OČEV POLJUBAC

Kad smo postavljeni na nebesima, velik postaje naš blagoslov. Što je taj blagoslov? To je privilegij prihvaćanja: "... prihvati nas u Ljubljenome (Kristu)" (Ef 1,6). Grčka riječ za "prihvatiti" znači vrlo omiliti. To je razlika između naše riječi koja se može protumačiti kao "primiti kao prikladnog". Ovo govori o nečem što se tek može podnijeti, predlažući stav: "Mogu s time živjeti." No to nije slučaj s Pavlovom upotrebom ove riječi. Njegovo korištenje riječi "prihvatiti" tumači se kao "Bog nas vrlo zamilova. Posebni smo mu jer smo postavljeni u Kristu."

S obzirom da je Bog prihvatio Kristovu žrtvu, sad vidi samo jednoga čovjeka: Krista i one koji su povezani s njim po vjeri. U Božjim očima naše je tijelo umrlo. Kako? Isus je na križu uništio našu staru prirodu. I tako, kad sad Bog gleda na nas, vidi samo Kristu. A zauzvrat, mi moramo naučiti gledati sebe kao što nas gleda Bog. To znači da se ne usredotočujemo samo na naše grijehe i slabosti, već na pobjedu koju je Krist za nas zadobio na križu.

Usporedba o izgubljenom sinu daje nam snažnu ilustraciju prihvaćanja koje dolazi kad nam je dan nebeski položaj u Kristu. Priča vam je poznata. Jedan mladić uzeo je od oca svoje nasljedstvo i spiskao ga na grešan život. Zatim se, kad je potpuno moralno, emocionalno i fizički propao, sjetio svoga oca. Bio je uvjeren da je izgubio svu očevu naklonost i bojao se da mu je otac pun bijesa i mržnje prema njemu.

Pismo nam govori da je ovaj slomljen mladić bio pun žalosti nad svojim grijehom i da je vapio: "Nedostojan sam. Sagriješio sam protiv neba." To predstavlja one koji dolaze do pokajanja kroz svetu žalost.

Izgubljeni sin rekao je sam sebi: "Ustat ću i poći svome ocu" (Lk 15,18). Vježbao je svoj blagoslov prihvaćanja. Jeste li shvatili? Izgubljeni sin ostavio je svoj grijeh i svijet iza sebe te pristupio otvorenim vratima koja mu je otac obećao. Hodao je u pokajanju i primijenio pristup.

Dakle, što se dogodilo s izgubljenim sinom? "Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Kakav divan prizor! Grešnom sinu bilo je oprošteno i primio je zagrljaj i poljubac od oca bez ikakva gnjeva ili osude. Kad je primio očev poljubac, znao je da je prihvaćen.