ONO ŠTO JE DUHOVNO NE MOŽE SE KOPIRATI

Ovdje na ulicama grada New Yorka možete kupiti sat Rolex za petnaest dolara. Svaki Njujorčanin zna da ti satovi nisu stvarno Rolexi. Oni su samo imitacije – jeftine kopije originala.

Izgleda da se danas može sve kopirati. Ali jedna se stvar ne može i to je istinska duhovnost. Ništa što je istinski duhovno ne može se kopirati. Gospodin prepoznaje djelo svojih vlastitih ruku i ne prihvaća nijednu kopiju svoga božanskog djela koju je stvorio čovjek. Zašto? Jer je čovjeku nemoguće kopirati ono što je uistinu duhovno. To je djelo samog Duha Svetoga. On je neprestano na djelu radeći nešto novo u svome narodu. I ne postoji način da reproduciramo to djelo.

To je velika pogreška moderne religije. Mi mislimo da ako damo narodu samo spoznaju Pisma i biblijske principe, da će postati duhovan. Ali ostaje jedna činjenica – ni čovjek ni institucija nemaju tu silu da bi u nekome stvorili duhovnost. To čini jedino Duh Sveti.

Vrlo malo djela Duha Božjega može u nama biti vidljivo. Zbog toga uistinu duhovni ljudi rijetko traže izvanjski dokaz njegova djela. Pavao kaže: "Mi ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo" (2 Kor 4,18).

U kontekstu ovoga odlomka, Pavao govori o trpljenjima i nevoljama te kaže: "Nitko ne zna s čime se sve suočavamo, osim Duha Svetoga. I tu se očituje istinska duhovnost – u topioničkom loncu trpljenja."

Oni koji se podređuju vodstvu Duha Božjega – koji se suočavaju sa svojim nevoljama uvjereni da Gospodin u njima nešto stvara – izlaze iz svoga topioničkog lonca s jakom vjerom. I svjedoče da ih je tijekom njihova trpljenja Duh više naučio nego kad je u njihovom životu bilo sve dobro.

U svim mojim godinama hodanja s Gospodinom, rijetko sam vidio rast moje duhovnosti u dobrim razdobljima. Naprotiv, svaki takav rast obično se događao dok sam prolazio kroz poteškoće, agonije, testiranja – kroz sve što je Duh Sveti dopustio.

U jednoj točki hodanja po vjeri, Pavao kaže: "Duh Sveti mi ozbiljno svjedoči da me čekaju okovi i patnje" (vidi Dj 20,22-23). Doista, kroz čitav Pavlov život, njegove nevolje nikada nisu završile. Jednostavno su dolazile i dolazile.

"Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu" (2 Kor 4,17). Prema Pavlu, naše nevolje i poteškoće stvaraju u nama vječne vrijednosti. On govori: "Trpljenje kroz koje prolazimo na ovoj zemlji vjerojatno će trajati čitav naš životni vijek. Ali u usporedbi s vječnošću, to je samo trenutačno. Sada, dok podnosimo nevolje, Bog stvara u nama otkrivenje svoje slave koja će trajati zauvijek."