SMRT JE DOBITAK?
Pavao je rekao: "Smrt je dobitak" (Fil 1,21). Takav govor apsolutno je stran našem modernom duhovnom rječniku. Postali smo takvi štovatelji života da imamo jako malo želje otići i biti s Gospodinom.
Pavao je rekao: "Pritisnut sam, i to s dvije strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje" (Fil 1,23). Međutim, radi pouke obraćenika, mislio je da je bolje "ostati u ljušturi" ili kao što je to on rekao, "ostati u tijelu".
Je li Pavao bio morbidan? Je li imao neku nezdravu fiks-ideju o smrti? Je li pokazivao nedostatak poštovanja prema životu s kojim ga je Bog blagoslovio? Apsolutno ne! Pavao je živio svoj život do punine. Za njega je život bio dar i on ga je koristio da vodi dobru bitku. Pobijedio je strah od "žalca smrti" i sad je mogao reći: "Bolje je umrijeti i biti s Gospodinom nego ostati u tijelu."
Oni koji umiru u Gospodinu su pobjednici; mi koji ostajemo smo gubitnici. Smrt nije krajnje iscjeljenje, nego uskrsnuće! Smrt je prijelaz i ponekad je taj prijelaz bolan. Bez obzira koliko bol i trpljenje poharalo tijelo, to nije vrijedno usporedbe s neiskazanom slavom koja čeka one koji podnesu taj prijelaz.
Svaka poruka o smrti nas uznemiruje. Nastojimo o njoj uopće ne razmišljati. Sumnjamo da su oni koji govore o njoj morbidni. Povremeno govorimo o tome kako nebo mora izgledati, ali smrt je uglavnom tabu-tema.
Kako su drukčiji bili prvi kršćani! Pavao je mnogo govorio o smrti. Zapravo, naše uskrsnuće od mrtvih o kojem govori Novi zavjet naša je "blagoslovljena nada". Ali danas se smrt smatra uljezom koji nas odrezuje od dobra života na koji smo navikli. Tako smo obasuli naše živote materijalnim stvarima da nam se život zaglavio. Svijet nas je uhvatio materijalizmom. Više ne možemo podnijeti misao da napustimo naše lijepe kuće, divne stvari, šarmantne ljubimce. Kao da mislimo: "Umrijeti bi sad bio veliki gubitak. Ljubim Gospodina, ali potrebno mi je vrijeme da uživam u svojoj nekretnini. Oženjen sam. Tek moram isprobati svoje volove. Potrebno mi je više vremena."
Jeste li primijetili da je danas vrlo malo govora o nebu ili o ostavljanju ovoga starog svijeta? Umjesto toga, bombardirani smo porukama kako da koristimo vjeru da postignemo više stvari. Kakav zakržljali koncept Božjega vječnog nauma! Nije čudo da se toliki kršćani boje pomisli o smrti. Istina je, daleko smo od razumijevanja Kristova poziva da ostavimo svijet i sve njegove zamke. On nas poziva da dođemo i umremo, da umremo bez građenja spomenika sebi, da umremo bez brige kakva će o nama ostati uspomena. Isus nije ostavio autobiografiju, ni ogromni stožer, ni univerzitet ili biblijski koledž. Ništa nije ostavio da bi ovjekovječio uspomenu na sebe, osim kruha i vina.
Pavao je rekao: "Pritisnut sam, i to s dvije strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje" (Fil 1,23). Međutim, radi pouke obraćenika, mislio je da je bolje "ostati u ljušturi" ili kao što je to on rekao, "ostati u tijelu".
Je li Pavao bio morbidan? Je li imao neku nezdravu fiks-ideju o smrti? Je li pokazivao nedostatak poštovanja prema životu s kojim ga je Bog blagoslovio? Apsolutno ne! Pavao je živio svoj život do punine. Za njega je život bio dar i on ga je koristio da vodi dobru bitku. Pobijedio je strah od "žalca smrti" i sad je mogao reći: "Bolje je umrijeti i biti s Gospodinom nego ostati u tijelu."
Oni koji umiru u Gospodinu su pobjednici; mi koji ostajemo smo gubitnici. Smrt nije krajnje iscjeljenje, nego uskrsnuće! Smrt je prijelaz i ponekad je taj prijelaz bolan. Bez obzira koliko bol i trpljenje poharalo tijelo, to nije vrijedno usporedbe s neiskazanom slavom koja čeka one koji podnesu taj prijelaz.
Svaka poruka o smrti nas uznemiruje. Nastojimo o njoj uopće ne razmišljati. Sumnjamo da su oni koji govore o njoj morbidni. Povremeno govorimo o tome kako nebo mora izgledati, ali smrt je uglavnom tabu-tema.
Kako su drukčiji bili prvi kršćani! Pavao je mnogo govorio o smrti. Zapravo, naše uskrsnuće od mrtvih o kojem govori Novi zavjet naša je "blagoslovljena nada". Ali danas se smrt smatra uljezom koji nas odrezuje od dobra života na koji smo navikli. Tako smo obasuli naše živote materijalnim stvarima da nam se život zaglavio. Svijet nas je uhvatio materijalizmom. Više ne možemo podnijeti misao da napustimo naše lijepe kuće, divne stvari, šarmantne ljubimce. Kao da mislimo: "Umrijeti bi sad bio veliki gubitak. Ljubim Gospodina, ali potrebno mi je vrijeme da uživam u svojoj nekretnini. Oženjen sam. Tek moram isprobati svoje volove. Potrebno mi je više vremena."
Jeste li primijetili da je danas vrlo malo govora o nebu ili o ostavljanju ovoga starog svijeta? Umjesto toga, bombardirani smo porukama kako da koristimo vjeru da postignemo više stvari. Kakav zakržljali koncept Božjega vječnog nauma! Nije čudo da se toliki kršćani boje pomisli o smrti. Istina je, daleko smo od razumijevanja Kristova poziva da ostavimo svijet i sve njegove zamke. On nas poziva da dođemo i umremo, da umremo bez građenja spomenika sebi, da umremo bez brige kakva će o nama ostati uspomena. Isus nije ostavio autobiografiju, ni ogromni stožer, ni univerzitet ili biblijski koledž. Ništa nije ostavio da bi ovjekovječio uspomenu na sebe, osim kruha i vina.