Izaija 25 opisuje nevjerojatno viđenje. U njemu je prorok Izaija premješten u budućnost, u same posljednje dane. Biblijski komentatori se slažu da je ovo jedna od najjasnijih slika u Pismu u vezi sa zadnjim danima. Izaija nam točno pokazuje što Bog namjerava s nacijama i svojom Crkvom uoči samoga kraja. I mi upravo sada živimo u samom onom času koji Izaija opisuje.
U prvih pet redaka, Izaija kratko iznosi što Bog ima u pričuvi za nacije. U jednom trenutku, Bog sotonino kraljevstvo svodi na ruinu. Iznenada su nacije koje su bile pod demonskom tiranijom oslobođene. Na taj prizor, Izaija počinje zanosno slaviti: "Jahve, ti si Bog moj, uznosim te, tvoje ime slavim, jer si proveo čudesan naum, smišljen od davnine, istinit i vjeran" (Iz 25,1). On kaže: "Gospodine, tebe se nikada ne može iznenadi. U prošlosti si činio velika čuda, a i sada imaš plan za ovo vrijeme. Odredio si ga od postanka svijeta."
Dok je Izaija gledao kako se razvija Božji plan, to je ushitilo njegovu dušu. On viče za generacije koje će doći: "U posljednje dane Bog će satrti i uništiti sotonsku silu. Ove palače čudnih demonskih bića bit će srušene i od đavoljeg grada ostat će samo gomila praha."
Lanci počinju otpadati od mnoštva koje je vezano. Oslobođeni su sotonskih zatvora straha i grijeha. Izaija iz naziva "narod snažan", što znači "jednom od grijeha otvrdnuli narod". I govori nam da će ti isti ljudi početi slaviti Boga. Godinama su se oni strašili svoga tlačitelja sotone, ali sad se boje jedino Gospodina, onoga koji ih je izbavio.
U tom času, ispunit će se 4. redak da vidi čitav svijet: "Ti si utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji; ti si skrovište od pljuska i od žege zaklon, jer ćud je silnička kao pljusak zimski" (Iz 25,4).
Vidim da se sad to događa milijunima širom svijeta. Ubogi u duhu postaju jaki. Potrebiti su spašeni. Nevoljni nalaze obilje mira. Krist je postao njihova zaštita, njihovo utočište, njihov branitelj, njihovo sklonište. Kad ih udari žestoka kušnja, ona udara o sveti zid koji ih okružuje te se raspada. A sotonini jednom žestoki napadi padaju bezopasno na zemlju.
srijeda, rujna 30, 2015
utorak, rujna 29, 2015
VRIJEDNOST JEDNOG JEDINOG VJERNIKA
Jedne nedjeljne večeri prilazio sam Times Squareu koji je bio pun turista i drugih ljudi koji su obavljali blagdansku kupovinu. Procjenjuje se da u špici prometa gotovo četvrt milijuna ljudi prođe kroz to područje. Dok sam tamo stajao, molio sam promatrajući mase ljudi.
U jednoj točki, Duh Sveti mi je šapnuo: "Davide, pogledaj ovu vrevu. Pomnoži je nekoliko puta i dobit ćeš koliko mog naroda umire u pustinji. Iz sve one mase ljudi, samo je dvoje ušlo u moj počinak, Jošua i Kaleb. Svi drugi umrli su prije svog vremena, u očaju i nevjeri."
Ova me misao svladala. Dok sam promatrao ono mnoštvo, shvatio sam da je svima njima evanđeoska poruka uvijek na raspolaganju, kroz televiziju, radio, literaturu, pa čak besplatne Biblije u hotelskim sobama. Kad bi samo htjeli znati, rečeno bi im bilo da isti Bog koji je činio čuda za stari Izrael čini isto za sve koji ga danas ljube. Međutim, ovi ga ne žele upoznati. Ako vide nekoga kako dijeli evanđeoske letke, jure mimo njega i odmahuju rukom. Oni nemaju bogova osim zadovoljstva, novca i imovine.
Iznenada sam počeo shvaćati vrijednost jednog jedinog vjernika u očima Božjim. I čujem Isusa kako postavlja isto pitanje danas: "Kad se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?" (vidi Lk 18,8). Vidim Krista, istraživača ljudskog srca, kako pretražuje sva ta mjesta i nalazi malo onih koji ga doista ljube. Vidim ga kako pretražuje kampuse koledža i pita: "Tko će mi ovdje vjerovati?" Vidim ga kako pretražuje Washington, D.C. tražeći one koji će ga prihvatiti, i malo ih nalazi. Vidim ga kako pretražuje čitave nacije i nalazi samo ostatak.
Na kraju pretražuje svoju crkvu, tražeći sluge s pravom vjerom. Međutim, ono što vidi lomi mu srce, duboko ga žalosteći. Čujem ga kako viče kao što je vikao nad Izraelom: "Jeruzaleme, Jeruzaleme … Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste" (Mt 23,37).
Kao sluga Gospodnji, nosim breme mog Pastira. I osjećam njegovu žalost. Upravo sada čujem ga kako govori: "Čak i u mojoj kući nalazim tako malo onih koji imaju vjere. Mnogi od moje vlastite djece, uključujući moje pastire, malakšu u vrijeme kušnje. Ne vjeruju mi za svoju obitelj, posao, budućnost. Doista, mnogi su učinili svoj izbor."
A što je s vama? Gospodin dolazi k svima nama pitajući: "Hoćeš li mi vjerovati? Pouzdaješ li se u mene? Kad dođem, hoću li naći vjere u tebi?" Kako ćete vi odgovoriti?
U jednoj točki, Duh Sveti mi je šapnuo: "Davide, pogledaj ovu vrevu. Pomnoži je nekoliko puta i dobit ćeš koliko mog naroda umire u pustinji. Iz sve one mase ljudi, samo je dvoje ušlo u moj počinak, Jošua i Kaleb. Svi drugi umrli su prije svog vremena, u očaju i nevjeri."
Ova me misao svladala. Dok sam promatrao ono mnoštvo, shvatio sam da je svima njima evanđeoska poruka uvijek na raspolaganju, kroz televiziju, radio, literaturu, pa čak besplatne Biblije u hotelskim sobama. Kad bi samo htjeli znati, rečeno bi im bilo da isti Bog koji je činio čuda za stari Izrael čini isto za sve koji ga danas ljube. Međutim, ovi ga ne žele upoznati. Ako vide nekoga kako dijeli evanđeoske letke, jure mimo njega i odmahuju rukom. Oni nemaju bogova osim zadovoljstva, novca i imovine.
Iznenada sam počeo shvaćati vrijednost jednog jedinog vjernika u očima Božjim. I čujem Isusa kako postavlja isto pitanje danas: "Kad se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?" (vidi Lk 18,8). Vidim Krista, istraživača ljudskog srca, kako pretražuje sva ta mjesta i nalazi malo onih koji ga doista ljube. Vidim ga kako pretražuje kampuse koledža i pita: "Tko će mi ovdje vjerovati?" Vidim ga kako pretražuje Washington, D.C. tražeći one koji će ga prihvatiti, i malo ih nalazi. Vidim ga kako pretražuje čitave nacije i nalazi samo ostatak.
Na kraju pretražuje svoju crkvu, tražeći sluge s pravom vjerom. Međutim, ono što vidi lomi mu srce, duboko ga žalosteći. Čujem ga kako viče kao što je vikao nad Izraelom: "Jeruzaleme, Jeruzaleme … Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste" (Mt 23,37).
Kao sluga Gospodnji, nosim breme mog Pastira. I osjećam njegovu žalost. Upravo sada čujem ga kako govori: "Čak i u mojoj kući nalazim tako malo onih koji imaju vjere. Mnogi od moje vlastite djece, uključujući moje pastire, malakšu u vrijeme kušnje. Ne vjeruju mi za svoju obitelj, posao, budućnost. Doista, mnogi su učinili svoj izbor."
A što je s vama? Gospodin dolazi k svima nama pitajući: "Hoćeš li mi vjerovati? Pouzdaješ li se u mene? Kad dođem, hoću li naći vjere u tebi?" Kako ćete vi odgovoriti?
ponedjeljak, rujna 28, 2015
BOGAT I ZADOVOLJAVAJUĆI ŽIVOT by Gary Wilkerson
Ilustrirajući bogat, zadovoljavajući život koji ima za nas, Isus upotrebljava sliku ovčinjaka. "Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti" (Iv 10,9). U ovčinjaku njegove su ovce sigurne od svakog neprijatelja. One se hrane na dobroj "paši" kraljevstva Božjeg, uživajući zdravlje, mir i slobodu.
Ono što naš neprijatelj đavao traži jest kako bi ukrao od nas taj blagoslovljen život. Sotona je sklon uništiti našu dragocjenu vjeru i Isus ga opisuje kao lopova koji se uvlači u ovčinjak: "Tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjesto, on je lopov i razbojnik … Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi" (Iv 10,1.10).
Ako postoji išta što sotona želi ukrasti od nas, to je život koji je Bog dizajnirao za nas. On to čini tražeći kako bi od nas uklonio dobru "pašu" (tj. krajnje važnu duhovnu hranu) koju nam je Isus dao. Nezreli kršćani su najpodložniji dokle god su na "mliječnoj dijeti", nikada ne napredujući do čvrstog jela Riječi Božje. Posebno su podvrgnuti sotoninim lukavostima u vrijeme krize. Tada ih zahvaća panika i ispunjeni su strahom i brigom, misleći: "Ne znam kako donijeti odluku. Gdje si, Bože?"
Vidio sam kako se to često događalo kad sam bio u pastoralnom osoblju crkve Times Square u gradu New Yorku. Učenje kojim su ljudi ondje bili hranjeni bilo je duboko i hranjivo, crpljeno iz odanog proučavanja Riječi Božje. Zamislite moj šok kad god su mi članovi crkve rekli da su preskočili bogoslužje kako bi išli slušati nekog poznatog šarlatana koji je jedino bio usredotočen na novac. Kako su mogli to učiniti nakon neprekidne dijete od čvrste biblijske hrane?
To dovodi do druge prepreke s kojom se suočava svaki kršćanin: primamljivo evanđelje lažnog učitelja. Isus uči: "(Moje ovce) za tuđinom sigurno neće ići, već bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa" (Iv 10,5). Takvi "tuđinci" izgledaju, zvuče i oblače se poput bilo kojega dobrog pastora. Ali evanđelje koje oni propovijedaju postupno odvodi ljude od Kristove bogate, zadovoljavajuće "paše" do uništenja njihovih duša.
Apsolutno je neophodno da naučimo glas našega Dobrog pastira kako bismo bili u stanju razlikovati ga od glasova lažnih pastira. Kako to činimo? Hraneći se na čvrstoj hrani koju je naš Pastir velikodušno osigurao: "Prema tome, vjera dolazi od slušanja, što znači, slušanja Radosne vijesti o Kristu" (Rim 10,17 – prema eng.). Jedini način da se otkrije krivotvorina je dobrim poznavanjem izvornika. Jedino uranjanjem u čistu Riječ Božju postajemo prisni s izgledom, zvukom, mirisom i okusom onoga što dolazi s neba.
Ono što naš neprijatelj đavao traži jest kako bi ukrao od nas taj blagoslovljen život. Sotona je sklon uništiti našu dragocjenu vjeru i Isus ga opisuje kao lopova koji se uvlači u ovčinjak: "Tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjesto, on je lopov i razbojnik … Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi" (Iv 10,1.10).
Ako postoji išta što sotona želi ukrasti od nas, to je život koji je Bog dizajnirao za nas. On to čini tražeći kako bi od nas uklonio dobru "pašu" (tj. krajnje važnu duhovnu hranu) koju nam je Isus dao. Nezreli kršćani su najpodložniji dokle god su na "mliječnoj dijeti", nikada ne napredujući do čvrstog jela Riječi Božje. Posebno su podvrgnuti sotoninim lukavostima u vrijeme krize. Tada ih zahvaća panika i ispunjeni su strahom i brigom, misleći: "Ne znam kako donijeti odluku. Gdje si, Bože?"
Vidio sam kako se to često događalo kad sam bio u pastoralnom osoblju crkve Times Square u gradu New Yorku. Učenje kojim su ljudi ondje bili hranjeni bilo je duboko i hranjivo, crpljeno iz odanog proučavanja Riječi Božje. Zamislite moj šok kad god su mi članovi crkve rekli da su preskočili bogoslužje kako bi išli slušati nekog poznatog šarlatana koji je jedino bio usredotočen na novac. Kako su mogli to učiniti nakon neprekidne dijete od čvrste biblijske hrane?
To dovodi do druge prepreke s kojom se suočava svaki kršćanin: primamljivo evanđelje lažnog učitelja. Isus uči: "(Moje ovce) za tuđinom sigurno neće ići, već bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa" (Iv 10,5). Takvi "tuđinci" izgledaju, zvuče i oblače se poput bilo kojega dobrog pastora. Ali evanđelje koje oni propovijedaju postupno odvodi ljude od Kristove bogate, zadovoljavajuće "paše" do uništenja njihovih duša.
Apsolutno je neophodno da naučimo glas našega Dobrog pastira kako bismo bili u stanju razlikovati ga od glasova lažnih pastira. Kako to činimo? Hraneći se na čvrstoj hrani koju je naš Pastir velikodušno osigurao: "Prema tome, vjera dolazi od slušanja, što znači, slušanja Radosne vijesti o Kristu" (Rim 10,17 – prema eng.). Jedini način da se otkrije krivotvorina je dobrim poznavanjem izvornika. Jedino uranjanjem u čistu Riječ Božju postajemo prisni s izgledom, zvukom, mirisom i okusom onoga što dolazi s neba.
subota, rujna 26, 2015
"KAMO, GOSPODINE?!" by Claude Houde
Abraham je izgradio oltar poslušnosti i pouzdanja kad nije znao kamo
mora ići. U životu svakoga od nas postoje trenuci kad s mukom u svom
srcu pitamo: "Kamo, Gospodine?" Moramo donijeti odluku bez jasnog
vodstva. Vjernikovo "kamo" može se odnositi na njegovu karijeru, studij,
izbor škole, selidbe, izbor crkve, kamo poći nakon tragedije ili
bolesti. U svim tim "kamo" moramo sagraditi oltar pouzdanja i
povjerenja, gdje ćemo predati sve u Njegove ruke. Vjera koja gradi oltar
kad ne znamo kamo da idemo nikada se neće razočarati. Bog će
blagosloviti, providjeti i zaštititi dok rastemo u svom pouzdanju i
povjerenju u njega. I Abraham je sagradio oltar vjere kad nije znao
Božji "što, kako ili zašto".
"Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide. Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu … Zato se i rodiše od jednoga jedinog čovjeka, i to gotovo mrtva, potomci tako mnogobrojni kao zvijezde nebeske i kao neizbrojiv pijesak na morskog obali" (Heb 8-9.12).
Toliko je bogatstva i duhovne težine u ovih nekoliko redaka! Abrahamov test bio je u čekanju jer nije znao Božji "kada". Čini se kao da ispunjenje uvijek kasni; obećanje kao da malo po malo iščezava; a sumnje postaju Everest nevjere. On je došao na mjesto gdje apsolutno nije imao pojma kako će Bog izvršiti što je obećao. U tim odlomcima knjige Hebrejima autor upućuje na Božje obećanje Abrahamu da će imati sina. Za Saru i Abrahama to je uvijek bilo jako teško vjerovati, a sad su gledali u beskrajan ocean nemogućnosti kako daleko je oko samo moglo vidjeti. Bila je to situacija u kojoj je jedino sredstvo bila vjera da ponovno sagradi oltar kako bi primio što mu je bilo obećano.
Abraham se suočavao s tom borbom s nevjerom čitav svoj život. Upravo kao vi i ja; mnogo puta našao se duboko u tim žestokim bitkama vjere s protivnikom i bio je razdiran udarcima patnje od toga beskrajnog ispitivanja koje je uobičajeno za sve vjernike: Kada? Kako? Zašto? Kamo, Bože?
__________
Claude Houde, vodeći pastor Eglise Nouvelle Vie (crkve Novi život) u Montrealu, Kanada, čest je govornik na konferencijama za crkveno vodstvo Expect koje održava World Challenge širom svijeta. Pod njegovim vodstvom crkva Novi život narasla je sa šačice ljudi na više od 3500 ljudi u dijelu Kanade sa svega nekoliko uspješnih protestantskih crkava.
"Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide. Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu … Zato se i rodiše od jednoga jedinog čovjeka, i to gotovo mrtva, potomci tako mnogobrojni kao zvijezde nebeske i kao neizbrojiv pijesak na morskog obali" (Heb 8-9.12).
Toliko je bogatstva i duhovne težine u ovih nekoliko redaka! Abrahamov test bio je u čekanju jer nije znao Božji "kada". Čini se kao da ispunjenje uvijek kasni; obećanje kao da malo po malo iščezava; a sumnje postaju Everest nevjere. On je došao na mjesto gdje apsolutno nije imao pojma kako će Bog izvršiti što je obećao. U tim odlomcima knjige Hebrejima autor upućuje na Božje obećanje Abrahamu da će imati sina. Za Saru i Abrahama to je uvijek bilo jako teško vjerovati, a sad su gledali u beskrajan ocean nemogućnosti kako daleko je oko samo moglo vidjeti. Bila je to situacija u kojoj je jedino sredstvo bila vjera da ponovno sagradi oltar kako bi primio što mu je bilo obećano.
Abraham se suočavao s tom borbom s nevjerom čitav svoj život. Upravo kao vi i ja; mnogo puta našao se duboko u tim žestokim bitkama vjere s protivnikom i bio je razdiran udarcima patnje od toga beskrajnog ispitivanja koje je uobičajeno za sve vjernike: Kada? Kako? Zašto? Kamo, Bože?
__________
Claude Houde, vodeći pastor Eglise Nouvelle Vie (crkve Novi život) u Montrealu, Kanada, čest je govornik na konferencijama za crkveno vodstvo Expect koje održava World Challenge širom svijeta. Pod njegovim vodstvom crkva Novi život narasla je sa šačice ljudi na više od 3500 ljudi u dijelu Kanade sa svega nekoliko uspješnih protestantskih crkava.
petak, rujna 25, 2015
NISU ČEKALI NA BOGA
Izraelci su išli ispred Boga organizirajući vojsku, planirajući strategiju i napadajući po svome nahođenju. Ali kad ih je neprijatelj vidio, gonio je izraelske vojnike "poput pčela" i uništio ih (vidi Pnz 1,44).
Vidio sam užasne slučajeve vjernika koji nikada nisu ušli u Božji počinak. Gospodin ih je doveo na mjesto oštrog testiranja – u obiteljsku krizu, financijsku bitku, bračni problem – ali oni nisu čekali na Boga da djeluje. Umjesto toga, optužili su ga da ih zanemaruje i pokušali riješiti svoju krizu po svome. Danas ti vjernici nemaju odmora, mira i osjećaja Božje nazočnosti te žive u neprestanoj sumnji. Čini se da idu iz jedne krize u drugu i sve o čemu govore je njihov posljednji problem. Međutim, svaki djelić njihove zbrke izazvan je jednom stvari: nevjerom.
Psalmist kaže: "Godine naše prođoše poput ispričane priče" (Ps 90,9 prema engl.). Ovaj psalam govori o nevjeri. Što je naslov te priče? On glasi: Svi su oni živjeli i umrli uzalud. To je ista priča koju čujemo od ljudi kad govore o svojem djedu i baki koji nisu vjerovali: "Živjeli svu sve svoje godine u tami. Ništa drugo nisu radili nego mrmljali i prigovarali te su umrli sami i zaboravljeni."
To je užas nevjere. On uništava vašu duhovnu prošlost, tako da sve što se pamti o vama je potraćen život. Kad je Izraelova mlada generacija pitala što se dogodilo baki i djedu, čuli su: "Sve su vrijeme mrmljali i prigovarali. Nisu imali ni za što živjeti; samo su sjedili i čekali da umru."
Pravi vjernici odlučni su pouzdavati se u Boga čak ako im molitve i nisu odgovorene. Nije važno ako su im sva dobra oduzeta ili ako su suočeni sa smrću. Oni žele ući u Božji počinak. Što je dokaz takva života? Oni su "počinuli od djela svojih" (vidi Heb 4,10). Više ne leže budni noću pokušavajući riješiti svoje probleme u svojoj vlastitoj mudrosti i sposobnosti. Umjesto toga, oni sve predaju Isusu. Nije važno je li završavaju u dobitku ili gubitku. Oni čvrsto upiru pogled u Boga koji ima plan i ostvaruje ga u njihovu životu.
Vidio sam užasne slučajeve vjernika koji nikada nisu ušli u Božji počinak. Gospodin ih je doveo na mjesto oštrog testiranja – u obiteljsku krizu, financijsku bitku, bračni problem – ali oni nisu čekali na Boga da djeluje. Umjesto toga, optužili su ga da ih zanemaruje i pokušali riješiti svoju krizu po svome. Danas ti vjernici nemaju odmora, mira i osjećaja Božje nazočnosti te žive u neprestanoj sumnji. Čini se da idu iz jedne krize u drugu i sve o čemu govore je njihov posljednji problem. Međutim, svaki djelić njihove zbrke izazvan je jednom stvari: nevjerom.
Psalmist kaže: "Godine naše prođoše poput ispričane priče" (Ps 90,9 prema engl.). Ovaj psalam govori o nevjeri. Što je naslov te priče? On glasi: Svi su oni živjeli i umrli uzalud. To je ista priča koju čujemo od ljudi kad govore o svojem djedu i baki koji nisu vjerovali: "Živjeli svu sve svoje godine u tami. Ništa drugo nisu radili nego mrmljali i prigovarali te su umrli sami i zaboravljeni."
To je užas nevjere. On uništava vašu duhovnu prošlost, tako da sve što se pamti o vama je potraćen život. Kad je Izraelova mlada generacija pitala što se dogodilo baki i djedu, čuli su: "Sve su vrijeme mrmljali i prigovarali. Nisu imali ni za što živjeti; samo su sjedili i čekali da umru."
Pravi vjernici odlučni su pouzdavati se u Boga čak ako im molitve i nisu odgovorene. Nije važno ako su im sva dobra oduzeta ili ako su suočeni sa smrću. Oni žele ući u Božji počinak. Što je dokaz takva života? Oni su "počinuli od djela svojih" (vidi Heb 4,10). Više ne leže budni noću pokušavajući riješiti svoje probleme u svojoj vlastitoj mudrosti i sposobnosti. Umjesto toga, oni sve predaju Isusu. Nije važno je li završavaju u dobitku ili gubitku. Oni čvrsto upiru pogled u Boga koji ima plan i ostvaruje ga u njihovu životu.
četvrtak, rujna 24, 2015
POSLJEDICE NEVJERE
"Ruka Jahvina bila je protiv njih: istrebljivala ih je … sve dok nije izumro iz tabora sav onaj naraštaj ljudi sposobnih za borbu" (Pnz 2,15.14). To je jedna od najsnažnijih riječi u čitavoj Bibliji u vezi s nevjerom.
Možda ćete reći: "Ali to nije riječ milosti. Bog se danas s nevjerom ne bavi tako oštro." Nije istina. Biblija kaže da danas, pod milošću, "bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6).
Ovaj grijeh nevjere ne može biti izoliran na jedan jedini slučaj u našem životu. On se prelijeva preko svega, kaljajući i onečišćujući svaki detalj našega života.
Izraelova sumnja nije bila ograničena samo na Božju sposobnost da pogubi njihove neprijatelje. Njihova sumnja prelila se na njihovu vjeru za svakodnevne potrebe. Sumnjali su u Božju sposobnost da će zaštititi njihovu djecu. Sumnjali su da će ih odvesti u obećanu zemlju. Sumnjali su čak je li s njima. Zbog toga im je Bog rekao: "A vi se okrenite i zaputite u pustinju … jer ja nisam među vama" (Pnz 1,40.42).
Ako imamo nevjeru u jednom području, ona se širi na svako područje, onečišćujući cijelo naše srce. Možemo vjerovati Bogu za određene stvari, kao što je da nas je spasio po vjeri, da je svemoćan, da njegov Duh prebiva u nama. No vjerujemo li mu za našu budućnost? Vjerujemo li mu da će se pobrinuti za naše zdravlje i financije, da će nam dati pobjedu nad grijehom?
Nevjera vodi do grijeha uobraženosti. Uobraženost je usuditi se misliti da vi znate što je ispravno. To je drskost koja kaže: "Ja znam put" i onda radi po svome.
Tu je još jedan grijeh koji je Izrael počinio u svojoj nevjeri. Kad im je Bog rekao da se vrate u pustinju, nisu htjeli poslušati. Umjesto toga, došli su k Mojsiju i rekli: "Dobro, sagriješili smo. Shvatili smo to sad. Spremni smo poslušati Božju zapovijed da idemo protiv neprijatelja." I uzeli su stvari u svoje ruke.
Mnogi sumnjičavi vjernici čine tragičnu pogrešku na jedan značajan način: kad iznevjere u stvari vjere, okrenu se tijelu i čine što misle da se mora učiniti, nastavljajući u svojoj vlastitoj mudrosti i umješnosti. Vjera se uvijek odupire djelovati u strahu i čeka na Boga da on radi. Vjera nikada nije voljna učiniti nešto idući ispred Boga.
Možda ćete reći: "Ali to nije riječ milosti. Bog se danas s nevjerom ne bavi tako oštro." Nije istina. Biblija kaže da danas, pod milošću, "bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6).
Ovaj grijeh nevjere ne može biti izoliran na jedan jedini slučaj u našem životu. On se prelijeva preko svega, kaljajući i onečišćujući svaki detalj našega života.
Izraelova sumnja nije bila ograničena samo na Božju sposobnost da pogubi njihove neprijatelje. Njihova sumnja prelila se na njihovu vjeru za svakodnevne potrebe. Sumnjali su u Božju sposobnost da će zaštititi njihovu djecu. Sumnjali su da će ih odvesti u obećanu zemlju. Sumnjali su čak je li s njima. Zbog toga im je Bog rekao: "A vi se okrenite i zaputite u pustinju … jer ja nisam među vama" (Pnz 1,40.42).
Ako imamo nevjeru u jednom području, ona se širi na svako područje, onečišćujući cijelo naše srce. Možemo vjerovati Bogu za određene stvari, kao što je da nas je spasio po vjeri, da je svemoćan, da njegov Duh prebiva u nama. No vjerujemo li mu za našu budućnost? Vjerujemo li mu da će se pobrinuti za naše zdravlje i financije, da će nam dati pobjedu nad grijehom?
Nevjera vodi do grijeha uobraženosti. Uobraženost je usuditi se misliti da vi znate što je ispravno. To je drskost koja kaže: "Ja znam put" i onda radi po svome.
Tu je još jedan grijeh koji je Izrael počinio u svojoj nevjeri. Kad im je Bog rekao da se vrate u pustinju, nisu htjeli poslušati. Umjesto toga, došli su k Mojsiju i rekli: "Dobro, sagriješili smo. Shvatili smo to sad. Spremni smo poslušati Božju zapovijed da idemo protiv neprijatelja." I uzeli su stvari u svoje ruke.
Mnogi sumnjičavi vjernici čine tragičnu pogrešku na jedan značajan način: kad iznevjere u stvari vjere, okrenu se tijelu i čine što misle da se mora učiniti, nastavljajući u svojoj vlastitoj mudrosti i umješnosti. Vjera se uvijek odupire djelovati u strahu i čeka na Boga da on radi. Vjera nikada nije voljna učiniti nešto idući ispred Boga.
srijeda, rujna 23, 2015
HOĆE LI NAĆI VJERE NA ZEMLJI?
Isus je došao kao prorok i čudotvorac svome vlastitom domu Izraelu. Međutim, "zbog njihove nevjere tu ne učini mnogo čudesa" (Mt 13,58). Kakva nevjerojatna izjava! Nevjera je ograničila čak i Kristovu silu.
Vidimo i druge tragične rezultate nevjere kroz Novi zavjet. Učenici nisu mogli izbaciti demona iz djeteta zbog svoje nevjere – i Isus ih je ukorio za to (vidi Mt 17,14,21). Nakon uskrsnuća, Krist je ponovno bio šokiran njihovom nevjerom: "Prekori ih zbog njihove nevjere i okorjelosti srca" (Mk 16,14). Štoviše, Pavao kaže za Židove: "Njih je odlomila nevjera" (Rim 11,20).
