petak, travnja 29, 2016

MOLTIVA U SOBI

Molitva u sobi događa se kad smo sami, u tajnosti. "A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti" (Mt 6,6).

Ali tu je još i više. Grčka riječ za sobu u ovom retku znači "privatna soba, tajno mjesto". Isusovim slušateljima to je bilo jasno, jer su domovi u njihovoj kulturi imali unutarnju prostoriju koja je služila kao neka vrsta smočnice. Isusova zapovijed je bila da se uđe u tu tajnu prostoriju i zatvori vrata iza sebe. To je zapovijed pojedincima, jer to nije ona vrsta molitve koja se može ostvariti u crkvu ili se moliti s molitvenim partnerom.

Isus je uspostavio primjer za to kad je odlazio na samotna mjesta na molitvu. Iznova i iznova Pismo nam govori da je otišao nasamo kako bi proveo vrijeme u molitvi. Nitko nije imao aktivniji život od njega s obzirom da je neprestano bio pritisnut potrebama onih oko sebe i imao je vrlo malo vremena za sebe. Međutim, rečeno nam je: "Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio" (Mk 1,35). "Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sam" (Mt 14,23).

Pogledajte zapovijed koju je Savao primio u Djelima. Kad je Krist dohvatio ovoga progonitelja crkve, Savao nije bio poslan na skupni crkveni sastanak ili k Ananiji, velikom molitvenom borcu. Ne, Savao je proveo tri dane sam i odvojen, moleći i nastojeći upoznati Isusa.

Mi svi imamo isprike zašto ne molimo sami u tajnosti, na nekom posebnom mjestu. Kažemo da nemamo takvo tajno mjesto ili da nemamo vremena. Thomas Manton, pobožan puritanski pisac, kaže ovo na tu temu: "Kažemo da nemamo vremena tajno moliti. Ali imamo vremena za sve ostalo: vrijeme za jelo, za piće, za djecu, ali nemamo vremena za ono što sve to održava. Kažemo da nemamo tajnog mjesta, ali Isus je našao goru, Petar krov, proroci pustinju. Ako nekoga volite, naći ćete mjesto da budete nasamo."

četvrtak, travnja 28, 2016

MJESTO MOLITVE

Naši domovi trebaju biti mjesto molitve!

"Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski" (Mt 18,19). Neki kršćani nazivaju to "sporazumnom molitvom". Duboko ste blagoslovljeni ako imate odanog brata ili sestru da s njim ili s njom molite. Uistinu, najsnažniji posrednici koje sam poznavao dolazili su u dvoje ili troje. Ako me je Bog ikada blagoslovio u ovom životu – ako me upotrijebio na svoju slavu – znam da je to bilo jer je nekoliko silnih zagovornika svakodnevno molilo za mene.

Mjesto gdje se ta vrsta molitve najsnažnije ostvaruje je dom. Moja žena Gwen i ja svakodnevno molimo zajedno i vjerujem da to drži našu obitelj na oklupu. Molili smo za svako naše pojedino dijete tijekom njihovih godina odrastanja, da se nijedno od njih ne izgubi. Molili smo za njihova prijateljstva i odnose. Molimo smo i za njihove supružnike, a sad molimo isto i za našu unučad.

Žalosno, ali vrlo malo kršćanskih obitelji ima vremena za molitvu u domu. Ja osobno mogu posvjedočiti da sam danas u službi zbog snažne obiteljske molitve. Svakoga dana, bez obzira gdje smo se moja braća i ja igrali, u dvorištu ili dolje na ulici, moja majka bi zvala s prednjih vrata našega doma: "Davide, Jerry, Juanita, Ruth, vrijeme je za molitvu!" (Moj mlađi brat Don još se nije rodio.)

Čitavo susjedstvo je znalo za našu obiteljsku molitvu. Ponekad sam mrzio čuti taj poziv i bio sam jako nezadovoljan. Ali nešto se jasno događalo u ona vremena molitve, jer Duh je djelovao usred naše obitelji i doticao naše duše.

Možda sebe ne možete vidjeti da održavate obiteljsku molitvu. Možda imate supružnika koji ne želi surađivati ili dijete buntovnika. Ljubljeni, nije važno tko odabire da ne bude uključen u to. Još uvijek možete doći do kuhinjskog stola, sagnuti glavu i moliti. To će služiti kao vaše obiteljsko vrijeme molitve i svaki član obitelj to će znati.

srijeda, travnja 27, 2016

TRUBITE U TRUBU NA SIONU

Što točno trebamo moliti u vremena kao što su ova?

Ovdje je Joelov propis za Izraela u onaj dan tame i mraka: "Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu … Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Jahvine. Neka mole: 'Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?'" (Jl 2,15-17).

Tu je poziv crkvi: "Ne budite obeshrabreni i ne predajte se očaju. Ne smijete vjerovati đavoljim lažima da nema nade za probuđenje." Umjesto toga, prema Joelu, vapaj naroda treba biti: "Gospodine, zaustavi ovo sramoćenje tvoga imena. Ne dopusti da tvoja crkva dulje bude izrugivana. Zaustavi pogane da vladaju nad nama rugajući se i pitajući: 'Gdje je vaš Bog?'"

Možda mislite: "Ova Božja obećanja samo su mogućnost. On kaže da može zadržati svoj sud. To nije ništa više nego samo "možda". Sve što traži od svoga naroda može biti uzalud."

Ne vjerujem da Bog muči svoju crkvu. I ne šalje svoj narod na jalovo poslanje. Kad je Abraham molio da Bog poštedi Sodomu (gdje je živio njegov nećak Lot), Gospodnje srce bilo je potpuno sklono spasiti taj grad da je u njemu živjelo samo deset pravednika. Abraham je to molio dok je anđeo zatornik ulazio u grad! Uvjeren sam da narod Božji treba moliti Gospodina na isti način.

Joelovo proročanstvo u vezi s izlićem Duha Svetoga nalazi se u Joelu 2,28-32 i ponavlja ga apostol Petar u svojoj propovijedi u Djelima 2,17-21. Proročanstvo započinje: "U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće."

utorak, travnja 26, 2016

K MENI

"Al' i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom" (Jl 2,12-13).

Dok sam ovo čitao, pogodile su me riječi "k meni". Kad se gusta tama nadvila nad Izraelom, Bog je pozivao svoj narod: "K meni – kad me gurate iz svoga društva, kad se milosrđe čini nemogućim, kad čovječanstvo ismijava moja upozorenja, kad strah i tama pokrivaju zemlju – potičem vas da se vratite k meni. Ja sam spor na ljutnju i poznat sam da zadržavam svoje sudove na određeno razdoblje, kao što sam učinio za Jošiju."

Vidite li u ovome Božju poruku nama? Kao njegov narod, možemo zagovarati u molitvi i on će nas čuti i odgovoriti na iskrene, učinkovite, žarke molitve svojih svetih.

