ponedjeljak, kolovoza 31, 2015

PROMATRAČI by Gary Wilkerson

Kao obitelj Božja, okupljamo se u crkvama kako bismo štovali, pjevali, slušali i davali. Ali ako nismo pažljivi, možemo završiti kao promatrači kad je u pitanju život kakav bi Isus htio da živimo. Često kad vidimo ljude u grijehu, umjesto da im pomognemo izaći iz njega, gajimo tajnu nadu da će biti uhvaćeni. I kad se to dogodi, osjećamo se opravdani, misleći: "Znao sam. Život ove osobe uvijek je izgledao pomalo čudno."

Zašto to činimo? To može biti jer osjećamo krivnju u vezi s našim vlastitim grijehom. Svi mi imamo nešto u našem životu u što bi drugi mogli baciti kamen. Istina je, farizeji koji su doveli Isusu onu ženu uhvaćenu u preljubu (vidi Iv 8,3-11) mogli su iz gomile izvući bilo koju i kamenovati je. Danas kroz društvene medije optuživanje ljudi čini upravo istu stvar.

Isusov način bio je drukčiji. "Uspravi se pa je upita: 'Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?' 'Nitko, Gospodine', odgovori ona. 'Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više'" (Iv 8,10-11).

Kao propovjednik evanđelja, volim ove dvije riječi: "Ni ja." Isus je nije osudio. To je za njega bila radikalna stvar. I još uvijek je danas kad govori svakome od nas koji se kajemo: "Niti ja te ne osuđujem." No Isus je postao još radikalniji kad je rekao vjerskim vođama: "Imao bih mnogo toga o vama govoriti i suditi, ali neću" (Iv 8,26 prema eng.). Opa! Ovo zvuči kao uvreda, ali u stvari Isus je imao čitav popis "prljavog rublja" za koje ih je mogao optužiti. Sličan popis ima i za naše živote danas. Ali umjesto osude, on kaže: "Niti te ja ne osuđujem."

Kakav nevjerojatan trenutak! To otkriva snažnu ljubav iza Božje milosti – da "dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas" (Rim 5,8).

petak, kolovoza 28, 2015

VAPAJ BEZ GLASA

Prije nego je Isus iscijelio gluhonijema čovjeka u Marku 7, čitamo: "On uzdahnu" (Mk 7,34). Riječ za uzdahnuti ovdje govori o glasnom stenjanju. Očito je Isus tako zaječao da je iz njegova srca izašlo stenjanje. Dakako, čovjek to nije mogao čuti, jer bio je gluh – ali što je to stenjanje značilo?

O tom prizoru pročitao sam mnoge komentare. No nijedan ne donosi svjedočanstvo o onome što ja vjerujem da mi Duh Božji govori. Ja sam uvjeren da je Isus pogledao u nebo i razgovarao s Ocem. Tiho je zaplakao u svojoj duši nad dvije stvari. Prvo, zaplakao je nad nečim što je samo on mogao vidjeti u tom čovjeku. I drugo, zaplakao je nad nečim što danas vidi zatvoreno u srcima tolikih ljudi, posebno mladih.

Što je Isus vidio tada i sada? Što je čuo u srcu onoga gluhog čovjeka i u srcima mnogih danas? Čuo je vapaj bez glasa. Čuo je vapaj srca, zatvoren, koji nije u stanju izraziti se. Sad je Krist sam zajecao vapajem koji se nije mogao čuti. Davao je glas vapajima svih koji ne mogu ispustiti vapaj.

Sjetite se mnogih noći koje je ovaj čovjek plakao dok nije zaspao, jer ga nitko nije razumio. Čak ni njegova majka ili otac nisu mogli shvatiti što govori. Koliko puta je pokušao objasniti kako se osjeća, ali sve što je izašlo bili su bolni, nezgrapni glasovi. Vjerojatno je mislio: "Kad bih samo mogao govoriti, samo jednom. Kad bi moj jezik bio razriješen jednu minutu, mogao bi nekome reći što se događa u mojoj duši. Vikao bih: 'Nisam glup. Nisam pod prokletstvom. Ne bježim od Boga. Samo sam zbunjen. Imam probleme, ali nitko ih ne može čuti.'"


