DUH OBESHRABRENJA

"Pogurih se i zgrčih, povazdan lutam žalostan … Iscrpljen sam i satrven posve, stenjem od jecanja srca svojega … Srce mi udara silno, snaga me ostavlja, i svjetlost vida očinjeg gasi se … A ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram. Postadoh ko čovjek koji ne čuje i koji u ustima nema odgovora" (Ps 38,7.9.11.14-15).

Dok sam čitao ovaj psalam, zamišljao sam Davida kako je pao u očaj. Možda je ono što ga je najviše uznemirilo bilo to što nije mogao razumjeti zašto je iznenada oboren tako nisko. Ovaj čovjek gladovao je za Gospodinom, izlijevajući mu svakodnevno svoje srce u molitvi. Štovao je Boga i pisao psalme veličajući njegovu milost. Ali sad, u svom potištenom stanju, sve što je mogao učiniti bilo je zavapiti: "Gospodine, na kraju sam snage i nemam pojma zašto se to događa!"

Poput mnogih obeshrabrenih kršćana, David je pokušao otkriti zašto se osjeća tako prazan i slomljen u duhu. Vjerojatno je ponovno oživio svaku pogrešku, grijeh i ludo djelo u svom životu te pomislio: "O, Gospodine, jesu li me sva moja lakoumna djela ostavila tako ranjena da sam bez nade?"

Na kraju je zaključio da ga to vjerojatno Bog kažnjava. Zavapio je: "Jahve, u srdžbi svojoj nemoj me karati, i nemoj me kazniti u svojemu gnjevu" (Ps 38,2).

Dopustite mi istaknuti da David u ovom psalmu nije pisao samo o svome vlastitom stanju. On opisuje nešto s čime se u nekoj točki svoga života suočavaju svi odani Isusovi sljedbenici koji ga ljube – našavši se pod napadom mučnog duha obeshrabrenja, koji dolazi ravno iz utrobe pakla. Nijedan kršćanin to sâm ne donosi na sebe niti mu to šalje Gospodin; takav napad obično nema veze ni s kakvim specifičnim grijehom ili pogreškom vjernika.

Vrlo jednostavno, duh obeshrabrenja sotonino je najsnažnije oružje protiv Božjih izabranika. On to najčešće koristi pokušavajući nas uvjeriti da smo na sebe navukli gnjev Božji time što nismo dosegli njegove svete standarde. Ali apostol Pavao nas potiče da ne postanemo plijen đavolje zamke: "… da nas ne bi prevario sotona; njegove nakane vrlo dobro poznajemo" (2 Kor 2,11).