Imam riječ upozorenja za crkvu u ovom trenutku: Pazite! Sotona dolazi točno u takav mračan čas kad se katastrofa nadvija nad zemljom, kad pogani bjesne i teroriziraju nacije. Đavao zna da smo ranjivi i izbacuje ovu laž: "Kakvo dobro možeš ti učiniti? Zašto pokušati evangelizirati islamiste kad te žele ubiti? Ništa ne možeš promijeniti. Isto tako možeš dići ruke i od svijeta koji je natopljen grijehom. Nema koristi moliti za izliće Duha. Sve tvoje pokajanje je jalovo."

Ali Bog dolazi k nama s ovom riječi od Joela: "Postoji nada i milosrđe, čak i sada! Ja sam bogat dobrotom i spor na ljutnju. Sad je vrijeme za vas da se okrenete k meni u molitvi. Ja mogu zadržati svoje sudove i donijeti vam blagoslov."

Upravo sada – u vrijeme ubilačkog islamskog ekstremizma, militantnog homoseksualizma, kad je naša nacija izgubila moralni kompas, kad sudovi tjeraju Boga iz društva, kad strah zahvaća čitav svijet – vrijeme je da se okrenemo Gospodinu u molitvi.

ponedjeljak, travnja 25, 2016

ZAKORAČI U RIJEKU - Gary Wilkerson

Skeptici su rekli Jošui: "Ako prijeđemo rijeku Jordan, suočit ćemo se s neprijateljima kao nikada ranije. Poznato ti je izvješće. U toj zemlji kamo idemo je trideset jedan različiti kralj i svaki pojedini od njih želi nas uništiti. Znaš li koliko smo kraljeva porazili u prošlih četrdeset godina. Točno dva. Što zapravo misliš? Kako bi to moglo biti ono što Bog želi?"

Jošua je znao da će biti teško – zapravo nemoguće. Ali je isto tako znao da je samo jedan put za Izraela: da ide naprijed. Prijeći će rijeku i to će učiniti s vjerom, uzdajući se da Bog ima na umu najbolje interese za njih.

Svi znamo da su na kraju Jošua i Izrael zaposjeli zemlju i bili blagoslovljeni.

Svećenici koji su nosili Kovčeg zakoračili su u nabujalu rijeku i čim su namočili svoje nožne prste, Bog je nadnaravno razdijelio vodu. Nakon toga, svaka zla stvar koju su skeptici predskazali okrenula se u dobro za narod Božji.

Narod je došao do velikoga utvrđenog grada zaposjednutoga od njihova neprijatelja. Stupali su oko njega i neprobojni su se zidovi srušili.

Je li sve to stvorilo neke super svece od Jošue i Izraela? Uopće ne. U jednoj točki Jošua je bio neposlušan Bogu, ali s obzirom da se brzo pokajao, Gospodin je iskoristio to iskustvo da ga ojača.

Jeste li voljni zakoračiti u rijeku? Bog možda govori: "Ako samo odlučiš staviti svoj nožni prst u nju, vidjet ćeš kako ću razdvojiti vodu za tebe. Bez obzira s koliko ćeš se neprijatelja i utvrda suočiti, ja ću te prenijeti na drugu stranu. Već sam izložio svoje planove za tebe i osigurat ću da se ispune, sve meni na slavu."

Potičem vas, uzdajte se u Boga da će vas prevesti preko Jordana. Dopustite mu da utiša glas svakog skeptika. Njegova "Plan A" za vas neće biti porazan. On je vjeran i dat će vam pobjedu!

"Jahve reče Jošui: '… s tobom sam kao što bijah s Mojsijem'" (Jš 3,7).

subota, travnja 23, 2016

POZIV VJERE - Claude Houde

Početak Davidove javne službe je onaj divovski trenutak kad je pogubio diva imena Golijat. On je došao iz onoga što bismo danas vjerojatno nazvali "disfunkcionalnom obitelji". Okrutno su ga ignorirali i zanemarivali. Kao tinejdžer bio je ostavljen da pase stado u planini, što je osamljen i opasan posao.

Kad je čovjek Božji tražio kandidata da zamijeni Šaula i postane kralj, Davidov otac Jišaj pokazao je sve svoje sinove, ali zanemario je Davida. Kao da David ne postoji. Njegova su ga braća omalovažavala, ponižavala i zlobno ispitivala, ismijavajući njegove uzvišene želje.

Kad je David, usprkos njih, pogubio neprijatelja i trijumfirao u svojoj borbi protiv Golijata, ostavio je dom jer ga je kralj Šaul uzeo pod svoje.

Šaul je bio jadan i slab vođa i brzo je postao strašno ljubomoran na Davida. Držao je da je ugrožen Božjom naklonošću prema Davidu i ljubavlju koju je narod imao za njega. Nakon što je imao oca koji ga je ignorirao, David je još gore trpio pod "usvojiteljskim likom oca" koji ga je, nerazuman u svojoj nesigurnosti, na kraju pokušao ubiti.

Upravo je u dane svojih prvih i nesigurnih koraka u javnoj službi iskusio svoje prve pobjede. Bio je snažan i ispunjen potencijalom, ali je, iako nadnaravno pozvan, bio i strašno usamljen i krajnje ranjiv. Rekao je za sebe tijekom tog razdoblja: "Još sam uvijek slab, iako sam pomazan za kralja" (vidi 2 Sam 3,39).

Zatim mu je Bog poslao Jonatana. Za veću stvar, Jonatan je odgovorio na poziv vjere s prijateljstvom, nesebičnom potporom i poniznošću. To je poziv koji tjera čovjeka da daje i pomaže nekome drugom bez ikakva očekivanja ili obećanja. Ne možete zamisliti kakvu božansku struju blagoslova može takva odluka s vaše strane otpustiti u vašem životu. To otkrivenje može dotaći i promijeniti brak, obitelj, crkvu pa čak i naciju. "I Jonatan sklopi savez s Davidom, jer ga je ljubio kao samoga sebe. I skide Jonatan plašt koji je imao na sebi i dade ga Davidu; tako i svoju odoru, čak i svoj mač, svoj luk i svoj pojas" (1 Sam 18,3-4).

__________
Claude Houde, vodeći pastor Eglise Nouvelle Vie (crkve Novi život) u Montrealu, Kanada, čest je govornik na konferencijama za crkveno vodstvo Expect koje održava World Challenge širom svijeta. Pod njegovim vodstvom crkva Novi život narasla je sa šačice ljudi na više od 3500 ljudi u dijelu Kanade sa svega nekoliko uspješnih protestantskih crkava.

petak, travnja 22, 2016

ISUS I LAZAR

Kao što je ispričano u Ivanu 11, Isusov odlazak u Betaniju nije bio toliko u vezi s Lazarovom smrti koliko u vezi s njegovom vlastitom. Kako bi njegovi sljedbenici mogli vjerovati da će uskrsnuti, kad dođe vrijeme da se suoči s križem? Postojao je samo jedan način da to vjeruju. Isus je tamo u Betaniji sa svojim ljubljenim prijateljima trebao ući u najbeznadniju situaciju i izvršiti svoje namjere koje su ljudski gledano bile nemoguće.

