PUSTINJSKO PUTOVANJE
Dietrich Bonhoeffer, njemački teolog, zamišljao je kršćanina kao nekog tko pokušava prijeći more na komadu leda koji pluta. Dok prelazi more, nigdje se ne može odmoriti, osim u vjeri da će ga Bog prevesti na drugu stranu. Nigdje ne može predugo stajati jer će potonuti. Nakon što napravi korak, mora već paziti na drugi. Pod njim je bezdan, pred njim neizvjesnost – ali ispred je uvijek Gospodin – čvrst i siguran! Još ne vidi zemlju, ali ona je ondje – obećanje u njegovu srcu. I tako kršćanin putnik čvrsto drži oči na svome konačnom mjestu!
Meni se više sviđa misliti o životu kao o pustinjskom putovanju, kao ono od djece Izraelove. A bitka kralja Jošafata, zajedno sa svom Judinom djecom, i naša je bitka (vidi 2 Ljet 20). Da, to je pustinja; tamo su zmije, suhe rupe bez vode, doline suza, neprijateljske vojske, vruć pijesak, suša, neprohodne planine. Ali kad su djeca Izraelova mirno stajala gledajući svoje spasenje, Bog je prostirao stol u toj pustinji – spuštao manu s visine, uništavao neprijateljske vojske u svojoj vlastitoj snazi, izvodio vodu iz stijene, vadio otrov od ugriza zmija, vodio ih stupom i oblakom, davao im mlijeko i med i doveo ih u obećanju zemlju svojom visoko podignutom i silnom rukom. I upozorio ih je da kažu svakoj sljedećoj generaciji: "Ne silom niti snagom, već Duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama" (Zah 3,6b).
Prestanite za pomoć gledati u pogrešnom pravcu. Budite nasamo s Isusom na tajnom mjestu. Recite mu sve o svojoj smetenosti. Recite mu da nemate kamo otići. Recite mu da se samo u njega pouzdajete da vas izvede iz vaše situacije. Bit ćete u iskušenju uzeti stvari u svoje ruke. Htjet ćete sami riješiti stvari. Pitat ćete se radi li uopće Bog; ionako ne postoji ništa što bi se moglo izgubiti. Petar je sve to ukratko iznio ovako: "Komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života" (Iv 6,68).
"Pogledajte u mene i spasit ćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga" (Iz 45,22).
"A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati" (Mih 7,7).
Meni se više sviđa misliti o životu kao o pustinjskom putovanju, kao ono od djece Izraelove. A bitka kralja Jošafata, zajedno sa svom Judinom djecom, i naša je bitka (vidi 2 Ljet 20). Da, to je pustinja; tamo su zmije, suhe rupe bez vode, doline suza, neprijateljske vojske, vruć pijesak, suša, neprohodne planine. Ali kad su djeca Izraelova mirno stajala gledajući svoje spasenje, Bog je prostirao stol u toj pustinji – spuštao manu s visine, uništavao neprijateljske vojske u svojoj vlastitoj snazi, izvodio vodu iz stijene, vadio otrov od ugriza zmija, vodio ih stupom i oblakom, davao im mlijeko i med i doveo ih u obećanju zemlju svojom visoko podignutom i silnom rukom. I upozorio ih je da kažu svakoj sljedećoj generaciji: "Ne silom niti snagom, već Duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama" (Zah 3,6b).
Prestanite za pomoć gledati u pogrešnom pravcu. Budite nasamo s Isusom na tajnom mjestu. Recite mu sve o svojoj smetenosti. Recite mu da nemate kamo otići. Recite mu da se samo u njega pouzdajete da vas izvede iz vaše situacije. Bit ćete u iskušenju uzeti stvari u svoje ruke. Htjet ćete sami riješiti stvari. Pitat ćete se radi li uopće Bog; ionako ne postoji ništa što bi se moglo izgubiti. Petar je sve to ukratko iznio ovako: "Komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života" (Iv 6,68).
"Pogledajte u mene i spasit ćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga" (Iz 45,22).
"A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati" (Mih 7,7).