Zašto Bog tako oštro kažnjava nevjeru u Novom zavjetu? Jer su vjernici danas primili nešto o čemu starozavjetni sveti nisu mogli ni sanjati. Bog nas je blagoslovio svojih Svetim Duhom. Pod Starim savezom vjernike je samo povremeno pohodio Duh Božji; morali su poći u hram kako bi iskusili Gospodnju nazočnost. A danas Bog čini svoje prebivalište u svom narodu. Mi smo njegov hram i njegova nazočnost je u svakom vjerniku.
U Starom zavjetu Abrahama je povremeno pohodio anđeo ili je primio riječ od Boga. On je vjerovao da je Bog moguć učiniti sve što mu je zajamčio i "nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje" (Rim 4,20). Međutim, danas je Isus nama na raspolaganju tijekom cijeloga dana. Mi ga možemo prizivati čitav naš život i znamo da će odgovoriti. On nas poziva da hrabro dođemo do njegova prijestolja i iznesemo svoje molitve. I daje nam utjehu i vodstvo po Duhu Svetom.
Međutim, unatoč tim blagoslovima, još uvijek sumnjamo u Boga u vrijeme naših teških kušnji. Isus kori takvu nevjeru govoreći: "Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vape prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti. Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći pouzdanja na zemlji?" (Lk 18,7-8). Ako bi se Krist danas vratio, bi li našao vjeru u vama?
Vidimo i druge tragične rezultate nevjere kroz Novi zavjet. Učenici nisu mogli izbaciti demona iz djeteta zbog svoje nevjere – i Isus ih je ukorio za to (vidi Mt 17,14,21). Nakon uskrsnuća, Krist je ponovno bio šokiran njihovom nevjerom: "Prekori ih zbog njihove nevjere i okorjelosti srca" (Mk 16,14). Štoviše, Pavao kaže za Židove: "Njih je odlomila nevjera" (Rim 11,20).
Zašto Bog tako oštro kažnjava nevjeru u Novom zavjetu? Jer su vjernici danas primili nešto o čemu starozavjetni sveti nisu mogli ni sanjati. Bog nas je blagoslovio svojih Svetim Duhom. Pod Starim savezom vjernike je samo povremeno pohodio Duh Božji; morali su poći u hram kako bi iskusili Gospodnju nazočnost. A danas Bog čini svoje prebivalište u svom narodu. Mi smo njegov hram i njegova nazočnost je u svakom vjerniku.
U Starom zavjetu Abrahama je povremeno pohodio anđeo ili je primio riječ od Boga. On je vjerovao da je Bog moguć učiniti sve što mu je zajamčio i "nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje" (Rim 4,20). Međutim, danas je Isus nama na raspolaganju tijekom cijeloga dana. Mi ga možemo prizivati čitav naš život i znamo da će odgovoriti. On nas poziva da hrabro dođemo do njegova prijestolja i iznesemo svoje molitve. I daje nam utjehu i vodstvo po Duhu Svetom.
Međutim, unatoč tim blagoslovima, još uvijek sumnjamo u Boga u vrijeme naših teških kušnji. Isus kori takvu nevjeru govoreći: "Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vape prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti. Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći pouzdanja na zemlji?" (Lk 18,7-8). Ako bi se Krist danas vratio, bi li našao vjeru u vama?
utorak, rujna 22, 2015
IZRAEL NIJE VJEROVAO
Izraelcima riječ Božja nije bila dovoljna. Gospodin im je dao nevjerojatna obećanja, međutim, usred njihove krize, nikada mu nisu vjerovali. Usprkos svakog obećanja, beskorisno su ponavljali njegovu riječ. Kako? Nikada je nisu uzimali s vjerom. "Njima riječ koju su čuli nije koristila ništa, jer se nije združila s vjerom u onima koji su je čuli" (Heb 4,2).
Umjesto toga, ljudi su uvijek zahtijevali novu riječ od Boga. Drugim riječima: "Moramo znati je li Bog s nama u ovoj sadašnjoj krizi, ne samo u onoj prošloj. Moramo imati novo otkrivenje od njega za ovu situaciju." Pitam vas, kako bi itko mogao tako brzo zaboraviti sve što je Bog za njih učinio? Izrael je zaboravio svaki događaj Božjeg izbavljenja i nije dopuštao da njegova prošla nadnaravna djela izgrađuju njihovu vjeru u njega.
Međutim, usprkos njihovih optuživanja, Bog im je dao drugu riječ. Uputio je Mojsija da im kaže: "Ne bojte se! Ne plašite ih se (svojih neprijatelja). Jahve, Bog naš, koji ide pred vama, borit će se za vas kako je to učinio na vaše oči u Egiptu" (Pnz 1,29-30).
Ovo nije bilo novo obećanje. Bog je jednostavno ponovio što je već rekao svom narodu: "Jahve će se boriti za vas. Budite mirni" (Izl 14,14).
Bog im je iznova i iznova govorio: "Ja sam s vama. Ja ću se boriti za vas, dakle čvrsto se držite ovog obećanja i ne zaboravite ga." Međutim, sad su bili ovdje dršćući pred svojim neprijateljima, usredotočeni na svoju vlastitu slabost. Na kraju su zaključili: "Nismo u stanju poći protiv njih." Ovo je bila očita sumnja – sumnja u Božji poziv za njihov život; sumnja da ih je on poslao; sumnja u njegovu nazočnost u njihovoj sredini.
Možda mislite da vi nikada ne biste tako reagirali, međutim, mnogi kršćani danas kažu slično: "Gospodine, jesi li stvarno sa mnom? Znam što si mi obećao, ali je li to stvarno istina? Mogu li vjerovati što si rekao? Trebam svježu riječ. Molim te, daj mi još malo uvjerenja."
Završavamo dršćući pred neprijateljem naše duše, a sve to jer ne vjerujemo što nam je Bog obećao. Ponašamo se kao da nam nikada nije rekao ni riječi te ga počnemo "kušati". Iako nam se iznova i iznova potvrdio, nastavljamo tražiti da nam iznova potvrđuje svoju vjernost, da nam pošalje još jednu riječ za izgradnju vjere. Ali Bog će reći samo jednu riječ: "Vjeruj što sam ti rekao. Uzdaj se u mene."
Umjesto toga, ljudi su uvijek zahtijevali novu riječ od Boga. Drugim riječima: "Moramo znati je li Bog s nama u ovoj sadašnjoj krizi, ne samo u onoj prošloj. Moramo imati novo otkrivenje od njega za ovu situaciju." Pitam vas, kako bi itko mogao tako brzo zaboraviti sve što je Bog za njih učinio? Izrael je zaboravio svaki događaj Božjeg izbavljenja i nije dopuštao da njegova prošla nadnaravna djela izgrađuju njihovu vjeru u njega.
Međutim, usprkos njihovih optuživanja, Bog im je dao drugu riječ. Uputio je Mojsija da im kaže: "Ne bojte se! Ne plašite ih se (svojih neprijatelja). Jahve, Bog naš, koji ide pred vama, borit će se za vas kako je to učinio na vaše oči u Egiptu" (Pnz 1,29-30).
Ovo nije bilo novo obećanje. Bog je jednostavno ponovio što je već rekao svom narodu: "Jahve će se boriti za vas. Budite mirni" (Izl 14,14).
Bog im je iznova i iznova govorio: "Ja sam s vama. Ja ću se boriti za vas, dakle čvrsto se držite ovog obećanja i ne zaboravite ga." Međutim, sad su bili ovdje dršćući pred svojim neprijateljima, usredotočeni na svoju vlastitu slabost. Na kraju su zaključili: "Nismo u stanju poći protiv njih." Ovo je bila očita sumnja – sumnja u Božji poziv za njihov život; sumnja da ih je on poslao; sumnja u njegovu nazočnost u njihovoj sredini.
Možda mislite da vi nikada ne biste tako reagirali, međutim, mnogi kršćani danas kažu slično: "Gospodine, jesi li stvarno sa mnom? Znam što si mi obećao, ali je li to stvarno istina? Mogu li vjerovati što si rekao? Trebam svježu riječ. Molim te, daj mi još malo uvjerenja."
Završavamo dršćući pred neprijateljem naše duše, a sve to jer ne vjerujemo što nam je Bog obećao. Ponašamo se kao da nam nikada nije rekao ni riječi te ga počnemo "kušati". Iako nam se iznova i iznova potvrdio, nastavljamo tražiti da nam iznova potvrđuje svoju vjernost, da nam pošalje još jednu riječ za izgradnju vjere. Ali Bog će reći samo jednu riječ: "Vjeruj što sam ti rekao. Uzdaj se u mene."
ponedjeljak, rujna 21, 2015
VJERAN VODIČ by Gary Wilkerson
"Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca … ovce slušaju glas njegov. On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van" (Iv 10,2-3).
Svi mi trebamo vodstvo za odluke u životu. Međutim, u kaotičnom svijetu kakav je naš, uvijek nije jednostavno i lako dobiti dobro vodstvo. Isus kaže da je za kršćane drukčije. U gornjem odlomku jasno govori da njegovi sljedbenici – "njegove vlastite ovce" – poznaju njegov glas i "dolaze k njemu". Ovo je slika o dobrom pastiru koji svojim ovcama daje sav nadzor i skrb koji su im potrebni.
Je li to dovoljno za teške odluke koje svi moramo donositi? Svatko od nas mora donijeti neke ozbiljne odluke: "Koga da oženim? Kamo ću na dopust? Koja je svrha moga života?" Ove odluke mogu biti pune napetosti, posebno ako žalimo zbog jadnih odluka koje smo donijeli u prošlosti. Bog je moj život neizmjerno blagoslovio, ali ne želim da moja djeca ili unuci čine iste pogreške koje sam ja činio. Poput svakog roditelja, želim biti u stanju dati im najbolje moguće vodstvo.
Dobra vijest je da imamo pastira koji nam je vjeran vodič u svemu, bez obzira kako su nesavršene naše odluke. On ima vlast voditi nas u nevjerojatno blagoslovljen život, bez obzira na naše pogreške. On kaže da je njegov naum za vodstvo u našem životu ovo: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10,10).
Svi znamo da je važno slijediti kvalitetnog vodiča. Sjetite se velikih životnih odluka koje ste donijeli: Tko su bili oni koji su vas vodili? Koje je bilo njihovo iskustvo? Koju su vještinu i znanje koristili kako bi vas naveli da dospijete onamo kamo ste željeli?
Neki vodiči u životu imaju znanje kako da nas provedu kroz neke uznemirujuće dileme. Ali imaju li oni i znanje da nas dovedu do obilnog života koji obećava Isus? Kao naš Gospodin, Isus nam želi dati više od samog vodstva – on oblikuje naš odnos. On želi da znamo više nego samo kada i kamo poći. On želi da imamo bogat blagoslov osobno ga poznajući u svakom području života. Dakle, dok marljivo tražimo priručnik uputa, on vrlo jednostavno kaže: "Slijedi mene."
Svi mi trebamo vodstvo za odluke u životu. Međutim, u kaotičnom svijetu kakav je naš, uvijek nije jednostavno i lako dobiti dobro vodstvo. Isus kaže da je za kršćane drukčije. U gornjem odlomku jasno govori da njegovi sljedbenici – "njegove vlastite ovce" – poznaju njegov glas i "dolaze k njemu". Ovo je slika o dobrom pastiru koji svojim ovcama daje sav nadzor i skrb koji su im potrebni.
Je li to dovoljno za teške odluke koje svi moramo donositi? Svatko od nas mora donijeti neke ozbiljne odluke: "Koga da oženim? Kamo ću na dopust? Koja je svrha moga života?" Ove odluke mogu biti pune napetosti, posebno ako žalimo zbog jadnih odluka koje smo donijeli u prošlosti. Bog je moj život neizmjerno blagoslovio, ali ne želim da moja djeca ili unuci čine iste pogreške koje sam ja činio. Poput svakog roditelja, želim biti u stanju dati im najbolje moguće vodstvo.
Dobra vijest je da imamo pastira koji nam je vjeran vodič u svemu, bez obzira kako su nesavršene naše odluke. On ima vlast voditi nas u nevjerojatno blagoslovljen život, bez obzira na naše pogreške. On kaže da je njegov naum za vodstvo u našem životu ovo: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10,10).
Svi znamo da je važno slijediti kvalitetnog vodiča. Sjetite se velikih životnih odluka koje ste donijeli: Tko su bili oni koji su vas vodili? Koje je bilo njihovo iskustvo? Koju su vještinu i znanje koristili kako bi vas naveli da dospijete onamo kamo ste željeli?
Neki vodiči u životu imaju znanje kako da nas provedu kroz neke uznemirujuće dileme. Ali imaju li oni i znanje da nas dovedu do obilnog života koji obećava Isus? Kao naš Gospodin, Isus nam želi dati više od samog vodstva – on oblikuje naš odnos. On želi da znamo više nego samo kada i kamo poći. On želi da imamo bogat blagoslov osobno ga poznajući u svakom području života. Dakle, dok marljivo tražimo priručnik uputa, on vrlo jednostavno kaže: "Slijedi mene."
subota, rujna 19, 2015
GOLA VJERA by Nicky Cruz
Toliki ljudi misle da moj žar za Isusa dolazi od mnogo godina
proučavanja Riječi, molitve i službe, ali nisu u pravu. On dolazi jer
sam vidio kako se Bog očitovao za mene tijekom onih razdoblja kad me
život ostavio potpuno izloženim i osamljenim. On dolazi od osjećaja
Božje nazočnosti u trenucima moje najveće zbunjenosti i očaja. On dolazi
od ruke Božje koju iznova i iznova vidim pred sobom uoči nezamislive
opasnosti.
Svaki put kad stojim licem u lice s otvrdnulim tinejdžerom, članom bande, vidim Davida Wilkersona kako neustrašivo propovijeda na uglu moje ulice. Svaki put kad uđem u četvrt koja je puna kriminala i droge, osjećam istu snagu koja je prije mnogo godina tjerala Wilkersova na ulice New Yorka. Svaki put kad držim izgubljenu i povrijeđenu dušu u svom zagrljaju, osjećam Božju silu i nazočnost.
Ovisim jedino o Bogu. Bog je upotrijebio bol moje prošlosti kako bi me odveo na dublji nivo, kako bi me primakao bliže k sebi. Ono što je sotona namjeravao za zlo, Bog je upotrijebio za svoju slavu. Svaka radost koju primim u životu blijedi u usporedbi s ushićenjem kad vidim da Bog čini nemoguće, kad promatram kako poseže u mračno srce i donosi svjetlo, kako glatko stavlja svoje milosrđe preko grijeha onih koji trebaju oproštenje.