Uvjeren sam da Isus ne bi povjerio ovo iskustvo nikome izvan svoga unutarnjeg kruga. Takve stvari bile su sačuvane za one koji su bili prisni s njim, koji nisu razmišljali kao svijet. Vidite, jedino u takvim prijateljima – ljudima koji poznaju Kristovo srce i potpuno se uzdaju u njega – on može proizvesti vjeru koja se neće uzdrmati.

Činjenica je, Isus je znao sve buduće nevolje koje će snaći živote tih dragih prijatelja. Znao je za svaku bolest i tragediju s kojom će se suočiti. I htio je vidjeti u njima vjeru koja će vjerovati u njegovu brigu za njih bez obzira s kakvom se nesrećom suoče.

Kad je konačno stigao, Martine prve riječi upućene njemu bile su: "Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega" (Iv 11,21-22). Te riječi možda zvuče kao da su pune vjere s Martine strane, ali kad je Isus odgovorio: "Uskrsnut će brat tvoj" (Iv 11,23), Martin je odgovor otkrivao: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan" (Iv 11,24). Drugim riječima: "Isuse, sad je sve gotovo. Zakasnio si."

Isus je odgovorio: "Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?" (Iv 11,25-26).

Drugim riječima, Krist joj je rekao: "Ne, Marta, ja sam uskrsnuće i život. Vjeruj u mene i nikada nećeš umrijeti." I ponovno on nije govorio samo o Lazaru nego o svojoj vlastitoj smrti i uskrsnuću. Za njega je Lazarovo uskrsnuće bila već riješena stvar: "Marta, zar ne vjeruješ da mogu sići i u grob i činiti nemoguće stvari za tebe i Mariju sve vaše dane?"

četvrtak, travnja 21, 2016

POVRIJEĐEN NEVJEROM

Kroz Psalme i druge mudre zapise rečeno nam je da imamo Boga koji se smije, plače, tuguje i može se razljutiti. Isto tako, Novi zavjet nam govori da imamo velika svećenika u nebu koji suosjeća s našim slabostima; isti Čovjek od krvi i mesa koji je bio Bog na zemlji sad je proslavljen Čovjek u vječnosti.

Neupitno je da je naš Gospodin Bog koji osjeća. I ja se moram pitati kako Isus neće biti povrijeđen velikom nevjerom koja se danas događa širom svijeta?

Kako često danas Crkva povrijedi Gospodina nevjerom!

Sjetite se nevjere učenika s Isusom u lađici, kad je bila preplavljena velikim valovima. Kako je Isus morao biti povrijeđen dok su mu upućivali one optužujuće, nevjerne riječi: "Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?" (Mk 4,38).

A što da kažemo o prilikama kad je Isus čudnovato nahranio mnoštvo ljudi sa svega nekolika riba i kruhova? Ovo čudo izvršio je dvaput, nahranivši ukupno 9000 muškaraca, ne uključujući žene i djecu u tim prizorima. Međutim, čak i nakon tih nevjerojatnih djela, Isusovi vlastiti učenici još uvijek su bili zaglavljeni u nevjeri. Nakon jednoga od tih čuda s hranom, Krist im je govorio o farizejskom kvascu, a "oni su međusobno govorili: 'Nemamo kruha'" (Mk 8,16).

Isus je morao biti šokiran njihovim riječima. Upravo je pred očima svojih učenika čudnovato umnožio kruh za one mase. Jasno je da je bio povrijeđen kad im je odgovorio: "Zašto govorite da nemate kruha? Zar još ne razumijete i ne shvaćate?! Zar vam je srce otvrdnulo? Zar kod očiju ne vidite? Zar kod ušiju ne čujete? Zar se ne sjećate koliko košara punih ulomaka digoste kad razlomih pet kruhova na pet tisuća ljudi … I još ne shvaćate?" (Mk 8,17-19.21).

srijeda, travnja 20, 2016

DAN ISPLATE ZA NEVJERU

Luka 19 daje nam snažnu sliku Isusova posljednjeg ulaska u Jeruzalem. Slika prikazuje Krista kako se približava gradu na magarcu, a gomila mu kliče slaveći ga. Krenuo je od Maslinske gore i što se više približavao gradskim vratima, veće je bilo mnoštvo. Ubrzo su ljudi prostirali svoje plašteve pred njim, mahali palmama i vikali: "Evo ovdje je! Došao je čas dolaska Izraelova kralja. Jeruzalemu dolazi mir. Konačno je kraljevstvo ovdje!"
Zašto je bilo takvo glasno radovanje? "Držali su da će se odmah pojaviti kraljevstvo Božje" (Lk 19,11). U umovima ljudi, Isus je najavljivao obećano Božje "kraljevstvo na zemlji".
Međutim, to nije značilo da su vjerovali u njega kao svoga Mesiju. Njihova je jedina misao bila da je započela Božja vlast: "Zbogom, rimska vlasti! Neće više biti ratova, jer naš će kralj podići mač i sasjeći svakog neprijatelja. Vidjet ćemo mir u Jeruzalemu i Izraelu, bez ropstva, bez nestašice hrane. Bog je konačno poslao očekivanog kralja."
Nitko toga dana u tom prizoru nije očekivao ono što se zatim dogodilo. Dok je silazio s gore i mnoštvo ga slavilo, Isus je gledao Jeruzalem i  – zaplakao. "Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim" (Lk 19,41). Tu je bio Bog u tijelu koji je plakao!
Razlog za njegove suze? Očita ljudska nevjera. Možda ćete pomisliti: "Ali to mnoštvo mu je pjevalo slave, klicalo hosane. Meni to ne zvuči poput nevjere." Međutim, Pismo nam kaže da je Isus znao što je u ljuskom srcu.
On je vidio da dolazi dan isplate za nevjeru. I prorokovao je onom mnoštvu: "Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkoliti te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi" (Lk 19,43-44).

utorak, travnja 19, 2016

NEMA DRUGOG IMENA

Sve je veći bijes u srcima grešnika protiv samog imena Isus. Svuda širom svijeta podiže se gorljiva mržnja prema Riječi Božjoj. Bezbožnici preziru, izruguju i proklinju Bibliju. Pitam vas, što je to u vezi s Isusovim imenom što raspiruje takav bijes na sâmo njegovo spominjanje? Nijedno ime nije tako prezreno, međutim, ne može biti spasenja ni u jednom imenu osim u njegovu. "Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti" (Dj 4,12).

Znamo da su grešnici uvijek mrzili Isusovo ime, ali sad se taj mržnja pretvorila u demonski bijes. Polagano i prepredeno Kristovo se ime izbacuje iz društva zakonskim odredbama u nacijama širom svijeta.

