petak, siječnja 29, 2016

GDJE SU TIMOTEJI?

Živimo u vrijeme kad se širom svijeta pojavljuju prijetnje planiranih nuklearnih ili kemijskih eksplozija. Milijuni ljudi umiru od straha i pred Crkvom Isusa Krista je izazov kao nikada u povijesti. Promatramo svijet koji juri u kaos.

Dok sve to promatram, pitam: "Gdje je glas autoriteta u Kristu? Gdje su pastiri, zajednice, kršćani laici koji razmišljaju kao Isus? Gdje su oni koji u ova vremena ne jure za svojim vlastitim programima, nego traže misao Gospodnju?"

Oni koji su usredotočeni samo na svoj vlastito napredovanje odlaze od prisnosti s Kristom. Mogu propovijedati Krista, ali poznaju ga sve manje i manje. I otvaraju se za veća iskušenja.

Pitam vas, je li vaša crkva uspješna, ali kao da nitko nije istog razmišljanja kao Pavao, usmjerivši svoje sklonosti na Kristove interese? A što je s vama? Kad vidite nekoga nezaposlenog, molite li za njega? Tražite li načine da budete od pomoći, da služite?

Gdje su danas mladi Timoteji? Gdje su mladi muškarci i žene Božje koji će odbiti primamljiv poziv za uspjehom i prepoznavanjem? Gdje su oni koji će staviti svoje srce u položaj žarke molitve dovodeći sve u svom životu u podložnost, kako bi postali prave sluge Kristove i njegove Crkve?

Naša molitva bi trebala biti: "Gospodine, u svijetu koji juri izvan kontrole ne želim biti usredotočen samo na sebe. Ne želim biti zabrinut za moju vlastitu budućnost. Znam da ti držiš moj put u svojim rukama. Molim te, Gospodine, daj mi tvoj um, tvoje razmišljanje, tvoje interese. Želim mati tvoje srce sluge."

"Pazi na samoga sebe i na nauku (učenje)! Ustraj u ovim dužnostima, jer radeći ovo spasit ćeš i samoga sebe i svoje slušatelje" (1 Tim 4,16).

četvrtak, siječnja 28, 2016

LJUBAV I BRIGA ZA DRUGE

Iz zatvorske ćelije u Rimu Pavao je pisao filipljanskoj crkvi i izjavio da on ima misao Kristovu: "Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama" (Fil 2,19).

To je razmišljanje uma Kristovog. Razmislite o tome. Tu je pastor koji sjedi u ćeliji, ali ne razmišlja o svojoj vlastitoj udobnosti, svojoj vlastitoj teškoj situaciji. Zabrinut je jedino za duhovno i fizičko stanje svoga naroda. I kaže svom stadu: "Moja će utjeha doći jedino kad saznam da ste dobro, u duhu i tijelu. Zato šaljem Timoteja da mi provjeri kako ste."

Zatim daje ovu alarmantnu izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski brinuo za vas" (Fil 2,20). Kakva žalosna izjava! Dok je to pisao, crkva oko njega u Rimu je rasla i bila blagoslovljena. Jasno, u rimskoj su crkvi bili pobožni vođe. Ali Pavao kaže: "Nemam čovjeka koji sa mnom dijeli Kristovu misao." Zašto je to bilo tako?

"Jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa" (Fil 2,21). Očito nije bilo vođe u Rimu sa srcem sluge – nikoga tko je odbacio ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svi su jurili za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao misao Kristovu. Pavao se nije mogao pouzdati ni u koga da pođe u Filipe kako bi bio vjeran sluga onom tijelu vjernika.

Pavlove riječi ovdje ne mogu se ublažiti: "Svatko juri za svojim stvarima. Ovi propovjednici traže samo svoju korist. Zbog toga se ni u koga ovdje ne mogu pouzdati da se svojski brine za vaše potrebe i boli – osim Timoteja."

Dok danas gledamo po crkvi, vidimo istu stvar u mnogim zajednicama. Propovjednici i ljudi u crkvi jednako idu za stvarima ovoga svijeta: novcem, ugledom, materijalizmom, uspjehom. Pozvani su da služe Crkvi Isusa Krista, ali ne poznaju Kristovu misao. A Isusove misli su misli o žrtvi, ljubavi te brizi za druge.

srijeda, siječnja 27, 2016

NJEGOV UČITELJ JE BIO DUH SVETI

Ako je moje srce motivirano pohvalama drugih – ako je to moja misao koja utječe na način moga življenja – moja odanost bit će podijeljena. Uvijek ću se boriti da nekome ugodim više nego Isusu.

Nekoliko godina nakon što se Pavao obratio, otišao je u crkvu u Jeruzalemu pokušavajući se pridružiti tamošnjim učenicima. "Ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik" (Dj 9,26).

Apostoli su znali da Pavla bije glas progonitelja. "Ostao sam osobno nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. Jedino bijahu čule: Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti" (Gal 1,22-23).

Barnaba je pomogao apostolima da nadiđu strah od Pavla te su mu ponudili zajedništvo. Ali Pavao je odlučio da otputuje među neznabošce. Pavao uistinu pažljivo i vrlo jasno opisuje svoj poziv. On izjavljuje da je poziv došao "ne od ljudi, niti po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih" (Gal 1,1).

Zatim naglašeno dodaje: "Doista, braćo, dajem vam do znanja: Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista … ne posavjetovavši se ni s jednim čovjekom" (Gal 1,11-12.16).

Ono što Pavao ovdje govori odnosi se na sve koji žele imati Kristov um: "Nisam morao čitati knjige ili posuđivati metode drugih ljudi kako bih dobio što imam. Ja sam moju poruku, moju službu i moje pomazanje primio na koljenima. Kažem vam, te stvari su došle dok sam bio nasamo zatvoren s Gospodinom, moleći i posteći. Svako otkrivenje od Krista koje imam dolazi od Duha Svetog koji prebiva u meni i vodi moj život. Ne mogu si dopustiti slijediti trendove i zamisli drugih."

