srijeda, veljače 06, 2013

DOBROTA GOSPODNJA

"Svakog napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači i mami" (Jak 1,14). Svi smo mi mamljeni našim požudama, svaki pojedini od nas bez izuzetka!

Jakov zatim dodaje: "Zatim, požuda, pošto začne, rađa grijeh" (Jak 1,15). Ovdje on govori o procesu rađanja. U svakom pojedinom našem srcu je utroba požudâ i svaki grijeh koji počinimo rađa se iz te utrobe. I upravo kao što dva djeteta nisu slična, nisu ni dva grijeha. Svaka osoba stvara svoju vlastitu vrstu grijeha. Kako godine prolaze, mnogim kršćanima postaje udobno s njihovim tajnim grijehom te, poput Lota, oslijepe na njega i počnu ga uzimati olako.

Sjećam se mnogih takvih primjera u tijelu Kristovu. Mi žmirkamo na grijeh traženja da nas drugi veličaju ili na grijeh žudnje za položajem. Žmirkamo na grijeh ponosa nad našim duhovnim korijenima, našim biblijskim znanjem, našim dosljednim molitvenim životom. Sebe možemo vidjeti kao ponizne, ljubazne, poučljive – ali nismo.

Bog nijedan naš grijeh ne uzima olako. Naučio sam to na težak način. Danas, kad pogledam unatrag na preko pedeset godina službe, zadrhtim kad vidim ona razdoblja kad me prevario grijeh ponosa.

Sjećam se da sam bio poseban govornik na određenoj propovjedničkoj konferenciji. Mislio sam: "Gospodin me blagoslovio takvim velikim otkrivenjem. Nimalo me nije impresioniralo nijedno od ovih velikih imena ovdje. Bog me od rođenja odvojio kao pomazanog propovjednika."

Ne dugo nakon toga, završio sam pod istraživačkim svjetlom Duha Svetog i ono se uperilo ravno u moj ponos. Da se nisam oslonio na Pavlove riječi da ostavimo ranije stvari iza sebe, pao bih u očaj. Ali Bog mi je pokazao milosrđe i zahvalan sam mu za milost i strpljenje prema meni, i tada i sada.

Danas je vapaj moga srca: "Gospodine, znam da nisam ponizan, skroman propovjednik kao što sam uvijek o sebi mislio. Bio sam hvalisav, samouvjeren, nagao. Sad shvaćam da je svako pomazanje koje imam zbog tvoje dobrote!"