu? Je li sam sebi morao reći: "Ne vjeruju ni moji najdraži prijatelji, tko će onda ikada vjerovati?"

Sumnjanje u njegovu silu je to što uzrokuje takvu bol i muku našem Gospodinu! Ako se mi, njegovi najdraži prijatelji, nećemo uzdati u njegovu silu i vjernost, tko će onda? Nazivamo ga prijateljem i Gospodinom, ali ne živimo svoje živote kao da on ima silu koja je potrebna da ostanemo pobjedonosni i radosni – u svim svojim bolima i teškoćama.

Ono što doista ugađa srcu našega Gospodina je njegovo dijete koje potpuno počiva u njegovoj ljubavi i nježnoj brizi.