ponedjeljak, studenoga 30, 2015

ŠTO ZNAČI OSTATI U KRISTU by Gary Wilkerson

Božja milost nas samo ne spašava nego i odgaja.

"Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude" (Tit 2,11). Kakva snažna poruka! Pavao veliča slavnu Božju milost koja nas spašava. Kraj priče, zar ne? Ne, teško da je ovo kraj priče. Pavao brzo dodaje da nas ta ista milost "odgaja da se odrečemo bezbožnosti" (Tit 2,12).

Pavao ovdje opisuje što znači ostati u Kristu. To uključuje "da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu" (Tit 2,12). Drugim riječima, Božja milost osigurava ne samo vječni život nego i obilan život sada, danas. Naše ostajanje u Kristu vodi nas do blagoslovljenog, pobožnog i mirnog života.

Ali Pavao tu ne staje. On hrabro upućuje Tita: "Ovo govori i opominji! I kori sa svom ozbiljnošću" (Tit 2,15). Upamtite, Pavlova tema u ovom odlomku je milost. On u biti izjavljuje: "Ako se propovijeda milost, ali vas ona ne odgaja da se odrečete bezbožnosti, nešto nedostaje." Ako želimo služiti Isusu, ne možemo izbjeći ispravak, bez obzira dolazi li on od Božje Riječi ili od nekog našeg cijenjenog prijatelja. Međutim, obećano nam je i ovo o Božjem ispravljanju i čišćenju: "Kasnije onima koji su njime uzgajani donosi plod pun mira – pravednost" (Heb 12,11).

Njegovo čišćenje je snažno – i u svojoj boli i u svom slavnom plodu. Nedostaje li vam mir? Jeste li otišli od Trsa, izvora vašeg života, kako biste crpili iz drugih izvora? Molite Boga da prinese svoj nož čišćenja do vašega srca. On može rezati, čistiti i oduzimati stvari koje ne pripadaju tamo, a kad završi, veličanstveno stablo u vašem dvorištu može izgledati samo kao panj. Ali ono što izraste iz tog panja je plod koji nikada ne možete ni zamisliti – i nešto što ne biste mogli proizvesti sami od sebe. 


Zašto nož u ovom Isusovom učenju na rastanku? On objašnjava: "Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna" (Iv 15,11). "Potpun" ukazuje na temeljitost, potpunost, snagu. Kakve je dobre, istinite i divne riječi dao na rastanku svojim učenicima – a one su mana i za nas danas. Božje rezanje i čišćenje završava proizvodeći radost – sve iz ruke vrtlara stručnjaka koji nas ljubi.

subota, studenoga 28, 2015

ABRAHAM I DUHONA GLAD by Claude Houde

Glad je postajala sve gora i Abraham se počeo otuđivati od svoga oltara. Dobro ga pogledajte, jer Abraham smo vi i ja u ovom ili onom trenutku našega kršćanskog života. Kažete: "Izgubio sam sve: žar za molitvu, sposobnost da me gane potreba ljudi oko mene ili onih daleko." Abraham je izgubio svoj oltar jer je bila glad.

Što je glad? Glad je niz teških udaraca, jedna povreda za drugom. To je kad prolazimo kroz određeno razdoblje s nizom razočaranja i hrabro pokušavamo ići dalje kao da je sve u redu. Abraham je izgubio svoj cilj, viziju. Poslušajte ga kako se bavi mišlju "da mu može biti dobro, da ga se pusti na miru, da mu se poštedi život" (vidi Post 12,10-13). Bio je pozvan da bude blagoslov drugima, ali izgubio je samu svoju svrhu.

Polagano je umirao u zahvatu duhovne gladi. Nije gubio samo svoj žar i svrhu, nego i svoju naklonost i vjeru. Čovjek koji je bio pozvan da bude izvor blagoslova počeo je tragično napuštati ono što ga je učinilo velikim: samu vjeru koja mu je donijela naklonost Božju, a kroz njega dotakla i blagoslovila druge.

Faraonov je dom bio udaren pošašću zbog Abrahama i njegove žene Saraje. Faraon je rekao: "Zašto si mi lagao i doveo ovu pošast na moj dom?" (vidi Post 12,17-18). Abraham više nije bio izvor radosti i poštovanja; zapravo, postao je netko tko je donio sramotu i bol. Potpuno je izgubio svoju vjeru i pouzdanje u Boga.

Približite se i pogledajte ga. Mučio se i bojao i njegovo duhovno nasljeđe bilo je u opasnosti. Dok klečimo uz njega, razumijemo zašto se smatra ocem vjere. On nije bio uzor jer je bio bez mrlje i bez grijeha ili jer mu je život bio neprekidni niz junačkih djela, mudrosti i besprijekorne savršenosti. Biblija njegov grijeh ne tretira olako i ni na koji način ga ne opravdava. Međutim, on za sve nas jednostavno ima poruku zato što je znao kako ponovno sagraditi oltar i ponovno naći Boga. Vratio se na mjesto gdje je ranije sagradio oltar i prizvao je ime Gospodnje (vidi Post 13,3-4).

__________
Claude Houde, vodeći pastor Eglise Nouvelle Vie (crkve Novi život) u Montrealu, Kanada, čest je govornik na konferencijama za crkveno vodstvo Expect koje održava World Challenge širom svijeta. Pod njegovim vodstvom crkva Novi život narasla je sa šačice ljudi na više od 3500 ljudi u dijelu Kanade sa svega nekoliko uspješnih protestantskih crkava.

petak, studenoga 27, 2015

OBLAK SMETENOTI

Pitam se koliko je kršćana koji upravo sada čitaju ovu poruku pod oblakom smetenosti. Opisuje li to vas? Možda vam molitve ostaju neodgovorene. Neprestano ste oboreni. Suočavate se sa stvarima u svom životu koje ne možete objasniti. Razočarani ste u svojim situacijama i u ljudima. Stalno sumnjate u sebe i muče vas pitanja te neprestano ispitujete svoje srce da vidite gdje ste otišli krivo. Osjećate tminu, očaj, kolebanje – i ne možete se ničega od toga otresti.

Možda ste zreli vjernik. Godinama sjedite pod propovijedanjem čistog evanđelja, ali sad sumnjate u sebe i osjećate se neprikladni. Ne osjećate radost Gospodnju kao jednom. I sad se pitate da možda Gospodin nije nezadovoljan s vama.

Dopustite da vas pitam: Vjerujete li njegovim obećanjima? Jeste li prigrlili njegovu dragocjenu Riječ? Dižete li se u napad protiv sotone riječju koju ste čuli propovijedati? Ili zanemarujete prošlu Gospodnju vjernost prema vama? Ne vjerujete li da stoji s vama, u kontroli svega što se odnosi na vaš život? Ako je tako, onda ste se otvorili za tamu.

Isus opisuje osobu koja živi u tami, govoreći: "Tko ide u tami, ne zna kamo ide" (Iv 12,35). Drugim riječima: "Takva osoba izgubila je put. Njezini koraci su smeteni, nesigurni, i hoda u sljepoći."

Znam što to znači ući u takav oblak tame. Stvari postanu smetene. Ne možete čuti jasnu riječ od Boga. Želite brze odgovore i vapite Bogu: "O, Gospodine, ne vidim te i ne čujem kao prije!" Završavate moleći ga da bude suosjećajniji i milostiviji prema vašem stanju.

Ali istina je da Gospodin nema sažaljenja za izravnu nevjeru. Ožalošćen je njome. On od nas očekuje da hodamo u svjetlu koje smo primili. Trebamo se uzdati u njegovu Riječ i prigrliti njegova obećanja. Kad se vratimo do naše spoznaje njegove Riječi i osvjedočenja Duha Svetog, izaći ćemo iz tame – ali jedino tada!

četvrtak, studenoga 26, 2015

HODANJE U SVJETLU

"Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama" (Iv 12,35). Tama ovdje znači "duhovna sljepoća, zbunjenost, gubitak jasnoće, mrak". Isprva sam se pitao: "Tama osvojila one koji ljube Isusa? Kako bi takva tama mogla doći na narod Božji?"

