MOLITVA KOJA TRESE PAKAO
Kad je pisana Danielova knjiga, Izrael je bio u babilonskom ropstvu. Sa šestim poglavljem, nakon dugačke službe, Daniel je imao osamdeset godina.
On je uvijek bio čovjek molitve. A i sada, u starosti, nije mu na pamet padalo da uspori u tome. Pismo ne spominje da je Daniel pregorio od obeshrabrenja. Naprotiv, tada je tek započinjao. Pismo pokazuje da čak i kad je ušao u osamdesete, njegove su molitve potresle pakao i razbjesnile đavla.
Kralj Darije postavio je Daniela na najveću službu u zemlji. Postao je jedan od tri ravnopravna pročelnika, vladajući i upravljajući satrapima koji su bili nad sto dvadeset provincija. Darije je više od ostalih pročelnika volio Daniela i namjeravao ga je postaviti nad svim kraljevstvom (Dn 6,3).
Očito je Daniel bio vrlo zaposlen prorok. Mogu tek zamisliti kakvi su sve pritisci bili na tom službeniku, s bogatim rasporedom i mnogim sastancima koji su mu oduzimali vrijeme. Međutim, ništa nije moglo Daniela spriječiti da ne održava svoje sate molitve; nikada nije bio prezaposlen da ne bi molio. Molitva je ostala njegova središnja zaokupljenost, prednjačeći iznad svih drugih potreba i zahtjeva. Triput dnevno on se iskradao od svojih obveza, bremena i potraživanja kao vođe da provodi vrijeme s Gospodinom. Jednostavno se povlačio od svih aktivnosti i molio. I Bog mu je odgovarao. Svu svoju mudrost, vodstvo, poruke i proročanstva primio je dok je bio na koljenima (Dn 6,10).
Možda ćete pitati kakva je to molitva koja trese pakao? Ona dolazi od vjernoga, revnog sluge koji vidi da je njegova nacija i crkva pala duboko u grijeh. Taj čovjek pada na koljena vapeći: "Gospodine, ne želim biti dio onoga što se događa. Daj da budem primjer tvoje sile očuvanja usred ovoga pokvarenog vremena. Nije važno ako i nitko drugi neće moliti. Ja ću moliti."
Prezaposleni ste da biste molili? Kažete li: "Ja sve uzimam po vjeri"? Možda mislite: "Bog poznaje moje srce i zna koliko sam zaposlen. U mislima molim tijekom cijeloga dana."
Vjerujem da Gospodin želi kvalitetno vrijeme, ne u žurbi, da bude nasamo s nama. Molitva tada postaje čin ljubavi i odanosti, ne samo vrijeme prošnje.