ponedjeljak, rujna 15, 2008

HODATI KAO NOV ČOVJEK

Priča vam je poznata. Jedan je mladić uzeo svoj dio nasljedstva i spiskao ga na razvratan život. Završio je kao slomljen čovjek, uništena zdravlja i duha te se na najnižoj točki odlučio vratiti ocu. Pismo nam govori: "Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vata i izljubi ga" (Lk 15,20).

Kao što vidimo, ništa nije spriječilo oca da oprosti ovom mladiću. Ovaj mladić ništa nije trebao učiniti – čak ni priznati svoje grijehe – jer se otac već pobrinuo za pomirenje. Doista, sve se to dogodilo na očevu inicijativu; potrčao je k svome sinu i zagrlio ga čim ga je vidio da dolazi cestom. Istina je, oproštenje nikada nije problem za nijednog oca koji ljubi. Isto tako, ono nikada nije problem ni za našega Oca kad vidi jedno raskajano dijete.

Dakle, oproštenje jednostavno nije predmet ove usporedbe. Zapravo, Isus jasno daje na znanje da ovom izgubljenom sinu nije bilo dovoljno da mu bude oprošteno. Otac nije zagrlio svoga sina samo da mu oprosti i da onda ide svojim putem. Ne, ovaj je otac čeznuo za više od same sinovljeve obnove. On je želio društvo svoga sinom, njegovu nazočnost i zajedništvo.

Iako je izgubljeni sin primio oproštenje i naklonost još jednom, još uvijek se nije smjestio u kući svoga oca. Njegov je otac mogao biti zadovoljan i radost mu potpuna tek kad je njegov sin bio uveden u njegovo društvo. To je predmet ove usporedbe.

Tu priča postaje vrlo zanimljiva. Sin se ipak nije osjećao lagodno kad mu je otac oprostio. Zbog toga je oklijevao uči u očevu kuću. Zapravo mu je rekao: "Kad bi ti samo znao što sam činio, sve prljave, bezbožne stvari. Griješio sam protiv Boga i protiv tvoje ljubavi i milosti. Ne zaslužujem tvoju ljubav. Imaš svako pravo odbaciti me."

Pogledajte kako je otac odgovorio svome sinu. Nije izgovorio nijedne riječi prijekora. Nema spomena o tome što je izgubljeni sin činio, ni riječi o njegovom buntovništvu, ludosti, razvratnom životu, duhovnoj propasti. Zapravo, otac čak nije priznao pokušaje svoga sina da ostane vani, nedostojan. Sve je to zanemario! Zašto?

U očevim očima, stari je sin bio mrtav. Taj sin više uopće nije bio u njegovim mislima. U očevim očima taj sin koji se vratio kući sad je bio novi čovjek. Njegova se prošlost nikada više nije spominjala. Otac je govorio: "Što se mene tiče, stari je sin mrtav. Sad hodaj sa mnom kao nov čovjek. Nema potrebe da živiš pod krivnjom. Grijeh je riješen. Dakle, hrabro dođi u moju nazočnost i budi dionik moje milosti i milosrđa."