Spremno priznajem, ja osobno bio sam preplavljen Isusovim svjetlom. U više od pedeset godina službe bio sam svjedok Gospodnje sile dok je podizao duhovne mrtve. Vidio sam mnoge koji su izašli iz grobova ovisnosti o drogi i alkoholizmu. Moja knjiga Na život i smrt bila je sva o Božjoj čudotvornoj sili. Čitav život gledao sam kako hodajući mrtvaci oživljuju kroz Njegovu uskrsnu silu.

Vidio sam i mnoge druge zrake svjetla – od životonosnih imena Božjih i njegovih obećanja Novog saveza do ispunjenja njegovih proročanstava. U jednom smislu, svjedočio sam svemu što Ivan 12 opisuje i još mnogo više. Uistinu, Bog danas svome narodu otkriva što oči onih Židova nisu mogle vidjeti. Ne znamo samo iz Pisma, nego i iz iskustva da je Bog pripremio veće stvari za one koji ga ljube. Primili smo Novi zavjet da nas upućuje u vezi s tim i primili smo Duha Svetog da nas uči. Isto tako, imamo "bolja obećanja", tako da možemo postati dionici njegove božanske naravi.

Primili smo i pomazane učitelje, pastore, evanđeliste i proroke da preplavljuju naša srca i umove svjetlom. Oni nas uranjaju u istinu, ispunjavaju slavnim obećanjima i podsjećaju na Božju vjernost da će nas iznova i iznova izbaviti. Pitam vas, kako bismo mogli imati oblake tame nad sobom sa svim tim divnim blagoslovima?

Kad mislimo na duhovnu tamu obično mislimo na ateiste. Ili mislimo na izmorene, grijehom opterećene grešnike koji tapkaju okolo žalosni i prazni. Ali to nije ona tama koju Isus opisuje ovdje u Ivanu 12. Ne, ova tama je oblak zbunjenosti, duhovna sljepoća, kolebanje, mrak duha i uma – i to dolazi na vjernike.

Kad ta vremena dođu, kad smo opsjedani iskušenjem ili očajem, moramo reći s pouzdanjem: "Ti si svoje sluge kroz povijest nadnaravno izbavljao. Učini to ponovno i neka se tvoja snaga pokaže savršenom u mojoj slabosti."

srijeda, studenoga 25, 2015

ZAPANJEN OD NJEGOVE LJUBAVI

Moramo uzeti k srcu ovu riječ iz Kristove usporedbe: "Zli slugo, sav sam ti dug oprostio … Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja tebi smilovao?" (Mt 18,32-33).

Pitanje za svakog kršćanina je sljedeće: "Opraštam li ja mojoj braći? Jesam li u stanju podnositi njihove razlike?" Ako odbijam ljubiti ih i opraštati im kao što je meni bilo oprošteno, Isus me naziva "zlim slugom".

Nemojte pogrešno razumjeti; ovo ne znači da trebamo dopustiti kompromis. Pavao je neustrašivo propovijedao milost, ali uputio je Timoteja: "Kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke" (2 Tim 4,2). Trebamo biti neustrašivi čuvari čiste nauke.

No ne smijemo koristiti nauku kako bismo gradili zidove između nas. To je bio grijeh farizeja. Zakon im je govorio: "Držite subotu svetom", ali sama ova zapovijed nije bila dovoljna za njihovo tijelo. Dodali su svoje vlastite zaštitnike, mnoštvo propisa i pravila koji su dopuštali nekoliko mogućih fizičkih koraka u subotu. Zakon je isto tako rekao: "Ne uzimajte Božje ime uzalud." Ali farizeji su sagradili čak više zidova, govoreći: "Mi čak ne želimo ni spominjati ime Božje. Tad ga nećemo moći uzimati uzalud."

Što je bio kraljev odgovor na nezahvalnost sluge u Isusovoj usporedbi? Pismo kaže: "Tada ga njegov gospodar, pun gnjeva, predade mučiteljima dok ne vrati sav dug" (Mt 18,34). Na grčkom to nudi prijevod: "Baciti ga na dno da bude mučen." Ne mogu a da ne mislim kako Isus ovdje govori o paklu.

Što nam, dakle, ova usporedba govori? Kako Krist ukratko izlaže ovu poruku svojim učenicima, svojim najbližim pratiocima? "Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od svega srca" (Mk 18,35).

Dok čitam ovu usporedbu, drhtim. Ovo čini da se želim baciti ničice i tražiti Isusa krštenje ljubavlju za druge sluge. Evo moje molitve i ja vas potičem da je i vi učinite svojom:

"Bože, oprosti mi. Tako me lako drugi izazovu i prečesto odgovaram s ljutnjom. Međutim, ne znam gdje bi bio moj vlastiti život bez tvoje milosti i strpljivosti. Zapanjen sam od tvoje ljubavi. Molim te, pomogni mi u potpunosti razumjeti i prihvatiti tvoju ljubav za mene. Tad ću biti u stanju biti strpljiv s mojom braćom, u tvom Duhu ljubavi i milosrđa."

utorak, studenoga 24, 2015

BOŽJA DIVNA LJUBAV

Što je iza osuđivanja i sukoba? Zašto sluge Božje, kojima je osobno bilo toliko oprošteno, pogrešno tretiraju svoju braću i odbijaju zajedništvo s njima? To se može slijediti sve do najuvredljivijeg mogućeg grijeha: preziranja dobrote Božje

Do tog zaključka došao sam dok sam istraživao vlastito srce tražeći odgovor. Prisjetio sam se osobne borbe da prihvatim Božje milosrđe i dobrotu prema meni. Godinama sam živio i propovijedao pod legalističkim vodstvom. Silno sam se trudio živjeti prema standardima za koje sam mislio da vode do svetosti. Ali to je uglavnom bio popis onoga što smiješ i što ne smiješ.

Istina je, udobnije mi je bilo u društvu gromoglasnih proroka nego pod križem, gdje je moja potreba ležala gola. Propovijedao sam mir, ali nikada ga nisam u potpunosti iskusio. Zašto? Jer nisam bio siguran u Gospodnju ljubav i njegovu strpljivost prema mojim neuspjesima. Vidio sam se tako slabim i zlim da nisam bio dostojan Božje ljubavi. Ukratko, veličao sam svoje grijehe iznad njegove milosti.

I, jer nisam osjećao Božju ljubav za mene, osuđivao sam sve druge. Gledao sam druge na isti način kao što sam zamišljao sebe: kao ljude u kompromisu. To je utjecalo na moje propovijedanje. Grdio sam zlo u drugima dok sam osjećao kako se ono diže u mom vlastitom srcu. Poput nezahvalnog sluge, nisam vjerovao u Božju dobrotu prema meni (vidi Mt 18,32-33). I jer nisam prisvojio njegovu dragu strpljivost za mene, nisam je imao za druge.

Konačno mi je stvarno pitanje postalo jasno. Pitanje više nije bilo: Zašto je toliko kršćana tvrdog i neopraštajućeg srca? Sad sam pitao: Kako mogu ispuniti ljubav Kristovu da ljubim druge kao što je on ljubio mene, kad nisam uvjeren da on ljubi mene?

Pavao opominje: "Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu" (Ef 4,31-32).

ponedjeljak, studenoga 23, 2015

KAKO POSTATI PLODONOSNIJI by Gary Wilkerson

Isus kaže: "On ... pročišćava svaku mladicu koja rađa rod da rodi više roda" (Iv 15,2).

Kršćani koji donose rod su pročišćavani? To nije ono što većina od nas očekuje od života službe Bogu. Duboko u sebi većina od nas očekuje nagradu. Na kraju krajeva, ne bi li to bilo pošteno?

