IZBAVLJEN KROZ MOLITVE "POMAGAČA"
"Ne bismo htjeli, braćo, da ostanete u neznanju u pogledu nevolje što nas zadesi u Aziji i koja nas je opteretila preko svake mjere – iznad naše snage – tako da smo izgubili nadu u život" (2 Kor 1,8). Grčka riječ za opteretiti u ovom odlomku znači "teško natovariti, žalosno skršiti". Pavao je rekao tim svetima: "Naša kriza bila je tako ozbiljna da me gotovo skršila. Mislio sam da je sa mnom gotovo."
Kad je rekao da je bio tako opterećen i pritisnut da je izgubio nadu u život, znamo da je uistinu bio na dnu. U drugim odlomcima ne daje važnost svojim trpljenjima. Možda se sjećate kako je stresao otrovnu zmiju koja mu se objesila o ruku. Triput je doživio brodolom, no tu činjenicu spominje samo usput. Bio je šiban, opljačkan, kamenovan, utamničen – međutim, kroz sve to nikada nije prigovarao.
Međutim, u ovom odlomku bio je na točki potpune iscrpljenosti. Vjerujem da je ova nevolja koju je pretrpio bila duševna patnja. Ne možemo točno znati što je bila njegova nevolja, ali 2 Korinćanima 7,5 daje nam nagovještaj: "Kad smo došli u Makedoniju, naše slabo ljudsko biće nije imalo nikakva mira. Naprotiv, u svakom smo pogledu bili u nevolji: izvana borbe – iznutra zebnje."
Vjerujem da je Pavao govorio o boli koju su izazvale ovce kojima je služio. U Korintu su se pojavili lažni učitelji i pokušali okrenuti ljude protiv njega. Sad se bojao da je njegovo stado odbacilo poruku i slijedilo ljude koji u biti nisu imali zanimanja za njih.
Utješio se kad je stigao Tit donoseći mu dobre vijesti o "ljubljenoj djeci" u Korintu. Pavao piše: "Ali Bog …utješi nas Titovim dolaskom; i ne samo njegovim dolaskom nego i utjehom kojom je utješen zbog vas. On je izvijestio o vašoj čežnji, o vašem plaču, vašem žaru za me, da sam se još više obradovao" (2 Kor 7,6-7).
Osjetio sam tu vrstu patnje u svom životu. Povremeno bih riječi ljudi koje sam volio i pomogao im osjetio poput noža u leđima. Mogu reći zajedno s Davidom: "Usta su im glađa od maslaca, a srce ratoborno; riječi blaže od ulja, a oni – isukani mačevi" (Ps 55,22). U takva vremena, najviše sam trebao "pomoć molitava".
Kad je rekao da je bio tako opterećen i pritisnut da je izgubio nadu u život, znamo da je uistinu bio na dnu. U drugim odlomcima ne daje važnost svojim trpljenjima. Možda se sjećate kako je stresao otrovnu zmiju koja mu se objesila o ruku. Triput je doživio brodolom, no tu činjenicu spominje samo usput. Bio je šiban, opljačkan, kamenovan, utamničen – međutim, kroz sve to nikada nije prigovarao.
Međutim, u ovom odlomku bio je na točki potpune iscrpljenosti. Vjerujem da je ova nevolja koju je pretrpio bila duševna patnja. Ne možemo točno znati što je bila njegova nevolja, ali 2 Korinćanima 7,5 daje nam nagovještaj: "Kad smo došli u Makedoniju, naše slabo ljudsko biće nije imalo nikakva mira. Naprotiv, u svakom smo pogledu bili u nevolji: izvana borbe – iznutra zebnje."
Vjerujem da je Pavao govorio o boli koju su izazvale ovce kojima je služio. U Korintu su se pojavili lažni učitelji i pokušali okrenuti ljude protiv njega. Sad se bojao da je njegovo stado odbacilo poruku i slijedilo ljude koji u biti nisu imali zanimanja za njih.
Utješio se kad je stigao Tit donoseći mu dobre vijesti o "ljubljenoj djeci" u Korintu. Pavao piše: "Ali Bog …utješi nas Titovim dolaskom; i ne samo njegovim dolaskom nego i utjehom kojom je utješen zbog vas. On je izvijestio o vašoj čežnji, o vašem plaču, vašem žaru za me, da sam se još više obradovao" (2 Kor 7,6-7).
Osjetio sam tu vrstu patnje u svom životu. Povremeno bih riječi ljudi koje sam volio i pomogao im osjetio poput noža u leđima. Mogu reći zajedno s Davidom: "Usta su im glađa od maslaca, a srce ratoborno; riječi blaže od ulja, a oni – isukani mačevi" (Ps 55,22). U takva vremena, najviše sam trebao "pomoć molitava".