Primio sam riječ iz vrlo pouzdanog izvora o strašnom širenju toga u američkoj vojsci. Pokušava se donijeti odluka da nikakav kapelan, katolički ili protestantski, neće smjeti spomenuti ime Isusa Krista. Razlog tome je nevjerojatan: "Moramo imati duhovnu zrelost u pluralističkom društvu." Kakva obmana! Razmislite o tome: prvo, zabranjivati bilo kakvo spominjanje imena Isus i zatim reći da je to stvar duhovne zrelosti. To je ravno iz pakla!

Zašto je takav bijes protiv Sina Božjega? Zašto grešnici drhte na spomen njegova imena? To je zbog onoga što Kristovo ime predstavlja – oslobođenje od grijeha. Njegovo ime znači oslobođenje od vlasti grijeha. Ono znači smrt staroj, paloj, grešnoj prirodi i ulazak u novinu života. Ono znači snaga da se ostave i ospore sve bezbožne požude i zadovoljstva.

Božja Riječ nam govori da uništenje i bogohuljenje koje je uzrokovala čovječja srdžba neće više dugo trajati. "Jer će te i srdžba čovjekova hvaliti, ostatkom srdžbe ti ćeš se opasati" (Ps 76,10). Kako će se to dogoditi? Jednostavno rečeno, što će žešća postajati srdžba ljudi, više će Bog izlijevati svoje milosti. "Gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju" (Rim 5,20).

ponedjeljak, travnja 18, 2016

PUT U SILNIM VODAMA - Gary Wilkerson

Prelazak Izraelaca preko Jordana dogodio se u vrijeme žetve. Tijekom tog razdoblja, rijeka nije bila samo puna, nego se voda izlijevala iz korita. Ljudski gledano, bilo je to najgore moguće vrijeme da prelazak.

Skeptici oko Jošue sigurno su se ismijavali: "Uzeo si pogrešno vrijeme, Jošua. Imamo trudnice, bolesnike, starce. Ovo nije od Boga."

Međutim, Bog nas poziva k stvarima koje su ljudski i fizički nemoguće. On gleda na našu situaciju i kaže: "Savršeni su uvjeti da se pokrenem u ime mog naroda. Sad će svijet vidjeti kako se radujem pomažući u svemu mojim slugama."

Upravo možda razmišljate: "Bože, osjećam kako me vodiš da donesem neugodnu odluku. Znam da nemam što je potrebno da bi se to postiglo." To je upravo ono gdje on želi da jeste. U našoj slabosti Bog je jak. I u našem nedostatku naš Bog je velik. Mi kažemo da je to nemoguće, ali s Bogom u središtu ništa nije nemoguće. "Isus ih pogleda pa im reče: 'Ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće'" (Mt 19,26).

Do te točke u njihovoj povijesti Bog je već razdijelio vodu za Izraela, ali sad ih je tražio da oni najprije zakorače u vodu. Zapravo je zapovjedio svećenicima da po vjeri unesu Kovčeg saveza u nabujalu rijeku.

Zamislite glasove skeptika! "Bog nas nikada ranije nije vodio da to učinimo. On je uvijek razdijelio vodu za nas. To nije poslušnost njemu, nego iskušavanje Boga."

Čak je i Jošua imao svoje sumnje: "Gospodine, tim sam putem s tobom već prošao ranije i znam kako to funkcionira. Ti si uvijek najprije razdijelio vodu. Zašto hoćeš da mi najprije zakoračimo u ovu nabujalu, blatnjavu vodu? Ovo nema smisla."

Nije važno kako je opasan ili izazovan put koji je Bog stavio pred nas. Zakoračimo li u vjeri, on će razdijeliti vodu. I moći ćemo prijeći po suhu.

"Ovako govori Jahve, koji put po moru načini i stazu po vodama silnim" (Iz 43,16).

subota, travnja 16, 2016

BOŽJA VOJSKA - Nicky Cruz

Ako postoji ijedna stvar koju smo naučili kroz našu službu – kroz suočenje s neprijateljem na njegovu vlastitom terenu iznova i iznova, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan – to je da je sotona kukavica. On pikira najslabijeg između nas, najbeznadnijeg i najočajnijeg. Poput nasilnika na igralištu koji bježi da se sakrije čim se pojavi neko dijete njegove veličine, sotona uzmiče na prvi znak stvarne sile.

Razumijemo li doista snagu koju imamo na raspolaganju? Razumijemo li značenje poruke koju donosimo izgubljenom svijetu? Shvaćamo li kako lako zlo može biti potučeno i uništeno ako se jednostavno otvorimo djelovanju Duha Svetog?

Znamo li što je Bog u stanju činiti među nama?

Kako čeznem vidjeti dan kad će kršćani stajati rame uz rame, jedan do drugoga, u ovom ratu sa sotonom i konačno povući crtu u pijesku, ravno preko njegova puta. Crtu koja ga zaustavlja na njegovu putu. Crtu koja kaže: "Imao si svoje vrijeme! Imao svi svoju zabavu! Ali tvoje vrijeme je završilo. U Isusovo ime, dalje ne možeš!"

Čeznem vidjeti mnoštvo vojnika koji se dižu protiv njega. Mnoštvo gorljivih vjernika koji podižu oružje u borbi protiv zla. Vojsku muškaraca i žena sa srcem koje gori za Boga i životom koje je posvećeno vršenju njegove volje.

Nije li to ona vojska čiji dio želite biti? Ne želite li da možete biti makar mali dio takve ogromne borbe za Boga? Nije li to ono što čekate, čemu se nadate, što molite i vjerujete da će Bog to donijeti na vaš put?

Ako je tako, onda Bog želi da znate da je ta vojska već na svome mjestu. Rat se vodi. Sve što vi trebate učiniti je da uzmete svoj mač i nađete svoje mjesto u njegovim redovima!

"Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom tko vjeruje" (Rim 1,16).

__________
Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.

petak, travnja 15, 2016

ISUS VEĆ VLADA KAO KRALJ

Kralj David bio je salijetan antibožjim duhom svoga vremena. Vapio je Gospodinu: " Pogledaj dušmane moje; kako ih je mnogo i kakvom me mržnjom žestokom mrze" (Ps 25,19). Isto tako, Psalam 124,2-3 nam kaže: "… da nije Jahve za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas …"

David je iskazao što danas mnogi u crkvi osjećaju. Povremeno se čini da smo bespomoćni dići se protiv zlih sila koje se gomilaju. Jedva mogu vjerovati, ali iz dana u dan moral naše zemlje gazi se u prljavštini.

Hoće li Gospodin dopustiti da taj bijes protiv njega i njegove crkve traje dalje, dok naše društvo postaje poput Sodome, kad je svaki čovjek zakon sam sebi? Ne, nikada! Upravo prolazimo kroz nevjerojatno Gospodnje strpljenje. On će dovesti sud, ali svi njegovi sudovi su da bi spasili. Izaija nam daje divnu sliku toga:

"Vodit ću slijepce po cestama, uputit ih putovima. Pred njima ću tamu u svjetlost obratit, a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću propustiti. Uzmaknut će u golemu stidu koji se uzdaju u kipove, koji ljevenim likovima govore: 'Vi ste naši bogovi.' Čujte gluhi! Progledajte, slijepi, da vidite" (Iz 42,16-18).

