EVANĐELJE POKAJANJA
"Žalost, naime, koja je po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i stalno pokajanje" (2 Kor 7,10). Dok sam čitao ovaj odlomak, otkrio sam da ispitujem vlastitu službu, pitajući se: "Jesam li skratio evanđelje koje je Isus propovijedao, evanđelje pokajanja? Jesam li zapravo prinio škare svojoj Bibliji i uklonio visoku cijenu slijeđenja Krista? Jesam li spustio njegov standard govoreći ljudima da samo vjeruju i budu spašeni?"
Jesmo li skratili izvorno osvjedočenje o grijeh? Jesmo li skočili i ponudili spasenje onima koji se zapravo nisu pokajali, koji nisu požalili za svoje prijestupe, koji su tražili vjeru da bi iza nje mogli samo sakriti svoju požudu?
Neprestano slušamo pretjerivanja u vezi s brojkama ljudi koji dolaze Isusu kroz različite službe. Kršćani izvještavaju da dok su propovijedali u zatvorima, školama i na drugim mjestima sastanaka, mase su bile spašene. Kažu: "Svatko je na tom mjestu predao svoje srce Isusu. Kad sam završio s propovijedi, svi su došli naprijed po spasenje."
Prečesto se zapravo događa da svi oni samo ponove molitvu. Samo izmole što im je bilo rečeno da mole, mnogi od njih ne shvaćajući što govore. Većina ih se vrati na svoje neznabožačke putove.
Takvi ljudi nikada ne iskuse duboko djelo Duha Svetog. Kao rezultat toga, nikada se ne pokaju, nikada ne tuguju nad svojim grijesima – i nikada doista ne vjeruju. Tragično, ali ponudili smo im nešto što Isus sam nikada nije ponudio – spasenje bez pokajanja.
Vjerujem da je crkva čak izvadila osjećaje iz osvjedočenja. Razmislite o tome – sad rijetko vidite suze na obrazima onih koji su se spasili. Svakako, znam da suze nikoga neće spasiti, ali Bog nas je sve učinio ljudskim bićima, s vrlo stvarnim osjećajima. I svaki grešnik koji je bio vezan paklom, na kojega djeluje Duh Sveti, prirodno osjeća duboku žalost nad putovima koji su žalostili Gospodina.
Apostol Petar osjetio je tu vrstu svete žalosti kad je zatajio da poznaje Isusa. Iznenada je bio preplavljen sjećanjem na ono što mu je Isus rekao: "'Prije nego dvaput zapjeva pijetao, triput ćeš me zatajiti.' I briznu u plač" (Mk 14,72).
Jesmo li skratili izvorno osvjedočenje o grijeh? Jesmo li skočili i ponudili spasenje onima koji se zapravo nisu pokajali, koji nisu požalili za svoje prijestupe, koji su tražili vjeru da bi iza nje mogli samo sakriti svoju požudu?
Neprestano slušamo pretjerivanja u vezi s brojkama ljudi koji dolaze Isusu kroz različite službe. Kršćani izvještavaju da dok su propovijedali u zatvorima, školama i na drugim mjestima sastanaka, mase su bile spašene. Kažu: "Svatko je na tom mjestu predao svoje srce Isusu. Kad sam završio s propovijedi, svi su došli naprijed po spasenje."
Prečesto se zapravo događa da svi oni samo ponove molitvu. Samo izmole što im je bilo rečeno da mole, mnogi od njih ne shvaćajući što govore. Većina ih se vrati na svoje neznabožačke putove.
Takvi ljudi nikada ne iskuse duboko djelo Duha Svetog. Kao rezultat toga, nikada se ne pokaju, nikada ne tuguju nad svojim grijesima – i nikada doista ne vjeruju. Tragično, ali ponudili smo im nešto što Isus sam nikada nije ponudio – spasenje bez pokajanja.
Vjerujem da je crkva čak izvadila osjećaje iz osvjedočenja. Razmislite o tome – sad rijetko vidite suze na obrazima onih koji su se spasili. Svakako, znam da suze nikoga neće spasiti, ali Bog nas je sve učinio ljudskim bićima, s vrlo stvarnim osjećajima. I svaki grešnik koji je bio vezan paklom, na kojega djeluje Duh Sveti, prirodno osjeća duboku žalost nad putovima koji su žalostili Gospodina.
Apostol Petar osjetio je tu vrstu svete žalosti kad je zatajio da poznaje Isusa. Iznenada je bio preplavljen sjećanjem na ono što mu je Isus rekao: "'Prije nego dvaput zapjeva pijetao, triput ćeš me zatajiti.' I briznu u plač" (Mk 14,72).