subota, listopada 01, 2016

GLAS DJETETA - Carter Conlon

U Lukinoj knjizi vidimo još jedno razdoblje vremena kad je društvo bilo u potpunom kaosu. Ljudi su tražili utjecaj i autoritet, a tamo gdje je svjedočanstvo Božje fizički prebivalo dominirala je strana vlast.
Siguran sam da su se tamo održavali molitveni sastanci i ljudi su vapili Bogu, jer u toj su generaciji postojali religiozni i pobožni ljudi. Međutim, dok je svatko imao neku mentalnu sliku kako bi sila Božja trebala izgledati, iznenada se na sceni pojavilo nešto što nije bilo razumljivo.
ŠAPAT U JASLAMA
Nitko nije očekivao da će Bog pokazati svoju silu i dati svome narodu snagu da ide naprijed na  način kako je to učinio. Usred svih glasova, pjevušenja religioznih revnosnika, pojavila se sila Božja – i to glas djeteta! Nije to bio vjetar ni oganj ni potres – nego šapat u jaslama. Međutim, tko je bio u stanju čuti ga?
Religiozni ljudi ga nisu mogli čuti. Ljudi od vlasti i od utjecaja nisu ga mogli čuti. Oni koji su bili usredotočeni samo na samoga sebe nisu ga mogli čuti; niti Rimljani koji su bili usredotočeni na vlast i silu. I tako je Bog otišao k nekolicini pastira u polju, razderao pokrivalo između vremena i vječnosti i poslao anđele da zapjevaju: "Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi" (Lk 2,13-14). Drugim riječima: "Sad je došlo sve za čime ste ikada čeznuli."
BUDITE TIHO DA MOŽETE ČUTI
Pastiri su se digli i otišli do jasala, samo da bi našli ništa više nego djetetov šapat. Bio je to glas tako tih da su svi morali utihnuti kako bi ga čuli. Međutim, na kraju, "se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli onako kako im je bilo rečeno" (Lk 2,20).
U fizičkom svijetu, to bi se smatralo ludošću! Ali tihi glasić bio je sila Božja objavljena čovjeku još jednom.

Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001.