Međutim, Isus je čuo misli srca ovoga bespomoćnog čovjeka. Razumio je svaki unutarnji uzdah koji se nije mogao izgovoriti. Biblija kaže da naš Gospodin suosjeća s našim slabostima. I on je osjećao bol stanja toga gluhonijemog čovjeka.

četvrtak, kolovoza 27, 2015

ZNAKOVNI JEZIK

Što je bila prva stvar koju je Isus učinio kad mu je bio doveden gluh čovjek? "On ga izvede između naroda nasamo" (Mk 7,33). Krist je odmah znao što je ovaj gluhi čovjek htio. On je žudio za vlastitim dodirom, vlastitim iskustvom. Nije se mogao pomiriti s nečim što su "oni" našli; to je trebala biti stvarnost samo za njega. Htio je da mu Isus otvori uši i razriješi jezik. A to se trebalo dogoditi između njih dvojice.

Ako godinama služite Bogu, dopustite da vas pitam nije li istina da možete pogledati unatrag i vidjeti trenutak kad ste imali nadnaravni susret s Isusom? On vas je dotakao i to ste znali. To iskustvo niste dobili od nekog drugoga; ono nije bilo ugrađeno u vas jer ste čuli nekoga kako o tome propovijeda; sami se iskusili Krista. Zbog toga ste sigurni u ono što s njim imate.

Isus je znao da je gluhonijemi trebao tu vrstu susreta i zbog toga mu je progovorio njegovim vlastiti jezikom: znakovnim jezikom. "On stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika" (Mk 7,33).

Možete li zamisliti što je prošlo kroz um gluhonijema čovjeka? Vjerojatno je pomislio: "Ne ispituje me niti me optužuje. On točno zna kroz što sam prošao. Zna da ga nisam odbacio. Zna da želim čuti njegov glas i izravno mu govoriti. On zna da ga moje srce želi slaviti. Ali ništa od toga ne mogu učiniti ako ne primim njegov čudotvoran dodir. On mora znati da je to ono što želim."

Naš Spasitelj pokazuje istu vrstu suosjećanja za naše nespašene ljubljene. On ni od koga neće raditi spektakl. Sjetite se kako je bio strpljiv i brižan sa Savlom iz Tarsa. Ovaj poznati čovjek išao je prema čudnovatom susretu s Isusom. Krist mu je mogao doći bilo kada; zapravo, mogao ga je zbaciti ispred onoga mnoštva dok je Stjepan bio kamenovan. Mogao je od Savlova obraćenja učiniti primjer. Ali nije (vidi Dj 9,1-19).

srijeda, kolovoza 26, 2015

NJEGOVA JEDINA NADA

Gluhonijemu čovjeku jedina je nada bila da dospije do Isusa (Mk 7,31-35). Morao je imati osobni susret s njim.

Moram vas podsjetiti da ovaj čovjek nije bio poput onih koje opisuje Pavao: "… škakljaju im uši, te će odvratiti uši od istine" (2 Tim 4,3-4). Niti je taj čovjek imao "duh obamrlosti … uši takve da ne čuje" (Rim 11,8). On nije bio poput onih opisanih u Djelima 28,27: "… postade tvrd na ušima, a oči zatvori, da očima jednoć ne vidi, ušima ne čuje." Niti je bio poput onih nazočnih kod Stjepanova kamenovanja, koji "začepiše uši" (Dj 7,57).

Činjenica je da je ovaj čovjek htio čuti. Očajnički je želio biti iscijeljen. Međutim, čitamo: "Donesu mu gluhonijema" (Mk 7,32). Ovaj čovjek nije došao k Isusu sam, morao je biti donijet. Sigurno je znao tko je Isus i da ima moć iscjeljenja. Štoviše, ovaj čovjek je znao kako razgovarati, ili kroz znakovni jezik ili pisanjem, i mogao je sam hodati okolo. Međutim, nikada nije nastojao doći k Isusu sam – "Oni" su ga morali donijeti.