Ono što Isus ovdje kaže suprotno je zdravom razumu i kulturi današnjeg vremena. Kad sam ja odrastao, teško je bilo dobiti kompliment za neko postignuće. A danas, ako dijete samo sudjeluje u ekipnom sportu, nagrađeno je trofejem. Nemojte misliti da sam ja neki ogorčen starac koji misli da nikada nije dobio što je zaslužio. I potpuno sam za divnu potporu koju danas mnogi roditelji daju svojoj djeci. Ali naše društvo započinje otkrivati negativan učinak razmaženosti naše djece. To ih uči da mrze biti ispravljani i kad ih se veliča za sve što čine, vjeruju da je sve to ispravno.

To opisuje i velik dio crkve danas. Kao kršćani, uživamo bezuvjetnu ljubav, ali mrzimo biti ispravljani. U svojoj usporedbi o trsu, Isus kaže kako naš Otac želi da upoznamo dublju ljubav nego što je ljubav roditelja koji mazi svoje dijete. Naš dobri Bog zapravo kaže: "Da, rodiš dobar rod i to mi ugađa. Ali želim povećati tvoju radost obilnog života. A to ću postići čisteći te i dalje."

"On ... pročišćava … da rodi više roda." Većina od nas nema tu zamisao. Moja žena i ja naučili smo to prošle godine na težak način kad je vrtlar uzeo nož za obrezivanje naših mladica. Vratili smo se s putovanja i otkrili da se svaka zelena stvar u našem dvorištu svela na kvrgu. Naš divan vrt izgledao je poput neplodnog krajolika nekoga osamljenog planeta. Bili smo spremni dati otkaz tom čovjeku.

Ali kad je ove godine došlo proljeće, svaka biljka udvostručila je cvat. Svaka pojedina rasla je brže i bujnije, a ono što je jednom bilo neuredno, sad je bilo čisto i prekrasno, s mnoštvo plodova. Božje djelo čišćenja u našem životu je slično. Za nas to nije lako – zapravo, bolno je. I nije lijepo – ali donosi slavan plod koji ne bi mogao doći ni na koji drugi način.

subota, studenoga 21, 2015

PRONALAŽENJE VAŠE VATRE by Nicky Cruz

Nedavna istraživanja su predskazala da će s 2020. godinom islam biti glavna religija u Norveškoj i svim skandinavskim zemljama. Ako je to ispravno, možemo očekivati da ćemo za nekoliko sljedećih godina vidjeti islam kao državnu religiju u Norveškoj. To je ono što se događa u svakoj zemlji gdje muslimani razviju svoje uporište.

Žalosti me kad vidim kako mali utjecaj kršćani čine u Europi. Svi smo mi bili neučinkoviti u dosezanju izgubljenih – ne samo u europskim zemljama, nego i u Sjedinjenim Državama. Mi molimo da Bog proširi naš teritorij, da pomogne Tijelu Kristovu kako bi raslo i napredovalo, ali tako malo denominacija vidi da se to događa. Većina se smanjuje, a neke i potpunu izumiru.

Što će biti potrebno da Bog konačno posegne i donese promjenu koja nam je potrebna – promjenu za koju molimo? Kad ćemo se konačno dići i ostaviti ozbiljan trag na sotoninu uporištu u svijetu?

Odgovor je tako jednostavan da se čini čudnim to reći: moramo vjerovati Bogu za veća čuda! Moramo se zajedno podići sa skrušenim srcem i neustrašivom vjerom tražeći Boga da nas učiniti silnim ratnicima za Kraljevstvo. Poput mladih ljudi koji rade s nama – naših dvanaest učenika – moramo otvoriti svoje srce i život Bogu i dopustiti mu da stavi u nas žar za dušama, da razvije u našim srcima opsesiju za dušama. Da nas slomi, upotrijebi, osnaži za službu!

Kad pogledate u našu malu skupinu mladih ljudi, ovih dvanaest nevjerojatnih junaka, ovu povrijeđenu i prebijenu djecu koja imaju tek toliko odjeće da je mogu zamijeniti i jaku vatru u svojim srcima i kad vidite kako ih snažno Bog upotrebljava na prvim crtama bojišnice, dobivate tek kratak uvid u ono što Bog može učiniti čak i s najmanjom vjerom. Vidite što je to uzrokovalo da rana crkva eksplodira brojčano, kad je samo šaka učenika privukla tisuće k vjeri. Razumijete što je to privlačilo ljude k poruci, poruci o Isusu. I vidite koliko Bog može učiniti sa svega nekolicinom.

"Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake" (1 Kor 1,27).

__________
Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.

petak, studenoga 20, 2015

DOBROTA BOŽJA

"Prezireš njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost, a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju" (Rim 2,4).

Što Pavao misli kad kaže da ovaj čovjek prezire obilje Kristove dobrote? Riječ za prezirati ovdje znači: "On misli da nije moguće." Drugim riječima, ovaj vjernik je rekao: "Takva milost i milosrđe nisu mogući. Ne mogu to shvatiti." To se nije uklapalo u njegovu teologiju. Dakle, umjesto da to prihvati, odlučio se protiv toga.

Zašto nezahvalan sluga iz Mateja 18,23-35 nije mogao prihvatiti kraljevu milost? Jedan je razlog: nije ozbiljno razumio ogromnost svoga grijeha. Međutim, kralj mu je već rekao: "Slobodan si. Nema više krivnje; od tebe se više ništa ne traži, ni probni rok ni djela. Sve što sad trebaš činiti je da se usredotočiš na dobrotu i strpljenje koje sam ja tebi pokazao."

Tragično, ali osoba koja ne prihvaća ljubav nije u stanju voljeti nikoga drugog. Umjesto toga, sklona je osuđivanju drugih. To je ono što se dogodilo tom sluzi. Promašio je čitavu stvar u vezi s kraljevim milosrđem za njega. Vidite, Božja strpljivost i nezasluženo oproštenje znače jedno: da nas dovedu do obraćenja. Pavao pita: "Zar ne shvaćate da vas dobrota Božja vodi k obraćenju?"

Iz ove je usporedbe jasno da je to razlog zašto je gospodar oprostio svome sluzi. Želio je da se ovaj pouzdan čovjek okrene od svojih vlastitih djela tijela kako bi se odmarao u kraljevoj neopisivoj dobroti. Taj bi ga odmor zauzvrat oslobodio da ljubi druge i oprašta im. Ali umjesto obraćenja, ovaj sluga je otišao sumnjajući u dobrotu svoga gospodara. Odlučio se za plan nepredviđenih mogućnosti. I, prezrevši kraljevo milosrđe, prijetio je drugima sudom.

Možete li zamisliti izmučen um takve osobe? Ovaj čovjek napustio je sveto mjesto opraštanja gdje je iskusio dobrotu i milost svoga gospodara. Ali umjesto da se raduje, prezreo je misao o takvoj potpunoj slobodi. Kažem vam, svaki vjernik koji misli da Božja dobrota nije moguća otvara se za svaku laž sotone. Njegova duša nema mira. Njegov um je u neprestanoj muci. I stalno se boji suda.

Pitam se koliki kršćani danas žive takvim izmučenim životom. Dolaze li otuda tolike borbe, toliko podjela u Tijelu Kristovu? Je li zbog toga toliko nesloge među propovjednicima; je li zbog toga toliko denominacija odbija zajedništvo s drugim denominacijama?

četvrtak, studenoga 19, 2015

ODGOVORNOST MILOSTI

Je li kralj u usporedbi u Mateju 18,23-35 pregledao grijeh svoga sluge? Je li mu progledao kroz prste na dug i ispričao ga? Ne, uopće ne. Činjenica je da je kralj, opraštajući tom čovjeku, stavio na njega tešku odgovornost, odgovornost čak veću od težine njegova duga. Ovaj sluga sad je svome gospodaru dugovao više nego ikada. Kako? Bio je odgovoran da oprosti drugima i voli ih, upravo kao što je kralj učinio za njega.

