NERAZUMNOST VJERE
Kad Bog kaže čovječanstvu da vjeruje, on traži nešto što je potpuno van razuma. Vjera je potpuno nelogična. Njezina definicija u vezi je s nečim nerazumnim. Razmislite o tome: Hebrejima govori da je vjera jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz onoga što je nevidljivo. Ukratko, rečeno nam je: "Nema opipljiva jamstva niti vidljiva dokaza." Međutim, od nas se traži da vjerujemo.
Iznosim ovaj predmet iz jednoga važnog razloga. Upravo sada širom svijeta mnogi su vjernici nisko pognuti od obeshrabrenja. Činjenica je da ćemo se svi nastaviti suočavati s obeshrabrenjima u ovom životu. Međutim, vjerujem da ako razumijemo prirodu vjere – njezinu nelogičnu, nerazumnu narav – naći ćemo pomoć koja nam je potrebna da dođemo do kraja.
Pogledajmo vjeru koja se tražila od Noe. On je živio u generaciji koja je izletjela iz kontrole. Stanje čovječanstva postalo je tako strašno da Bog to nije više mogao podnositi te je konačno rekao: "Dosta! Čovjek je na putu da uništi sam sebe – ovo mora završiti" (vidi Post 6).
Zamislite Noinu zbunjenost dok je to pokušao shvatiti. Bog je namjeravao poslati kataklizmički događaj, događaj koji će uništiti čitavu zemlju, međutim, sve što je njemu bilo rečeno u vezi s time bile su te kratke riječi s neba. On je jednostavno to trebao prihvatiti po vjeri bez primanja ikakve druge upute za sto dvadeset godina.
Sjetite se što je vjera od Noe zahtijevala. On je primio mamutski zadatak da sagradi ogromnu arku, a u isto vrijeme morao je živjeti u opasnom svijetu. Morao je nastaviti vjerovati dok je sav svijet oko njega plesao, tulumario i valjao se u senzualnosti. Ali Noa je radio kao što mu je Bog rekao. Nastavio se pouzdavati u riječ koju je primio za više od jednog stoljeća. A zbog svoje poslušnosti, Pismo kaže, Noa "postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri" (Heb 11,7).
U Postanku 12,1-4 Bog je rekao Abrahamu: "Digni se, iziđi i napusti svoju zemlju." Abraham se sigurno pitao: "Ali kamo, Gospodine?" Ali Bog je jednostavno odgovorio: "Neću ti reći. Samo idi."
To nije bilo logično. I bilo je krajnje nerazumno zahtijevati tako nešto od jednoga čovjeka koji razmišlja vlastitom glavom. Ilustrirat ću to pitajući kršćanske supruge: Zamislite da vaš muž jednoga dana dođe kući i kaže: 'Pakiraj, draga, selimo se." Svakako, htjeli biste znati zašto, kamo i kako. Ali jedini odgovor koji vam on daje jest: "Ne znam. Znam samo da je Bog tako rekao." Takav zahtjev nema nikakvog smisla. On jednostavno nije logičan.
Međutim, to je točno ona nelogična uputa koju je Abraham slijedio. "Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8). Sve što je znao bila je kratka riječ koju mu je Bog dao: "Idi, Abrahame, a ja ću biti s tobom. Nitko ti neće nauditi." Vjera je zahtijevala da Abraham napravi korak samo na ovom obećanju, na ničemu više.
Jedne zvjezdane noći Bog je rekao Abrahamu: "Pogledaj u nebo. Vidiš li bezbrojne zvijezde? Izbroji ih ako možeš. Toliko ćeš i ti potomaka imati" (vidi Post 15,5). Abraham je vjerojatno u tom trenutku odmahnuo glavom. Sad je već bio star kao i njegova žena Sara. Već je oboma odavno prošlo vrijeme da mogu imati dijete. Međutim, ovdje je primio obećanje da će postati ocem mnogih naroda. A sav dokaz da mora nastaviti bila je riječ iz neba: "Ja sam Jahve" (Post 15,7).
Ali Abraham je poslušao te Biblija kaže istu stvar za njega kao za Nou: "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6). Još jednom vidimo nelogičan prizor. Međutim, vjera jednog čovjeka pretvorila se u pravednost.
Ono što Bog traži od vas možda zvuči nerazumno. On traži da mu vjerujemo kad nam ne daje nijednoga dokaza odgovarajući na našu molitvu, kad situacija izgleda beznadna i kad smo sigurni da je sve gotovo. "Uzdaj se u mene", kaže Gospodin. Nelogično? Da. Ali stoljećima je Gospodina pokazivao da uvijek dolazi na vrijeme i nikada ne dopušta sotoni da ima posljednju riječ. Bog uvijek odgovara – u savršeno vrijeme Duha Svetoga.