Zapravo, Pavao ističe da prije nego je uopće razmišljao o povratku u Jeruzalem, "otišao sam u Arabiju" (Gal 1,17). Drugim riječima, kaže: "Nisam primio moje otkrivenje Krista od svetih u Jeruzalemu. Umjesto toga, otišao sam u pustinju da mi se Krist otkrije. Proveo sam tamo dragocjeno vrijeme – ispraznio sam se od samoga sebe, slušao i bio učen od Duha Svetog."

Molim vas, razumijte, Pavao nije bio neki ponosan, arogantan propovjednik. On je imao srce sluge; ispraznio se od svake ambicije i nalazio potpuno zadovoljstvo u Kristu. On nije trebao nikoga da mu pokazuje kako propovijedati Krista ili kako zadobiti grešnike za evanđelje. Njegov učitelj bio je Duh Sveti.

utorak, siječnja 26, 2016

POSLEJDICE ZANEMARIVANJA MOLITVE

Strašne su i grozne posljedice zanemarivanja molitve. "Kako ćemo … izbjeći mi ako zanemarimo takvo i toliko spasenje" (Heb 2,3). Kako može itko od nas u Kristu očekivati da će izbjeći posljedice nemoljenja?

Znam kako je to kad autoput blagoslova u životu polako postaje nepoznat i nejasan. Znam kako je to kad je kladenac žive vode zagušen na izvoru i kad svaki blagoslov u mom životu presušuje. To je ono što se dogodilo tijekom mojih razdoblja bezbrižnosti u vezi s molitvom.

U ta vremena, moj se molitveni život sastojao samo od meditiranja i tihih časova. Nisam imao učinkovite gorljivosti u molitvi. Zašto? Jer su mi brige života otele moje vrijeme s Gospodinom.

Dakle, što mi se dogodilo u takva vremena? Moja služba sluge pretvorila se u samosažaljenje. Služba mi je bila poput tereta, a ne blagoslov. Jad i bijeda preplavili su moju dušu.

Borio sam se sa samoćom, umorom, nevjerom, uznemirujućim osjećajem da sam u životu postigao jako malo, čak sam imao misli da napustim službu. A blagoslovi Božji bili su spriječeni. Moji odnosi su trpjeli, izgubio sam moć rasuđivanja, a svježa Kristova otkrivenja više nisu dolazila.

Međutim, isto tako poznajem slavu povratka da budem s Gospodinom u molitvi. Čim sam se vratio u svoju tajnu klijet, blagoslovi su ponovno počeli teći. Imao sam radost i mir, odnosi su bili iscijeljeni i Riječ Božja je oživjela.

"(Uzija) je tražio Boga za života Zaharije … dokle je god tražio Jahvu, davao mu je Bog sreću" (2 Ljet 26,5). "(Asa) je tražio Jahvu … i on nam je dao mir odasvud uokolo" (2 Ljet 14,6). "Svi … Judejci … od sve su ga svoje volje tražili i našli ga. Jahve im je dao mir odasvud uokolo" (2 Ljet 15,15).

Pismo je jasno da sluge koji mole nalaze blagoslov i odmor na svim stranama.

"Pravedni zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava" (Ps 34,17-18).

ponedjeljak, siječnja 25, 2016

POZIV NA DAVANJE by Gary Wilkerson

Bila je to noć Posljednje večere i Isus je vodio svoj posljednji razgovor s učenicima. Sve što je rekao te večeri bilo je sa spoznajom da ih ubrzo napušta. Zaključio je to okupljanje ohrabrujućom molitvom o dolazećim stvarima: Crkvi koja će nadvladati i biti trijumfalna; ljudima čija će ljubav jednih za druge biti svjedočanstvo svijetu; božanskoj sili i vlasti koja će teći kroz njegovo sljedbenike; Očevoj slavi koja će počivati na njegovu narodu. Sve to bile su stvari koje je Isus namjeravao dati svojoj Crkvi po Duhu Svetom.

Sjetite se što je Isus već učinio. Tijekom tri godine službe iscjeljivao je bolesne; vraćao vid slijepima; podizao mrtve; čudnovato nahranio ogromna mnoštva; propovijedao Radosnu vijest siromašnima; i učio mase istinu o svome nebeskom Ocu. To je nevjerojatan popis onoga što je Sin ostvario kroz poslušnost Očevoj volji.

Krist daje jasno na znanje da je sve to bilo rezultat Očeve darežljive naravi. U svojoj molitvi u Ivanu 17, jedna riječ (dao) pojavljuje se više od druge. "Oče, dao si mi … dao si im … dao sam im." U tekstu od 26 redaka Isus koristi isti oblik riječi "dao" sedamnaest puta.

Prva stvar koju zapažamo u ovoj predivnoj molitvi je kako često i velikodušno Otac daje. U njegovoj je naravi da daje dobre darove svojoj djeci. Nabrojio je sve što će dati svome Sinu kad ga je poslao: "Dat ću ti silu i vlast moga imena. Dat ću ti ljude zemlje. Dat ću ti riječi da govoriš i djela da radiš. I dat ću ti moju slavu."

Zauzvrat, vidimo da je Isus imao istu darežljivu narav kao njegov Otac. Zapravo, njegova molitva nabraja sve ono što je on već dao svojim učenicima – i ono što će nastaviti davati! Ovaj odlomak snažno osvjetljava darežljivu narav u središtu srca Božjeg.

U nekom smislu, one večeri Isus je učenicima dao svoju posljednju volju i oporuku. Rekao je: "Uspostavio sam svoje kraljevstvo davanjem. A ovdje je kako ja želim da se moje kraljevstvo nastavlja kroz vas." Posljednja stvar koju je dao svojim sljedbenicima prije nego što ih je napustio bio je određen poziv – poziv na davanje.

petak, siječnja 22, 2016

TRAŽENJE BOGA NA TAJNOM MJESTU

Duh Sveti došao je Ananiji, pobožnom čovjeku koji je živio u Damasku. Duh ga je uputio da pođe u Judinu kuću na Pravoj ulici, položi ruka na Savla i povrati mu vid. Dakako, Ananija je poznavao Savlovu reputaciju. Međutim, evo kako je Duh Sveti preporučio Savla Ananiji: "On je upravo u molitvi" (Dj 9,11).

