srijeda, rujna 17, 2008

SNAGA ZA ULAZAK U NAZOČNOST BOŽJU

"Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama – taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor … Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnom uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22)

Dvije su strane Kristova djela na Golgoti. Jedna strana je blagodat čovjeka, a druga je blagodat Božja. Jedna je za grešnika, druga je za Boga.

Dobro smo upoznati s tom blagodati na ljudskoj strani. Kristov križ osigurao nam je oproštenje za naše grijehe. Dana nam je sila pobjede nad svakim ropstvom i vlašću nad grijehom. Primili smo milost i milosrđe. I, dakako, dobili smo obećanje vječnog života. Križ nam je dao sredstva bijega od užasa grijeha i pakla.

Zahvaljujem Bogu za tu blagodat križa čovječanstvu i za divno olakšanje koje on donosi. Radujem se da se to iz tjedna u tjedan propovijeda u crkvama širom svijeta.

Međutim, postoji i druga blagodat križa, blagodat o kojoj znamo vrlo malo. Ona je Očeva. Vidite, vrlo malo znamo o Očevoj radosti koja mu je omogućena križem. To je radost koja mu dolazi kad god prima izgubljeno dijete u svoju kuću.

Ako je sve u što smo uperili pogled o križu oproštenje, ako je to završetak svega našeg propovijedanja, onda smo promašili važnu istinu koju je Bog namijenio za nas u vezi s križem. Ovdje postoji potpunije razumijevanje toga i ono je u vezi s njegovom radosti. Ta istina jamči narodu Božjem daleko više od samog olakšanja. Ona donosi slobodu, počinak, mir i radost.

Po mom mišljenju, većina kršćana je naučila hrabro doći pred Boga po oproštenje, po ispunjenje svojih potreba, po odgovore na molitvu. Ali njima nedostaje hrabrost u ovom vidu vjere – vidu koji je presudan za njihovo hodanje s Gospodinom.

Gospodin se vrlo raduje što nam je križ osigurao otvoren pristup do njega. Doista, najslavniji trenutak u povijesti bio je kad se onoga dana kad je Krist umro hramski zastor razderao na dvoje. Upravo u tom trenutku započela je Božja blagodat. U onom trenutku kad se hramski zastor – odvajajući čovjeka od svete Božje nazočnosti – razderao, nešto se neopisivo dogodilo. Od te točke nadalje ne da je samo čovjek bio u stanju doći u Gospodnju nazočnost, nego je i Bog mogao izaći k čovjeku.