Tko su bili "oni" u ovom retku? Mogu tek špekulirati da su bili njegova obitelj ili dragi prijatelji, ljudi koji su se dovoljno brinuli da ga dovedu Isusu. Vjerujem da ovaj prizor govori mnogo o situaciji s našim mladim ljudima danas. Oni neće doći k Isusu sami. Moraju ih dovesti k njemu roditelji, prijatelji, crkvena obitelj. Poput roditelja gluhog čovjeka, i mi moramo dovesti našu djecu i ljubljene Kristu. Kako? Kroz svakodnevnu molitvu vjere.


Samo je jedan lijek, samo jedna nada za našu djecu i ljubljene da čuju istinu i to je osobni susret sa samim Isusom. "Oni ga zamole da stavi na nj ruku" (Mk 7,32). Grčka riječ za zamoliti ovdje znači preklinjati, vruće moliti. Ovi roditelji vruće su molili Krista: "Molimo te, Gospodine, dotakni našega sina. Stavi svoju ruku na njega."

utorak, kolovoza 25, 2015

LEKCIJE ZA NAS

U Marku 7 nalazimo Isusa kako čini veliko čudo. Čitava ova dramatična scena dogodila se u samo pet redaka:

"Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Donesu mu gluhonijema te ga zamole da stavi na nj ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: 'Effetha' – to jest: 'Otvori se!' Otvore mu se uši i razriješi mu se sapet jezik te je pravilno govorio' (Mk 7,31-35).

Zamislite taj prizor! Kad je Isus stigao do obala Dekapolisa, naišao je na čovjeka koji je bio i gluh i nijem. Čovjek je mogao govoriti, ali govor mu je bio nerazumljiv. Krist je odveo čovjeka na stranu, dalje od mnoštva, i dok je stajao pred tim čovjekom, stavio je svoje prste u njegove uši. Zatim je svojom pljuvačkom dotakao njegov jezik, rekavši dvije riječi: "Otvori se!" I čovjek je odmah mogao čuti i jasno govoriti.

Uoči tog prizora, Isus je izbavio i demonom opsjednutu kćer jedne žene. Izgovorivši samo riječ, izbacio je zlog duha iz djevojčice. Zašto su ta dva čuda zapisana u Pismu? Jesu li uključena samo kao još dva prizora iz Gospodnjega života na zemlji?

Ogromna većina kršćana vjeruje da su takve priče sačuvate u Pismu jer nam mnogo otkrivaju. One su s namjerom kako bi nam pokazale Božju silu nad sotonom i bolešću. One su kao dokaz Kristova božanstva, kako bi potvrdile da je on bio Bog u tijelu. I one su kako bi ohrabrile našu vjeru i pokazale nam da naš Bog može činiti čuda.

Vjerujem da su te priče zabilježene iz svih tih razloga, pa i daleko više. Isus nam govori da je svaka riječ koju je izgovorio došla od Oca. On nije govorio i činio ništa sam od sebe, nego prema vodstvu svoga Oca. Štoviše, svaki događaj Kristova života sadrži lekciju za nas (vidi 1 Kor 10,11).

ponedjeljak, kolovoza 24, 2015

SVJETLO SVIJETA by Gary Wilkerson

Bilo je vrijeme Pashe i Isus je učio u hramu. Okupilo se veliko mnoštvo kako bi ga slušalo zbog njegove reputacije da govori duboke riječi ljubavi i čini snažna djela Božja. Ali nije prošlo mnogo vremena otkako se okupilo ovo mnoštvo, kad su se pojavile i vjerske vođe.

"Tada književnici i farizeji dovedoše neku ženu uhvaćenu u preljubu" (Iv 8,3). Ove vođe vidjele su Isusa kao prijetnju njihovu autoritetu. On je predstavljao nov fenomen čije učenje je otkrivalo njihove krute običaje kojim su opravdavali sami sebe. Sad su "pokušali staviti ga u nepriliku, kako bi ga mogli optužiti" (Iv 8,6). Pitali su ga bi li tu ženu prema Zakonu trebalo kamenovati.