Gospodin je u biti rekao: "Ananija, naći ćeš tog čovjeka na koljenima. On zna da dolaziš; zapravo, zna i tvoje ime i zašto si mu poslan. Želi da mu se otvore oči."

Kad je Savao primio tu unutarnju spoznaju? Kako je primio tu objavu, tu čistu riječ od Boga? To mu je došlo kroz žarku molitvu i prošnju. Zapravo, vjerujem da riječi koje je Duh uputio Ananiji otkrivaju što je pokrenulo srce Božje u vezi sa Savlom: "On je upravo u molitvi."

Savao je bio nasamo s Bogom tri dana, odbijajući svaku hranu i vodu. On je samo želio Gospodina i tako je ostao na koljenima sve to vrijeme, moleći i tražeći Boga.

Dok sam ja odrastao, moj otac propovjednik me učio: "Za čovjeka molitve Bog uvijek stvara put." U mom su životu bila razdoblja kad je Gospodin osigurao neoborive dokaze toga. Kao mladom pastoru u Pennsylvaniji, u meni se pojavila duboka glad koja me poticala da revno molim. Nešto mi je u srcu govorilo: "Postoji nešto više u služenju Isusu od onoga što činim. O, Gospodine, ne mogu živjeti tako daleko ispod onoga što čitam u tvojoj Riječi. Radije ću umrijeti nego živjeti tako sebično kao dosad."

I tako sam mjesece proveo na koljenima – plačući i moleći ponekad satima – dok me na kraju Gospodin nije pozvao da pođem u grad New York kako bih služio bandama i ovisnicima o drogi. To je bilo prije nekoliko desetljeća.

Bio sam na koljenima tražeći Boga sa suzama i glasno vapeći kad me ponovno pozvao da se vratim u New York kako bih započeo crkvu na Times Squareu. Gospodin je još jednom rekao: "Davide, želim da imaš moje misli, moje interese."

Ako sam ikada čuo od Boga, to nije došlo samo kroz proučavanje Biblije. To je došlo kroz molitvu dok sam tražio Boga nasamo. Ako postoji ijedna vidljiva mjera Krista u meni, to je jer sam provodio vrijeme s njim na tajnom mjestu.

četvrtak, siječnja 21, 2016

VJRSKE AMBICIJE

"Ako tko drugi misli da ima razloga u tijelo se uzdati, ja ih imam još više: obrezan osmi dan, iz roda Izraelova, iz plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu, farizej; po revnosti, progonitelj Crkve; po pravednosti koja dolazi od Zakona, besprijekoran" (Fil 3,4-6).

Pavao je bio čovjek koji je mogao reći: "Jednom sam bio netko. Promatrali su me svi moji vršnjaci, pa i farizeji. Bio sam farizej nad farizejima, uspinjući se ljestvama, i smatran sam bio svetim čovjekom, snažnim učiteljem Zakona. U zemlji sam imao ugled i bio sam besprijekoran u očima ljudi. Ali kad me Krist dohvatio, sve se promijenilo. Borbe, takmičenja – sve što sam mislio da mom životu daje značenje – bilo je predano. Vidio sam da sam potpuno promašio Gospodina."

Jednom je mislio da su sve njegove vjerske ambicije – revnost, natjecateljski duh, djela, velika zaposlenost – pravedne. Mislio je da je sve to za slavu Božju. A sad mu je Krist otkrio da je sve to bilo tijelo, sve samo za sebe.

Zbog toga je izjavio: "Odbacio sam svaku želju za uspjehom i prepoznavanjem i odlučio biti sluga."

"Uistinu, iako sam slobodan s obzirom na sve, pretvorio sam se u roba svima, da ih pridobijem što više" (1 Kor 9,19).

Pavao je vidio da je Isus preuzeo život sluge. On je bio sam Sin Božji, ali sa srcem sluge. Isto tako, Pavao je znao da je i on postao sinom Božjim Kristovom žrtvom na križu. Ali poput Isusa, i on je želio biti sin sa srcem sluge. I tako je odlučio postati rob Kristu i njegovoj Crkvi.

Ljubljeni, i ja znam da sam sin Božji. Međutim, poput Pavla, i ja želim Kristovo srce sluge. "Neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu" (Fil 2,5). Imati Kristovu misao znači ići dalje od teologije. To znači potčiniti vlastitu volju kako bi se preuzeli Isusovi interesi.

srijeda, siječnja 20, 2016

OBNOVA UMA

Kad je Pavao smiono izjavio: "Ja imam misao Kristovu", rekao je: "I ja sam se lišio svakog ugleda. Poput Isusa, preuzeo sam ulogu sluge" (vidi Fil 2,7). A on traži da to bude istina i za svakog vjernika: "Mi (svi možemo) posjedovati Kristovu misao" (1 Kor 2,16).

Možda se pitate kako i kada je zapravo Pavao preuzeo život sluge? Kako bi mogao takav čovjek, bivši progonitelj vjernika, ubojica u srcu, ikada imati Kristovu misao?

Pavao je mogao točno reći kad se to dogodilo. Djela 9 opisuju kako i gdje se dogodila njegova odluka: u Damasku, u ulici zvanoj Prava, u kući čovjeka imena Juda.

U to vrijeme Pavao je još uvijek bio poznat kao Savao. S malom vojskom bio je na putu u Damask, namjeravajući zarobiti kršćane, dovesti ih u Jeruzalem, utamničiti i mučiti. Ali na tom putu u Damask objavio mu se Isus, oslijepio ga i uputio da ide do Judine kuće u Pravoj ulici. "Savao ostade tri dana slijep, niti je što jeo ni pio" (Dj 9,10).