Ljubljeni, božanska milost koju Izaija opisuje pretvorila je Savla progonitelja u Pavla apostola. Ona je u Kini podigla crkvu od mnogih milijuna. Ona šalje izbjeglice koji bježe od terorizma i rata u drage ruke odanih slugu Kristovih. Upravo sada je centar Teen Challengea u jednoj zemlji u kojoj dominiraju lažne religije podigao petsto obraćenih ovisnika o drogi koji su željni propovijedati Krista. Bog doista izlijeva svoju spasonosnu milost u ove posljednje dane.

Ne smijemo strahovati nad bitkama za koje se čini da ih sotona zadobiva. Bitka u kojoj se nalazimo vječna je bitka, ali vrata paklena neće nadvladati Kristovu crkvu. Naš je Otac izjavio: Isus već vlada kao kralj!

četvrtak, travnja 14, 2016

ON JE GOSPODAR NAD SVIME

Danas je radikalna poganska religija neka vrsta Babilona s ludim vođama poput kralja Nabukodonozora. Ta religija prijeti čitavom svijetu sa svojim zahtjevima da se štuje njezino božanstvo. Terorističke organizacije podupirane religijom zahtijevaju: "Poklonite se našem bogu ili ćemo raznijeti vaše avione. Bombardirat ćemo vaše gradove, vlakove, autobuse i tunele. Otimat ćemo vas, mučiti i obezglaviti. Naša će religija pobijediti."

Dok promatramo takve demonske sile, trebali bismo se okrenuti k priči o Nabukodonozoru i onoj trojici vjernih slugu Božjih, priči koja je ispričana u Danielu 3. Ona nam govori da je u jednom času Gospodin sišao i izbavio svoje sluge – i to je sve promijenilo.

Sve je izgledalo drukčije kad je Gospodin pokazao svoju silu, uzrokovavši da kralj uzvikne: "Blagoslovljen bio Bog (tih mladića), koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega te se ne pokoriše kraljevoj naredbi, već radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu" (Dn 3,28). Odmah je izdao drukčiju uredbu. Ta je glasila da je jedini Bog koji se treba štovati onaj od te trojice Židova: "… jer nema boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj" (Dn 3,29).

Pođimo do psalmiste, koji je pitao zašto poganski narodi bjesne protiv Gospodina. Prema njemu, evo kako je Bog odgovorio na takav bijes: "Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospodin im se podruguje. Tad im veli u svom gnjevu, žestinom ih on zbunjuje" (Ps 2,4-5).

Zatim sâm Gospodin izjavljuje: "Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom … Ti si sin moj, danas te rodih" (Ps 2,6-7). Vjerski podupirani teroristi i druge poganske religije mogu se nadati da će ustoličiti svoje bogove kao kralja, da vladaju kuglom zemaljskom. Ali Jahve Bog kaže: "Ja sam već ustoličio moga Sina, Isusa Krista Mesiju, kao kralja neba i zemlje. On je već sada Gospodar nad svime."

srijeda, travnja 13, 2016

KAD SE ISUS POKAZUJE

U Danijelu 3, kralj Nabukodonozor je podigao zlatnog boga u Babilonu, zahtijevajući da se štuje. Svaki dužnosnik, vođa i građanin u preko stotinu babilonskih pokrajina trebao je pasti pred tim bogom ili se suočiti sa smrću. Moglo se izabrati jedno od dvoje: pokloniti se ili izgorjeti. Ako bi netko odbio štovati Nabukodonozorovog idola, živ bi bio ispečen u ogromnim pećnicama.

Nakon što je ova uredba bila izdana, tri pobožna mlada Židova u kraljevstvu odbila su se pokloniti. U bijesu, Nabukodonozor ih je dovukao pred sebe, zahtijevajući znati: "Koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje" (Dn 3,15). Evo njihova odgovora: "Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao" (Dn 3,17-18).

Odgovor ovoga demoniziranog kralja bio je predvidiv: "… kralj Nabukodonozor uskipje bijesom … On naredi da se peć ugrije sedam puta jače no inače" (Dn 3,19). Ovo je bila čista demonska mržnja protiv Jahve Boga. Istina je to da svi koji se dižu za Krista mogu očekivati naići na takav bijes. Njihova poslušnost uvijek razbješnjuje one koji uzimaju upute od sotone.

I kakav je bio ishod? Čiji je Bog pobijedio u Babilonu? Usred ovoga izazova, sam je Isus očitovao svoju slavu i silu. Kad je kralj Nazbukodonozor pogledao u užarenu peć, bio je šokiran nad onim što je vidio. Povikao je: "Ubacili smo tri čovjeka u ovu peć, a ja ih vidim četvoricu. Hodaju po vatri i ne gore. Zapravo, ponašaju se kao da plamenovi nisu ništa. A četvrti Čovjek izgleda kao Sin Božji" (Dn 3,25, parafrazirano).

Kad se pojavio Isus, njegovi su se neprijatelji pred njim šćućurili.

utorak, travnja 12, 2016

NEPOKOLEBLJIVA VJERA

Dok sam jednom bio u "molitvenoj šetnji" i razgovarao s Bogom o mnogim brigama nad zdravljem nekoliko članova obitelji, jedan mi je biblijski odlomak postao vrlo stvaran: "A na koje je bio srdit četrdeset godina? … A kojima se zakle da neće ući u počinak njegov, ako ne onima koji nisu vjerovali?" (Heb 3,17-18). Našao sam se kako kroz suze molim: "Gospodine, oni su te ljudi rasplakali! Jesam li te i ja rasplakao radi moje nevjere? Isuse, imam dragocjeno vrijeme s tobom preko pedeset godina. Ljubim te i znam da i ti ljubiš mene, ali u posljednje vrijeme dao sam utočište nekim sumnjama. Pitam se zašto neke molitve još uvijek nisu odgovorene."

Sve otada čujem njegov tihi glasić kako mi govori: "Davide, uvijek ću te ljubiti. Čuvat ću te da ne padneš i bit ću vjeran da te predstavim bez mane pred Ocem. Ali, da, povrijeđen sam tvojim razdobljima nevjere i kolebljive vjere."

Dakle, dragi sveti, jeste li upravo sada usred neodoljive kušnje? Molite li, plačete i tražite pomoć, međutim stvari izgledaju beznadno? Možda je vaša situacija otišla izvan svake ljudske mogućnosti te mislite: "Prekasno je."

Kažem vam, svojom ste krizom dobili povjerenje. Bog je mogao doći u bilo koje vrijeme, ali ovo je njegova prilika da proizvede u vama nepokolebljivu vjeru koja vam je potrebna. On traži povjerenje u njega ne samo za ono s čime se sada suočavate, nego za svaki nemoguć problem od sada pa dok ne pođete kući da budete s njim. Ne griješite, on se raduje nad vama. Međutim, on vas isto tako dovoljno ljubi da gradi vjeru u vama koja će vas provesti kroz sve to.