Ovaj prizor odvijao se dramatično: "A Isus se sagnu i poče pisati prstom po tlu. A kako su ga i dalje ustrajno pitali, uspravi se te im reče: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!' Zatim se opet sagnu i nastaviti pisati po tlu. A oni, kad to čuše, počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: 'Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?' 'Nitko, Gospodine', odgovori ona. 'Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više'" (Iv 8,6-11).

Kakav snažan trenutak! Isus nije samo smirio vrlo nabijenu situaciju, nego je doslovce spasio jedan život. Svatko u tom prizoru bio je promijenjen onim što se dogodilo – ne samo optužena, nego i optužitelji pa čak i slušatelji.

Isus je iskoristio taj trenutak kako bi iznio jedno od svojih najpoznatijih učenja: "Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život" (Iv 8,12). Božje svjetlo je u tom trenutku promijenilo sve.

subota, kolovoza 22, 2015

KAMO IDEMO? by Claude Houde

Po vjeri je Abraham poslušao poziv Božji i pošao prema zemlji koju je trebao primiti kao obećanje i baštinu. Otišao je i hodao po vjeri, ne znajući kamo ide (vidi Post 12,1).

Možete li zamisliti razgovor koji se morao odvijati između Abrahama i njegove lijepe žene Sare, kad je ova divlja avantura započela? Abraham je bio uspješan, bogat i dobro prihvaćen u svojoj zajednici. On i Sara teško su radili i uživali u plodu svoga truda. Na kraju krajeva, to su i zaslužili, zar ne?

Dok je jedne večeri Sara gledala svoga muža, zamijetila je da je zamišljen i nekako emocionalan. Nije rekao ni riječi otkako je došao kući.

"O čemu se radi, dragi? Znaš da mi možeš sve reći", šapnula je.

Abraham se izbrbljao: "Mnoge sam mjesece bio u molitvi u vezi s ovim i imam duboko uvjerenje, dojam kojega se ne mogu otresti, da moramo otići, izaći iz očeve kuće i sve ostaviti što znamo. Osjećam da ako to učinimo i poslušamo Boga, bit ćemo blagoslovljeni."

Ako ste oženjeni, možete zamisliti ovaj prizor i gotovo čuti razgovor koji je slijedio. "Kako to misliš, otići? Ovdje smo sretni! I sigurni! Ovdje mi se sviđa! Znaš kao i ja za užasne stvari koji se događaju u poganskim gradovima oko nas!"

Abraham je odgovorio najbolje što je mogao: "Sara, Bog nas vodi. Znam to. Sagradio sam mu oltar i ozbiljan sam. Moramo ići!"

Dok je nastavljao ponavljati: "Moramo ići, moramo ići", iznenada je Sara pitala: "A kamo idemo?" Tišina. A onda je plaho odgovorio: "Pa, to je uzbudljiv dio! Bog mi to još nije rekao!"

Otac vjere je krenuo ne znajući kamo ide!

__________

Claude Houde, vodeći pastor Eglise Nouvelle Vie (crkve Novi život) u Montrealu, Kanada, čest je govornik na konferencijama za crkveno vodstvo Expect koje održava World Challenge širom svijeta. Pod njegovim vodstvom crkva Novi život narasla je sa šačice ljudi na više od 3500 ljudi u dijelu Kanade sa svega nekoliko uspješnih protestantskih crkava.

petak, kolovoza 21, 2015

BEZ OGRANIČENJA

Dragi moj prijatelju, Božje oproštenje nama granice. Isus je rekao svojim učenicima: "Ako (tvoj brat) i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam ti se puta obrati i rekne: 'Kajem se' – oprosti mu" (Lk 17,4).

