SAŽALJENJE
Sažaljenje nije samo suosjećanje i razumijevanje. To je više nego biti ganut do suza ili potaknut emocionalno. Sažaljenje je suosjećanje i milosrđe popraćeno željom da se pomognu promijeniti stvari. Pravo sažaljenje nas potiče da nešto učinimo.
U jednoj točki Isus je otišao na pusto mjesto da moli. Kad je mnoštvo otkrilo gdje se nalazi, slijedili su ga pješke, donoseći mu svoje hrome, slijepe, umiruće, demonom opsjednute. Biblija nam govori: "On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike" (Mt 14,14).
Da je Isus bio sputan našim modernim razmišljanjem, možda bi okupio svoje učenika da održe sastanak povjerenstva i analiziraju probleme te razgovaraju o grijesima koji su društvo doveli na takvo mjesto. Ukazao bi na pjenjenje opsjednutih i sa suzama rekao: "Pogledajte što je grijeh učinio ljudima. Nije li to tragično?"
Ili bi rekao kao toliki licemjerni ljudi: "Suosjećam s tvojom boli. Teško sam radio služeći ti, ali sad sam iscrpljen i moram razgovarati s mojim Ocem. Kasnije ću pozvati svoje učenike na molitveni sastanak i molit ćemo za tvoje potrebe. Sad idi s mirom."
To je moderna teologija u malome. Svatko je voljan moliti – ali malo ih je koji su voljni djelovati.
Matej 9 kaže za Isusa: "A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim, jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira" (Mt 9,36). Izraz "sažaliti se" ovdje znači "potaknut na akciju".
Što je, dakle, Isus učinio? Nije samo govorio. Njegovo srce bilo je ganuto onim što je vidio i imao je žarku želju promijeniti stvari. Osjećaji sažaljenja i suosjećanja koje je osjetio pokrenuli su ga na akciju.
"Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinagogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest" (Mt 9,35). Ovo nije bila neka isprazna teologija. Isus nije otišao nasamo s Ocem i rekao: "Gospodine, pošalji poslenike u svoju žetvu." Ne, on sam je otišao. On se duboko, praktično, prisno uključio.
U jednoj točki Isus je otišao na pusto mjesto da moli. Kad je mnoštvo otkrilo gdje se nalazi, slijedili su ga pješke, donoseći mu svoje hrome, slijepe, umiruće, demonom opsjednute. Biblija nam govori: "On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike" (Mt 14,14).
Da je Isus bio sputan našim modernim razmišljanjem, možda bi okupio svoje učenika da održe sastanak povjerenstva i analiziraju probleme te razgovaraju o grijesima koji su društvo doveli na takvo mjesto. Ukazao bi na pjenjenje opsjednutih i sa suzama rekao: "Pogledajte što je grijeh učinio ljudima. Nije li to tragično?"
Ili bi rekao kao toliki licemjerni ljudi: "Suosjećam s tvojom boli. Teško sam radio služeći ti, ali sad sam iscrpljen i moram razgovarati s mojim Ocem. Kasnije ću pozvati svoje učenike na molitveni sastanak i molit ćemo za tvoje potrebe. Sad idi s mirom."
To je moderna teologija u malome. Svatko je voljan moliti – ali malo ih je koji su voljni djelovati.
Matej 9 kaže za Isusa: "A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim, jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira" (Mt 9,36). Izraz "sažaliti se" ovdje znači "potaknut na akciju".
Što je, dakle, Isus učinio? Nije samo govorio. Njegovo srce bilo je ganuto onim što je vidio i imao je žarku želju promijeniti stvari. Osjećaji sažaljenja i suosjećanja koje je osjetio pokrenuli su ga na akciju.
"Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinagogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest" (Mt 9,35). Ovo nije bila neka isprazna teologija. Isus nije otišao nasamo s Ocem i rekao: "Gospodine, pošalji poslenike u svoju žetvu." Ne, on sam je otišao. On se duboko, praktično, prisno uključio.