Iznosim ovaj predmet iz jednoga važnog razloga. Upravo sada širom svijeta mnogi su vjernici nisko pognuti od obeshrabrenja. Činjenica je da ćemo se svi nastaviti suočavati s obeshrabrenjima u ovom životu. Međutim, vjerujem da ako razumijemo prirodu vjere – njezinu nelogičnu, nerazumnu narav – naći ćemo pomoć koja nam je potrebna da dođemo do kraja.
Pogledajmo vjeru koja se tražila od Noe. On je živio u generaciji koja je izletjela iz kontrole. Stanje čovječanstva postalo je tako strašno da Bog to nije više mogao podnositi te je konačno rekao: "Dosta! Čovjek je na putu da uništi sam sebe – ovo mora završiti" (vidi Post 6).
Zamislite Noinu zbunjenost dok je to pokušao shvatiti. Bog je namjeravao poslati kataklizmički događaj, događaj koji će uništiti čitavu zemlju, međutim, sve što je njemu bilo rečeno u vezi s time bile su te kratke riječi s neba. On je jednostavno to trebao prihvatiti po vjeri bez primanja ikakve druge upute za sto dvadeset godina.
Sjetite se što je vjera od Noe zahtijevala. On je primio mamutski zadatak da sagradi ogromnu arku, a u isto vrijeme morao je živjeti u opasnom svijetu. Morao je nastaviti vjerovati dok je sav svijet oko njega plesao, tulumario i valjao se u senzualnosti. Ali Noa je radio kao što mu je Bog rekao. Nastavio se pouzdavati u riječ koju je primio za više od jednog stoljeća. A zbog svoje poslušnosti, Pismo kaže, Noa "postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri" (Heb 11,7).
U Postanku 12,1-4 Bog je rekao Abrahamu: "Digni se, iziđi i napusti svoju zemlju." Abraham se sigurno pitao: "Ali kamo, Gospodine?" Ali Bog je jednostavno odgovorio: "Neću ti reći. Samo idi."
To nije bilo logično. I bilo je krajnje nerazumno zahtijevati tako nešto od jednoga čovjeka koji razmišlja vlastitom glavom. Ilustrirat ću to pitajući kršćanske supruge: Zamislite da vaš muž jednoga dana dođe kući i kaže: 'Pakiraj, draga, selimo se." Svakako, htjeli biste znati zašto, kamo i kako. Ali jedini odgovor koji vam on daje jest: "Ne znam. Znam samo da je Bog tako rekao." Takav zahtjev nema nikakvog smisla. On jednostavno nije logičan.
Međutim, to je točno ona nelogična uputa koju je Abraham slijedio. "Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8). Sve što je znao bila je kratka riječ koju mu je Bog dao: "Idi, Abrahame, a ja ću biti s tobom. Nitko ti neće nauditi." Vjera je zahtijevala da Abraham napravi korak samo na ovom obećanju, na ničemu više.
Jedne zvjezdane noći Bog je rekao Abrahamu: "Pogledaj u nebo. Vidiš li bezbrojne zvijezde? Izbroji ih ako možeš. Toliko ćeš i ti potomaka imati" (vidi Post 15,5). Abraham je vjerojatno u tom trenutku odmahnuo glavom. Sad je već bio star kao i njegova žena Sara. Već je oboma odavno prošlo vrijeme da mogu imati dijete. Međutim, ovdje je primio obećanje da će postati ocem mnogih naroda. A sav dokaz da mora nastaviti bila je riječ iz neba: "Ja sam Jahve" (Post 15,7).
Ali Abraham je poslušao te Biblija kaže istu stvar za njega kao za Nou: "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6). Još jednom vidimo nelogičan prizor. Međutim, vjera jednog čovjeka pretvorila se u pravednost.
Ono što Bog traži od vas možda zvuči nerazumno. On traži da mu vjerujemo kad nam ne daje nijednoga dokaza odgovarajući na našu molitvu, kad situacija izgleda beznadna i kad smo sigurni da je sve gotovo. "Uzdaj se u mene", kaže Gospodin. Nelogično? Da. Ali stoljećima je Gospodina pokazivao da uvijek dolazi na vrijeme i nikada ne dopušta sotoni da ima posljednju riječ. Bog uvijek odgovara – u savršeno vrijeme Duha Svetoga.