Kakva je ovo nevjerojatna odgovornost! Ona se ne može odvojiti od drugih Kristovih učenja o kraljevstvu. Na kraju krajeva, Isus je rekao: "Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših" (Mt 6,15). Jasno je što želi reći: "Ako vi ne oprostite drugima, ja neću oprostiti vama." Ova riječ nije opcija, nego zapovijed. Isus nam u biti govori: "Ja sam s vama bio strpljiv. Bavio sam se s vama s ljubavlju i milosrđem i oprostio sam vam iz puke moje dobrote i milosrđa. Isto tako i vi morate biti dobri i milosrdni prema svojoj braći i sestrama. Morate im slobodno opraštati, upravo kao što sam ja oprostio vama. Morate svakome u svom domu, crkvi, na radnom mjestu, ulici, pokazivati milost i ljubav koju sam ja pokazao vama."

Pavao misli na Isusovu zapovijed kad kaže: "Kao što je Gospodin vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi" (Kol 3,13). Zatim objašnjava kako postižemo poslušnost ovoj zapovijedi: "Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost. Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor … A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav, koja je veza savršene skladnosti" (Kol 3,12-14).

Što znači podnositi? Ova grčka riječ znači "potrpiti, tolerirati". To govori o tome da trebamo pretrpjeti stvari koje nam se ne sviđaju. Rečeno nam je da toleriramo pogreške drugih, da potrpimo ono što ne razumijemo.

srijeda, studenoga 18, 2015

PRIHVAĆANJE NJEGOVA MILOSRĐA

Isus je dao usporedbu u Mateju 18,23-25 kako bi nam pokazao primjer pouzdanog, nadarenog slugu kome je iznenada otkriveno da je najveći od svih dužnika. Ovdje je netko tko je nezaslužan, pun pogrešnih motiva, ne vrijedan ikakva suosjećanja. Međutim, njegov gospodar mu slobodno oprašta – upravo kao Isus vama i meni.

Dopustite mi ovdje reći kratku riječ o obraćenju. Ta misao je često definirana kao "zaokret". Ona govori o zaokretu od 180 stupnjeva s ranijih putova. Isto tako, za obraćenje se kaže da mora biti popraćeno svetom žalošću.

Međutim, još jednom Novi zavjet uzima starozavjetni koncept i ide malo dalje. Obraćenje je daleko više nego samo zaokret od grijeha tijela – daleko više od žaljenja nad prošlošću i tugovanja zbog žalošćenja Gospodina. Prema Isusovoj usporedbi, obraćenje znači odbaciti bolesno razmišljanje koje nam dopušta vjerovati da nekako sami možemo ispraviti naše grijehe.

Ova bolest dotiče milijune vjernika. Kad god takvi kršćani padnu u grijeh, misle: "Mogu ispraviti stvari s Gospodinom. Donijet ću mu moje iskrene suze, iskreniju molitvu, više čitanja Biblije. Odlučan sam srediti stvari s njim." Ali to nije moguće. Takvo razmišljanje vodi do jednog mjesta: beznadnog očaja. Takvi ljudi zauvijek se bore i uvijek padaju te na kraju završavaju prihvaćajući lažan mir. Oni jure za lažnom svetošću svoga vlastitog rada, uvjeravajući se u laž.

Recite mi, što vas je spasilo? Jesu li to bile vaše suze i iskreno preklinjanje? Vaša duboka žalost jer ste žalostili Boga? Vaša iskrena odluka da se okrenete od grijeha? Ne, ništa od toga. Spasila vas je jedino milost. I poput sluge u ovoj usporedbi, niste je zaslužili. Zapravo, ni sada je niste vrijedni, bez obzira kako sveto živite.

Ovdje je jednostavna formula za pravo obraćenje: "Jednom za svagda moram odbaciti svaku misao da bih se ikada mogao odužiti Gospodinu. Nikada ne mogu izraditi svoj put u njegovu milost. Zbog toga, nikakav trud ili dobro djelo s moje strane ne mogu izbrisati moj grijeh. Jednostavno moram prihvatiti njegovo milosrđe. To je jedini put do spasenja i slobode."

utorak, studenoga 17, 2015

GLADAN BOGA

Kad je u Jeruzalemu izbilo probuđenje, anđeo je progovorio Filipu upućujući ga da ide na put koji se spušta do Gaze, gdje će susresti etiopskog diplomatu koji se vozi u kolima. Filip je našao tog čovjeka kako glasno čita Izaijinu knjigu te ga pitao: "Razumiješ li baš to što čitaš" (Dj 8,30).

Očito je ovaj diplomat zapeo na odlomku koji ga je zbunjivao: "Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde, nit su mu usta laži izustila. Al se Jahvi svidje da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Jahvina će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom" (Iz 53,9-11).

Pokušajte zamisliti Etiopljaninovo uzbuđenje dok je čitao ove divne riječi. Očito je bio gladan Boga ili ne bi čitao Pismo. A sad je Izaijino proročanstvo otkrivalo dolazak vječnog kralja. Sa svakim otkrivenjem, diplomatove misli vjerojatno su postavljale pitanje: "Tko je ovaj divan Čovjek?"

Prvo, "Filip otvori usta te mu, polazeći od toga mjesta iz Pisma, poče navješćivati Radosnu vijest o Isusu" (Dj 8,35). Objašnjavao je tom diplomatu: "Čovjek o kojem čitaš već je došao. Njegovo ime je Isus Nazarećanin i on je Mesija."

Zatim, Filip mu je objasnio Izaiju 53,11: "Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom." U biti mu je rekao: "Kristove patnje bile su raspeće. Tada je bio odrezan i pokopan. Ali Otac ga je podigao iz mrtvih i sad je živ u slavi. Svatko tko prizna njegovo ime i vjeruje u njega postaje njegovo dijete. Doista, Kristovo potomstvo živi u svakoj naciji. Na taj se način njegov život produžuje – po Duhu Svetom u njegovoj djeci. A sad i ti možeš biti njegovo dijete."

Kakva nevjerojatna vijest za Etiopljaninove uši! Nije čudo da je bio željan iskočiti iz kola i biti kršten. "A on, odgovorivši, reče: 'Vjerujem da Isus Krist jest Sin Božji.' I naredi da stanu kola. Tada obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu, te ga Filip krsti" (Dj 8,37-38).

ponedjeljak, studenoga 16, 2015

OSTAJANJE NA TRSU by Gary Wilkerson

"Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar" (Iv 15,1).

Kad Isus govori o sebi kao "pravom" trsu, ne iznosi samo točnu informaciju. "Pravi" ovdje znači isto kao i izraz "pravi prijatelj" – što znači, stvaran, izvoran, autentičan, pri ruci da vas čvrsto podupre.

A što je s vinogradarom, našim nebeskim Ocem? On svoj vrt njeguje nježno i savršeno. Njegov posao je održavati da život teče kroz nas, i u njega se možemo pouzdati da će sve staviti na svoje mjesto kako bi raslo. Zbog toga, dok ostajemo u Kristu, pripojeni trsu, ne moramo podnositi stres ili se brinuti za svoj život. Primamo pravi dotok života od Isusa i brižno nas njeguje naš Otac.

Ako smo ucijepljeni u trs, ne bi li sasvim prirodno trebali donositi plod? Znamo da smo spašeni i sigurni u Kristu i obavijeni Očevom ljubavi. Kako od toga ne bi mogao doći plod?

Ponovno Isus nudi ključnu riječ: "Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni" (Iv 15,4). Ovdje je drugi izraz koji zabrinjava mnoge kršćane: "Ako ne ostanete u meni." Neki sljedbenici se uplaše kad to pročitaju. Oni stvore svoje smiješ i ne smiješ, što ih zapravo odrezuje od pravog života.

Istina je da je Isusova izjava ovdje uvjetovana, što znači da mi moramo tu nešto odigrati. Ali drugi čimbenik toga je: Isus ostaje u nama – i njegova nazočnost u nama je postojana, pouzdana, nepromjenjiva: "Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti" (Heb 13,5). Kad Krist kaže: "Ako ne ostanete u meni", ne misli tu na naše spasenje, jer naše spasenje je on sam osigurao na križu. On govori o plodu Duha u našem životu – našem svjedočanstvu, pravednom životu, radosti i miru.

subota, studenoga 14, 2015

NIKAKVI HOKUSI-POKUSI by Jim Cymbala

Nema boljeg primjera kako Bog silno djeluje u jednom gradu od izvješća danog u Djelima 11,20-21: "A među njima neki bijahu s Cipra i iz Cirene; ovi, kada dođoše u Antiohiju, počeše propovijedati i Grcima i navješćivati im kao Radosnu vijest: Isus je Gospodin. I ruka Gospodnja bijaše s njima te se velik broj, i to onaj što prigrli vjeru, obrati Gospodinu."