Tako je lako intelektualizirati Boga, priznavati njegovu silu bez ikakva njezina iskustva, vjerovati u njegovo vrhovništvo bez da ga se ikada prizove da čini silne stvari u našoj nazočnosti. Vidimo ga našim umom, ali ne i srcem. Nikada ne prihvaćamo silu koju propovijedamo da je istina. Nikada ne prizivamo Boga da silno djeluje u našoj sredini – da uzme našu malu vjeru i upotrijebi je kako bismo maknuli planinu s njezina podnožja i bacili je u more.
Gola vjera zahtijeva da nekako naučimo spojiti um i duh. Da odbacimo ponos, sumnju i strah te stojimo pred Bogom prazni i slomljeni, bez ičega osim sirovog i neugasivog pouzdanja.
__________
Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.
Svaki put kad stojim licem u lice s otvrdnulim tinejdžerom, članom bande, vidim Davida Wilkersona kako neustrašivo propovijeda na uglu moje ulice. Svaki put kad uđem u četvrt koja je puna kriminala i droge, osjećam istu snagu koja je prije mnogo godina tjerala Wilkersova na ulice New Yorka. Svaki put kad držim izgubljenu i povrijeđenu dušu u svom zagrljaju, osjećam Božju silu i nazočnost.
Ovisim jedino o Bogu. Bog je upotrijebio bol moje prošlosti kako bi me odveo na dublji nivo, kako bi me primakao bliže k sebi. Ono što je sotona namjeravao za zlo, Bog je upotrijebio za svoju slavu. Svaka radost koju primim u životu blijedi u usporedbi s ushićenjem kad vidim da Bog čini nemoguće, kad promatram kako poseže u mračno srce i donosi svjetlo, kako glatko stavlja svoje milosrđe preko grijeha onih koji trebaju oproštenje.
Tako je lako intelektualizirati Boga, priznavati njegovu silu bez ikakva njezina iskustva, vjerovati u njegovo vrhovništvo bez da ga se ikada prizove da čini silne stvari u našoj nazočnosti. Vidimo ga našim umom, ali ne i srcem. Nikada ne prihvaćamo silu koju propovijedamo da je istina. Nikada ne prizivamo Boga da silno djeluje u našoj sredini – da uzme našu malu vjeru i upotrijebi je kako bismo maknuli planinu s njezina podnožja i bacili je u more.
Gola vjera zahtijeva da nekako naučimo spojiti um i duh. Da odbacimo ponos, sumnju i strah te stojimo pred Bogom prazni i slomljeni, bez ičega osim sirovog i neugasivog pouzdanja.
__________
Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.
petak, rujna 18, 2015
LICEM U LICE S NEMOGUĆNOŠĆU
Kadeš Barnea je mjesto gdje dolazite licem u lice s nemogućnošću. Samo ime dolazi od hebrejske korijenske riječi koja znači "bjegunac, skitnica, lutalica". Ukratko, ako ovdje donesete pogrešan izbor, završit ćete lutajući po pustinji cijeli svoj život.
Mnogi kršćani upravo su sada na samom tom mjestu. Bog im je dao svoja obećanja saveza. Dao im je divnu povijest s njim, dajući im čudo za čudom izbavljenja. Ali đavao je došao k njima s lažima, govoreći im da neće uspjeti. Uvjerio ih je da nisu dovoljno dobri, da je Bog još uvijek bijesan na njih zbog njihovih prošlih grijeha i da im nikada neće oprostiti.
Recite mi, jeste li počeli prihvaćati takvi laži? Mislite li da će vas Bog iznevjeriti u vašoj krizi? Ako je tako, onda ste u nekoj točki svog hoda prestali uzimati Boga za njegovu Riječ. Niste postupali prema njegovoj zapovijedi i ono što je bilo istina za Izraela, istina je i za vas: testiranje s kojim se suočavate kod Kadeš Barnae odlučit će pravac vaših preostalih godina.
Poput Izraela, Bog vas je nosio kroz strašnu pustinju. Kad pogledate unatrag, možete se prisjetiti svih strašnih testiranja s kojima ste se suočili, bolnih pogrešaka koje ste počinili. Prolazili ste kroz kušnje za koje ste mislili da nikada nećete iz njih izaći. Ali Bog je bio vjeran prema vama u svakoj pojedinoj. Svaki put on je milosrdno posegnuo dolje i podigao vas. I sad možete reći: "Bog me nikada nije iznevjerio. Stojim danas ovdje njegovom milošću. Istina je, Bog me nosio na svojim rukama kao što otac nosi svoje dijete."
Štoviše, Bog vas je izveo da bi vas uveo. Pred vama je obećana zemlja upravo kao što je bila za Izraela: "Prema tome, preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak" (Heb 4,9). Gospodin vas je spasio kako bi vas uveo na to mjesto počinka. Što je taj počinak? To je mjesto neuzdrmane vjere i povjerenja u Gospodina. To je mjesto pouzdanja u njegova obećanja, pouzdanja koje će vas provesti kroz vaša najteža razdoblja.
Ali da biste došli na to mjesto počinka, morate najprije proći kroz Kadeš Barneu. Kad ste tamo, suočavate se s bitkom koja je krajnje žestoka, iznad svega što ste iskusili. Tamo su neprijatelji, divovi, visoki zidovi, stvari koje izgledaju krajnje nemoguće. Ali morate staviti svoje apsolutno povjerenje u Boga da će vas kroz to provesti.
Mnogi kršćani upravo su sada na samom tom mjestu. Bog im je dao svoja obećanja saveza. Dao im je divnu povijest s njim, dajući im čudo za čudom izbavljenja. Ali đavao je došao k njima s lažima, govoreći im da neće uspjeti. Uvjerio ih je da nisu dovoljno dobri, da je Bog još uvijek bijesan na njih zbog njihovih prošlih grijeha i da im nikada neće oprostiti.
Recite mi, jeste li počeli prihvaćati takvi laži? Mislite li da će vas Bog iznevjeriti u vašoj krizi? Ako je tako, onda ste u nekoj točki svog hoda prestali uzimati Boga za njegovu Riječ. Niste postupali prema njegovoj zapovijedi i ono što je bilo istina za Izraela, istina je i za vas: testiranje s kojim se suočavate kod Kadeš Barnae odlučit će pravac vaših preostalih godina.
Poput Izraela, Bog vas je nosio kroz strašnu pustinju. Kad pogledate unatrag, možete se prisjetiti svih strašnih testiranja s kojima ste se suočili, bolnih pogrešaka koje ste počinili. Prolazili ste kroz kušnje za koje ste mislili da nikada nećete iz njih izaći. Ali Bog je bio vjeran prema vama u svakoj pojedinoj. Svaki put on je milosrdno posegnuo dolje i podigao vas. I sad možete reći: "Bog me nikada nije iznevjerio. Stojim danas ovdje njegovom milošću. Istina je, Bog me nosio na svojim rukama kao što otac nosi svoje dijete."
Štoviše, Bog vas je izveo da bi vas uveo. Pred vama je obećana zemlja upravo kao što je bila za Izraela: "Prema tome, preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak" (Heb 4,9). Gospodin vas je spasio kako bi vas uveo na to mjesto počinka. Što je taj počinak? To je mjesto neuzdrmane vjere i povjerenja u Gospodina. To je mjesto pouzdanja u njegova obećanja, pouzdanja koje će vas provesti kroz vaša najteža razdoblja.
Ali da biste došli na to mjesto počinka, morate najprije proći kroz Kadeš Barneu. Kad ste tamo, suočavate se s bitkom koja je krajnje žestoka, iznad svega što ste iskusili. Tamo su neprijatelji, divovi, visoki zidovi, stvari koje izgledaju krajnje nemoguće. Ali morate staviti svoje apsolutno povjerenje u Boga da će vas kroz to provesti.
četvrtak, rujna 17, 2015
TRAGIČNA POGREŠKA
Mojsije je opisao tragičnu pogrešku koju je Izrael učinio kod Kadeš Barnee (vidi Br 13-14). Bilo je to ubrzo nakon prelaska Crvenog mora. Bog je zapovjedio Izraelu da hrabro uđe u Kanaan, dajući mu snažnu riječ sigurnosti:
"Evo, Jahve, Bog tvoj, stavio je preda te tu zemlju. Ustaj! Zaposjedni je, kako ti je rekao Jahve, Bog otaca tvojih. Ne boj se! Ne strahuj! … Ne bojte se! Ne plašite ih se! Jahve, Bog naš, koji ide pred vama, borit će se za vas kako je to učinio na vaše oči u Egiptu" (Pnz 1,21.29-30). Kakvo nevjerojatno obećanje! Nijedan od njihovih neprijatelja neće biti u stanju dići se protiv njih (vidi 7,24).
Ali Izrael je oklijevao u odnosu na Božje obećanje. Umjesto da ga uzmu za riječ, ustrajali su da se u Kanaan pošalju uhode. A te uhode donijele su natrag loše izvješće, puno nevjere. Govorili su o divovima i visokim, obzidanim gradovima, i ljudi su povjerovali njihovom izvješću: "Ali vi niste htjeli onamo; pobunili ste se protiv naredbe Jahve, Boga svoga" (Pnz 1,26). Sad Mojsije govori mlađoj generaciji: "Trebali su neprestano ići naprijed držeći se Riječi Božje za njih. Gospodin je rekao da će se on boriti za njih – ali oni su se pobunili."
Možete li vidjeti što se dogodilo starijoj generaciji? Slanje uhoda u Kanaan bio je čin nevjere. I dok su uhode bile ondje, pale su pod utjecaj sotone. Podlegli su neprijateljevim lažima, jer nisu vjerovali Bogu.
Nakon što su čuli lošu vijest, ljudi su mahali šakama na Boga, optužujući ga: "Napustio si nas, Bože. Doveo si nas ovamo da pomremo." Samo nekoliko mjeseci ranije, Bog je taj isti narod odvojio i učinio posebnih u svojim očima i čudnovato ga je izbavljao. Ali sad je čitav tabor bio u pomutnji. Glasno su pitali jedan drugoga: "Je li Bog uopće više s nama?" Ubrzo su plakali nad svojom djecom vičući: "Naša će djeca pomrijeti od gladi u ovoj pustinji. Bog nas mrzi!"
Mojsije je podsjetio mlađe Izraelce na optuživanja njihovih roditelja: "Rogoborili ste u svojim šatorima i govorili: U svojoj mržnji na nas Jahve nas je izveo iz zemlje egipatske da nas preda u ruke Amorejaca, da bi nas posve uništili" (Pnz 1,27).
"Evo, Jahve, Bog tvoj, stavio je preda te tu zemlju. Ustaj! Zaposjedni je, kako ti je rekao Jahve, Bog otaca tvojih. Ne boj se! Ne strahuj! … Ne bojte se! Ne plašite ih se! Jahve, Bog naš, koji ide pred vama, borit će se za vas kako je to učinio na vaše oči u Egiptu" (Pnz 1,21.29-30). Kakvo nevjerojatno obećanje! Nijedan od njihovih neprijatelja neće biti u stanju dići se protiv njih (vidi 7,24).
Ali Izrael je oklijevao u odnosu na Božje obećanje. Umjesto da ga uzmu za riječ, ustrajali su da se u Kanaan pošalju uhode. A te uhode donijele su natrag loše izvješće, puno nevjere. Govorili su o divovima i visokim, obzidanim gradovima, i ljudi su povjerovali njihovom izvješću: "Ali vi niste htjeli onamo; pobunili ste se protiv naredbe Jahve, Boga svoga" (Pnz 1,26). Sad Mojsije govori mlađoj generaciji: "Trebali su neprestano ići naprijed držeći se Riječi Božje za njih. Gospodin je rekao da će se on boriti za njih – ali oni su se pobunili."
Možete li vidjeti što se dogodilo starijoj generaciji? Slanje uhoda u Kanaan bio je čin nevjere. I dok su uhode bile ondje, pale su pod utjecaj sotone. Podlegli su neprijateljevim lažima, jer nisu vjerovali Bogu.
Nakon što su čuli lošu vijest, ljudi su mahali šakama na Boga, optužujući ga: "Napustio si nas, Bože. Doveo si nas ovamo da pomremo." Samo nekoliko mjeseci ranije, Bog je taj isti narod odvojio i učinio posebnih u svojim očima i čudnovato ga je izbavljao. Ali sad je čitav tabor bio u pomutnji. Glasno su pitali jedan drugoga: "Je li Bog uopće više s nama?" Ubrzo su plakali nad svojom djecom vičući: "Naša će djeca pomrijeti od gladi u ovoj pustinji. Bog nas mrzi!"
Mojsije je podsjetio mlađe Izraelce na optuživanja njihovih roditelja: "Rogoborili ste u svojim šatorima i govorili: U svojoj mržnji na nas Jahve nas je izveo iz zemlje egipatske da nas preda u ruke Amorejaca, da bi nas posve uništili" (Pnz 1,27).
srijeda, rujna 16, 2015
OPASNOST NEVJERE
U pouci Izraelu u Ponovljenom zakonu, Mojsije nam pokazuje opasnost nevjere. I upozorava nas da ako ne obratimo pozornost, i mi ćemo snositi iste strašne posljedice kao oni koji su pali prije nas: "… neka nitko ne padne pružajući isti primjer nevjere" (Heb 4,11). U biti govori: "Bez obzira s kakvim se nemogućnostima suočavate ili kako se beznadne možda stvari čine, ne smijete pasti u isti grijeh nevjere jer ćete završit u strašnoj pustiji kao i oni. I lutat ćete njome ostatak svoga života.
Bog je vjeran da vas vodi kao što je vodio naše očeve u njihove krize iz nekog razloga. Želio ih je naučiti da se uzdaju u njega. Želio je ljude koji će biti neuzdrmani u svojoj vjeri. Trebali su izaći iz pustinje s iskušanom vjerom, čišćom od zlata. Želio je da budu svjedočanstvo svijetu o njegovoj dobroti prema svom narodu."
Vjerujem da je naša generacija uzimala grijeh nevjere previše olako i sad vidimo tragične rezultate. Danas vidim mnoge vjernike koji su puni potištenosti i nemira. Svakako, neki to podnose iz psihičkih razloga, ali mnogi drugi podnose takvo trpljenje zbog svoga duhovnog stanja. Po mom mišljenju, njihova potištenost je rezultat Božjeg nezadovoljstva nad njihovom neprestanom nevjerom.