U ona tri danas Savlov se um obnavljao. Čitavo ono vrijeme proveo je u žarkoj molitvi, razmišljajući o svom prošlom životu. A ono što je vidio počeo je prezirati. Tada je Savao postao Pavao.

Ovaj je čovjek bio vrlo ponosan. Bio je pun pogrešne revnosti i tražio je potvrdu drugih arogantnih vjerskih ljudi. Ali sad je rekao: "Došao je Krist i otkrio se u meni te sam se odrekao svojih starih putova. Nema više ugađanja ljudima, nema više slijeđenja trendova. Postao sam Kristov."

"Sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8).

utorak, siječnja 19, 2016

MISAO KRISTOVA

"Neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu" (Fil 2,5).

"Ali mi posjedujemo Kristovu misao" (1 Kor 2,16).

"Obnavljajte se duhom u kojem mislite" (Ef 4,23).

Svi ovi poticaji su od apostola Pavla. On govori narodu Božjem: "Neka misao koja je u Kristu, samo Isusovo razmišljanje, bude i vaše razmišljanje. Njegov stav uma je onaj koji svi trebamo tražiti."

Što to znači imati misao Kristovu? Jednostavno rečeno, to znači misliti i činiti kao što je Isus činio. To znači donositi Kristu slične odluke koje određuju kako trebamo živjeti. I to znači usredotočiti se svom snagom našega uma kako zapravo možemo imati misao Kristovu.

Svaki put kad pogledamo u zrcalo Riječi Božje, trebamo se zapitati: "Je li ono što vidim o sebi odražava Kristovu narav i njegovo razmišljanje? Preobražavam li se iz slike u sliku, suobličujući se Isusu svakim iskustvom koje Bog donosi u moj život?"

Prema Pavlu, ovo je Kristovo razmišljanje: "(On) sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan" (Fil 2,7).

Isus je donio odluku dok je još bio u nebu. S Ocem je sklopio savez da će ostaviti svoju nebesku slavu i doći na zemlju kao čovjek. Sići će na svijet kao ponizan sluga i tražiti da služi, a ne da se služi njemu.

Za Krista je to značilo: "Idem kako bih vršio tvoju volju, Oče." Doista, Isus je donio odluku prije vremena: "Odlažem svoju volju kako bih činio tvoju, Oče. Podjarmljujem svoju volju da bih mogao prihvatiti tvoju. Sve što kažem i činim mora doći od tebe. Odlažem sve kako bih potpuno ovisio o tebi."

ponedjeljak, siječnja 18, 2016

ISTINA KOJA NAS OSLOBAĐA by Gary Wilkerson

"Braćo, želja moga srca i moja molitva Bogu za njih jest da se spase. Uistinu, svjedočim za njih da revnuju za Boga, ali ne s ispravnim razumijevanjem. Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu nisu se podvrgli Božjoj pravednosti. Jer Krist je svrha i svršetak Zakona da se opravda svatko tko vjeruje" (Rim 10,1-4).

"Je li mi potrebno i posvećenje i opravdanje?" Odgovor kojim ćete odgovoriti na ovo pitanje promijenit će vaš život. On će biti razlika između ropstva i slobode, ropstva starom načinu ili slobode da hodate u novini života. Vaš odgovor na ovo pitanje ključ je vašeg uspjeha u nadvladavanju grijeha, iskušenja, sotone i svijeta.

Ako se traži i posvećenje i opravdanje, dolaze li oni iz istog izvora? To je važno pitanje. Ako se traži oboje, postižu li se na isti način? Razmislite o tome na trenutak, hoćete li? Jer ja vjerujem da mnogi od nas vjeruju kako opravdanje dolazi isključivo po milosti kroz vjeru od samog Boga. I mnogi od nas vjeruju da ovo drugo dolazi po čovjeku, kroz čovjeka i to čovjeka samog. Mnogi pogrešno vjeruju da je Bog onaj koji nas opravdava, ali da ovisi o nama hoćemo li se posvetiti – da je njegova odgovornost da nas uvede u kraljevstvo, ali da je naša odgovornost da ostanemo i radimo kao pobožni ljudi kad smo jednom u kraljevstvu. Mnogi od nas kažu: "Postigao sam opravdanje po milosti, a sad se moram dan i noć truditi da zadobijem posvećenje i ostanem posvećen."

Ono što mi govorimo je: "Hvala ti, Bože, što me opravdavaš. Hvala ti da si me na križu učinio pravednim. Hvala ti da si mi oprostio grijeh i platio kaznu. Zauzeo si moje mjesto i uzeo moj grijeh na sebe. Hvala ti za djelo opravdanja, a sad zauzvrat ja želim učiniti tebi uslugu i pokazati ti kako se dobro mogu sam posvetiti." Istina koja nas oslobađa nije zakon koji poznajemo ili naša gorljiva težnja da držimo zakon. Istina koja nas oslobađa je u osobi, u Kristu Isusu. On je jedini izvor oslobođenja od našega grijeha.

petak, siječnja 15, 2016

ŽIVI DOKAZ DA JE ISUS SVEDOSTATAN

Gdje su učenici započeli svoju službu? Isus ih je poslao k onima koji su bili ubogi, siromašni, pritisnuti grijehom, ropstvom i navikama koje su im nadzirale život. "Gospodar reče sluzi: 'Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća" (Lk 14,23).

Mislim na rehabilitacijsku službu za narkomane i alkoholičare Teen Challenge s njezinim 1100 centara širom svijeta. I mislim na mnoštvo drugih žeteoca koji su otišli u druge zemlje i vidjeli čuda spasenja dok su služili najpotrebnijima, najsiromašnijima, onima koje je đavao najviše tlačio. Oni su započeli žeti točno tamo gdje je Isus započeo svoju žetvu: među izgubljenim ovcama, zarobljenima, onima koji su bili slomljena srca, zatvorenicima, gubavcima, slijepima, siromašnima, onima koji tuguju, čiji je duh pritisnut, onima koji su ubogi i osamljeni.