Došlo je do takve žetve da je iz Jeruzalema bio poslan Barnaba kako bi izvidio stvar. "Kad on dođe tamo te vidje milost Božju, obradova se … I veliko mnoštvo naroda pridruži se Gospodinu" (Dj 11,23-24).

Tko su bili ti ljudi koji su pokrenuli takvu silnu crkvu da je na kraju nadmašila majku crkvu u Jeruzalemu? Ne znamo njihova imena. Ne znamo ni njihovu metodologiju. Ali znamo dvije stvari: oni su širili "Radosnu vijest: Isus je Gospodin" i "ruka Gospodnja bijaše s njima" (Dj 11,20-21).

Ispostavlja se da je ovo bila prva uistinu multikulturalna crkva, s multikulturalnim vođama, prema Djelima 13,2 – Šimun zvani Niger, neki židovski vođe, neki Grci, Manaen, Herodov prijatelj iz djetinjstva (što bi ga svakome moglo učiniti sumnjivim!) i drugi. Međutim, oni su radili zajedno po snažnom modelu višekulturalnog jedinstva.

Židovska mržnja pogana prvog stoljeća bila je čak veća od naših rasnih sukoba danas. Bog je susreo ovaj problem frontalno, jer gradio je svoju crkvu na svoj način.

Rasni osjećaji u gradu New Yorku gori su sada nego što su bili prije deset godina. U mnogim crkvama vlada uvredljiv duh. Očajnički nam je potrebna Božja ljubav da nadiđemo te napetosti, kao jednom davno u Antiohiji.

Nikakvo novo učenje neće učiniti ono što je potrebno. Ne postoje pomodne prečice; nikakve hokus-pokus mantre ne mogu poraziti sotonu. Jedan mi je čovjek rekao: "Znaš, trebao bi razmisliti nabaviti topografsku kartu Brooklyna kako bi otkrio najvišu točku u mjestu. Onda bi mogao otići onamo i moliti protiv teritorijalnih duhova."

Drugi kažu: "Ključ kako bi se otpustila Božja sila je da pjevate ulicama vašega grada. Krenite na marš, načinite transparente i u velikoj paradi proglašavajte Božji suverenitet." Drugi opet kažu: "Ukorite đavla, okrenite lice prema sjeveru i gazite nogama kad to učinite. To će vam donijeti pobjedu."

Zaboravite te novitete. Bog će učiniti što jedino on može, ako pobijedimo u molitvi. Kako on čini stvari, kad ih čini i na koji način ih čini, ovisi o njemu. Ime Isus, snaga njegove krvi i molitva s vjerom neće izgubiti svoju silu.

__________
Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Kao čovjek rođen u Brooklynu, dugo je prijatelj s Davidom i Garyjem Wilkersonom i čest govornik na konferencijama širom svijeta za pastore i vođe, sponzoriranima od World Challengea.

petak, studenoga 13, 2015

UČINI TO PONOVNO, GOSPODINE!

U Marku 8 Isus je još jednom nahranio mnoštvo – ovaj put četiri tisuće ljudi – sa samo sedam kruhova i nekoliko ribica. Ponovno su učenici prikupili nekoliko košara ostataka (vidi Mk 8,5-8). Međutim, Krist je razabrao da učenici još uvijek nisu prihvatili njegovu čudotvornu silu, zbog toga ih je pitao: "Zar vam je srce otvrdnulo?" (Mk 8,17).

Zamišljam učenike kako nakon ovoga drugog hranjenja sjede kao skamenjeni. Morali su misliti: "Ovo ne može biti. Ako je Isus doista Bog, zašto bi izabrao nas da budemo dionici takve neopisive sile? Mi smo samo neobrazovani ribari. Zašto bi hodao po vodi da uđe u našu malu lađicu umjesto da otkrije ovo čudo nekoj skupini koja je vrjednija?"

I vi se vjerojatno povremeno pitate iste stvari o sebi: "Postoje milijarde ljudi na ovoj zemlji. Zašto je Bog govorio meni? Zašto je odabrao mene?" Razlog je što je to bilo apsolutno čudo. Vaše obraćenje bilo je potpuno nadnaravno. To nije bio samo jedan neobjašnjiv naravni događaj, ne, u vezi s tim nije bilo ničega naravnog.

Zašto? Jer nema ničega naravnog u vezi s kršćanskim životom. Sve je nadnaravno. To je život koji ovisi o čudima od samoga početka (uključujući vaše obraćenje). I on se jednostavno ne može živjeti bez vjere u nadnaravno.


Sila koja vas drži u Kristu potpuno je nadnaravna. Svijet živi u tami, ali vi imate svjetlo sve zato što živite u području nadnaravnog. Nema ničega naravnog u tome što je vaše tijelo hram Duha Svetoga. Ništa nije naravno u vezi s prebivanjem nadnaravnog Boga svemira u vama.

Međutim, upravo tu se često događa otvrdnuće. Ljudi počnu pripisivati Božja nadnaravna djela u svom životu naravnom. Opasno je zaboraviti njegova čuda. Strašno je osvrnuti se na božanska čuda i reći: "Eto, jednostavno se dogodilo." Svaki put kad izvaditi nad iz nadnaravnog, srce vam otvrdne još malo.

Dragi sveti, morate jednostavno prihvatiti po vjeri sljedeće: isti nadnaravni Bog, koji je nahranio nekoliko tisuća sa samo nekoliko kruhova, nadnaravno će raditi i u vašoj krizi. Njegova čudotvorna sila izbavit će vas iz svakog ropstva. Ona će vam dati snagu da hodate u slobodi. I on će upotrijebiti vašu slabost – doista, vaše najniže stanje – kako bi pokazao svijetu svoje čudo sile očuvanja. Teška vremena zasigurno dolaze na sve koji slijede Isusa. Međutim, kad ta vremena dođu, trebamo reći s pouzdanjem: "Učini to ponovno, Gospodine. Već si ranije činio čuda u mom životu. Kroz povijest nadnaravno si izbavljao svoje sluge. Neka tvoja snaga postane savršena u mojoj slabosti."

četvrtak, studenoga 12, 2015

NEMATE SE ČEGA BOJATI

Bog je rekao Izraelu: "Niste mi vjerovali kad sam vam rekao da se nemate čega bojati, da ću se ja boriti za vas. Potpuno ste zaboravili da sam vas nosio poput djeteta i brinuo se za vas. Nikada mi niste vjerovali, iako sam išao pred vama; dao sam vam oblak da vas zaklanja od žarkoga sunca i oganj noću da vam osvjetljava put i sigurno vas vodi u crnoj noći. Umjesto toga, glasno ste izgovarali svoje sumnje, klevetali me i od mene radili lašca" (vidi Pnz 1,27-35).

Možete biti spašeni, Duhom ispunjeni i hodati sveti pred Bogom, ali još uvijek nositi krivicu za nevjeru. Možda mislite: "Nemam ja nikakvu nevjeru." Ali uznemirite li se kad stvari pođu krivo? Bojite li se da ćete iznevjeriti Boga? Jeste li nemirni, bojeći se budućnosti?
Vjernik koji ima bezuvjetnu vjeru u Božje obećanje uživa potpuni počinak. Što karakterizira taj počinak? Potpuno pouzdanje u Riječ Božju i potpuno oslanjanje na njegovu vjernost toj Riječi. Uistinu, počinak je dokaz vjere.

Možda se pitate kako vjernikovo srce otvrdne u nevjeri? Šokantnu ilustraciju toga vidimo u Marku 6. Učenici su bili u lađici na putu prema Betsaidi, ploveći u mraku. Iznenada se pojavljuje Isus hodajući po vodi. Dvanaestorica su pomislila da je sablast i zadrhtala od straha. Ali Krist ih je razuvjerio: "Odvažni budit! Ja sam. Ne bojte se" (Mk 6,50). Zatim je ušao u lađicu i vjetar je prestao.