Možete li to vjerovati? Sedam puta na dan ova osoba namjerno griješi pred samim mojim očima, a onda kaže: "Žao mi je" i ja mu moram oprostiti – iznova i iznova? Da, a koliko više naš nebeski Otac oprašta svojoj djeci koja mu dolaze u pokajanju! Ne pokušavajte to odgonetnuti! Ne pitajte kako ili zašto nam tako slobodno oprašta. Jednostavno to prihvatite!

Isus nije rekao: "Oprostite svome bratu jednom ili dvaput, a onda mu recite da ćete ga, ako to ikada ponovno učini, odrezati. Recite mu da ima problem s grijehom." Ne! Isus je pozvao na bezgranično opraštanje, bez zadrške!

U naravi Božjoj je oprostiti. David je rekao: "Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju" (Ps 86,5). Bog upravo sada čeka kako bi vaše biće preplavio radošću opraštanja. Trebate otvoriti sva vrata i prozore svoje duše i dopustiti njegovu Duhu da vas preplavi opraštanjem.

Govoreći kao kršćanin, Ivan piše: "On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta" (1 Iv 2,2).

Prema Ivanu, cilj svakog kršćanina je da "ne griješi". To znači da kršćanin nije nagnut prema grijehu, nego Bogu. Ali što se dogodi kad to Bogu-sklono dijete sagriješi?

"Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod oca: Isusa Krista, pravednika … Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti" (1 Iv 2,1 i 1,9).

Moj prijatelju, odloži svoju krivnju! Ni minute više ne moraš nositi taj teret. Otvori vrata i prozore svoga srca i dopusti da uđe Božja ljubav. On ti oprašta – iznova i iznova! On će ti dati snagu da prođeš kroz svoju bitku do pobjede. Ako tražiš – ako se kaješ – oprošteno ti je, dakle, prihvati to – sada!

četvrtak, kolovoza 20, 2015

NJEGOV SAVRŠEN PLAN

Jedan od biblijskih redaka koji najviše ohrabruju je 2 Korinćanima 4,7: "Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama." Zatim Pavao nastavlja kako bi opisao te zemljane posude – umiruće ljude, uznemiravane na svim stranama, zbunjene, progonjene, obarane. Iako nisu bili nikada napušteni ili u očaju, ti ljudi koje je Bog koristio bili su neprestano pod bremenom svoga tijela, željno čekajući da se odjenu u novo.

Bog se ruga čovječjoj sili. On se smije iz sebičnih nastojanja da se bude dobar. On nikada ne koristi velike i silne, nego slabe ovoga svijeta kako bi posramio mudre.

"Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema … da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,26-29).

Opisuje li ovo mene? Slabog, ludog, prezira vrijednog, ne jako plemenitog, ne jako pametnog? Međutim, u njegovu savršenom planu – najvećem misteriju na zemlji – Bog nas poziva u našoj slabosti. On stavlja svoje neprocjenjivo blago u te naše zemljane posude, jer se veseli činiti nemoguće s ničim.

Vidio sam Israela Narvaeza, vođu bande Mau Mau, kako kleči i prihvaća Krista kao Gospodina. Nije to bilo samo neko emocionalno, površno iskustvo – on je to doista mislio. Ali Israel se vratio u bandu i završio u zatvoru, kao suučesnik u ubojstvu. Je li Bog digao ruke od njega? Ni na trenutak! Danas je Israel propovjednik evanđelja, prihvativši ljubav i oproštenje strpljivog Spasitelja.

Jeste li podbacili? Je li tu grijeh koji vas lako zavodi? Osjećate li se poput kukavice, nesposobni zadobiti pobjedu nad tajnim grijehom? No s tom slabošću u sebi, je li u vama i glad za Bogom? Čeznete li za njim – ljubite ga – posežete za njim? Ta glad i žeđ su ključ vaše pobjede. To vas razlikuje od svih drugih koji snose tu krivnju da su iznevjerili Boga. Tu glad morate održavati živom. Nastavite žeđati za pravednošću. Nikada ne opravdavajte svoju slabost; nikada ne dižite ruke od nje; nikada ne prihvatite da je ona dio vašega života.

srijeda, kolovoza 19, 2015

NA PUTU ZA NEPOGODU

Isus je naredio svojim učenicima da uđu u lađicu koja je bila na putu za nepogodu. Biblija kaže da ih "primora ući u lađicu" (Mt 14,22). Lađica je bila na putu prema nemirnim vodama, da bude bacana amo-tamo poput pluta. Učenici su bili gurnuti u iskustvo mini Titanika, s tim da je Isus sve to znao čitao vrijeme.