Molite sa mnom: "Oprosti mi, Gospodine, što sam te rasplakao. Pomogni sad mojoj nevjeri." Zatim ovaj redak učinite svojim vlastitim: "Bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6).

ponedjeljak, travnja 11, 2016

SLIJEĐENJE BOŽJEGA POZIVA - Gary Wilkerson

Zamislite izazov s kojim se Jošua suočio tražeći Izraela da načini korak vjere i prijeđe Jordan u zemlju koju im je Bog obećao. Tamo je bilo preko milijun Izraelaca, ne uključujući djecu i bebe. Zamislite trud koji se trebao utrošiti, s planiranjem, svim opterećenjima i mnogim odgovornostima.
Upravo tu mnogi kršćani postaju tjeskobni. Kažu: "Ako je to tako teško, ne može biti od Gospodina. Može li?"
Slijeđenje Božjega poziva nije uvijek lako. Ali on je ispunjen milošću. Petar nam kaže da je svršeno djelo križa postiglo sve što nam je potrebno da bismo živjeli za Njega. "Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći" (2 Pt 1,3).
Ne morate živjeti svojom vlastitom snagom; u vama sa snagom živi Duh Sveti. On će vam osigurati svu snagu koja vam je potrebna da činite što Bog kaže. Nikada nećete pregorjeti ako živite i hodate po Duhu, crpeći svoju snagu iz njega.
Kad god tražite prijeći Jordan, naići ćete na ljude koji se ne slažu s vama; zapravo, možda ćete neke od njih i naljutiti. A ako njihovi glasovi postanu prejaki, možda ćete se pitati trebate li uopće riskirati da idete naprijed.
Zamislite pritisak s kojim se suočio Jošua. Do te točke osigurao je snažno vodstvo i stekao veliko povjerenje ljudi. To je bilo važno za vođu čija nacija je neprestano bila u riziku od okolnih opasnosti.
Možda se možete poistovjetiti s Jošuinom dilemom. Prelazite li rijeku Jordan, budite pripremni za skeptične odgovore vaše obitelji, prijatelja, suradnika:
"Želiš započeti s poslom – u ovoj ekonomiji?"
"Želiš tu vrstu službe? Zašto?"
"Što želiš od svoga života? Ne mogu te podržavati. Ne mislim da je Bog u tome."
Dopustite mi sad dodati ovo: smion korak vjere neće privući samo skeptike, privući će i vojsku naroda Božjeg oko vas. Otkrit ćete molitvu, potporu i snagu iz vjernih izvora koje nikada niste očekivali.

subota, travnja 09, 2016

BEZNADNO BEZ DUHA SVETOG - Jim Cymbala

Svijet je pun knjiga o Bogu Ocu koji je stvorio svemir, a o Isusu Sinu Božjemu napisano je više knjiga nego o ikome tko je ikada hodao ovim planetom. Ali nije li zanimljivo da je daleko manje knjiga napisano o Bogu Duhu Svetom?

Kad je Isus učio o molitvi, izjavio je: "Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole" (Lk 11,13). Pomislili biste da će ovo obećanje stvoriti ogromnu želju da saznamo više o tom obećanom Pomoćniku – tko je i što čini. A još bolje bi bilo da ga iskusimo kao živu stvarnost na isti način kao rani vjernici.

Duh Sveti je Božji posrednik na zemlji. On je jedino iskustvo koje možemo imati od Svevišnjeg Boga, jedini način na koji možemo primijeniti djelo Isusa Krista na svome životu i jedini način na koji možemo razumjeti Riječ Božju. Bez Duha Svetog mi smo poput učenika prije Pentekosta – iskreni, ali boreći se sa zbunjenošću i porazom.

Prije više od sto godina, Samuel Chadwick, veliki metodistički propovjednik u Engleskoj, rekao je: "Bez Duha Svetog kršćanska je vjera beznadna."

Rana crkva daje savršenu ilustraciju te beznadnosti. Nju su sačinjavali obični muškarci i žene. Vođe su bili bivši ribari i sakupljači poreza koji su, kad je Isus bio uhićen i najviše ih trebao, pobjegli od straha. Nisu bili hrabri i vjerni. Zapravo, nedostajala im je vjera i hrabrost. Ni najmanje nisu sličili nekome tko bi mogao biti zadužen za neki kršćanski pothvat.

Međutim, nakon događaja u Djelima 2 kad je bio izliven Duh Sveti, ti isti koji su bili nitko i ništa iznenada su bili promijenjeni. S hrabrošću i vjerom uzbunili su čitavu svoju zajednicu, a na kraju i svijet. To nije bilo zahvaljujući njihovu teološkom obrazovanju, jer nisu imali nikakva obrazovanja. Ali ona jedna stvar koju su imali bila je sila Duha Svetog. Isus im je rekao da se za sve oslone na njega. Rani vjernici predobro su znali da je kršćanstvo bez Duha Svetoga beznadno.

___________
Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Kao čovjek rođen u Brooklynu, dugo je prijatelj s Davidom i Garyjem Wilkersonom.

petak, travnja 08, 2016

ULAZAK U OBEĆANU ZEMLJU

"… vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere" (Heb 3,19). Samo je jedan grijeh spriječio Izraela da ne uđe u obećanu zemlju.

Kanaan predstavlja mjesto počinka, mira, plodnosti, sigurnosti, punine, zadovoljstva, svega za čime čezne pravi vjernik. To je isto tako mjesto gdje Gospodin jasno govori svome narodu upućujući ih: "To je put, njime idite." Ali Izrael nije mogao ući u obećanu zemlju zbog jednog grijeha.

Taj grijeh nije bio preljub (a Pismo naziva te Izraelce preljubničkom generacijom). Niti bujanje razvoda (Isus je rekao da je Mojsije dopustio razvod toj generaciji jer su tako otvrdnuli). Nije to bio ni bijes, ljubomora, lijenost ili klevetanje. Nije to bilo ni njihovo tajno idolopoklonstvo.

Grijeh nevjere spriječio je Božji narod od ulaska u Kanaan. Zbog toga nas Poslanica Hebrejima danas potiče: "Žurimo se dakle ući u onaj počinak, da tko ne pogine pružajući isti primjer neposluha" (Heb 4,11).

Poznavao sam mnoge kršćane koji su odlučili postati ozbiljni sa svojim hodanjem s Gospodinom. Odlučili su više proučavati njegovu Riječ, postili su i molili s obnovljenim uvjerenjem. Svojim su srcem odlučili da će se oslanjati na Bogu u svakoj situaciji u životu i dok sam promatrao njihove živote, mislio sam: "Sigurno će sva ta njihova pobožnost donijeti zraku radosti. Oni ne mogu a da ne pokazuju Božji mir i odmor."

Ali prečesto je istina bila suprotna. Mnogi nikada nisu ušli u Božji obećani odmor. Još su uvijek bili nesigurni i nemirni, sumnjali su u Božje vodstvo i brinuli se za budućnost. Zašto? Imali su uobičajen kvasac nevjere i sva njihova pobožnost i aktivnost pokazivala je zbog toga neučinkovitost.