Gospodin uvijek koristi snažan jezik kad govori o nevjeri u svom narodu, riječi kao što su gnjev, srdžba, gađenje, iskušavanje njega. Mojsije je namjerno podsjetio mlađe Izraelce na to: "A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića … Jahve ču graju (nevjeru) vašu i zakle se u svojoj srdžbi: 'Ni jedan jedini od ovih ljudi, od ovoga opakog naraštaja neće vidjeti ove dobre zemlje za koju sam se zakleo da ću je dati vašim ocima" (Pnz 1,31.34-35).
Bog je vjeran da vas vodi kao što je vodio naše očeve u njihove krize iz nekog razloga. Želio ih je naučiti da se uzdaju u njega. Želio je ljude koji će biti neuzdrmani u svojoj vjeri. Trebali su izaći iz pustinje s iskušanom vjerom, čišćom od zlata. Želio je da budu svjedočanstvo svijetu o njegovoj dobroti prema svom narodu."
Vjerujem da je naša generacija uzimala grijeh nevjere previše olako i sad vidimo tragične rezultate. Danas vidim mnoge vjernike koji su puni potištenosti i nemira. Svakako, neki to podnose iz psihičkih razloga, ali mnogi drugi podnose takvo trpljenje zbog svoga duhovnog stanja. Po mom mišljenju, njihova potištenost je rezultat Božjeg nezadovoljstva nad njihovom neprestanom nevjerom.
Gospodin uvijek koristi snažan jezik kad govori o nevjeri u svom narodu, riječi kao što su gnjev, srdžba, gađenje, iskušavanje njega. Mojsije je namjerno podsjetio mlađe Izraelce na to: "A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića … Jahve ču graju (nevjeru) vašu i zakle se u svojoj srdžbi: 'Ni jedan jedini od ovih ljudi, od ovoga opakog naraštaja neće vidjeti ove dobre zemlje za koju sam se zakleo da ću je dati vašim ocima" (Pnz 1,31.34-35).
utorak, rujna 15, 2015
ZA NAŠU UPUTU
Čitava knjiga Ponovljenog zakona sadrži Mojsijev govor iznijet uoči njegove smrti. Taj govor bio je pregled četrdesetogodišnjega Izraelovog lutanja po pustinji i Mojsije je to prenosio novoj generaciji Izraelaca.
U to vrijeme narod je boravio kod Kadeš Barnee, važnog mjesta u njihovoj povijesti. Bili su na granici s Kanaanom, obećanom zemljom, na istoj točki na kojoj su njihovi oci stajali trideset osam godina ranije. To je isto tako bilo mjesto gdje je Bog spriječio onu stariju generaciju ući u obećanu zemlju. Svi osim Jošue i Kaleba bili su poslani natrag u pustinju da lutaju dok sva ona generacija ne izumre.
Sad je Mojsije podsjećao ovu novu generaciju na priču njihovih očeva. Želio je da točno znaju zašto je prethodna generacija umrla kao beznadni buntovnici u očima Božjim. Mojsije ih je poticao da uče iz tragičnih pogrešaka svojih roditelja, govoreći kroz mnoge riječi:
"Poznata vam je povijest vaših očeva. Bili su pozvan, izabran i pomazan narod od Boga. Ali izgubili su viziju. Gospodin ih je toliko ljubio da ih je podigao na svoje ruke te iznova i iznova nosio. Međutim, oni su uvijek iznova mrmljali i prigovarali mu, žalosteći ga.
Konačno je Božja strpljivost došla kraju. Vidio je da su se predali nevjeri i nije bilo više ničega što bi mogao učiniti da promijeni njihove umove. Nikakvo čudo koje je izvršio nije ih moglo u potpunosti uvjeriti u njegovu vjernost i dobrotu. Njihova srca bila su poput granita te im je Bog rekao: 'Nitko od vas neće ući u moju obećanu zemlju. Umjesto toga, sad ćete se okrenuti i vratiti u pustinju.'"
Kakve snažne riječi! Međutim, Mojsije nije govorio samo novoj generaciji Izraelaca. Te riječi on je upućivao i svakoj generaciji vjernika koja je trebala doći iza njih, uključujući nas danas. Poput svih starozavjetnih izvješća, i ovo je zapisano za nas: "Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu (uputu) nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11).
U to vrijeme narod je boravio kod Kadeš Barnee, važnog mjesta u njihovoj povijesti. Bili su na granici s Kanaanom, obećanom zemljom, na istoj točki na kojoj su njihovi oci stajali trideset osam godina ranije. To je isto tako bilo mjesto gdje je Bog spriječio onu stariju generaciju ući u obećanu zemlju. Svi osim Jošue i Kaleba bili su poslani natrag u pustinju da lutaju dok sva ona generacija ne izumre.
Sad je Mojsije podsjećao ovu novu generaciju na priču njihovih očeva. Želio je da točno znaju zašto je prethodna generacija umrla kao beznadni buntovnici u očima Božjim. Mojsije ih je poticao da uče iz tragičnih pogrešaka svojih roditelja, govoreći kroz mnoge riječi:
"Poznata vam je povijest vaših očeva. Bili su pozvan, izabran i pomazan narod od Boga. Ali izgubili su viziju. Gospodin ih je toliko ljubio da ih je podigao na svoje ruke te iznova i iznova nosio. Međutim, oni su uvijek iznova mrmljali i prigovarali mu, žalosteći ga.
Konačno je Božja strpljivost došla kraju. Vidio je da su se predali nevjeri i nije bilo više ničega što bi mogao učiniti da promijeni njihove umove. Nikakvo čudo koje je izvršio nije ih moglo u potpunosti uvjeriti u njegovu vjernost i dobrotu. Njihova srca bila su poput granita te im je Bog rekao: 'Nitko od vas neće ući u moju obećanu zemlju. Umjesto toga, sad ćete se okrenuti i vratiti u pustinju.'"
Kakve snažne riječi! Međutim, Mojsije nije govorio samo novoj generaciji Izraelaca. Te riječi on je upućivao i svakoj generaciji vjernika koja je trebala doći iza njih, uključujući nas danas. Poput svih starozavjetnih izvješća, i ovo je zapisano za nas: "Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu (uputu) nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11).
ponedjeljak, rujna 14, 2015
PROMIJENJENI MILOŠĆU by Gary Wilkerson
Kroz čitavu Isusovu službu, ljudi koje je susretao postavljali su mu dvije vrste pitanja, pitanja koja su otkrivala sve o srcu onih koji su ih postavljali. Prva vrsta pitanja bila je optužujuća. S vremena na vrijeme vjerske bi vođe pitale Krista: "Zašto jedeš i piješ s grešnicima? Kako bi mogao biti poslan od Boga s takvom reputacijom?"
Druga vrsta pitanja dolazila je od ljudi koji su mu donosili probleme života: "Hoćeš li izliječiti moju bolesnu kćer? Hoćeš li osloboditi mojeg sina kojega demoni bacaju u vatru? Hoćeš li iscijeliti moje krvarenje koje me muči čitav život? Isuse, hoćeš li mi pomoći?"
Vidite li razliku između ove dvije vrste pitanja? Obje vrste traže odgovor o naravi Božjoj. Prva pita: "Zaslužuju li grešnici ljubav Božju?" dok druga pita: "Želi li mi Bog pomoći?"
Isus je na obje vrste pitanja odgovorio svojim djelima. Prvo, promijenio je izopćenike, dovodeći ih iz najudaljenijih margina društva do samog središta ljubavi Božje. Rekao im je: "Sad ste na središnjoj pozornici. Nalazite se u samom srcu kraljevstva moga Oca." Drugo, Krist je otkrio da optužitelji nisu bili u središtu kraljevstva Božjeg. Rekao im je vrlo jasno: "Vi nemate dijela u kraljevstvu mog Oca."
Želite li neku važnu, značajnu ulogu u Božjem kraljevstvu? Onda budite voljni odbaciti svoje kamenje i podići križ njegove milosti. Svaki put kad radite kao Isus, šireći milost onima marginaliziranima od grijeha, sudjelujete u velikoj promjeni. Vi ćete biti promijenjeni svojim djelima, optuženi će biti promijenjeni i oni koji optužuju bit će promijenjeni. U isto vrijeme, pasivni vjernici bit će probuđeni očitovanjem Božje milosti.
O, da svi postanemo njegova vojska milosti – privlačeći u njegovo kraljevstvo i ovisnike i one koji žive čisto, ožalošćene i bezbrižne, siromašne i bogate, osamljene i one koji su puni života. Neka svaka duša bude ljubljena i neka svaka pripadne Isusu i da svi budemo promijenjeni nevjerojatnom milošću našega Spasitelja.
Druga vrsta pitanja dolazila je od ljudi koji su mu donosili probleme života: "Hoćeš li izliječiti moju bolesnu kćer? Hoćeš li osloboditi mojeg sina kojega demoni bacaju u vatru? Hoćeš li iscijeliti moje krvarenje koje me muči čitav život? Isuse, hoćeš li mi pomoći?"
Vidite li razliku između ove dvije vrste pitanja? Obje vrste traže odgovor o naravi Božjoj. Prva pita: "Zaslužuju li grešnici ljubav Božju?" dok druga pita: "Želi li mi Bog pomoći?"
Isus je na obje vrste pitanja odgovorio svojim djelima. Prvo, promijenio je izopćenike, dovodeći ih iz najudaljenijih margina društva do samog središta ljubavi Božje. Rekao im je: "Sad ste na središnjoj pozornici. Nalazite se u samom srcu kraljevstva moga Oca." Drugo, Krist je otkrio da optužitelji nisu bili u središtu kraljevstva Božjeg. Rekao im je vrlo jasno: "Vi nemate dijela u kraljevstvu mog Oca."
Želite li neku važnu, značajnu ulogu u Božjem kraljevstvu? Onda budite voljni odbaciti svoje kamenje i podići križ njegove milosti. Svaki put kad radite kao Isus, šireći milost onima marginaliziranima od grijeha, sudjelujete u velikoj promjeni. Vi ćete biti promijenjeni svojim djelima, optuženi će biti promijenjeni i oni koji optužuju bit će promijenjeni. U isto vrijeme, pasivni vjernici bit će probuđeni očitovanjem Božje milosti.
O, da svi postanemo njegova vojska milosti – privlačeći u njegovo kraljevstvo i ovisnike i one koji žive čisto, ožalošćene i bezbrižne, siromašne i bogate, osamljene i one koji su puni života. Neka svaka duša bude ljubljena i neka svaka pripadne Isusu i da svi budemo promijenjeni nevjerojatnom milošću našega Spasitelja.
subota, rujna 12, 2015
UČITI MOLITI by Jim Cymbala
Molitva se zapravo ne može naučiti principima i seminarima. Ona se
mora roditi iz ozračja svjesne potrebe. Ako kažem: "Moram moliti", ubrzo
će mi ponestati motivacije i odustat ću. Tijelo je presnažno. Moram
biti natjeran na molitvu.
Previše kršćana živi u stanju nevjere. "Nadam se da će se moje dijete jednoga dana pojaviti." Neki roditelji zapravo su digli ruke: "Pretpostavljam da se ništa ne može učiniti. Ispostavilo se da Bobby nije dobar. Mi smo pokušali; posvetili smo ga Gospodinu kad je bio dijete. Možda jednoga dana."
Što više molimo, više osjećamo potrebu za molitvom. A što više osjećamo potrebu za molitvom, više želimo moliti.
Molitva je izvor kršćanskog života, uže za spašavanje kršćanina. Inače bi to bilo kao da držite dijete u rukama, i to lijepo odjeveno, ali ono ne diše! Nebitna je čipkasta haljinica; stabilizirajte djetetove vitalne znakove. Nema nikakve koristi govoriti nekome u komatoznom stanju. Zbog toga veliki naglasak na učenje u današnjim crkvama proizvodi takve ograničene rezultate. Učenje je dobro jedino tamo gdje se život može usmjeravati. Ako su slušatelji u duhovnoj komi, ono što im kažemo može biti dobro i pravovjerno, ali nažalost, duhovni se život ne može naučiti.
Pastorima i crkvama trebalo bi postati dovoljno neudobno da kažu: "Ako nemamo molitveni život, nismo novozavjetni kršćani." To uvjerenje malo nas posrami, ali kako će inače doći do proboja kod Boga?
Ako doista razmišljamo što Djela 2,42 kažu – "Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenu kruha i u molitvama" – možemo vidjeti da je molitva gotovo dokaz normalnosti crkve. Prizivanje na ime Gospodnje četvrti je veliki znak na tom popisu. Ako se u mojoj ili vašoj crkvi ne moli, ne bismo se smjeli hvalisati našim pravovjerjem ili brojkama posjećenosti naših nedjeljnih jutarnjih službi.
Zapravo, Carol i ja rekli smo jedan drugome ne samo jednom da ako se duh slomljenosti i prizivanja na Boga ikada smanji u Brooklyn Tabernacleu, znat ćemo da smo u problemu, makar bilo nazočno i 10 tisuća ljudi.
__________
Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Kao čovjek rođen u Brooklynu, dugo je prijatelj s Davidom i Garyjem Wilkersonom i čest govornik na konferencijama širom svijeta za pastore i vođe, sponzoriranima od World Challengea.
Previše kršćana živi u stanju nevjere. "Nadam se da će se moje dijete jednoga dana pojaviti." Neki roditelji zapravo su digli ruke: "Pretpostavljam da se ništa ne može učiniti. Ispostavilo se da Bobby nije dobar. Mi smo pokušali; posvetili smo ga Gospodinu kad je bio dijete. Možda jednoga dana."
Što više molimo, više osjećamo potrebu za molitvom. A što više osjećamo potrebu za molitvom, više želimo moliti.
Molitva je izvor kršćanskog života, uže za spašavanje kršćanina. Inače bi to bilo kao da držite dijete u rukama, i to lijepo odjeveno, ali ono ne diše! Nebitna je čipkasta haljinica; stabilizirajte djetetove vitalne znakove. Nema nikakve koristi govoriti nekome u komatoznom stanju. Zbog toga veliki naglasak na učenje u današnjim crkvama proizvodi takve ograničene rezultate. Učenje je dobro jedino tamo gdje se život može usmjeravati. Ako su slušatelji u duhovnoj komi, ono što im kažemo može biti dobro i pravovjerno, ali nažalost, duhovni se život ne može naučiti.
