NAJVEĆA BOL KRISTOVE DUŠE
Što je najveća bol koju Kristova duša može iskusiti? Vjerujem da je to to što generacija koja je primila potpun, slobodan pristup ne dolazi k njemu.
Narod Božji stoljećima je čeznuo i žudio da vidi blagoslov našeg vremena. Pristup koji mi uživamo je onaj pristup za kojim je čeznuo Mojsije. To je isti pristup koje je Davidovo srce moglo vidjeti, ali nije moglo postići. To je pristup koji Daniel nikada nije imao, iako se molio Gospodinu triput dnevno. Naši praočevi vidjeli su taj pristup koji mi danas imamo i radovali se za nas.
Međutim, mi, kojima je dano pravo do toga divnog dara, uzimamo ga zdravo za gotovo. Vrata su za nas otvorena, ali mi ponekad danima i tjednima odbijamo ući. Kakav zločin! Svaki put kad zanemarujemo pristup koji j Isus kupio za nas, ležerno prolazeći mimo vrata, uzimamo njegovu krv olako. Naš Gospodin nam je rekao da imamo sva sredstva koja su nam potrebna samo ako dođemo k njemu. Ali mi nastavljamo ignorirati njegov skupocjen dar.
Pismo nas opominje: "Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem … Držimo nepokolebljivim ispovijedanje naše nade – vjeran je, naime, onaj koji je obećao" (Heb 10,22-23). Ovaj odlomak jasno govori o molitvi. Bog nas potiče: "Dolazite u moju nazočnost često, svakodnevno. Ne možete održati svoju vjeru ako se ne primičite k meni. Ako ne ulazite neustrašivo u moju nazočnost, vjera će vam se pokolebati."
Možda poznajete kršćane koji su jednom gorjeli za Isusa, uvijek stvarajući kvalitetno vrijeme za Gospodina, istražujući njegovu Riječ i zatvarajući se nasamo s njim. Znali su kako se primaći k njemu da bi svoju vjeru sačuvali živom.
Ali sad ti isti kršćani uglavnom samo "misle" svoje molitve. Ili jure u Božju nazočnost na nekoliko minuta samo da bi rekli: "Zdravo, Gospodine! Molim te, vodi me danas. Volim te, Isuse. Doviđenja." Nestalo je njihovo tražeće srce. Neužurbanog zajedništva, koje su jednom uživali, sad više nema. A kad ih pitate za njihov napušten molitveni život, tvrde da se sad "odmaraju na vjeri".
Kažem vam, ljudi bez molitve ubrzo postaju ljudi bez vjere. Što više napuštaju dar pristupa, odbijajući se primaći Božjim sredstvima, dalje od Boga odlaze.
Narod Božji stoljećima je čeznuo i žudio da vidi blagoslov našeg vremena. Pristup koji mi uživamo je onaj pristup za kojim je čeznuo Mojsije. To je isti pristup koje je Davidovo srce moglo vidjeti, ali nije moglo postići. To je pristup koji Daniel nikada nije imao, iako se molio Gospodinu triput dnevno. Naši praočevi vidjeli su taj pristup koji mi danas imamo i radovali se za nas.
Međutim, mi, kojima je dano pravo do toga divnog dara, uzimamo ga zdravo za gotovo. Vrata su za nas otvorena, ali mi ponekad danima i tjednima odbijamo ući. Kakav zločin! Svaki put kad zanemarujemo pristup koji j Isus kupio za nas, ležerno prolazeći mimo vrata, uzimamo njegovu krv olako. Naš Gospodin nam je rekao da imamo sva sredstva koja su nam potrebna samo ako dođemo k njemu. Ali mi nastavljamo ignorirati njegov skupocjen dar.
Pismo nas opominje: "Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem … Držimo nepokolebljivim ispovijedanje naše nade – vjeran je, naime, onaj koji je obećao" (Heb 10,22-23). Ovaj odlomak jasno govori o molitvi. Bog nas potiče: "Dolazite u moju nazočnost često, svakodnevno. Ne možete održati svoju vjeru ako se ne primičite k meni. Ako ne ulazite neustrašivo u moju nazočnost, vjera će vam se pokolebati."
Možda poznajete kršćane koji su jednom gorjeli za Isusa, uvijek stvarajući kvalitetno vrijeme za Gospodina, istražujući njegovu Riječ i zatvarajući se nasamo s njim. Znali su kako se primaći k njemu da bi svoju vjeru sačuvali živom.
Ali sad ti isti kršćani uglavnom samo "misle" svoje molitve. Ili jure u Božju nazočnost na nekoliko minuta samo da bi rekli: "Zdravo, Gospodine! Molim te, vodi me danas. Volim te, Isuse. Doviđenja." Nestalo je njihovo tražeće srce. Neužurbanog zajedništva, koje su jednom uživali, sad više nema. A kad ih pitate za njihov napušten molitveni život, tvrde da se sad "odmaraju na vjeri".
Kažem vam, ljudi bez molitve ubrzo postaju ljudi bez vjere. Što više napuštaju dar pristupa, odbijajući se primaći Božjim sredstvima, dalje od Boga odlaze.