Sluga koji vjeruje drži se Božjega obećanja Novoga saveza: "Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe" (Ez 37,27). On se isto tako oslanja na ovu riječ: "Dat ću mu da mi se približi, i pristupit će k meni … Vodit ću ih kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti" (Jer 30,21 i 31,9).

četvrtak, travnja 07, 2016

BEZ SVJEŽEG OTKRIVENJA

Luka 1 uključuje jedan od najjasnijih slučajeva ozbiljne nevjere. Sjećate se priče o pobožnom Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Zaharija je bio odan svećenik koji je trpio zbog jedne epizode nevjere. Njegova priča ilustrira kako Bog ozbiljno uzima taj grijeh.

Pismo kaže da su Zaharija i njegova žena bili "pravedni pred Bogom, jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim" (Lk 1,6). Tu je bio pobožan čovjek koji je nosio plašt svoga cijenjenog položaja. Služio je pred kadionim oltarom, a kâd predstavlja molitve i prošnje, djela čistog štovanja. Ukratko, Zaharija je bio vjeran i poslušan, sluga koji je čeznuo za Mesijinim dolaskom.

Dok je jednoga dana služio, Bog mu je poslao anđela Gabriela da mu kaže kako će njegova žena roditi sina. Gabriel je rekao da će sinovljevo rođenje biti razlog radosti mnogih u Izraelu i dao mu je detaljne upute kako podići sina. Međutim, dok je anđeo govorio, Zaharija je drhtao od straha. Iznenada su se misli ovoga pobožnog čovjeka ispunile sumnjom te se predao strašnoj nevjeri. Pitao je anđela: "Kako mogu znati govoriš li mi istinu? Na kraju krajeva, moja žena i ja smo stari" (vidi Lk 1,18)

Bog nije dobronamjerno uzeo Zaharijinu sumnju i proslijedio je ovu kaznu tom svećeniku: "A jer nisi vjerovao mojim riječima … ti ćeš zanijemjeti i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude" (Lk 1,20).

Što nam govori ova epizoda? Ona govori da nevjera zatvara naše uši za Boga, čak i kad nam jasno govori. Ona nas isključuje od svježeg otkrivenja i sprečava nas od prisnog zajedništva s Gospodinom. Iznenada, jer više ne čujemo od Boga, nemamo što propovijedati ili svjedočiti. Koliko god smo vjerni ili revni, na sebe navlačimo oduzetost ušiju i jezika, kao Zaharija.

srijeda, travnja 06, 2016

NAŠA PRAVODOBNA POMOĆ

"Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,16).

Što je naša "pravodobna pomoć"? To je uvijek kad iznevjerimo našega blagoslovljenog Gospodina. Onoga trenutka kad sagriješimo nalazimo se u potrebi za milošću i milosrđem i Bog nas poziva da hrabro dođemo do njegova prijestolja, s pouzdanjem da ćemo primiti sve što nam je potrebno. Ne da dolazimo k njemu samo kad se osjećamo ispravno ili sveto, nego da dođemo svaki put kad smo u potrebi.

Štoviše, ne moramo čekati da primimo očišćenje duše. "Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti" (1 Iv 1,9). Ivan kaže da ne smijemo pokušavati raditi na očišćenju satima, danima ili tjednima. Ono se događa trenutačno, čim dođemo Gospodinu.

Dakle, imate li vjeru da vjerujete u Božje trenutačno oproštenje? Možete li prihvatiti trenutačno, neprekinuto zajedništvo s Ocem? To je točno ono što nas Pismo potiče da činimo. Vidite, ista vjera koja nas spašava i oprašta nam je i vjera koja nas čuva. Petar kaže da nas "snaga Božja po vjeri čuva za spasenje što već stoji spremno da se objavi u posljednje vrijeme" (1 Pt 1,5). Kakva nevjerojatna istina!

Međutim, naša nas nevjera sprečava da pristupimo Božjoj snazi očuvanja. A s vremenom, kako se suočavamo s neprestanim snažnim napadima grijeha, počnemo očajavati. Ljubljeni, to tako ne smije biti. Bog nam je dao divna obećanja Novoga saveza, ali ona nisu ni od kakve koristi ako ne vjerujemo i ne primjenjujemo ih. Naš Gospodin je zajamčio da će staviti svoj zakon u naša srca, da će nam biti Bog, sačuvati nas od pada, usaditi svoj strah u nas, dati nam snagu da budemo poslušni, učiniti da hodamo njegovim putovima. Ali moramo potpuno tome vjerovati.

utorak, travnja 05, 2016

SKRIVANJE OD BOGA

Grijeh čini da se želimo sakriti od Božje nazočnosti. Evo što je suština nevjere među kršćanima: kad sagriješimo, iznevjerivši Boga, skloni smo pobjeći iz njegove nazočnosti. Mislimo da je previše ljut da bi s nama želio imati posla. Kako bi mogao biti prisan s nama kad smo tako teško sagriješili?

I prestajemo moliti. U svom stidu mislimo: "Ne mogu k Bogu u tom stanju" te nastojimo izraditi svoj put natrag u njegovu naklonost. Uvjereni smo da nam je samo potrebno vrijeme da se očistimo. Uspijemo li ostati čisti nekoliko tjedana, izbjegavajući svoju grešnu naviku, mislimo da smo se pokazali dostojnima da se ponovno približimo njegovu prijestolju.

To je strašna nevjera i to je zločin u očima Božjim. Kad priznamo naš grijeh, uključujući naše lakozavodljive navike, Bog nas ne ispituje. On ne traži dokaz pokajanja pitajući: "Je li ti stvarno žao? Ne vidim nijednu suzu. Obećavaš li da više nikada nećeš počiniti taj grijeh? Idi sad, posti dva dana u tjednu i moli sat vremena svakoga dana. Uspiješ li to bez pada, ponovno ćemo razgovarati."

Kad nas je Isus pomirio s Ocem na križu, bilo je to za sve vrijeme. To znači da ako sagriješim, ne moram se iznova miriti s Ocem; nisam odrezan od Gospodina, iznenada nepomiren. Ne, zastor odvojenosti na križu se razderao za stalno i zauvijek imam pristup do Božjega prijestolja kroz Kristovu krv. Vrata mi se nikada ne zatvaraju: "U njemu imamo pouzdanje i slobodan pristup k Bogu puni povjerenja po vjeri u Krista" (Ef 3,12).

Biblija jasno izjavljuje da ako netko od nas sagriješi, u Isusu Kristu imamo kod Oca zagovornika. Možemo stajati pred vratima prostorije njegova prijestolja osjećajući se trulo i nečisto. Ali ako ostanemo tamo, odbijajući ući, nismo ponizni, nego radimo u nevjeri. "Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,16).

ponedjeljak, travnja 04, 2016

PRELAZAK - Gary Wilkerson

Kako godine prolaze, mnogi iskreni kršćani počnu skretati u svojoj vjeri – možda zbog dubokog razočarana u nekom ranijem iskustvu. Da bi u vjeri načinili korak naprijed moraju "prijeći" preko tog razočaranja, uzdajući se u Boga na nov način.