Sljedeći redak govori sve o stanju srca učenika u tom trenutku: "Oni su se našli u čudu i prepasti, jer ne bijahu uvidjeli značenje događaja s kruhovima, nego im je srce bilo zaslijepljeno" (Mk 6,51-52). (Grčko značenje za zaslijepljenost ovdje govori o "kamenoj, slijepoj, tvrdokornoj nevjeri".) Tu nas se podsjeća da su ti ljudi upravo doživjeli nevjerojatno čudo. Vidjeli su kako je Isus nahranio pet tisuća ljudi sa samo pet kruhova i dvije ribice, iskoristivši za to Dvanaestoricu. Kad nam Marko govori da učenici "nisu uvidjeli značenje" ovoga čuda, on misli: "Nisu sve to mogli povezati."

Otvrdnuće dolazi kad oduzimate nad iz nadnaravnog. Ti ljudi nisu imali vjeru kako bi vjerovali ono što su upravo vidjeli da je Isus učinio. Za dvadeset četiri sata odbacili su njegovo nadnaravno hranjenje kao neku vrstu naravnog događaja. Još su uvijek imali sumnje u Kristovu nadnaravnu silu.

srijeda, studenoga 11, 2015

VJEROVATI ONOME ŠTO KAŽE

Možda se sjećate starozavjetne priče o izraelskim uhodama poslanim da izvide obećanu zemlju. Vratili su se govoreći: "Da, to je zemlja u kojoj teku mlijeko i med. Ali puna je i divova i visoko obzidanih gradova. Nismo u stanju poći protiv tih ljudi. U usporedbi s njima, mi smo poput skakavaca" (vidi Br 13).

Ti ljudi nisu optužili Boga. Nikada nisu rekli: "Bog nije u stanju. Nije dovoljno jak." Nisu se usudili izustiti takvu nevjeru. Umjesto toga, usredotočili su se na sebe, govoreći: "Mi nismo u stanju. Poput buha smo pred našim neprijateljima."

Ali to nije poniznost. I to nije nevin, bezazlen govor. Naprotiv, to je uvreda Onome koji je Svjetlo svijeta, koji nam zapovijeda da vjerujemo: "Sve mogu u onome koji mi daje snagu" (Fil 4,13).

Vidite, kad prigovarate svojim nesposobnostima i slabostima, ne omalovažavate sebe; omalovažavate svoga Gospodina. Kako? Odbijajući vjerovati njegovoj Riječi ili hodati po njoj. To je grijeh protiv Svjetla. I to donosi tamu.

Izraelske uhode bile su tako usredotočene na svoju nesposobnost da su bile spremne dići ruke. Čak su govorile o povratku u Egipat. Što je bio Božji odgovor na njihov strah i nevjeru? "Tada reče Jahve Mojsiju: 'Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?" (Br 14,11). Bog ih je optužio za jedan grijeh: nevjeru. 


Danas Gospodin postavlja svome narodu isto pitanje koje je postavio Izraelu: "Kad ćete mi vjerovati što sam vam obećao? Rekao sam da će vam moja snaga doći u razdobljima slabosti. Ne biste se smjeli oslanjati na snagu svoga tijela. Rekao sam vam da ću ja upotrijebiti slabe, siromašne i prezrene ovoga svijeta kako bih posramio mudre. Ja sam Jahve, vječna snaga. I ja ću vas učiniti jakima kroz moju silu, mojim Duhom. Dakle, kad ćete stati na to? Kad ćete vjerovati onome što vam kažem?"

utorak, studenoga 10, 2015

SVJEDOČANSTVO PENTEKOSTA

Većina propovijedi na Pentekost usredotočena je na znake i čuda koja su izvršili apostoli. Ili naglašavaju da je u jednom danu bilo spašeno tri tisuće ljudi, ili pojavu ognjenih jezika. Ali ne čujemo o jednom događaju koji je postao najveće čudo od svih – i poslao mnoge natrag u njihove nacije sa živim, nepogrešivim dojmom o tome tko je Isus.

Čuli ste za znake i čuda. Želim vam nešto reći o toj priči "čuda znakova". Širom Jeruzalema i u okolnom području pred kućama su se preko noći pojavili znakovi "Na prodaju". Pismo kaže: " Svi koji prigrliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko. Prodavali bi pokretna i nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prema njegovoj potrebi … Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao, jer bi svi posjednici zemljišta i kuća to prodavali te novac od prodanih stvari donosili i stavljali pred noge apostolima. Tada se to dijelilo svakom pojedincu prema njegovim potrebama" (Dj 2,44-45; 4,34-35).

Možete li zamisliti taj prizor u Jeruzalemu? Mnoštvo kuća, gradilišta i obradivog zemljišta iznenada se prodavalo. Prodavale su se i stvari iz kuća: namještaj, odjeća, pribor, lonci i tave, umjetnička djela. Na ulicama, tržnicama i svim gradskim vratima vjerojatno je bilo stotinu znakova "Roba za prodaju". To je morala biti najveća kućna rasprodaja u jeruzalemskoj povijesti.

Nema dokaza u Pismu da su se prodavali domovi koji su vlasnicima bili osnovno prebivalište. Niti nema spomena o životu u komuni. Kad bi to bilo tako, to bi stavilo nepodnošljivo breme na crkvu. Riječ Božja jasno im je zapovijedala da se brinu za svoje obitelji i djecu. Ti vjernici ne bi mogli ispuniti te zapovjedi da nisu imali svoje vlastite domove. Uz to, čitamo da su odlazili u domove jedni drugih kako bi u zajedništvu "po kućama lomili kruh" (Dj 2,46). Jasno je, ti su ljudi još uvijek posjedovali vlastite domove.

Ne, imovina koju su prodavali bile su stvari koje su imali kao višak i nisu im trebale, stvari koje nisu bile bitne za njihovo preživljavanje. U nekim slučajevima, te su stvari vjerojatno gušile vlasnikovo srce. I tako su dobra bila prodana, pretvorena u gotovinu i donirana, kako bi se pomoglo udovicama, siročadi i beskućnicima u crkvi.

To je bilo svjedočanstvo Pentekosta. Svijet je vidio te osnažene vjernike kako ljube jedni druge, prodaju svoja dobra i daju potrebitima. I to je točno ono što je Duh Sveti želio od njih. On je želio živo svjedočanstvo svijetu o Božjoj ljubavi. Oni su Kristovo evanđelje navješćivali svojim djelima.

ponedjeljak, studenoga 09, 2015

PRAVI TRS by Gary Wilkerson

Bila je to posljednja Isusova noć s učenicima i on je znao da je vrijeme kratko. Upravo su završili večeru i Krist je htio svojim prijateljima dati jednu posljednju lekciju dok je bio na zemlji. Pozvao ih je: "Hajdemo odavde" (Iv 14,31) i poveo u šetnju. Na putu im je dao ovu analogiju:

"Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda, a pročišćava svaku koja rađa rod, da rodi više roda. Vi ste već čisti zbog riječi koju sam vam rekao. Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi ste mladice" (Iv 15,1-5).

Kakva lijepa slika koja kratko prikazuje naš odnos sa Sinom i Ocem. Isus je trs, a mi smo mladice koje izlaze iz njega; on je izvor svega života koji dotječe u nas. Sav taj dotok života nadgleda naš nebeski Otac, vinogradar koji pazi na naš rast. Može li postojati jasnija slika našega života u Kristu?

U ovom jednom odlomku mnogo se toga može naći – i mogu vas uvjeriti, sve je dobro. Na pamet mi pada slika noža, alatke iskusnog vinogradara – našega milosrdnog, suosjećajnog, dobrog Gospodina. U ovoj poruci koju je Isus na rastanku dao svojoj crkvi duboka je ljepota, a prvi ključ za razumijevanje ovog odlomka je Isusov izraz "pravi trs".

