utorak, rujna 23, 2008

POD VLAŠĆU MILOSTI

Izgubljenom je sinu bilo potrebno ono što apostol Pavao naziva "obnovom uma". Volim čitate ove riječi iz te usporedbe: "Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo" (Lk 15,22-23).

Izgubljeni je sin razmišljao o osudi, a to je u njega usadio sotona. Danas se ista stvar događa mnogoj djeci Božjoj. Naš Otac se radije nad nama i grli nas svojim dragim rukama. Međutim, mi mislimo da poniznost znači govoriti Bogu kako smo bili loši te radije iskopavamo svoje prošle grijehe nego se pouzdajemo u iskazivanja njegove ljubavi. Sve to vrijeme, opterećeni krivnjom, mislimo: "Mora biti ljut na mene. Gore sam griješio nego drugi."

Kad su očeve sluge donijele najbolju haljinu u kući i odjenule sina, to predstavlja odjevenost u Kristovu pravednost. Zatim mu je otac stavio prsten na prst, što označava njegovo jedinstvo s Kristom. Na kraju mu stavlja cipele na noge, što predstavlja obuvenost u evanđelje Kristova mira. Ovaj dragi otac svome je djetetu pokazivao: "Skini te krpe svoga tijela, te dronjke samonastojanja da mi ugodiš. Dopusti mi da ti pokažem kako ja na to gledam. Dolaziš u moju kuću i u moju nazočnost kao novo, kraljevsko dijete. Ne dolaziš kao prosjak ili rob, već kao moj sin u kome se radujem. Dođi sad sa svom hrabrošću i sigurnošću!"

Jednako je istina i za nas danas. I mi moramo biti obnovljeni u svome razmišljanju u vezi s tim kako nas Bog prima u svoju nazočnost. "Prema tome, braćo, budući da imamo hrabrost ući u Svetinju nad svetinjama krvlju Isusovom, novim i životonosnim putem koji nam je on otvorio kroz zastor, pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22).

Riječ "hrabrost" ovdje dolazi iz korijena koji znači "oslobođen rob". To znači, ne više pod zakonom grijeha i smrti, nego pod vlašću milosti. Ukratko, mi smo ljubavlju Očevom – jedino po njegovoj milosti – kvalificirani za dolazak u njegovu nazočnost. A evo tu je ta kvalifikacija: "… da veselo zahvaljujete Ocu, koji nas učini dostojnima (kvalificira) sudioništva u baštini svetih u svjetlu. On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha" (Kol 1,12-13).