GDJE SU TIMOTEJI?
Filipinske kršćane Pavao je prve upoznao s istinom: "Neka um Kristov bude u vama." Pavao im je tu poruku napisao dok je bio utamničen u Rimu.
Iz tamnice je Pavao izjavio da ima um Kristov, odbacujući svoj ugled da bi postao Isusov sluga i njegove crkve. Sad je pisao: "Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama" (Fil 2,19).
To je razmišljanje uma Kristova. Razmislite o tome: tu je bio pastor koji je sjedio u zatvoru, međutim, nije razmišljao o svojoj udobnosti, svojoj vlastitoj teškoj situaciji. Zabrinut je bio samo za duhovno i fizičko stanje svoga naroda. I rekao je svojim ovcama: "Moja će utjeha doći tek kad saznam da ste vi dobro, u duhu i tijelu. Zbog toga vam šaljem Timoteja da umjesto mene vidi kako ste."
Zatim Pavao daje ovu alarmantnu izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski borio za vas" (Fil 2,20). Kakva žalosna izjava! Dok je Pavao ovo pisao, crkva je oko njega u Rimu rasla i bila je blagoslovljena. Jasno, ondje u rimskoj crkvi bili su sveti vođe. Ali Pavao kaže: "Nema čovjeka koji sa mnom dijeli um Kristov." Zašto je to bilo tako? "…jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa" (Fil, 2,21). Očito u Rimu nije bilo vođe sa srcem sluge – nikoga tko bi odbacio svoj ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svatko je išao za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao um Kristov. Pavao nije imao povjerenja ni u koga da ide u Filipe da bude istinski sluga onom tijelu vjernika.
Ove Pavlove riječi ne mogu se ublažiti: "Svatko ide za svojom koristi. Ti propovjednici traže samo svoju korist. Zbog toga nemam nikoga ovdje u koga bih se pouzdao da će se brinuti za vaše potrebe i povrede, osim Timoteja."
Naša molitva treba biti: "Gospodine, ne želim na ovom svijetu koji juri van kontrole biti usredotočen samo na sebe. Ne želim biti zabrinut za svoju vlastitu budućnost. Znam da ti držiš moj put u svojim rukama. Molim te, Gospodine, daj mi tvoj um, tvoje misli, tvoje zabrinutosti. Želim imati srce tvoga sluge. Amen."
Iz tamnice je Pavao izjavio da ima um Kristov, odbacujući svoj ugled da bi postao Isusov sluga i njegove crkve. Sad je pisao: "Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama" (Fil 2,19).
To je razmišljanje uma Kristova. Razmislite o tome: tu je bio pastor koji je sjedio u zatvoru, međutim, nije razmišljao o svojoj udobnosti, svojoj vlastitoj teškoj situaciji. Zabrinut je bio samo za duhovno i fizičko stanje svoga naroda. I rekao je svojim ovcama: "Moja će utjeha doći tek kad saznam da ste vi dobro, u duhu i tijelu. Zbog toga vam šaljem Timoteja da umjesto mene vidi kako ste."
Zatim Pavao daje ovu alarmantnu izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski borio za vas" (Fil 2,20). Kakva žalosna izjava! Dok je Pavao ovo pisao, crkva je oko njega u Rimu rasla i bila je blagoslovljena. Jasno, ondje u rimskoj crkvi bili su sveti vođe. Ali Pavao kaže: "Nema čovjeka koji sa mnom dijeli um Kristov." Zašto je to bilo tako? "…jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa" (Fil, 2,21). Očito u Rimu nije bilo vođe sa srcem sluge – nikoga tko bi odbacio svoj ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svatko je išao za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao um Kristov. Pavao nije imao povjerenja ni u koga da ide u Filipe da bude istinski sluga onom tijelu vjernika.
Ove Pavlove riječi ne mogu se ublažiti: "Svatko ide za svojom koristi. Ti propovjednici traže samo svoju korist. Zbog toga nemam nikoga ovdje u koga bih se pouzdao da će se brinuti za vaše potrebe i povrede, osim Timoteja."
Naša molitva treba biti: "Gospodine, ne želim na ovom svijetu koji juri van kontrole biti usredotočen samo na sebe. Ne želim biti zabrinut za svoju vlastitu budućnost. Znam da ti držiš moj put u svojim rukama. Molim te, Gospodine, daj mi tvoj um, tvoje misli, tvoje zabrinutosti. Želim imati srce tvoga sluge. Amen."