Krist nam govori da je on više od pukog životnog izvora za nas – on je izvor života. Mogu se pojaviti drugi "trsovi" koji obećavaju život, ali nijedan ne sadrži pravi život kao on. Neki kršćani traže život od drugih trsova, izvora koji uništavaju život i nisu legitimni ni za jednog kršćanina. Drugi opet traže život iz izvora koji se čine dobri i legitimni – ambicija, uspjeh i udobnost – ali ti trsovi sami po sebi nemaju života. Oni ne mogu stvoriti pravi život. Isus nas želi čvrsto pricijepiti na sebe kako bismo svakoga dana mogli duboko piti njegov bogat život.

subota, studenoga 07, 2015

BOG ĆE BITI NAŠ OPSKRBLJIVAČ by Carter Conlon

Sjećam se da kad sam ostavio svoj sekularni posao da bih ušao u punovremenu službu, položio sam određeni iznos u banku iz moga mirovinskog fonda. Smatrao sam da ako čitava ta stvar sa službom ne bude funkcionirala, barem ću imati neka sredstva na koja ću se moći osloniti. Jednoga dana jedan je prijatelj, koji je isto tako bio u službi, došao u moj ured i rekao: "Pastore, ne znam što ću. Upravo mi je eksplodirao motor u autu, a nemam novac. Čak ne znam ni kako ću doći do crkve."

Znao sam da je njegova potreba bila prava, a isto tako sam znao da imam dovoljno novca u banci da mu kupim auto. Međutim, iznenada sam postao vrlo, vrlo duhovan te rekao: "Pa, hajdemo se pomoliti. Bog posjeduje stada na tisuću brda i bit će u stanju osigurati ti auto. David je rekao: 'Bio sam mlad i sad sam ostario, ali nikada nisam vidio pravednika ostavljena ili da prosi kruha'" (vidi Ps 37,25).

Dok je sjedio s druge strane stola, pognuo sam glavu i počeo moliti, međutim, usta kao da su mi bila puna masla. Jedva sam mogao moliti jer je sve vrijeme onaj glasić iza mene govorio: 'Licemjere! Ako čovjek vidi svoga brata u potrebi i zatvori svoje milosrdno srce, kako može reći da ljubav Božja prebiva u njemu?" (vidi 1 iv 3,17). Pokušao sam to izgurati iz svojih misli dok sam molio, dok konačno nisam ostao bez snage te rekao: "Ja imam novac u banci ako ti je potreban."

Završilo je tako da sam mu kupio novi auto. Ubrzo nakon toga i motor u mom auto je eksplodirao i u tom trenutku sam rekao: "Dakle, Gospodine, ja sam tebe poslušao. To je sve što mogu reći."

Malo kasnije, obnavljali smo crkvu koju smo kupili na selu. Bio sam na skeli, pomažući pri bojanju stropa, kad je iznenada netko došao i rekao: "Imaš hitan poziv!" Kad sam dospio do telefona, čovjek na liniji mi se predstavio kao prodavač u lokalnoj tvrtki koja se bavi kupoprodajom auta. Zatim mi je rekao: "Jutros je došao jedan gospodin i kupio vam nov-novcati auto. Sve što morate učiniti je da dođete i potpišete papire!" Pitao sam ga tko je to bio, ali mi je rekao da je čovjek htio ostati anoniman.

Morate znati kako ne kažem da ako prijatelju kupite auto, zauzvrat ćete dobiti novi. Ono što želim reći je da dok činimo stvari na Božji način, odbijajući se povući kad vidimo pravu potrebu pred sobom, Bog će biti naš opskrbljivač i ispuniti naše potrebe.

__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine. Kao snažan, suosjećajan vođa, čest je govornik na konferencijama za pastore i vođe koje održava World Challenge širom svijeta.

petak, studenoga 06, 2015

ŠTETA UZROKOVANA NEVJEROM

Mi mislimo da kad podbacimo vjerovati Boga u našim dnevnim situacijama, štetimo samo sami sebi. I mislimo da smo jednostavno izgubili priliku dobiti njegove blagoslove. Ali to nije čitava priča. Prije svega, mi zadajemo bol i ljutimo našega blagoslovljenog Gospodina. On upozorava: "Ako se ne pouzdaš u mene, otvrdnut ćeš srce."

Čitamo u Hebrejima: "Ne otvrdnite srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji, gdje su me očevi vaši izazivali stavljajući me u kušnju, i to pošto su četrdeset godina gledali djela moja! Zato se rasrdih na taj naraštaj i rekoh: Uvijek lutaju srcem svojim. I ne priznaše putova mojih, stoga se zakleh u srdžbi svojoj: Ne, neće ući u počinak moj" (Heb 3,8-11).

Koji je bio razlog što narod Božji nije uspio ući u njegov počinak? Je li to bilo zbog preljuba, gramzljivosti, pijanstva? Ne, nego samo zbog nevjere. Bila je to nacija koja je četrdeset godina bila izložena čudima, nadnaravnim djelima koja je Bog činio za njih. Nijedan drugi narod na zemlji Bog nije toliko ljubio niti se tako nježno brinuo za njega. Primali su otkrivenje za otkrivenjem dobrote i strogosti Gospodnje. Redovno su slušali svježu riječ koju je propovijedao Mojsije, njihov vođa prorok.

Ali nikada nisu spojili riječ s vjerom. Zbog toga im to što su je čuli nije bilo ni od kakve koristi. Usred svih onih blagoslova, još uvijek nisu vjerovali Bogu da je vjeran. I s vremenom se u njih uvukla nevjera. Od te točke, njihovo pustinjsko putovanje prekrila je tama.

Nevjera je korijen uzroka iza svakog otvrdnuća srca. Hebrejima pita: "A na koje je bio srdit četrdeset godina? Zar ne na one koji su sagriješili i kojih su tjelesa pala na zemlju?" (Heb 3,17). Grčka riječ za srditi ovdje znači ljutnja, vrijeđanje, bijes. Jednostavno rečeno, nevjera naroda zapalila je Božji bijes protiv njih. Štoviše, otvrdnula ih je i uvela u neprestanu nevjeru: "Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga … da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha" (Heb 3,12-13). 


Nevjera je majka svih grijeha. Bio je to prvi grijeh počinjen u edenskom vrtu i on je korijen sve gorčine, pobune i hladnoće. Zbog toga Hebrejima 3 govori vjernicima: "Pazite, braćo!" Pisac zaključuje ovim hladnim riječima: "A kojima se zakle da neće ući u počinak njegov, ako ne onima koji nisu vjerovali? I tako vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere" (Heb 3,18-19).

četvrtak, studenoga 05, 2015

ČIŠĆENJE MOJIH USTA, UŠIJU I OČIJU

Nedavno sam susreo pastora kojega znam brojne godine. Kad god sam ga susreo u prošlosti, rekao bih poslije svojoj ženi: "Ovaj je čovjek tako površan. Kakvo hvalisavo razmetanje! Ne znam kako ga Bog može uopće blagoslivljati." A onda sam susreo toga istog čovjeka nakon što se Duh Sveti pozabavio sa mnom u vezi sa osuđivanjem drugih. Ovaj put, Duh mi je rekao: "Pokaži mu ljubav. Budi tiho i slušaj ga. A onda moli s njim."

Poslušao sam. Pokazao sam ljubav tom čovjeku i slušao ga dok je govorio, a nakon toga uzeo sam ga za ruku i molio. Čim su nam se putovi razdvojili, čudna mi se stvar dogodila: pogodila me žalost. Spopao me užas – užas nad onim što sam godinama činio tom čovjeku. Vidio sam krajnju grešnost moga prljavog grijeha.

David opominje: "Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Jahve, hridi moja, otkupitelju moj" (Ps 19,14). Apostol Pavao dodaje ovu misao: "Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu" (Ef 4,31-32).

"Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima. Ne žalostite Duha Svetoga Božjega" (Ef 4,29-30).