Pastorima i crkvama trebalo bi postati dovoljno neudobno da kažu: "Ako nemamo molitveni život, nismo novozavjetni kršćani." To uvjerenje malo nas posrami, ali kako će inače doći do proboja kod Boga?
Ako doista razmišljamo što Djela 2,42 kažu – "Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenu kruha i u molitvama" – možemo vidjeti da je molitva gotovo dokaz normalnosti crkve. Prizivanje na ime Gospodnje četvrti je veliki znak na tom popisu. Ako se u mojoj ili vašoj crkvi ne moli, ne bismo se smjeli hvalisati našim pravovjerjem ili brojkama posjećenosti naših nedjeljnih jutarnjih službi.
Zapravo, Carol i ja rekli smo jedan drugome ne samo jednom da ako se duh slomljenosti i prizivanja na Boga ikada smanji u Brooklyn Tabernacleu, znat ćemo da smo u problemu, makar bilo nazočno i 10 tisuća ljudi.
__________
Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Kao čovjek rođen u Brooklynu, dugo je prijatelj s Davidom i Garyjem Wilkersonom i čest govornik na konferencijama širom svijeta za pastore i vođe, sponzoriranima od World Challengea.
petak, rujna 11, 2015
ON BUDI MOJE UHO
Nisam shvatio koliko sam kriv zbog grijeha nečistih ušiju dok nisam bio na jednom propovjedničkom putovanju na Britanskom otočju. Moga sina Garyja i mene vozio je na mjesto propovijedanja jedan pastor koji nas je ljubazno pitao kako napreduju naši sastanci. Kad sam htio odgovoriti, prekinuo me i govorio o svom vlastitom propovijedanju. To se dogodilo nekoliko puta i svaki put me preduhitrio pričama kako on ima veći broj posjetitelja i da je posjetio više zemalja od mene.
Na kraju sam odlučio šutjeti i prepustiti njemu da govori. U jednoj točki, pogledao sam Garyja i zakolutao očima, misleći: "Kakav hvalisavac! Ovaj propovjednik govori bez prestanka."
A onda sam osjetio dodir Duh Svetog koji mi je šapnuo: "Davide, razmisli zašto si se uzrujao. Zato što te ovaj čovjek ne sluša. Ti si htio govoriti, a sad kad moraš slušati njegove priče, želiš se pohvaliti svojom vlastitom službom. Možda si prestao govoriti, ali u svom srcu imaš hvalisav duh."
I što još, uprljao sam svoja usta. Morate znati da nisam ništa strašno izgovorio o tom čovjeku. Zapravo, nisam rekao nijedne riječi o njemu. Međutim, pukim kolutanjem očima, klevetao sam ga mom sinu.
Mogu govoriti o svetosti, mogu iznijeti grijehe društva, mogu propovijedati na temu pobjede Novoga saveza. Ali ako dopustim svojim ušima da se uprljaju – ako isključim drugu osobu usredotočujući se na vlastite interese, ako je ne mogu slušati s poštovanjem – onda se život Kristov ne produljuje u meni. Više ne vodim život koji ugađa mom Gospodinu i ne donosim plod njegove muke.
"Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospod Jahve uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah" (Iz 50,4-5).
"Uši si mi otvorio" (Ps 40,7).
Na kraju sam odlučio šutjeti i prepustiti njemu da govori. U jednoj točki, pogledao sam Garyja i zakolutao očima, misleći: "Kakav hvalisavac! Ovaj propovjednik govori bez prestanka."
A onda sam osjetio dodir Duh Svetog koji mi je šapnuo: "Davide, razmisli zašto si se uzrujao. Zato što te ovaj čovjek ne sluša. Ti si htio govoriti, a sad kad moraš slušati njegove priče, želiš se pohvaliti svojom vlastitom službom. Možda si prestao govoriti, ali u svom srcu imaš hvalisav duh."
I što još, uprljao sam svoja usta. Morate znati da nisam ništa strašno izgovorio o tom čovjeku. Zapravo, nisam rekao nijedne riječi o njemu. Međutim, pukim kolutanjem očima, klevetao sam ga mom sinu.
Mogu govoriti o svetosti, mogu iznijeti grijehe društva, mogu propovijedati na temu pobjede Novoga saveza. Ali ako dopustim svojim ušima da se uprljaju – ako isključim drugu osobu usredotočujući se na vlastite interese, ako je ne mogu slušati s poštovanjem – onda se život Kristov ne produljuje u meni. Više ne vodim život koji ugađa mom Gospodinu i ne donosim plod njegove muke.
"Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospod Jahve uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah" (Iz 50,4-5).
"Uši si mi otvorio" (Ps 40,7).
četvrtak, rujna 10, 2015
UPRLJANE UŠI
"Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospod Jahve uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah" (Iz 50,4-5).
Pogledajte ovaj posljednji redak! Svakoga jutra Isusa je budio Duh Sveti. I Duh je podesio njegovo uho da čuje Riječ svoga Oca. Kad Krist svjedoči: "Ne protivih se niti uzmicah", on govori: "Kad sam bio na zemlji, bio sam učen što trebam reći, činiti, slušati. I nikada se nisam od toga okrenuo."
Ljubljeni, meni je svakoga dana potreban takav duhovni poziv na buđenje. Moram imati podsjetnik od Duha Svetog: "Davide, zatvori uši za ogovaranje, klevetanje i prljavštinu. Čuvaj se da se ne uprljaš."
Vlastiti Isusovi učenici imali su uprljane uši. Jednom prilikom im je rekao: "Vi dobro zapamtite ove riječi: Sin Čovječji bit će predan u ruke ljudima" (Lk 9,44). Drugim riječima, rekao je: "Dobro obratite pozornost jer ću vam dati jedno važno otkrivenje. Razapet će me. Neka to sad duboko potone u vaše uši. To je nešto što morate znati."
Kako su oni reagirali na to? Pismo kaže: "Ali oni nisu razumjeli toga govora" (Lk 9,45). Zašto nisu mogli čuti što im je govorio njihov Učitelj? Jer su im uši bile onečišćene vlastitim interesima. Odmah zatim čitamo: "U njima se porodi misao: tko bi od njih bio najveći" (Lk 9,46).
Tu je pozitivan dokaz da uprljane uši ne mogu primiti dublje otkrivenje Riječi Božje. Ovi ljudi nisu mogli čuti Isusov glas, čak i dok je stajao pred njima u tijelu, otvoreno im govoreći. Umjesto toga, Pismo kaže: "Za njih bijaše tajan (taj govor), tako da ga nisu mogli shvatiti" (Lk 9,45). Moram se pitati bi li iskustvo učenika kod raspeća bilo drukčije da su bili u stanju čuti Isusa?
Doista, tko god je ispunjen svojim vlastitim interesima ne može vidjeti činjenicu o sebi. A ako je vidi, ne priznaje je. Zbog toga učenici nisu mogli čuti što im je Isus govorio. Bili su tako usredotočeni na sebe, tako skloni hvalisanju o sebi, da nisu mogli čuti Kristov glas.
Pogledajte ovaj posljednji redak! Svakoga jutra Isusa je budio Duh Sveti. I Duh je podesio njegovo uho da čuje Riječ svoga Oca. Kad Krist svjedoči: "Ne protivih se niti uzmicah", on govori: "Kad sam bio na zemlji, bio sam učen što trebam reći, činiti, slušati. I nikada se nisam od toga okrenuo."
Ljubljeni, meni je svakoga dana potreban takav duhovni poziv na buđenje. Moram imati podsjetnik od Duha Svetog: "Davide, zatvori uši za ogovaranje, klevetanje i prljavštinu. Čuvaj se da se ne uprljaš."
Vlastiti Isusovi učenici imali su uprljane uši. Jednom prilikom im je rekao: "Vi dobro zapamtite ove riječi: Sin Čovječji bit će predan u ruke ljudima" (Lk 9,44). Drugim riječima, rekao je: "Dobro obratite pozornost jer ću vam dati jedno važno otkrivenje. Razapet će me. Neka to sad duboko potone u vaše uši. To je nešto što morate znati."
Kako su oni reagirali na to? Pismo kaže: "Ali oni nisu razumjeli toga govora" (Lk 9,45). Zašto nisu mogli čuti što im je govorio njihov Učitelj? Jer su im uši bile onečišćene vlastitim interesima. Odmah zatim čitamo: "U njima se porodi misao: tko bi od njih bio najveći" (Lk 9,46).
Tu je pozitivan dokaz da uprljane uši ne mogu primiti dublje otkrivenje Riječi Božje. Ovi ljudi nisu mogli čuti Isusov glas, čak i dok je stajao pred njima u tijelu, otvoreno im govoreći. Umjesto toga, Pismo kaže: "Za njih bijaše tajan (taj govor), tako da ga nisu mogli shvatiti" (Lk 9,45). Moram se pitati bi li iskustvo učenika kod raspeća bilo drukčije da su bili u stanju čuti Isusa?
Doista, tko god je ispunjen svojim vlastitim interesima ne može vidjeti činjenicu o sebi. A ako je vidi, ne priznaje je. Zbog toga učenici nisu mogli čuti što im je Isus govorio. Bili su tako usredotočeni na sebe, tako skloni hvalisanju o sebi, da nisu mogli čuti Kristov glas.
srijeda, rujna 09, 2015
ISPRAZNE RIJEČI
Psalam 50 iznosi grijeh upotrebe nečistih usta i njegovih posljedica. Mnogi u domu Božjem uzimaju njegovu Riječ u vezi s tim olako.
"Svoja si usta predao pakosti, a jezik ti plete prijevare. U društvu na brata govoriš i kaljaš sina matere svoje … Zar misliš da sam ja tebi sličan? Pokarat ću te i stavit ću ti sve to pred oči … Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje" (Ps 50,19-23).
Dakle, zašto se ne bojimo i zašto ne osjećamo strahopoštovanje prema Riječi Božjoj u vezi s ovom stvari? Zašto nastavljamo bezbrižno koristiti riječi s nekontroliranim jezikom? Ovaj psalam nam govori zašto: "… misliš da sam ja tebi sličan?"
Jednostavno rečeno, mi Boga shvaćamo kao da je poput nas. Iskrivljujemo njegovu Riječ kako bi pokazali našu vlastitu sklonost da sudimo nečiju vanjštinu. I zanemarujemo da Bog gleda na skrivene, dublje stvari nečijeg srca.
Gospodin nam govori ovdje u Psalmu 50: "Ukorit ću vas, jer želim da ovu stvar ispravite. Morate vidjeti svoje onečišćenje kao što ga ja vidim: kao pokvareno i zlo; ono je ozbiljna opasnost za vašu dušu.
Kao propovjednik Gospodnji, želim da iz mog propovijedanja teče Kristov život. A kao muž, otac i djed, želim da on slobodno teče iz mene i mojoj obitelji. Zbog toga, izvor rijeke Kristova života u meni ne može biti zagađen. U izvorištu ne mogu dopustiti nikakav otrov niti ikakvu prepreku koja bi sprečavala slobodan protok u meni.
Ali to s moje strane mora biti svjesna odluka. Ja moram neprestano vapiti Duhu Svetom: "Gospodine, osvjedoči me svaki put kad se uprljam." David je donio tu vrstu odluke. Zapisao je: "Odlučio sam: neće prestupiti usta moja" (Ps 17,3). "Na usta mi, Jahve, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih" (Ps 141,3).
Možda se pitate: "Je li doista moguće imati nadzor nad jezikom, odlučiti ne sagriješiti svojim ustima?" David odgovara ovim svjedočanstvom: "Odlučio sam: 'Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik" (Ps 39,2). U biti, on govori: "Svaki put kad zajašem konja, moram u njegova usta staviti uzde. A kao što to pouzdano činim sa svojim konjem, tako moram i sa svojim jezikom."
"Svoja si usta predao pakosti, a jezik ti plete prijevare. U društvu na brata govoriš i kaljaš sina matere svoje … Zar misliš da sam ja tebi sličan? Pokarat ću te i stavit ću ti sve to pred oči … Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje" (Ps 50,19-23).
Dakle, zašto se ne bojimo i zašto ne osjećamo strahopoštovanje prema Riječi Božjoj u vezi s ovom stvari? Zašto nastavljamo bezbrižno koristiti riječi s nekontroliranim jezikom? Ovaj psalam nam govori zašto: "… misliš da sam ja tebi sličan?"
Jednostavno rečeno, mi Boga shvaćamo kao da je poput nas. Iskrivljujemo njegovu Riječ kako bi pokazali našu vlastitu sklonost da sudimo nečiju vanjštinu. I zanemarujemo da Bog gleda na skrivene, dublje stvari nečijeg srca.
Gospodin nam govori ovdje u Psalmu 50: "Ukorit ću vas, jer želim da ovu stvar ispravite. Morate vidjeti svoje onečišćenje kao što ga ja vidim: kao pokvareno i zlo; ono je ozbiljna opasnost za vašu dušu.
Kao propovjednik Gospodnji, želim da iz mog propovijedanja teče Kristov život. A kao muž, otac i djed, želim da on slobodno teče iz mene i mojoj obitelji. Zbog toga, izvor rijeke Kristova života u meni ne može biti zagađen. U izvorištu ne mogu dopustiti nikakav otrov niti ikakvu prepreku koja bi sprečavala slobodan protok u meni.
Ali to s moje strane mora biti svjesna odluka. Ja moram neprestano vapiti Duhu Svetom: "Gospodine, osvjedoči me svaki put kad se uprljam." David je donio tu vrstu odluke. Zapisao je: "Odlučio sam: neće prestupiti usta moja" (Ps 17,3). "Na usta mi, Jahve, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih" (Ps 141,3).
Možda se pitate: "Je li doista moguće imati nadzor nad jezikom, odlučiti ne sagriješiti svojim ustima?" David odgovara ovim svjedočanstvom: "Odlučio sam: 'Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik" (Ps 39,2). U biti, on govori: "Svaki put kad zajašem konja, moram u njegova usta staviti uzde. A kao što to pouzdano činim sa svojim konjem, tako moram i sa svojim jezikom."
utorak, rujna 08, 2015
OTIMAČINA NAJGORE VRSTE
Jakov upozorava crkvu: "Jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu i, zapaljen od pakla, zapaljuje sav naš život" (Jak 3,6).
