PONEKAD RASTEMO A DA TO NI NE ZNAMO
Neki vam vjernici mogu sve reći o svom duhovnom rastu. I možete jasno vidjeti promjene u njihovim životima. Oni vam svjedoče o tome kako je Duh Sveti za njih porazio neprijatelja i vi se radujete s njima u njihovoj pobjedi.
Međutim, takvi su kršćani iznimka. Većina vjernika potpuno je nesvjesna ikakva duhovnog rasta u svome životu. Oni mole, čitaju Bibliju i traže Gospodina svim svojim srcem. Ne postoji nikakva smetnja duhovnom rastu u njima.
Ali oni ne mogu vidjeti nikakav rast u sebi. Ja sam primjer takve vrste vjernika. Znam da hodam u pravednosti Kristovoj, međutim, nikada ne osjećam nikakav napredak. Zapravo, povremeno kad učinim ili kažem nešto što nije slično Kristu, jako sam nezadovoljan sam sa sobom. To me navodi da se pitam: "Godinama sam kršćanin. Zašto nikada ne naučim?"
Mislim da su solunski kršćani bili zaprepašteni kad su čuli Pavlov sjajan sud o njima (vidi 2 Sol 1,3). Vjerojatno su mislili: "Mi rastemo? Pavao se vjerojatno šali."
Međutim, Pavao je znao da je duhovan rast tajna, skrivena stvar. Pismo to uspoređuje s nevidljivim rastom cvijeća i drveća: "Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog" (Hoš 14,6-7).
Bog nam govori: "Idite k ljiljanima! Pokušajte ih gledati kako rastu. Kažem vam, kad dan završi, nećete vidjeti da su imalo izrasli. Ali znajte ovo, svakoga jutra ja navodnjavam ljiljan rosom koju šaljem – i on raste." Jednako je istina za većinu duhovnog rasta. Za ljudsko oko taj rast je nevidljiv!
Kad se neki ljudi spase, čini se da se nikada ne bore ni s jednim lakozavodljivim grijehom. Oni svjedoče: "Onoga trenutka kad sam došao Isusu, Gospodin mi je oduzeo svako iskušenje. Slobodan sam sve otada." Poznajem mnoge bivše ovisnike koji su imali takvo iskustvo.
Ali za mnoštvo kršćana, to je drukčija priča. Godinama nakon njihova obraćenja, još uvijek nije u njima slomljena stara pokvarenost – nešto što mrze i nikada više ne žele vidjeti. Međutim, kako god se jako bore, ta jedna preostala požuda jednostavno ne odlazi. S vremenom se obeshrabre. Njihove duše vape: "Kako dugo, Gospodine? Kad će se slomiti taj lanac?" Na kraju im dolazi đavao i govori: "Nikada nećeš uspjeti. Znaš da nema načina da u takvom stanju rasteš duhovno."
Ohrabri se, prijatelju – imam dobru vijest za tebe. Rasteš usred svoje borbe! Zapravo, možda zbog svoje borbe rasteš neočekivano brzo.
Miruj! Ako imaš strah Božji u svome srcu, izaći ćeš iz oluje mnogo jači. Vidiš, ako si u borbi s neprijateljem, treniraš i potičeš svu milost i silu Božju. Iako se možda osjećaš slabim, milost i sila te jačaju. Prije svega, postaješ gorljiviji u svojoj molitvi. I drugo, lišen si svega ponosa. Dakle, oluja te zapravo stavlja u situaciju da si "duhovno budan" u svakom području svoga života!
Međutim, takvi su kršćani iznimka. Većina vjernika potpuno je nesvjesna ikakva duhovnog rasta u svome životu. Oni mole, čitaju Bibliju i traže Gospodina svim svojim srcem. Ne postoji nikakva smetnja duhovnom rastu u njima.
Ali oni ne mogu vidjeti nikakav rast u sebi. Ja sam primjer takve vrste vjernika. Znam da hodam u pravednosti Kristovoj, međutim, nikada ne osjećam nikakav napredak. Zapravo, povremeno kad učinim ili kažem nešto što nije slično Kristu, jako sam nezadovoljan sam sa sobom. To me navodi da se pitam: "Godinama sam kršćanin. Zašto nikada ne naučim?"
Mislim da su solunski kršćani bili zaprepašteni kad su čuli Pavlov sjajan sud o njima (vidi 2 Sol 1,3). Vjerojatno su mislili: "Mi rastemo? Pavao se vjerojatno šali."
Međutim, Pavao je znao da je duhovan rast tajna, skrivena stvar. Pismo to uspoređuje s nevidljivim rastom cvijeća i drveća: "Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog" (Hoš 14,6-7).
Bog nam govori: "Idite k ljiljanima! Pokušajte ih gledati kako rastu. Kažem vam, kad dan završi, nećete vidjeti da su imalo izrasli. Ali znajte ovo, svakoga jutra ja navodnjavam ljiljan rosom koju šaljem – i on raste." Jednako je istina za većinu duhovnog rasta. Za ljudsko oko taj rast je nevidljiv!
Kad se neki ljudi spase, čini se da se nikada ne bore ni s jednim lakozavodljivim grijehom. Oni svjedoče: "Onoga trenutka kad sam došao Isusu, Gospodin mi je oduzeo svako iskušenje. Slobodan sam sve otada." Poznajem mnoge bivše ovisnike koji su imali takvo iskustvo.
Ali za mnoštvo kršćana, to je drukčija priča. Godinama nakon njihova obraćenja, još uvijek nije u njima slomljena stara pokvarenost – nešto što mrze i nikada više ne žele vidjeti. Međutim, kako god se jako bore, ta jedna preostala požuda jednostavno ne odlazi. S vremenom se obeshrabre. Njihove duše vape: "Kako dugo, Gospodine? Kad će se slomiti taj lanac?" Na kraju im dolazi đavao i govori: "Nikada nećeš uspjeti. Znaš da nema načina da u takvom stanju rasteš duhovno."
Ohrabri se, prijatelju – imam dobru vijest za tebe. Rasteš usred svoje borbe! Zapravo, možda zbog svoje borbe rasteš neočekivano brzo.
Miruj! Ako imaš strah Božji u svome srcu, izaći ćeš iz oluje mnogo jači. Vidiš, ako si u borbi s neprijateljem, treniraš i potičeš svu milost i silu Božju. Iako se možda osjećaš slabim, milost i sila te jačaju. Prije svega, postaješ gorljiviji u svojoj molitvi. I drugo, lišen si svega ponosa. Dakle, oluja te zapravo stavlja u situaciju da si "duhovno budan" u svakom području svoga života!