Pogledajte Pavlove riječi: "Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema … da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,26-29).

Dragi sveti, Isus je znao s čime ćemo se mi suočiti u ovim posljednjim danima: s generacijom ogrezlom u grijehu daleko više od bilo koje druge; stresom i osamljenošću kakvu nikada čovjek nije iskusio; financijskim nesrećama; bujanjem razvoda; militantnim homoseksualizmom; nemoralnošću od koje bi se samo trideset godina ranije zacrvenjeli i najgori grešnici.

To je razlog zašto Krist traži poslenike koji su podnijeli vatru i udarce. On želi ljude koji će stajati pred svijetom i naviještati: "Bog je sa mnom! Sotona me ne može zaustaviti. Samo pogledaj u moj život. Prošao sam kroz vatru za vatrom, udaran i udaran. Ali kroz sve to prošao sam kao sjajan pobjednik kroz Krista koji živi u meni. Ono što sam propovijedao, vrijedilo je za mene. Ja sam živ dokaz da je Isus svedostatan!"

četvrtak, siječnja 14, 2016

VRIJEME ZA ŽETVU

Kad je Mojsije rekao faraonu: "Pusti moj narod", bilo je to jer je Bog najavio vrijeme za žetvu. Došao je trenutak za Izraelovo izbavljenje iz ropstva!

Ali je faraon odgovorio: "Tko je taj Jahve da ga ja poslušam i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce" (Izl 5,2). Faraon predstavlja sotonin demonski sustav, uključujući lažne religije i tlačenje koje ljude drži u ropstvu.

Prije nego je Izrael mogao biti izbavljen, morale su se uzdrmati sile tame. I tako je Bog udario Egipat s devet prirodnih katastrofa. Međutim, tih devet katastrofa samo je otvrdnulo faraonovo srce.

Na kraju je došla katastrofa koja je bila tako strahovita da je svatko u Egiptu – od vladara do običnih građana – znao da ovo nije samo priroda izvan kontrole. Bio je to Bog koji je govorio. Bog je poslao anđela smrti i u jednoj noći najstariji sin u svakoj egipatskoj obitelji je umro, uključujući i faraonov sin. Odmah sljedećeg dana Izrael je izlazio iz Egipta. Tu je bila žetva koja je došla pred sudom.

Stoljećima kasnije, kad je Isus najavio zrelu žetvu u Jeruzalemu, znao je da sud dolazi. Godinama kasnije, Tit i njegova vojska opsjeli su grad i 1,2 milijuna ljudi bilo je pobijeno. Mnogi su bili obješeni na križeve, a sam grad spaljen do temelja.

Zbog toga je Isus upozorio svoju generaciju: "Kažete da je još četiri mjeseca do žetve. Ali ja vam kažem da žetva treba početi sada. Morate se truditi vršiti volju Božju jer najveća katastrofa na vašim je vratima. Sad vas određujem da završite moje djelo. Vrijeme za početak žetve je danas."

Kako Isus opisuje katastrofu koja treba doći? "Tada će biti tolika nevolja kakve nije bilo od postanka svijeta do sada, niti će je biti" (Mt 24,21). Međutim, prije nego ta katastrofa dođe, bit će vrijeme za žetvu.

srijeda, siječnja 13, 2016

ZAKON ŽETVE

Isus je poznavao srca ljudi i znao je da mi u vrijeme napretka zaboravljamo Boga.

Krist je znao da su u vrijeme patnje i nesreće ljudi prisiljeni suočiti se s vječnošću. Trpljenje, strah i teška vremena pridonose da su ljudi spremni čuti i primiti evanđelje. Promotrite kontekst njegovih riječi: "Kad vidje mnoštvo naroda …jer bijahu satrveni … Tada reče svojim učenicima: 'Žetva je velika'" (Mt 9,36-37).

Ova se istina očitovala kroz svu povijest naroda Božjeg. Mojsije je korio svoju generaciju govoreći: "Bog vas je vodio. Umnožio vas je. I vrlo vas je blagoslovio, dajući vam zelena polja, med, maslo, mlijeko, ovce, ulje, rod. Ali obogatili ste se i pobunili. Prezreli ste Stijenu svoga spasenje i odbacili je."

"Ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja" (Pnz 32,15).

Pismo nam kaže da je Izrael nakon toga pao vrlo nisko. No u svojoj muci prizvali su Gospodina i on ih je izbavio: "Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi, i on ih istrže i svih nevolja" (Ps 107,6).

Promotrite i Davidovo svjedočanstvo: "Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne. Užad Podzemlja sputiše me, smrtonosne zamke padoše na me: u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije" (Ps 18,5-7).

Nevolja, muka i neprilika uvijek rađaju vapaj za pomoć. To je bio uzorak tijekom svih stoljeća. Sjećate se što se dogodilo u New Yorku nakon što su Tornjevi blizanci pali: crkve su bile prepune! Na stadionu Yankee održavali su se molitveni sastanci. Vođe Kongresa okupljale su se na stepenicama Capitola u Washingtonu moleći i pjevajući: "Bože, blagoslovi Ameriku."

Jedno određeno vrijeme tema razgovora ove nacije bio je Bog. Strah i muka učinili su da ljudi pokušaju naći istinu. A to ukratko pokazuje zakon žetve: ŠTO SU MRAČNIJI DANI, ZRELIJA JE ŽETVA.

utorak, siječnja 12, 2016

ŽETVA JE SPREMNA

Isus nam daje sliku kako će izgledati posljednji dani. Ta slika posljednjih dana započinje kod njegova uzašašća i završit će tek kad on ponovno dođe – a mi se sad jako približavamo toj točki!

Isusovi učenici željeli su znati stanje stvari kad se približe posljednji dani i on im je odgovorio govoreći o gladi, zemljotresima, nevoljama, podjelama u nacijama. Lažni proroci i lažni Kristi prevarit će mnoge i mnoge skrenuti s puta. Vjernici će biti omrznuti na samo spominjanje Kristova imena. Ljubav mnogih će ohladnjeti i mnogi će otpasti zbog drskog porasta grijeha i bezakonja.

"Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer zviježđa nebeska će se uzdrmati" (Lk 21,25-26). Ukratko, Isus opisuje najtjeskobniju, najdepresivniju, najstresniju generaciju svih vremena.

Dakle, ostvaruju li se njegova proročanstva sada, ravno pred našim očima? Razmislite o tome. Ova generacije definitivno je puna tjeskobe i brige. Mnogi su u strahu dok promatraju nevjerojatne katastrofe: uragane, zemljotrese, tsunamije, klizišta, tornada. Čitave nacije drhte od straha nad prijetnjom terorizma. A otkazivanje srca danas je u svijetu ubojica broj jedan.

Lažne religije, lažni proroci, lažni Kristi mnoge odvode stranputicom. Milijuni se obraćaju na islam i islam se infiltrira u naciju za nacijom. U potpunom ste neznanju ako ne vidite da se trese sve što može biti potreseno.

Usred svega tog potresanja i nemira, čujem Isusove riječi: "Polja su bijela. Žetva je velika" (vidi Iv 4,35). Uvjeren sam da govori svojoj Crkvi: "Ljudi su spremni čuti. Ovo je vrijeme da se vjeruje za žetvu. Sad je vrijeme za vas da počnete žeti."

Krist je Gospodar žetve i ako on izjavljuje da je žetva spremna, moramo tome vjerovati. Nije važno koliko ova generacija postaje pokvarena. Nije važno koliko se sotona čini jakim. Naš Gospodin nam govori: "Prestanite gledati na poteškoće oko sebe. Umjesto toga, podignite oči. Vrijeme je da vidite da je žetva spremna."

petak, siječnja 08, 2016

SJETI SE BOŽJE DOBROTE

Pismo nam pokazuje da su David, Job i drugi starozavjetni sveti izašli iz svojih mračnih razdoblja sjećajući se Božje vjernosti prošlim generacijama. David je zapisao da kad mu je srce tužno i usamljeno, "spominjem se dana minulih, mislim o svim djelima tvojim, o djelima ruku tvojih razmišljam" (Ps 143,5). Kroz povijest, mnogi su pobožni sveti doista izronili iz svoje potištenosti i obeshrabrenja upravo na taj način.

Divan je blagoslov sjetiti se svih naših prošlih izbavljenja. Ponovljeni zakon nam govori: "Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio … Čuvaj se da ne zaboraviš …" (Pnz 8,2.11).

Međutim, starozavjetnim svetima je prisjećanje Božjih izbavljenja bilo više nego samo blagoslov. Bila je to nužna disciplina. Izraelci su osmislili razne obrede i svetkovanja kako bi se prisjećali Gospodnjih izbavljenja u svome životu.

I danas je crkva pozvana sjećati se prošlih Božjih izbavljenja. Međutim, nama je dan način prisjećanja koji je daleko bolji od onih u starozavjetnim vremenima. Vidite, sve od Davidovih dana, Bog je izlijevao svoga Svetog Duha. A Duh sad prebiva u našem ljudskom tijelu.

Duh Sveti nas samo ne tješi u našim mračnim vremenima. On nas samo ne podsjeća na Božju prošlu vjernost. Duh nam isto tako daje razumijevanje namjere koja je iza naših vrućih kušnji. A on to čini da naša vjera ne bi podbacila.

Dragi sveti, Bog vas nije zaboravio u vašoj dubokoj, mračnoj kušnji. Ostavljam vas s ovim ohrabrenjem psalmiste: "Iskušavao si nas teško, Bože, iskušavao ognjem kao srebro. Pustio si da u zamku padnemo, stisnuo lancima bokove naše. Pustio si da nam zajašu za vrat: prošli smo kroz oganj i vodu, ali si nas doveo u izobilje ... No Bog me uslišio: obazro se na glas molitve moje. Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene" (Ps 66,10-12.19-20).

četvrtak, siječnja 07, 2016

BOG NIJEDNOM NIJE PODBACIO

Pavao nam pokazuje Božju specifičnu namjeru u našim dubokim mučnim i mračnim vremenima: "Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze ma u kakvoj nevolji.

Zaista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu. Ako podnosimo nevolje, to je za vašu utjehu i spasenje. Ako primamo utjehu, to je za vašu utjehu koja vam omogućuje da strpljivo podnosite iste patnje koje i mi podnosimo. Naša je nada za vas čvrsta, jer znamo da ćete, kao što dijelite s nama patnje, tako dijeliti i utjehu" (2 Kor 1,3-7).

Vidite li ovdje Božju namjeru? Usred naših nedaća, tješi nas Duh. A zauzvrat, mi smo u mogućnosti donijeti utjehu drugima koji podnose duboke boli i tuge. Djelo Duha je da donese utjehu svome narodu kroz glasove koji su bili isprobani. Zbog toga možemo znati da kad naše vlastito trpljenje postaje gore, utjeha Gospodnja postaje još silnija u nama.

Na popisu primatelja poruka ove službe nalaze se dva draga brata imena Israel i Jesse. Israel ima 100 godina, a Jesse 102. Jedan je prestao radisti s 92 godine, a drugi s 97. Obojica ljube Gospodina i godinama primaju moje poruke.

Ovi ljudi nisu samo tjelesna braća, nego su doista i "braća u Gospodinu". Oba svjedoče da se iz velikih kušnji tijekom njihova života u njima produbila radost Duha. Čitavo ovo stoljeće bili su svjedoci strašnih katastrofa – Velike depresije, dva svjetska rata, strašnih suša – a obojica su i osobno mnogo pretrpjela tijekom svoga dugog života. Međutim, u svojoj starosti ovi se ljudi mogu smiješiti i navješćivati pouzdanije nego ikada: "Kroz sve to, Bog nije nikada podbacio." Nakon što su "vidjeli sve to", njihovo svjedočanstvo svima nama je utjeha Duha Svetog.

srijeda, siječnja 06, 2016

ON ĆE NAS IZBAVITI

Čak ni pobožan, posvećen apostol Pavao nije bio imun na razdoblja obeshrabrenja. Pisao je Korinćanima: "… nevolja što nas zadesi u Aziji … opteretila nas je preko svake mjere – iznad naše snage – tako da smo izgubili nadu u život" (2 Kor 1,8).

