SKRIVENI GRIJEH
Kad se Izrael utaborio kod brda Sinaj, iznenada su se našli usred gusta mraka i neopisiva sjajnog ognja. Iz tih strahovitih elemenata govorio je Bog. "Te je riječi na brdu, isred ognja, oblaka i guste tmine, jakim glasom upravio Jahve svemu vašem zboru" (Pnz 5,22).
Dok se sve to događalo, Izraelci su stajali zaleđeni od straha. Uvjereni su bili da će pomrijeti prije nego glas Gospodnji prestane govoriti. Konačno, glas je utihnuo; munje su se zaustavile; potresanje je stalo i nije dugo prošlo, zasjalo je sunce. Dok je narod gledao okolo, vidio je da su svi još uvijek živi. Čuli su stvaran, glasan glas Božji i živjeli!
Čim je ovo neopisivo očitovanje završilo, očito su Izraelovi starješine i plemenski poglavari sazvali sastanak. Očekivali biste da je to bio najveći sastanak slavljenja u povijesti čovječanstva, međutim, ovaj sastanak nije bio sastanak slavljenja – uopće ne. Nevjerojatno, ali starješine su rekle Mojsiju: "Mi se ne možemo nositi s takvim iskustvom. Ne želimo više čuti Božji strahovit glas. Bude li nam još jednom govorio na ovakav način, pomrijet ćemo. Od sada želimo čuti njegove riječi kroz čovječji glas."
Njihov odgovor bio je apsolutno zbunjujući. Zašto bi netko tako reagirao na tako slavno čudo Božje? Ja vam mogu reći zašto: Izraelci su u srcu imali skriven grijeh. Bili su tajni štovatelji idola.
Nevjerojatno, ali ti ljudi još su uvijek prianjali uz male zlatne idole koje su ponijeli sa sobom iz Egipta. Stjepan je rekao da su te idole "načinili da im se klanjaju" (Dj 7,43). Izraelci su ih izradili da budu slični ogromnoj zlatnoj teladi koju su štovali Egipćani. Vikali su: "Ti si nas izbavio iz Egipta. Ti si naš Bog!" A sad, u pustinji, još uvijek nisu pustili to svoje užasno idolopoklonstvo.
Stjepan je nazvao taj narod "zajednicom u pustinji" (Dj 7,38). Zaprepašteni smo da čak i nakon što im je Gospodin glasno govorio, srca su im još uvijek bila u idolopokloničkom Egiptu. Rekao je o njima: "Nisu se htjeli pokoravati očevi naši … te se srcem okrenuli u Egipat" (Dj 7,39).
Možete vidjeti zašto su ti ljudi drhtali od Božjega glasa. Razlog zašto su mislili da će umrijeti bio je taj što su bili u nazočnosti svetog, snažnog Boga – ne nekog beživotnog, izrezbarenog idola. Duh je dohvatio njihove duše i savjest ih je osuđivala.
Dok se sve to događalo, Izraelci su stajali zaleđeni od straha. Uvjereni su bili da će pomrijeti prije nego glas Gospodnji prestane govoriti. Konačno, glas je utihnuo; munje su se zaustavile; potresanje je stalo i nije dugo prošlo, zasjalo je sunce. Dok je narod gledao okolo, vidio je da su svi još uvijek živi. Čuli su stvaran, glasan glas Božji i živjeli!
Čim je ovo neopisivo očitovanje završilo, očito su Izraelovi starješine i plemenski poglavari sazvali sastanak. Očekivali biste da je to bio najveći sastanak slavljenja u povijesti čovječanstva, međutim, ovaj sastanak nije bio sastanak slavljenja – uopće ne. Nevjerojatno, ali starješine su rekle Mojsiju: "Mi se ne možemo nositi s takvim iskustvom. Ne želimo više čuti Božji strahovit glas. Bude li nam još jednom govorio na ovakav način, pomrijet ćemo. Od sada želimo čuti njegove riječi kroz čovječji glas."
Njihov odgovor bio je apsolutno zbunjujući. Zašto bi netko tako reagirao na tako slavno čudo Božje? Ja vam mogu reći zašto: Izraelci su u srcu imali skriven grijeh. Bili su tajni štovatelji idola.
Nevjerojatno, ali ti ljudi još su uvijek prianjali uz male zlatne idole koje su ponijeli sa sobom iz Egipta. Stjepan je rekao da su te idole "načinili da im se klanjaju" (Dj 7,43). Izraelci su ih izradili da budu slični ogromnoj zlatnoj teladi koju su štovali Egipćani. Vikali su: "Ti si nas izbavio iz Egipta. Ti si naš Bog!" A sad, u pustinji, još uvijek nisu pustili to svoje užasno idolopoklonstvo.
Stjepan je nazvao taj narod "zajednicom u pustinji" (Dj 7,38). Zaprepašteni smo da čak i nakon što im je Gospodin glasno govorio, srca su im još uvijek bila u idolopokloničkom Egiptu. Rekao je o njima: "Nisu se htjeli pokoravati očevi naši … te se srcem okrenuli u Egipat" (Dj 7,39).
Možete vidjeti zašto su ti ljudi drhtali od Božjega glasa. Razlog zašto su mislili da će umrijeti bio je taj što su bili u nazočnosti svetog, snažnog Boga – ne nekog beživotnog, izrezbarenog idola. Duh je dohvatio njihove duše i savjest ih je osuđivala.