BREME SKRIVENOG GRIJEHA
Breme skrivenog grijeha koje je kralj David nosio čitavih godinu dana skupo ga je stajalo. To mu je uništilo zdravlje, mučilo um i povrijedilo duh. To je stvorilo zbrku u njegovu domu, razočaranje u narodu Božjem, ismijavanje među bezbožnima. Na kraju je zavapio: "Umalo ne propadoh, i moja je bol svagda preda mnom" (Ps 38,18). Hebrejska riječ za propasti ovdje znači "pasti". Govorio je: "Past ću od težine bremena žalosti."
Neki kršćani možda gledaju u Davida tijekom njegovo muke i misle: "Kakvu je tragediju sotona uspio donijeti na Davida! Kako je ovaj jednom nježan psalmist došao na rub pada! Bog je morao biti strašno ljut na njega."
Ne! Nije đavao učinio Davidov grijeh tako teškim, nego Bog. U svome velikom milosrđu, Bog je dopustio da ovaj čovjek potone do dubina jer je htio da vidi veličinu svoga grijeha. On je njegov nepriznati grijeh učinio tako teškim da ga više nije mogao nositi i bio je natjeran na pokajanje.
Istina je zapravo da je jedino na pravednog čovjeka poput Davida njegov vlastiti grijeh mogao tako snažno utjecati. Vidite, njegova savjest još je uvijek bila osjetljiva i osjećao je oštru bol svake strelice osvjedočenja koju je Bog zarinuo u njegovo srce. Zbog toga je mogao reći: "Moja je bol svagda preda mnom."
To je tajna čitave ove priče: David je imao svetu žalost, dubok i dragocjen strah Božji. Mogao je priznati: "U ovome vidim Gospodnju stegovnu ruku koja me pritišće da se spustim na koljena i priznam da moj grijeh zaslužuje njegov gnjev."
Pisac Tužaljki kaže: "Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova. Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti … polomio je kosti moje. Načinio mi jaram … Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti. Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove … Zazidao mi ceste tesanim kamenom" (Tuž 3,1-9).
Jasno je što pisac želi reći: Kad živimo sa skrivenim grijehom, Bog sam stvara naše lance tako teškima, kaotičnima i užasnima da smo natjerani na otvoreno priznanje i duboko pokajanje.
Neki kršćani možda gledaju u Davida tijekom njegovo muke i misle: "Kakvu je tragediju sotona uspio donijeti na Davida! Kako je ovaj jednom nježan psalmist došao na rub pada! Bog je morao biti strašno ljut na njega."
Ne! Nije đavao učinio Davidov grijeh tako teškim, nego Bog. U svome velikom milosrđu, Bog je dopustio da ovaj čovjek potone do dubina jer je htio da vidi veličinu svoga grijeha. On je njegov nepriznati grijeh učinio tako teškim da ga više nije mogao nositi i bio je natjeran na pokajanje.
Istina je zapravo da je jedino na pravednog čovjeka poput Davida njegov vlastiti grijeh mogao tako snažno utjecati. Vidite, njegova savjest još je uvijek bila osjetljiva i osjećao je oštru bol svake strelice osvjedočenja koju je Bog zarinuo u njegovo srce. Zbog toga je mogao reći: "Moja je bol svagda preda mnom."
To je tajna čitave ove priče: David je imao svetu žalost, dubok i dragocjen strah Božji. Mogao je priznati: "U ovome vidim Gospodnju stegovnu ruku koja me pritišće da se spustim na koljena i priznam da moj grijeh zaslužuje njegov gnjev."
Pisac Tužaljki kaže: "Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova. Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti … polomio je kosti moje. Načinio mi jaram … Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti. Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove … Zazidao mi ceste tesanim kamenom" (Tuž 3,1-9).
Jasno je što pisac želi reći: Kad živimo sa skrivenim grijehom, Bog sam stvara naše lance tako teškima, kaotičnima i užasnima da smo natjerani na otvoreno priznanje i duboko pokajanje.