Grčka riječ koju Pavao u ovom retku koristi za izgubiti nadu daje tumačenje: "Nismo to mogli razumjeti; očajavali smo sve do smrti." Ukratko, on kaže: "Čeznuli smo za smrću, jer nismo mogli razumjeti kroz što prolazimo. Bili smo pritisnuti iznad onoga što smo mogli izdržati."

Teško je zamisliti da te riječi dolaze od Pavla. Tko se više uzdao u Boga nego ovaj neustrašiv apostol? Tko je postio i molio više od Pavla? Tko je imao toliko odgovorenih molitava? No na njega je došao trenutak beznađa kakav nikada nije iskusio. Što je to bilo?

Neki biblijski komentatori vjeruju da je to bio spoj više kušnji. Među njima bila je duboka duševna patnja izazvana od ljudi koje je Pavao volio, a koji su se okrenuli protiv njega. Ti bliski prijatelji nisu ga samo napustili, nego su širili i laži o njemu. Klevetali su njegovo ime. Uz to, pao je vrlo nisko silovitom bolešću. Ne samo jednom doživio je brodolom; protiv njega kovale su se urote, s ciljem da mu se oduzme život. A na sve to, on se tjeskobno brinuo za mnoge crkve.

Ovo se sve čini preteškim za jednog čovjeka. No i kad se sve to stavi zajedno, sve te stvari još uvijek ne objašnjavaju dubok očaj koji je osjećao. Napisao je: "Pao sam u takvu agoniju da sam mislio kako neću preživjeti. Mislio sam da će me to ubiti."

Dakako, bio je izbavljen. Izašao je pobjedonosno. Ali nikada nije zaboravio strašan čas očaja.

"On nas je oslobodio od tolike smrtne pogibli i opet će nas osloboditi. Da, u nj smo postavili nadu da će nas opet osloboditi" (2 Kor 1,10). Rekao je: "Bog nas je spasio i on će nas ponovno spasiti. Svoje smo povjerenje stavili u njega i on će nas izbaviti."

utorak, siječnja 05, 2016

GOSPODIN ČUJE VAŠE MOLITVE

Jeste li ikada upoznali potištenost? Jeste li ikada bili tako zabrinuti i zbunjeni da ste provodili besane noći? Jeste li ikada imali razdoblja kad ste bili tako nisko i tako uznemireni da vas nitko nije mogao utješiti? Jeste li bili tako nisko da ste bili blizu da dignete ruke, osjećajući da vam je život potpun promašaj?

Ne govorim o fizičkom stanju. Ne mislim na ljude koji imaju kemijski disbalans ili mentalnu bolest. Govorim o kršćanima koji se s vremena na vrijeme bore s depresijom, koja ih pogađa kao niotkuda. Njihovo stanje često dolazi ne samo iz jednog izvora, nego iz mnogih. Povremeno su udarani sa svih strana, dok nisu tako svladani da ne mogu vidjeti iznad svog očaja.

Ako se možete poistovjetiti s tim, onda je Psalam 77 napisan za vas. On je s namjerom da vam pokaže put iz vaše muke i straha. Ovaj psalam napisao je čovjek imena Asaf, levit iz svećeničkog reda u Izraelu. Asaf je bio i pjevač i služio je kao Davidov zborovođa. Napisao je jedanaest psalama i oni su tako ispunjeni pravednom uputom za narod Božji da bih ja nazvao tog čovjeka laičkim propovjednikom.

Asaf je napisao Psalam 77 nakon što je pao u užasnu jamu očaja. Njegovo stanje postajalo je tako loše da je bio izvan utjehe: "Ne može se utješit duša moja" (Ps 77,3). Ovaj pobožan čovjek bio je u takvom očaju da ga ništa što je itko rekao nije moglo izvesti iz njegove patnje. Čak ni on sam nije mogao izustiti ni riječi: "Potresen sam, ne mogu govoriti" (Ps 77,5).

Međutim, Asaf je bio molitelj. Vidimo to u istom psalmu dok svjedoči: "Glasom svojim Bogu vapijem … i on me čuje" (Ps 77,1).

Siguran sam da je Asaf čuo Davidovo vrlo slično svjedočanstvo u Psalmu 34: "Oči Jahvine gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove" (Ps 34,16). Ranije u ovom psalmu David govori: "Tražio sam Jahvu, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga … Eto, jadnik vapi, a Jahve ga čuje, izbavlja ga svih tjeskoba" (Ps 34,5.7).

ponedjeljak, siječnja 04, 2016

ON SE NASTANJUJE U NAMA by Gary Wilkerson

Kad se očituje slava Božja, ona otkriva koliko se on razlikuje od nas – njegovu čistoću, svetost i svemoćnost. Čak ga i nebeska bića u njegovoj nazočnosti vide kao odvojenog i punog veličanstva. Upravo sada mnoštvo se anđela nalazi u Božjoj nazočnosti i oni ga ne prestaju slaviti dan i noć. Njihova neprestana pjesma je: "Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu" (Otk 5,12). To je rezultat Božje svete naravi: on izaziva naše slavljenje sve vrijeme u svemu.

Nevjerojatno, ali taj sveti Bog nam govori: "Svijet me neće vidjeti, ali vi hoćete."

Židovske vođe poznavale su odvojenost Božju, ali nisu mogle vidjeti njegovu nježnost i sablaznile su se kad su čule kako Isus Boga naziva svojim Ocem. Smatrali su to bogohuljenjem i htjeli su ga zbog toga ubiti. Međutim, Isus je u tom svom smionom učenju otišao korak dalje kad je rekao učenicima: "Ne samo da se vaš nebeski Otac brine za vas, nego će se i nastaniti u vama."