Možda se uzdate u Boga za blagoslov za vašu obitelj ili djecu. Ili mu vjerujete za određenu službu da će se ispuniti u vašem životu. Možda tražite Boga za oslobođenje od robovanja nekoj navici ili se želite osloboditi neke unutarnje borbe koja vas zadržava da se ne uzdate u njega.

Neki od nas trebaju otvorena čuda, nadnaravne intervencije u našem životu ili u životu jednoga od naših najbližih. Ukratko, Bog nas je sve pozvao da prijeđemo. Kad je Izrael došao do rijeke Jordana, Bog nije želio da itko od njegova naroda ostane iza.

Svaki iskusni kršćanin će vam reći da nikada niste više podvrgnuti strahu, tjeskobi, sumnji i neizvjesnosti kao kad ste u položaju da prijeđete svoj Jordan. Zašto? Jer ste na rubu da dođete u posjed zemlje za koju vas je Bog pozvao da je nastanite. To je vrijeme kad se neprijatelj – i naše tijelo – počnu odupirati.

Život je uvijek jednostavniji na ovoj strani Jordana jer je udoban; od nas se ništa ne traži. Ali kad nas Bog potakne na pokret, iznenada nam stvari koje su nam jednom stvarale udobnost postaju neudobne. Nepokretne su, trule, čak slične smrti. Ako ustrajemo ostati na našem udobnom mjestu, riskiramo izgubiti svoju viziju i žar za život u Bogu.

Jošua nije bio imun na to iskušenje. Kad ga je Bog pozvao na akciju, evo prve upute koju mu je dao: "Budi odvažan i hrabar" (Jš 1,6). Bog mu je to rekao triput u četiri retka, jer je znao da to treba čuti.

Da bismo činili ono na što nas je Gospodin pozvao, svi moramo skupiti snagu da idemo dalje. Moramo se ohrabriti. Za neke je to hrabrost da ostave ono što im daje lažan osjećaj udobnosti. Ako ste pritisnuti, uznemireni ili ojađeni u duhu, tražite Gospodina da vam pokaže zašto. Ako vas traži da nešto ostavite, to može biti vaš prvi korak naprijed u vjeri.

subota, travnja 02, 2016

DA IH NE SABLAZNIMO - Carter Conlon

"Ali da ih ne sablaznimo, hajde na more, baci udicu i prvu ribu koju uhvatiš uzmi te joj otvori usta pa ćeš naći stater. Uzmi ga i podaj im ga za me i za se" (Mt 17,27).

Iako je Isus upravo objasnio da su oni zapravo izuzeti od hramskog poreza, rekao je Petru: "Da ih ne sablaznimo." Drugim riječima, da naše svjedočanstvo ne bude umanjeno u njihovim očima; da ne budu u mogućnosti pokazati na nas na ulici i reći: "Lopovi! Oni ne plaćaju hramski porez!"

Apostol Pavao to je rekao ovako: "Sve je dopušteno. Ali sve nije korisno. Sve je dopušteno. Ali sve ne izgrađuje" (1 Kor 10,23). Da, postoje stvari koje mogu biti dopuštene u našem kršćanskom životu, ali još uvijek moramo uzeti u obzir potencijalni utjecaj na one oko nas.

Dopustite mi dati primjer. Čovjek koji me doveo Gospodinu započeo je tako što je iz tjedna u tjedan počeo dolaziti na moja vrata, navješćujući evanđelje i govoreći mi kako je nekada bio pijanica, ženskaroš i kockar. Iako sam se izvana odupirao njegovim riječima, nisam mogao poreći da ovaj čovjek stoji preda mnom kao život potpuno promijenjen milošću Božjom. Bilo je to nešto s čime sam se morao obračunati. Da bih ga iskušao, čak sam mu jednom ponudio pivo. Vidite, da ga je uzeo ili ako bih otišao u njegovu kuću i vidio ga s čašom alkohola na stolu, možda danas ne bih bio kršćanin. Pretpostavio bih da je on čovjek baš kao i ja koji je jednostavno svome životu dodao i vjeru. Istina, mogao me uvjeravati: "Ali to je samo mala stvar!" Međutim, po mom mišljenju, stvari su bile ili crne, ili bijele. Ako je uistinu bio novo stvorenje, kao što je govorio da kršćani jesu, stare stvari morale su nestati. Nije bilo sredine, barem što se mene ticalo.

I tako do današnjeg dana razumijem značenje Isusovih riječi kad je rekao: "Da ih ne sablaznimo."

__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001.

petak, travnja 01, 2016

UTJECAJ SLAVLJENJA

U Danielu 3, u priči o tri hebrejska mladića koja je kralj Nabukodonozor bacio u užarenu peć, dobili smo snažan primjer sile slavljenja tijekom razdoblja nevolje. Ti ljudi nisu bili testirani da se vidi imaju li vjeru; činjenica je da je njih upravo njihova vjera stavila onamo. Jasno je da je Gospodin tražio nešto drugo. Razmislite o ovome: poganski Babilonci nisu pali pod utjecaj molitava tih ljudi ili njihova propovijedanja. Nisu ih se dojmili ni njihova mudrost, znanje ili njihovo sveto življenje. Ne, utjecaj na Babilon je došao kad su ti ljudi gledali u užarenu peć i vidjeli kako se ova trojica raduju i slave Boga u svojem najkritičnijem času (vidi Dn 3,24-30).

U peći se pojavio Isus i ja vjerujem da su njegove prve riječi tim hebrejskim mladićima bile: "Braćo, sad se dignite jer su vam konopci spali. Dopustite da poganska vlast i bezbožni ljudi vide kako se radujete i slavite svoga Boga u času svoje nevolje."

Ljudi su učinili upravo to i Pismo kaže da se Nabukodonozor "zaprepastio" na taj prizor. U žurbi se digao i povikao: "Što se ovdje događa? U ovu peć ubacili smo tri čovjeka, ali sad su tu četvorica. Njihovi su konopci izgorjeli. Pogledajte, pjevaju i slave onoga četvrtog Čovjeka" (Dn 3,24-25).

To je utjecaj koji naše slavljenje donosi tijekom naših kušnji. Dakle, kako reagirate u svom času nevolje? Ispijate li čašu drhtanja osjećajući se slabim, bez sile da se oduprete neprijatelju? Vrijeme je da otresete teške spone sa sebe i podignite svete ruke u slavljenju k svome Izbavitelju. Slobodni ste, kakva god bila vaša kušnja. Radujte se i budite sretni, znajući da je u peći s vama četvrti Čovjek. Krist će vam se otkriti u vašoj kušnji i vatra će spaliti vaše konopce kojima ste svezani.

Najvjerojatnije niste ni testirani nego vježbani!