LJUDI OSTATKA
U svakoj generaciji postoji ostatak koji trči za Isusom sa žarom i zahvalnošću. Vjerujem da je samarijanski gubavac dotrčao natrag k Isusu jer nije bio vezan formalizmom i ritualizmom (vidi Lk 17,11-19). On nije morao "zaboraviti naučeno". Vidite, ostala devetorica bila su religiozno odgojena, njihovi umovi od djetinjstva su bili učeni ritualima i ceremoniji te su još uvijek bili vezani svojom tradicijom. Ali kad je Samarijanac jednom vidio čitav vjerski sustav, povikao je: "Ne dolazi u obzir!"
On je bio svjedok lažnosti vjerskih vođa i polaznika crkve. Vidio je farizeje koji su pljačkali udovice i oduzimali im domove. Vidio je svećenike koji su podmićivali i bili podmićivani. Vidio je hramove pune mjenjača novca, koji su dom Božji pretvarali u pećinu razbojničku. Vidio je svećenstvo koje je stvaralo propise za druge, a sami nisu maknuli prstom da bi ih držali.
Vidio je sva obijeljena pročelja, lažna lica i dvostruka mjerila, te rekao sam sebi: "Ovdje slijepac vodi slijepca i to nije za mene. Ja želim stvarnost."
I dok je išao prema selu s ostalom devetoricom – natrag do svećenika, crkve, društva i dobrog života – stao je i razmislio: "Čekaj malo! Sjećam se kako je to bilo kad sam imao sve – novac, ugled, sigurnost. Bio sam jadan! Moji takozvani prijatelji svi su me napustili na prvi znak možebitne gube. Bio sam prazan – vezan grešnim navikama, pun mržnje i gorčine. Bio je to živ pakao. Zašto bih se vratio natrag u to?"
A onda je nešto u njegovu srcu počelo gorjeti: "Pogledaj me! Čist sam. Isus me iscijelio. Crkva može čekati; moja obitelj i karijera mogu čekati. Idem k Isusu! Želim upoznati Onoga koji me iscijelio!" Došao je do istog zaključka do kojega dolaze svi ljudi ostatka: "Tamo vani nema ništa što želim. Sve je to taština! Idem k Isusu i on će biti moja stvarnost!"
On je bio svjedok lažnosti vjerskih vođa i polaznika crkve. Vidio je farizeje koji su pljačkali udovice i oduzimali im domove. Vidio je svećenike koji su podmićivali i bili podmićivani. Vidio je hramove pune mjenjača novca, koji su dom Božji pretvarali u pećinu razbojničku. Vidio je svećenstvo koje je stvaralo propise za druge, a sami nisu maknuli prstom da bi ih držali.
Vidio je sva obijeljena pročelja, lažna lica i dvostruka mjerila, te rekao sam sebi: "Ovdje slijepac vodi slijepca i to nije za mene. Ja želim stvarnost."
I dok je išao prema selu s ostalom devetoricom – natrag do svećenika, crkve, društva i dobrog života – stao je i razmislio: "Čekaj malo! Sjećam se kako je to bilo kad sam imao sve – novac, ugled, sigurnost. Bio sam jadan! Moji takozvani prijatelji svi su me napustili na prvi znak možebitne gube. Bio sam prazan – vezan grešnim navikama, pun mržnje i gorčine. Bio je to živ pakao. Zašto bih se vratio natrag u to?"
A onda je nešto u njegovu srcu počelo gorjeti: "Pogledaj me! Čist sam. Isus me iscijelio. Crkva može čekati; moja obitelj i karijera mogu čekati. Idem k Isusu! Želim upoznati Onoga koji me iscijelio!" Došao je do istog zaključka do kojega dolaze svi ljudi ostatka: "Tamo vani nema ništa što želim. Sve je to taština! Idem k Isusu i on će biti moja stvarnost!"