"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14,23).

Zamislite se kao jedan od učenika u gornjoj sobi kad je Isus to rekao. Kao i vaše starješine, bili ste naučeni da nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ. Znate da je pravedan Mojsije bio u mogućnosti vidjeti samo mali dio Boga i preživjeti. Dakle, kad ste čuli Isusovo učenje, pomislili ste: "Bog se ni na koji način ne može nastaniti u meni. On je previše svet, previše strahovit, previše drukčiji. To ne može biti!" A ipak, Isus nam je povjerio ove dvije nevjerojatne istine: Bog je doista svet i čist – i traži da prebiva u nama, svome stvorenju.

Razmislite o tome što je Isus učio svoju mladu crkvu one noći. Započeo je govoreći da odlazi kako bi pripremio dom za nas. A završava govoreći da će se nastaniti u nama. U našem Bogu je paradoksalna ljepota – svet i čist, međutim prisan i brižan. On je iznad nas i s nama – i daje nam mir koji nikada sami ne bismo mogli naći. To je Bog dostojan našega povjerenja u svemu i kroz sve.

subota, siječnja 02, 2016

IZLIVENI ZA DRUGE by Carter Conlon

Siguran sam da je želja svakog vjernika ljubiti na način kako je to činio Krist – živjeti onako kao što Pismo govori, ići onako daleko za izgubljeno čovječanstvo kao što je Isus bio voljan ići. I tako odlučujemo biti poslušni njegovoj zapovijedi da ljubimo druge kao što ih on ljubi … dok i mi, poput Petra, ne naiđemo na granice naših vlastitih sposobnosti da to zapravo učinimo.

Na kraju krajeva, otvaranje srca drugima uvijek uključuje rizik. Mnogi su duboko ljubili, velikodušno davali, otvorili srce, i na kraju dobili udarac u leđa. Da, ponekad se te stvari događaju. Ljudi mogu pobjeći i zanijekati da su nas ikada poznavali; drugi opet, koji su jednom bili blizu i rekli da nas vole, na kraju u našem trenutku potrebe nestaju. Ali hoćemo li dopustiti da nas to zaustavi da se dajemo za njih?


Isus je jednom rekao svojim učenicima: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi" (Mt 16,24). Ne može se dogoditi da uzmete svoj križ i da izbjegnete izdaju. Doći će vrijeme kad će vam ljudi pljuvati u lice, ali kao Kristov sljedbenik, morate ih nastaviti voljeti.

Kad je Isus rekao: "Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas", to nije bio prijedlog, nego zapovijed. Međutim, moramo isto tako znati da je nizu zapovijedi zapravo dodao još jednu koju nitko nije bio u stanju održati. Zakon i zapovijedi Božje bile su da osvijetle beznadnost i jalovost našeg pokušaja da postanemo pobožni u vlastitoj snazi. Zbog toga mislim da ćete se složiti sa mnom kako je najveća potreba ovog trenutka još jedno izliće Duha Svetog. Potrebni su nam ljubav, suosjećanje i dobrota koji su obilježili prvu Crkvu, a to mora biti rođeno i održavano u nama od Boga.

Sve to započinje kad smo voljni reći: "Bože, izlij svoga Duha i pomogni mi ljubiti poput tebe. Zahvaljujem ti za blagoslove u mom životu, no svjestan sam da sam ih primio iz nekog razloga – zato ne dopusti da budem slijep i ne vidim svrhu. Ne dopusti da sve uzimam i koristim za svoju vlastitu korist. O, Bože, otvori mi oči i srce; daj mi hrabrost da se brinem i za druge. Vodi me onamo kako ne mogu u vlastitoj snazi. Osposobi me da te slijedim onamo kamo si ti išao – gdje si se izlio za druge!"

__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine.

petak, siječnja 01, 2016

SUOČENI SA ZAHTJEVIMA KRIŽA

Nitko ne može doći pod Kristovo gospodstvo dok se ne suoči sa zahtjevima golgotskog križa.

Uviđam ovu istinu svaki put kad se dignem da propovijedam. Svaki tjedan dok gledam s propovjedaonice u našu zajednicu, među iskrenim vjernicima vidim i nevjernike koji su došli prvi put. Neki su uspješni, bogati, odlučni i ambiciozni poslovni ljudi. Drugi dolaze iz raznoraznih područja života. No svi su pritisnuti tajnim grijesima. Ti ljudi žive kako im se sviđa, ni pod kakvim duhovnim autoritetom, ali prazni i razbijenih iluzija. Postali su bolesni od užitaka koji nikada ne zadovoljavaju.

Mogao bih propovijedati razne propovijedi o principima i pravilima ponašanja, ili kako se nositi sa stresom, ili kako se pozabaviti sa strahom i krivnjom. Ali nikakvo takvo propovijedanje nikoga ne izvodi "iz svijeta". Ono ne mijenja ničije srce.

Ja jednostavno nevjerniku moram reći da će ga uništiti njegova samovolja, samopouzdanje i tvrdoglava borba da sve čini po svome. A na kraju, donijeti mu i vječnu muku.

Ako mu ne dam tu poruku, zauvijek zatvaram nebo za njega. I činim ga dvostrukim članom pakla. Njegovo stanje bit će gore nego prije nego je prošao kroz naša vrata.

Ja tog čovjeka moram dovesti licem u lice s porukom da se mora razapeti svojoj neovisnosti. Moram mu pokazati da mora izaći iz svoga prijevarnog svijeta vlastite dobrote. Moram mu reći da nema puta do mira u ovom životu osim kroz potpunu predanost kralju Isusu.

Inače sam toga čovjeka prevario. Počinio sam užasan grijeh najgore vrste ponosa: ubrojio sam ga u "obraćenike" kako bih se pokazao dobrim. Neka tako nikada ne bude!

Kao propovjednik evanđelja Isusa Krista, obvezan sam govoriti njegovu istinu svakome koji se uistinu kaje: "A svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni" (2 Tim 3,12).