Slično upozorenje čitamo u Izaiji: "Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: 'Evo me!' Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu" (Iz 58,9). Ova Hebrejska riječ za bezbožnost zapravo govori o nepristojnosti, nepoštovanju i neučtivosti.
Izaija daje zapanjujuću izjavu. Razlog zašto molimo, postimo i proučavamo Riječ Božju je da nas se čuje u nebu. Ali Gospodin tome dodaje veliki "ako". On izjavljuje: "Ako želite da vas čujem gore, onda morate pogledati u stvari svoga srca. Da, uslišit ću vas – ako prestanete upirati prst u druge, ako prestanete govoriti o njima s nepoštovanjem."
Velik je grijeh u očima Božjim ako govorimo na način da kaljamo nečiju reputaciju. Kao što čitamo u Izrekama: "Dobro je ime bolje od velika bogatstva, i bolja je naklonost od srebra i zlata" (Izr 22,1). Dobra reputacija je blago koje se pažljivo stvara s vremenom. A ja mogu jednom klevetničkom riječi iz mojih usta brzo uništiti nečije blago.
Mi se nikako ne bi usudili oteti nečiji zlatni sat ili bankovni račun. No Bog jasno izjavljuje da je klevetanje nečijeg imena otimačina najgore vrste. To možemo činiti na najistančanije načine: upirući optužujući prst, ispitujući nečiji karakter, prenoseći poslastice ogovaranja. Doista, tri najpogubnije riječi koje možemo izgovoriti su: "Jesi li čuo?" Sam nagovještaj tog pitanja otima nekome vrijednost. A ono prlja i naša vlastita usta.
Slično upozorenje čitamo u Izaiji: "Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: 'Evo me!' Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu" (Iz 58,9). Ova Hebrejska riječ za bezbožnost zapravo govori o nepristojnosti, nepoštovanju i neučtivosti.
Izaija daje zapanjujuću izjavu. Razlog zašto molimo, postimo i proučavamo Riječ Božju je da nas se čuje u nebu. Ali Gospodin tome dodaje veliki "ako". On izjavljuje: "Ako želite da vas čujem gore, onda morate pogledati u stvari svoga srca. Da, uslišit ću vas – ako prestanete upirati prst u druge, ako prestanete govoriti o njima s nepoštovanjem."
Velik je grijeh u očima Božjim ako govorimo na način da kaljamo nečiju reputaciju. Kao što čitamo u Izrekama: "Dobro je ime bolje od velika bogatstva, i bolja je naklonost od srebra i zlata" (Izr 22,1). Dobra reputacija je blago koje se pažljivo stvara s vremenom. A ja mogu jednom klevetničkom riječi iz mojih usta brzo uništiti nečije blago.
Mi se nikako ne bi usudili oteti nečiji zlatni sat ili bankovni račun. No Bog jasno izjavljuje da je klevetanje nečijeg imena otimačina najgore vrste. To možemo činiti na najistančanije načine: upirući optužujući prst, ispitujući nečiji karakter, prenoseći poslastice ogovaranja. Doista, tri najpogubnije riječi koje možemo izgovoriti su: "Jesi li čuo?" Sam nagovještaj tog pitanja otima nekome vrijednost. A ono prlja i naša vlastita usta.
ponedjeljak, rujna 07, 2015
PRIHVAĆENI by Gary Wilkerson
U ispričanoj priči o ženi uhvaćenoj u preljubu u Ivanu 8 Isus je optuženu pretvorio u prihvaćenu. Umjesto odbacivanja ove preljubnice čiji život je visio o niti, on ju je prihvatio. A to isto čini i za nas danas. On uzima sve koje je vlastiti grijeh odgurnuo na marginu i kaže: "Moji ste. Nalazite se ravno u središtu Očeve ljubavi."
Za tu preljubnicu ova Isusova gesta bila je presudna. Zašto? Jer je još uvijek morala živjeti u svojoj zajednici sa stvarnošću onoga što je učinila. Vidite, dok je istina da nema osude za one koji su u Kristu Isusu, još uvijek postoje posljedice grijeha stvarnog života. Pitajte bilo kojeg ovisnika koji je prošao kroz rehabilitacijski program. Tu su raskinute veze koje treba popraviti s obitelji, prijateljima, djecom, suradnicima. U slučaju preljubnika, može doći do neželjene trudnoće, uništene ljubavi sa supružnikom, nategnutih odnosa s djecom, izdaje povjerenja u zajednici; sve su to stvari za koje su možda potrebne godine da se poprave.
Zbog toga je tu vrlo stvarno milosrđe u dvije Isusove zasebne izjave onoj preljubnici. "Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više" (Iv 8,11). Ne bih bio iskren propovjednik Božji ako ne bih rekao da dok vas Isus ljubi, prihvaća i oprašta vam, tu je i vrlo stvarna nuspojava grijeha. Kao pastor vidim to sve vrijeme. Zbog toga Bog obraća toliku pozornost na naš grijeh iznad moralnih razloga kršenja zakona. Pavao je rekao: "Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela" (1 Kor 6,18). To je to više razlog da donesemo svaki grijeh Isusu. Jedino njegova snažna, spasonosna milost može potpuno iscijeli i obnoviti.
Postoji još jedna skupina promijenjena milošću Božjom: optužitelji. Bezosjećajan, optužujući plan farizeja sasuo im se u lice. Na kraju, grešna žena nije bila optužena nego spašena i iscijeljena. A kad se ta vrsta radikalne milosti očituje, zlo je prisiljeno povući se postiđeno. "A oni … počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju" (Iv 8,9).
Za tu preljubnicu ova Isusova gesta bila je presudna. Zašto? Jer je još uvijek morala živjeti u svojoj zajednici sa stvarnošću onoga što je učinila. Vidite, dok je istina da nema osude za one koji su u Kristu Isusu, još uvijek postoje posljedice grijeha stvarnog života. Pitajte bilo kojeg ovisnika koji je prošao kroz rehabilitacijski program. Tu su raskinute veze koje treba popraviti s obitelji, prijateljima, djecom, suradnicima. U slučaju preljubnika, može doći do neželjene trudnoće, uništene ljubavi sa supružnikom, nategnutih odnosa s djecom, izdaje povjerenja u zajednici; sve su to stvari za koje su možda potrebne godine da se poprave.
Zbog toga je tu vrlo stvarno milosrđe u dvije Isusove zasebne izjave onoj preljubnici. "Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više" (Iv 8,11). Ne bih bio iskren propovjednik Božji ako ne bih rekao da dok vas Isus ljubi, prihvaća i oprašta vam, tu je i vrlo stvarna nuspojava grijeha. Kao pastor vidim to sve vrijeme. Zbog toga Bog obraća toliku pozornost na naš grijeh iznad moralnih razloga kršenja zakona. Pavao je rekao: "Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela" (1 Kor 6,18). To je to više razlog da donesemo svaki grijeh Isusu. Jedino njegova snažna, spasonosna milost može potpuno iscijeli i obnoviti.
Postoji još jedna skupina promijenjena milošću Božjom: optužitelji. Bezosjećajan, optužujući plan farizeja sasuo im se u lice. Na kraju, grešna žena nije bila optužena nego spašena i iscijeljena. A kad se ta vrsta radikalne milosti očituje, zlo je prisiljeno povući se postiđeno. "A oni … počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju" (Iv 8,9).
subota, rujna 05, 2015
NOVA ZAPOVIJED by Carter Conlon
"Sinci, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kako već Židovima
rekoh, i vama sada kažem: Kamo ja idem, vi ne možete doći. Novu vam
zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas,
ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po
tom će svi upoznati da ste moji učenici" (Iv 13,33-35).
U ovom odlomku Pisma, Isus se obratio svojim učenicima malo prije odlaska na križ. Ovo je bio nevjerojatan prizor! Onaj koji je bio utjelovljenje Božje posebne ljubavi za čitavo čovječanstvo zapovjedio je svojim učenicima da ga slijede u dubinu te ljubavi za druge – posebno za one koji po vjeri pripadaju istoj obitelji. Dakako, to nije bila zapovijed isključivo za one nazočne s njim u ono vrijeme; Gospodin tu zapovijed daje i vama i meni danas.
Morate znati da ova vrsta ljubavi o kojoj Isus govori ne znači samo imati naklonost ili privlačnost jedan za drugoga. Ne, Gospodin poziva svoju Crkvu da bude izričaj ljubavi tako duboke i tako daleko izvan naše ljudske sposobnosti da će stajati kao neporecivo svjedočanstvo stvarnosti Božje. "Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava … sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje" (1 Kor 13,4-8).
Nakon što su primili ovu novu zapovijed, apostol Petar je pretpostavio da ima prirođenu sposobnost za ono na što ih je Isus pozvao. Pitao je Isusa: "'Gospodine, kamo ideš?' Isus mu odgovori: 'Kamo ja idem, ti me sad ne može slijediti, ali ćeš me poslije slijediti'" (Iv 13,36).
Drugim riječima, Isus je rekao: "Petre, sad nemaš snage ići kamo ja idem. Ne možeš ljubiti kao ja." I mi moramo prepoznati tu slabost u nama. Ja ne mogu ljubiti ljude kao što mi Isus zapovijeda, a ni vi. Jedino Bog ima tu vrstu dobrostive ljubavi koja nam je potrebna. Jedino kad Duh Sveti dođe na nas – kad Kristova pobjeda postane naša pobjeda i Božje srce naše – tek tada možemo ispuniti ovu novu zapovijed.
__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine. Kao snažan, suosjećajan vođa, čest je govornik na konferencijama za pastore i vođe koje održava World Challenge širom svijeta.
U ovom odlomku Pisma, Isus se obratio svojim učenicima malo prije odlaska na križ. Ovo je bio nevjerojatan prizor! Onaj koji je bio utjelovljenje Božje posebne ljubavi za čitavo čovječanstvo zapovjedio je svojim učenicima da ga slijede u dubinu te ljubavi za druge – posebno za one koji po vjeri pripadaju istoj obitelji. Dakako, to nije bila zapovijed isključivo za one nazočne s njim u ono vrijeme; Gospodin tu zapovijed daje i vama i meni danas.
Morate znati da ova vrsta ljubavi o kojoj Isus govori ne znači samo imati naklonost ili privlačnost jedan za drugoga. Ne, Gospodin poziva svoju Crkvu da bude izričaj ljubavi tako duboke i tako daleko izvan naše ljudske sposobnosti da će stajati kao neporecivo svjedočanstvo stvarnosti Božje. "Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava … sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje" (1 Kor 13,4-8).
Nakon što su primili ovu novu zapovijed, apostol Petar je pretpostavio da ima prirođenu sposobnost za ono na što ih je Isus pozvao. Pitao je Isusa: "'Gospodine, kamo ideš?' Isus mu odgovori: 'Kamo ja idem, ti me sad ne može slijediti, ali ćeš me poslije slijediti'" (Iv 13,36).
Drugim riječima, Isus je rekao: "Petre, sad nemaš snage ići kamo ja idem. Ne možeš ljubiti kao ja." I mi moramo prepoznati tu slabost u nama. Ja ne mogu ljubiti ljude kao što mi Isus zapovijeda, a ni vi. Jedino Bog ima tu vrstu dobrostive ljubavi koja nam je potrebna. Jedino kad Duh Sveti dođe na nas – kad Kristova pobjeda postane naša pobjeda i Božje srce naše – tek tada možemo ispuniti ovu novu zapovijed.
__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine. Kao snažan, suosjećajan vođa, čest je govornik na konferencijama za pastore i vođe koje održava World Challenge širom svijeta.
petak, rujna 04, 2015
MOLTIVA ZA LJUBLJENE
Nedavno je jedan mlad čovjek došao naprijed tijekom molitvenog sastanka u crkvi Times Square, drhteći i plačući. Rekao mi je da je iz države Washington i da je ranije te večeri slučajno ušao na bogoslužje. Izašao je i otišao na neki glazbeni koncert, ali je zatim ostavio taj događaj i vratio se u crkvu. Sad je htio molitvu te sam ga pitao: "Jesu li tvoji roditelji kršćani?" Odgovorio je: "Da, gospodine. Neprestano mole za mene."
Pitam vas, je li bilo "slučajno" što je ovaj mlad čovjek ušao u našu crkvu? Teško! Imao je svoj vlastiti susret s Kristom. Nitko ga nije gurao niti moljakao; neupitno je da ga je doveo Isus. Uvjeren sam da se to dogodilo zbog molitava njegovih brižnih roditelja.
U Marku 7,31-37 ispričana nam je priča o gluhom čovjeku koji je bio doveden Isusu. Isus ga je izveo iz gomile, "zatim je pogledao u nebo, uzdahnu te mu rekao: 'Effetha' – to jest: 'Otvori se!' Otvorile su mu se uši i razriješio mu se sapeti jezik, te je pravilno govorio" (Mk 7,34-35).
Za ovog čovjeka Isus je izvršio privatno čudo, a onda mu je progovorio kako bi mu dokazao da može čuti. Zamislite! Prvi glas koji je gluh čovjek čuo bio je Kristov! O, kako je taj čovjek morao govoriti kad mu se jezik razriješio! Iz njegovih usta izlijevale su se godine neiskazanih osjećaja jer sad je mogao iskazati svoj unutarnji vapaj koji prije nije imao glasa.
Zamišljam ga kako pada u Gospodnji zagrljaj plačući: "Isuse, ti si čuo glas mog vapaja" (vidi Ps 5,2). Pogledajte snagu i silu Psalma 5 ovom iscijeljenom čovjeku: "Bože moj, tebi ću se moliti! Izjutra ćeš, Gospode, glas moj čuti, izjutra ću tebi molitvu upraviti" (Ps 5,2-3). Ljubav koju je ovaj čovjek imao za Isusa bila je sad njegova vlastita – jer imao je osobni susret s njim.
Ljubljeni, kad molite za svoje ljubljene, imajte na umu da Isus uzdiše nad njima. On nije uzdahnuo samo nad jednim čovjekom u Dekapolisu. On je plakao i nad prigušenim unutarnjim vapajima vaše djece, vaših nespašenih ljubljenih, i mojih. Možda morate promijeniti način molitve nad njim. Molite da Duh Sveti pođe za njima, zove ih, vuče i raspiruje kako bi se probudili i dobili svježu želju za Isusom.
