četvrtak, travnja 07, 2016

BEZ SVJEŽEG OTKRIVENJA

Luka 1 uključuje jedan od najjasnijih slučajeva ozbiljne nevjere. Sjećate se priče o pobožnom Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Zaharija je bio odan svećenik koji je trpio zbog jedne epizode nevjere. Njegova priča ilustrira kako Bog ozbiljno uzima taj grijeh.

Pismo kaže da su Zaharija i njegova žena bili "pravedni pred Bogom, jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim" (Lk 1,6). Tu je bio pobožan čovjek koji je nosio plašt svoga cijenjenog položaja. Služio je pred kadionim oltarom, a kâd predstavlja molitve i prošnje, djela čistog štovanja. Ukratko, Zaharija je bio vjeran i poslušan, sluga koji je čeznuo za Mesijinim dolaskom.

Dok je jednoga dana služio, Bog mu je poslao anđela Gabriela da mu kaže kako će njegova žena roditi sina. Gabriel je rekao da će sinovljevo rođenje biti razlog radosti mnogih u Izraelu i dao mu je detaljne upute kako podići sina. Međutim, dok je anđeo govorio, Zaharija je drhtao od straha. Iznenada su se misli ovoga pobožnog čovjeka ispunile sumnjom te se predao strašnoj nevjeri. Pitao je anđela: "Kako mogu znati govoriš li mi istinu? Na kraju krajeva, moja žena i ja smo stari" (vidi Lk 1,18)

Bog nije dobronamjerno uzeo Zaharijinu sumnju i proslijedio je ovu kaznu tom svećeniku: "A jer nisi vjerovao mojim riječima … ti ćeš zanijemjeti i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude" (Lk 1,20).

Što nam govori ova epizoda? Ona govori da nevjera zatvara naše uši za Boga, čak i kad nam jasno govori. Ona nas isključuje od svježeg otkrivenja i sprečava nas od prisnog zajedništva s Gospodinom. Iznenada, jer više ne čujemo od Boga, nemamo što propovijedati ili svjedočiti. Koliko god smo vjerni ili revni, na sebe navlačimo oduzetost ušiju i jezika, kao Zaharija.