Dragi sveti, nijedna osoba koja čita ovaj odlomak nije previše sveta da ne bi obratila pozornost na ovo i učinila promjenu. Što se mene tiče, osjećam Božju žalost nad svim mojim pogrešnim prosuđivanjem ljude kroz godine, svjesno ili nesvjesno. Potičem vas da zavapite iz srca kao i ja iz moga:

"O, Gospodine, zašto ranije nisam bio spreman to čuti? Zašto se ranije nisam pozabavio s tim? Želim navješćivati tvoje evanđelje, kazivati ga tvojoj generaciji. Molim te, Isuse, oprosti mi. Očisti moja uprljana usta, moje uprljane uši, moje uprljane oči. Daj mi obnovljeno srce. Ne želim da išta sprečava moj život da ne bih u potpunosti pokazivao tko si ti." Neka Gospodin čuje naš vapaj i brzo djeluje obnovivši nas. On će nam dati snagu da odbacimo svaku ružnu riječ, slušanje lošega i duševno prosuđivanje. Tada ćemo moći bolje produžiti dane našega Gospodina.

srijeda, studenoga 04, 2015

KAKO BI ISUS ZAPOČEO CRKVU?

Što mislite, kako bi Isus započeo crkvu u vašem mjestu ili gradu?

Prva stvar koju bi Krist učinio je da bi pošao na izlet plakanja kroz vaše područje. Pismo nam govori: "Kad se približi te ugleda (Jeruzalem), zaplaka nad njim i reče: 'Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima'" (Lk 19,41-42).

Što je Isusa natjeralo zaplakati? Sve je započelo dok je slomljena srca hodao oko grada. Svladan je bio žalošću nad prizorom takozvanih religioznih ljudi koji nisu imali mira. Ti ljudi odbacili su istinu za bajke i sad su slijedili mrtav oblak religije. Bili su ovce bez pravih pastira.

Ja nisam tu da sudim ijednoga pastora. Ali želim postaviti pitanje svakome tko čita ovu poruku: Možete li zamisliti svog pastora kako se vozi kroz vaš grad i plače nad njim? Kakvu nam je drukčiju sliku Isus dao od tolikih planera i graditelja crkvenih zgrada danas! Ti ljudi idu od vrata do vrata anketirajući ljude i pitajući ih što žele u crkvi: "Koliko biste htjeli da traje propovijed? Petnaest minuta? Deset?"

Isus je bio svjedok nečega sličnog u svoje vrijeme. Dok je hodao kroz hram, vidio je stolove mjenjača novca, propovjednike koji su trgovali stvarima Božjim. Tamo nije bilo stvarne molitve ni straha Gospodnjega. Krist je plakao nad svime time, vičući: "Stoji pisano: 'Kuća moja neka kuća molitve bude', a vi je pretvoriste u razbojničku špilju" (Lk 19,46).

Pitam vas, bi li Isus zaplakao i nad onim što danas vidi u vašoj crkvi? Bi li našao vašega pastora kako pati za izgubljenim dušama? Bi li Krist našao svoj narod kako moli ili bi ga našao zaokupljenog poslovima i programima, usredotočenog na vlastite interese? Kad jednom Isus zaključi svoj izlet plakanja po vašem gradu, bi li pohvalio svoji narod? Ili bi donio ovo upozorenje: "Slijepi ste na ova vremena. Sud je na vratima, a vi više nego ikada izgledate kao ovaj svijet. Zašto ne molite, tražeći me snagu i mudrost da iskorištavate vrijeme?"

utorak, studenoga 03, 2015

SNAŽNE RIJEČI OD DUHA

Ako ste u Isusovoj crkvi, onda će od Duha Svetog dolaziti snažne poruke. Zašto? Jer Duh viče u nama protiv svega što mislimo, kažemo ili činimo što je od tijela. Isus kaže: "Iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke" (Mt 15,19).

Međutim, znak svakoga pravog Isusovog sljedbenika je da on predaje Kristu svaku riječ. Taj sluga voli ukor zbog onoga što on proizvodi u njegovu srcu. On vidi promjenu koju on donosi i zna da mu je to život.

U biti, to je i zašto grešnik dolazi u dom Božji. To nije samo da se računa kao još jedan broj u velikoj zajednici. On u svom srcu zna da je izgubljen. Njegova duša nije mirna i ima previše dugačkih, besanih noći. On želi odgovore, istinu, stvarnu promjenu, jer osjeća da ide prema paklu.

Svi smo naučili da je Krist ugaoni kamen svoje Crkve. Pavao kaže da je taj kamen stijena sablazni: "Kako stoji pisano: 'Evo na Sionu postavljam kamen spoticanja i stijenu sablazni; ali tko vjeruje u nj, neće se razočarati'" (Rim 9,33). I Petar naziva Isusa stijenom sablazni: "… ugaoni kamen … za one koji ne vjeruju kamen spoticanja, stijena sablazni. O nj se spotiču" (1 Pt 2,7-8).

Petar bi vam iz prve ruke mogao reći što se događa kad pokušate obustaviti poruku križa. On se sablaznio kad je Isus učenicima navijestio svoju smrt. "Petar ga povuče nasamo i poče ga odvraćati riječima: '… Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi'" (Mt 16,22).

Ali Isus mu je odgovorio ovim oštrim riječima: "Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske" (Mt 16,23).

Ovdje je jasan primjer kako sotona može usaditi prijevaru čak i u pobožnog pastira koji ljubi Krista. Možete biti sigurni da Petar nikada nije zaboravio riječi svoga Gospodina. Isto tako i danas, svaki pastir i vjernik treba obratiti pozornost na Kristovo upozorenje: "Moj križ i moja krv mogu vas sablazniti. Ali ako se postidite moje poruke ili je pokušate ublažiti, onda ste mi sablazan. Ne predstavljate moju Riječ niti moju Crkvu."

ponedjeljak, studenoga 02, 2015

POZNAVANJE BOGA by Gary Wilkerson

Svaka generacija kršćana mora se ispitati kako bi otkrila je li njezino poslanje i djelovanje Bogu na čast. Neprestano se moramo pitati: "Služimo li još uvijek Gospodinu i našem bližnjem vjerno i požrtvovno? Ili smo upali u mentalitet 'blagoslovi me'"?

Krist je točno znao gdje je bilo srce mase kad ga je počela slijediti. "Želite biti sa mnom jer sam vas nahranio, a ne jer ste razumjeli nadnaravne znake" (vidi Iv 6,26). Zašto Isus ovdje govori o "nadnaravnim znacima"? Sjetite se što znak čini. On na nešto ukazuje; on sam nije nešto. Kad znak na cesti govori: "Denver 60 milja", znamo da nismo u Denveru, nego na putu za njega. Na isti način, Isus je dao učenicima znati kako kruhovi i ribe nisu ono najvažnije. Oni su otkrivali veliku skrb nebeskog Oca. Njegova čuda su znaci njegove brige za nas.

Odgovor onoga mnoštva otkrivao je njihovo srce. "Kruh s neba dade im (Mojsije) jesti" (Iv 6,31). Oni su Mojsijevim primjerom pobijali Isusa. Bilo je to poput djeteta koje ide k oba roditelja nastojeći dobiti što želi. Tražimo li mi u našoj sredini Boga ili samo njegova dobra? Budimo iskreni, često kad molimo želimo odgovor sada, danas, ovoga časa. To je nesretno obilježje kulture našega svijeta "imaj sve sada". U duhovnom smislu nedostaje nam ogromna vrijednost koju je najveća generacija smatrala dragocjenom: znati da ćemo po vjeri na kraju vidjeti velike blagoslove.

Za kršćane poznavanje Boga nije biti "blagoslovljen sada". Gospodin neće pristati na našu požudu dajući nam sve što želimo i kad želimo. Njegova želja je da ima odnos s nama – neprestani, dugotrajni odnos, koji donosi trajni plod. Tako njegovi blagoslovi nisu krajnji cilj našega odnosa; oni su znaci njegove vjernosti i suosjećanja – obilježja koja bi svatko od nas priželjkivao u jednom odnosu. Kristova čuda bila su dokaz tih predivnih obilježja.