NOV POČETAK by Jim Cymbala
Prije više od stotinu godina Charles Haddon Spurgeon, veliki britanski pastor, rekao je u jednoj propovijedi: "Stanje crkve može se vrlo točno procijeniti njezinim molitvenim sastancima."
Na prvog molitvenom sastanku utorkom u Brooklyn Tabernacleu, pojavilo se petnaest do osamnaest ljudi. Pred sobom nisam imao program; samo sam se digao i vodio ljude u pjesmi i slavljenju Boga. Iz toga je izašla opsežna molitva. Osjetio sam nov osjećaj jedinstva i ljubavi dok nas je Bog povezivao i sjedinjavao.
U tjednima koji su slijedili, počeli su se primjećivati odgovori na molitvu. Pridružili su nam se novi ljudi s talentima i iskustvom koji su nam mogli pomoći, a počeli su se pojavljivati i nespašeni rođaci i potpuni stranci. O sebi smo počeli misliti kao o "hitnoj službi Duha Svetoga", gdje su ljudi u duhovnoj traumi mogli biti spašeni. I tako sam iz tjedna u tjedan nastavio poticati ljude da mole.
Nismo se okupljali da čujemo rječite molitve jedan drugoga; bili smo previše očajni da bismo to činili. Radije smo se usredotočili uspravno, na Boga, nego vodoravno jedan na drugoga. Većinu vremena prizivali smo Gospodina kao skupina, svi zajednički glasno moleći, i ta praksa nastavlja se do današnjeg dana. Ponekad smo se rukama povezali u molitveni krug ili su različiti ljudi s posebnim bremenima glasno iskazali svoje potrebe. Oblik molitvenog sastanka nije toliko važan kao njegova bit – dotaći Svevišnjeg, vapeći cijelim svojim bićem.
Dok su se ljudi u tim ranim danima u našoj crkvi primicali Gospodinu, primajući puninu Duha i raspirujući svoju prvu ljubav za Boga, sasvim je prirodno da su o tome počeli govoriti na svome poslu, u zgradama gdje su stanovali, na obiteljskim okupljanjima. Ubrzo su počeli dovoditi nove ljude.Hvala Bogu, od toga dana pa do danas nikada nije bilo razdoblja da bi crkva bila na silaznoj putanji. Njegovom milošću, nikada se nije pojavilo strančarstvo da bi došlo do raskola. Bog nastavlja slati ljude koji trebaju pomoć i često nikada ne otkrijemo kako su saznali za nas.
Na prvog molitvenom sastanku utorkom u Brooklyn Tabernacleu, pojavilo se petnaest do osamnaest ljudi. Pred sobom nisam imao program; samo sam se digao i vodio ljude u pjesmi i slavljenju Boga. Iz toga je izašla opsežna molitva. Osjetio sam nov osjećaj jedinstva i ljubavi dok nas je Bog povezivao i sjedinjavao.
U tjednima koji su slijedili, počeli su se primjećivati odgovori na molitvu. Pridružili su nam se novi ljudi s talentima i iskustvom koji su nam mogli pomoći, a počeli su se pojavljivati i nespašeni rođaci i potpuni stranci. O sebi smo počeli misliti kao o "hitnoj službi Duha Svetoga", gdje su ljudi u duhovnoj traumi mogli biti spašeni. I tako sam iz tjedna u tjedan nastavio poticati ljude da mole.
Nismo se okupljali da čujemo rječite molitve jedan drugoga; bili smo previše očajni da bismo to činili. Radije smo se usredotočili uspravno, na Boga, nego vodoravno jedan na drugoga. Većinu vremena prizivali smo Gospodina kao skupina, svi zajednički glasno moleći, i ta praksa nastavlja se do današnjeg dana. Ponekad smo se rukama povezali u molitveni krug ili su različiti ljudi s posebnim bremenima glasno iskazali svoje potrebe. Oblik molitvenog sastanka nije toliko važan kao njegova bit – dotaći Svevišnjeg, vapeći cijelim svojim bićem.
Dok su se ljudi u tim ranim danima u našoj crkvi primicali Gospodinu, primajući puninu Duha i raspirujući svoju prvu ljubav za Boga, sasvim je prirodno da su o tome počeli govoriti na svome poslu, u zgradama gdje su stanovali, na obiteljskim okupljanjima. Ubrzo su počeli dovoditi nove ljude.Hvala Bogu, od toga dana pa do danas nikada nije bilo razdoblja da bi crkva bila na silaznoj putanji. Njegovom milošću, nikada se nije pojavilo strančarstvo da bi došlo do raskola. Bog nastavlja slati ljude koji trebaju pomoć i često nikada ne otkrijemo kako su saznali za nas.