Pitam vas, je li bilo "slučajno" što je ovaj mlad čovjek ušao u našu crkvu? Teško! Imao je svoj vlastiti susret s Kristom. Nitko ga nije gurao niti moljakao; neupitno je da ga je doveo Isus. Uvjeren sam da se to dogodilo zbog molitava njegovih brižnih roditelja.
U Marku 7,31-37 ispričana nam je priča o gluhom čovjeku koji je bio doveden Isusu. Isus ga je izveo iz gomile, "zatim je pogledao u nebo, uzdahnu te mu rekao: 'Effetha' – to jest: 'Otvori se!' Otvorile su mu se uši i razriješio mu se sapeti jezik, te je pravilno govorio" (Mk 7,34-35).
Za ovog čovjeka Isus je izvršio privatno čudo, a onda mu je progovorio kako bi mu dokazao da može čuti. Zamislite! Prvi glas koji je gluh čovjek čuo bio je Kristov! O, kako je taj čovjek morao govoriti kad mu se jezik razriješio! Iz njegovih usta izlijevale su se godine neiskazanih osjećaja jer sad je mogao iskazati svoj unutarnji vapaj koji prije nije imao glasa.
Zamišljam ga kako pada u Gospodnji zagrljaj plačući: "Isuse, ti si čuo glas mog vapaja" (vidi Ps 5,2). Pogledajte snagu i silu Psalma 5 ovom iscijeljenom čovjeku: "Bože moj, tebi ću se moliti! Izjutra ćeš, Gospode, glas moj čuti, izjutra ću tebi molitvu upraviti" (Ps 5,2-3). Ljubav koju je ovaj čovjek imao za Isusa bila je sad njegova vlastita – jer imao je osobni susret s njim.
Ljubljeni, kad molite za svoje ljubljene, imajte na umu da Isus uzdiše nad njima. On nije uzdahnuo samo nad jednim čovjekom u Dekapolisu. On je plakao i nad prigušenim unutarnjim vapajima vaše djece, vaših nespašenih ljubljenih, i mojih. Možda morate promijeniti način molitve nad njim. Molite da Duh Sveti pođe za njima, zove ih, vuče i raspiruje kako bi se probudili i dobili svježu želju za Isusom.
četvrtak, rujna 03, 2015
MALO KVASCA
Pavao je pitao galaćansku crkvu: "Dobro ste trčali. Tko vam zapriječi da se i dalje ne pokoravate istini? Takav poticaj ne dolazi od onoga koji vas pozva. Malo kvasa ukvasi sve tijelo" (Gal 5,7-9).
Pavao ovdje govori o mentalnom stavu, doktrinarnom vjerovanju ili točki teologije. On pita: "Što je u vašem životu što vas sprečava da ne idete dalje u punini Kristovog blagoslova? Jednom ste tako dobro trčali. Znam da ste molitveni ljudi i da se marljivo trudite kao biste činili dobra djela, ali nešto nije u redu. Više ne vidim da rastete. Umjesto toga, vratili ste se na pouzdanje u svoje tijelo. Ne osjećam Kristov miomiris koji ste jednom imali. Vaša sigurnost, jasnoća i pronicljivost su nestali. Nešto vas priječi.
Što vas je moglo natjerati da se smirite u tom stanju? Što god da je, kažem vam, to nije od Boga. Zapravo, osjećam u vama kvasac, neku vrstu kompromisa. Nešto vam zaklanja pogled, nešto na čemu visite. I to uzrokuje da Gospodin nije zadovoljan s vama. Kažite mi, što je to?"
Znam danas tolike kršćane koje je jednom Bog silno upotrebljavao. Bili su to pobožni sveti, molitveni ljudi koji su vjerovali. Ali onda im se nešto dogodilo što je nekako stvorilo prepreku da više nisu doživljavali puninu Kristova blagoslova.
To uključuje i mnoge službe koje znam. Ti ljudi vidjeli su u svom životu s Gospodinom pobjedu za pobjedom. Ali nešto se uvuklo u njihove živote, neki kompromis, i s vremenom su se s njim pomirili. Često je taj kvasac prepreke neki lakozavodljiv grijeh.
Svim takvim ljudima Pavao kaže: "Što se dogodilo? Što sprečava dotok Kristova blagoslova u vaš život? Kakav se kvasac uvukao?"
Pavao je završio ovaj odlomak upozoravajući Galaćane: "Malo kvasca ukvasi sve tijesto" (Gal 5,9).
Pavao ovdje govori o mentalnom stavu, doktrinarnom vjerovanju ili točki teologije. On pita: "Što je u vašem životu što vas sprečava da ne idete dalje u punini Kristovog blagoslova? Jednom ste tako dobro trčali. Znam da ste molitveni ljudi i da se marljivo trudite kao biste činili dobra djela, ali nešto nije u redu. Više ne vidim da rastete. Umjesto toga, vratili ste se na pouzdanje u svoje tijelo. Ne osjećam Kristov miomiris koji ste jednom imali. Vaša sigurnost, jasnoća i pronicljivost su nestali. Nešto vas priječi.
Što vas je moglo natjerati da se smirite u tom stanju? Što god da je, kažem vam, to nije od Boga. Zapravo, osjećam u vama kvasac, neku vrstu kompromisa. Nešto vam zaklanja pogled, nešto na čemu visite. I to uzrokuje da Gospodin nije zadovoljan s vama. Kažite mi, što je to?"
Znam danas tolike kršćane koje je jednom Bog silno upotrebljavao. Bili su to pobožni sveti, molitveni ljudi koji su vjerovali. Ali onda im se nešto dogodilo što je nekako stvorilo prepreku da više nisu doživljavali puninu Kristova blagoslova.
To uključuje i mnoge službe koje znam. Ti ljudi vidjeli su u svom životu s Gospodinom pobjedu za pobjedom. Ali nešto se uvuklo u njihove živote, neki kompromis, i s vremenom su se s njim pomirili. Često je taj kvasac prepreke neki lakozavodljiv grijeh.
Svim takvim ljudima Pavao kaže: "Što se dogodilo? Što sprečava dotok Kristova blagoslova u vaš život? Kakav se kvasac uvukao?"
Pavao je završio ovaj odlomak upozoravajući Galaćane: "Malo kvasca ukvasi sve tijesto" (Gal 5,9).
srijeda, rujna 02, 2015
SVETO POUZDANJE
Pavao je s pouzdanjem mogao reći crkvi u Rimu: "A znam da ću, kad dođem k vama, doći u punini blagoslova evanđelja Kristova" (Rim 15,29). U svom hodu s Kristom imao je sveto pouzdanje. Tvrdio je: "Zato se i sam trudim da uvijek imam čistu savjest i pred Bogom i pred ljudima" (Dj 24,16).
U biti je rekao: "Moj je život otvorena knjiga pred Gospodinom. Nemam skriven grijeh u svom srcu i On se sa mnom ne parbi. Njegov blagoslov za mene je neprestani dotok otkrivenja, tako da kad vam propovijedam, ne čujete riječi ljudi. Ne iznosim mrtvu propovijed punu mudre teologije. Ono što čujete same su riječi srca Božjeg vama."
Vidite, punina Kristova blagoslova ima malo veze s materijalnim dobrima. Svakako, dobro zdravlje i zemaljska sredstva moraju biti vidljivi kao blagoslovi iz Božje milostive ruke. Ali Pavao ovdje govori o mnogo većem blagoslovu. Grčka riječ koju on upotrebljava za blagoslov znači "Božja pohvala".
Ukratko, Kristov blagoslov znači imati život koji ugađa Gospodinu. To je unutarnja spoznaja od Duha Svetog da Bog, dok gleda vaš život, kaže: "Zadovoljan sam s tobom, sine moj, kćeri moja. Između nas ne postoji ništa što si spriječilo našu vezu i odnos."
Pisac Hebrejima ukratko iznosi puninu Kristova blagoslova ovako: "A Bog, izvor mira, koji izvede od mrtvih našega Gospodina Isusa, velikog pastira ovaca zbog krvi vječnoga Saveza, neka vas osposobi za svaku vrstu dobra djela, da mognete izvršiti njegovu volju! Neka ostvari u nama ono što je pred njim ugodno po Isusu Kristu, komu slava u vijeke vjekova" (Heb 13,20-21).
Volim biti oko ljudi koji imaju tu vrstu Kristova života. Oni oko sebe šire miris boravka kod Isusa. Poput Pavla, ti sveti imaju božansko nezadovoljstvo s ovim životom; čežnju da budu u Kristovoj nazočnosti; glad da postignu sve više prisnosti s njim. Oni mnogo govore o Isusu i isijavaju njegovu ljubav i svetost.
U biti je rekao: "Moj je život otvorena knjiga pred Gospodinom. Nemam skriven grijeh u svom srcu i On se sa mnom ne parbi. Njegov blagoslov za mene je neprestani dotok otkrivenja, tako da kad vam propovijedam, ne čujete riječi ljudi. Ne iznosim mrtvu propovijed punu mudre teologije. Ono što čujete same su riječi srca Božjeg vama."
Vidite, punina Kristova blagoslova ima malo veze s materijalnim dobrima. Svakako, dobro zdravlje i zemaljska sredstva moraju biti vidljivi kao blagoslovi iz Božje milostive ruke. Ali Pavao ovdje govori o mnogo većem blagoslovu. Grčka riječ koju on upotrebljava za blagoslov znači "Božja pohvala".
Ukratko, Kristov blagoslov znači imati život koji ugađa Gospodinu. To je unutarnja spoznaja od Duha Svetog da Bog, dok gleda vaš život, kaže: "Zadovoljan sam s tobom, sine moj, kćeri moja. Između nas ne postoji ništa što si spriječilo našu vezu i odnos."
Pisac Hebrejima ukratko iznosi puninu Kristova blagoslova ovako: "A Bog, izvor mira, koji izvede od mrtvih našega Gospodina Isusa, velikog pastira ovaca zbog krvi vječnoga Saveza, neka vas osposobi za svaku vrstu dobra djela, da mognete izvršiti njegovu volju! Neka ostvari u nama ono što je pred njim ugodno po Isusu Kristu, komu slava u vijeke vjekova" (Heb 13,20-21).
Volim biti oko ljudi koji imaju tu vrstu Kristova života. Oni oko sebe šire miris boravka kod Isusa. Poput Pavla, ti sveti imaju božansko nezadovoljstvo s ovim životom; čežnju da budu u Kristovoj nazočnosti; glad da postignu sve više prisnosti s njim. Oni mnogo govore o Isusu i isijavaju njegovu ljubav i svetost.
utorak, rujna 01, 2015
ISPUNJEN PUNINOM BOŽJOM
"A znam da ću, kad dođem k vama, doći u punini blagoslova evanđelja Kristova" (Rim 15,29). Pavao je napisao ove riječi kršćanima u Rimu. Rekao im je: "Ne sumnjam, kad vas sretnem, bit će to u punoj mjeri Kristova blagoslova."
Apostolove riječi ovdje kazuju nešto što svaki vjernik mora znati. A to je da postoje različiti stupnjevi ili mjere Kristova blagoslova. Neki vjernici postižu punu mjeru tog blagoslova, što je i cilj. Svi bi mi morali doći u punu mjeru Gospodnjeg blagoslova. Međutim, neki kršćani ulaze samo u malu mjeru Kristova blagoslova.
U svome pismu Efežanima, Pavao svakoga potiče da ide za punom mjerom tog blagoslova: "A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar … dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove … i upoznamo ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budemo ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga" (Ef 4,7.13; 3,19).
Zapazite ovu riječ "punina" u ovim odlomcima. Grčka riječ koju Pavao ovdje upotrebljava znači "završiti zadatak ispunjenja do punine". To je zadatak koji nam je Bog dao: ići za puninom Kristova blagoslova u našem životu.
Pavao to objašnjava, pišući: "Jedan je Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje" (Ef 5-6). Ukratko, Bog Otac, Sin i Duh Sveti prebivaju u svoj njegovoj djeci. Isus je obećao: "Doći ćemo i nastaniti se u vama" (vidi Iv 14,23). Pavao objašnjava da svi imamo isti pristup Gospodinu. Zbog toga, svi imamo jednaku priliku postizati njegov uvijek sve veći blagoslov. Doista, naš život trebao bi se neprestano povećavati u onome što Pavao naziva "blagoslov Kristov".
Promotrite nevjerojatnu mjeru Kristova blagoslova u Pavlovu životu. Ovaj je čovjek primao otkrivanja osobno od Isusa. Svakako, Pavao je znao da nije postigao savršenstvo. Ali je isto tako, bez ikakve sumnje, znao da ne postoji ništa u njegovu životu što bi sprečavalo rijeku Kristova blagoslova.
Apostolove riječi ovdje kazuju nešto što svaki vjernik mora znati. A to je da postoje različiti stupnjevi ili mjere Kristova blagoslova. Neki vjernici postižu punu mjeru tog blagoslova, što je i cilj. Svi bi mi morali doći u punu mjeru Gospodnjeg blagoslova. Međutim, neki kršćani ulaze samo u malu mjeru Kristova blagoslova.
U svome pismu Efežanima, Pavao svakoga potiče da ide za punom mjerom tog blagoslova: "A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar … dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove … i upoznamo ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budemo ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga" (Ef 4,7.13; 3,19).
Zapazite ovu riječ "punina" u ovim odlomcima. Grčka riječ koju Pavao ovdje upotrebljava znači "završiti zadatak ispunjenja do punine". To je zadatak koji nam je Bog dao: ići za puninom Kristova blagoslova u našem životu.
Pavao to objašnjava, pišući: "Jedan je Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje" (Ef 5-6). Ukratko, Bog Otac, Sin i Duh Sveti prebivaju u svoj njegovoj djeci. Isus je obećao: "Doći ćemo i nastaniti se u vama" (vidi Iv 14,23). Pavao objašnjava da svi imamo isti pristup Gospodinu. Zbog toga, svi imamo jednaku priliku postizati njegov uvijek sve veći blagoslov. Doista, naš život trebao bi se neprestano povećavati u onome što Pavao naziva "blagoslov Kristov".
Promotrite nevjerojatnu mjeru Kristova blagoslova u Pavlovu životu. Ovaj je čovjek primao otkrivanja osobno od Isusa. Svakako, Pavao je znao da nije postigao savršenstvo. Ali je isto tako, bez ikakve sumnje, znao da ne postoji ništa u njegovu životu što bi sprečavalo rijeku Kristova blagoslova.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)