Gdje je bio Isus? Bio je u gori nadgledajući more, promatrajući učenike i moleći za njih da ne padnu na testu kroz koji će, znao je, morati proći. Propinjanje lađice, oluja, veliki valovi, vjetar – sve to bilo je dio kušnje koju je isplanirao Otac. Trebali su naučiti najveću lekciju koju su mogli naučiti – lekciju kako prepoznati Isusa u oluji!

Do te točke učenici su ga prepoznali kao čudotvorca, Čovjeka koji je pretvorio kruhove i ribe u čudotvornu hranu. Prepoznali su ga kao prijatelja grešnika, Onoga koji je donio spasenje svakoj vrsti ljudi. Prepoznali su ga kao opskrbljivača svake njihove potrebe, čak plaćanja njihovog poreza novcem iz ribljih usta.

Prepoznali su Isusa kao "Krista, Sina Božjeg". Prepoznali su ga kao učitelja koji ih je učio moliti, opraštati, vezati i razvezivati. Znali su da ima riječi vječnoga života. Znali su da ima silu nad svim djelima đavla. Ali nikada nisu naučili prepoznati Isusa u oluji.

Ovo je korijen mnoge naše današnje nevolje. Mi se uzdamo u Isusa za čuda i iscjeljenja. Vjerujemo mu za naše spasenje i oproštenje grijeha. Gledamo na njega kao na snabdjevača svih naših potreba. Uzdamo se u njega da će nas jednoga dana odvesti u slavu. Ali kad iznenadna oluja padne na nas te se čini da će se sve raspasti, nalazimo da je vrlo teško vidjeti Isusa negdje u blizini. Ne možemo vjerovati da on dopušta oluje kako bi nas naučio pouzdavati se. Nikada nismo potpuno sigurno da je blizu kad stvari postanu doista teške.

Bila je samo jedna lekcija koju su učenici trebali naučiti u onoj oluji – samo jedna! Jednostavna lekcija – ne neka duboka, mistična lekcija koja bi potresla zemlju. Isus je samo htio da se pouzdaju u njega kao svoga Gospodina u svakoj oluji života. On je samo htio da učenici zadrže svoju radost i pouzdanje čak i u najcrnjim trenucima kušnje. To je sve!

utorak, kolovoza 18, 2015

ISUSOVA VLAST

Nakon što je Isus iznio Propovijed na gori, njegovi slušatelji sjedili su sa strahopoštovanjem. Pismo kaže: "Veliko je mnoštvo naroda bilo zaneseno njegovim učenjem, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici" (Mt 7,28-29). Grčka riječ za vlast (autoritet) u ovom retku znači "s vještinom, silom, slobodom; kao onaj koji je u kontroli". Isusovi slušatelji u biti su govorili: "Ovaj čovjek govori kao da zna što govori."

Pogledajte, ovaj redak ne kaže da je Krist govorio "s vlašću", nego "kao onaj koji ima vlast". Jedna je stvar govoriti s onim što mi mislimo da je vlast, autoritet – s glasnim, bučnim glasom, kao da imamo potpuno kontrolu. Ali u Božjem kraljevstvu, vlast (autoritet) nešto je potpuno drugo. To je nešto što imate, ne nešto što jednostavno izgovarate.

Vlast koju je Isus koristio prodrmala je čitav vjerski sustav. Židovski vođe dolazili su k njemu kako bi saznali gdje je dobio tu svoju vlast: "Kakvom vlasti to činiš? Tko ti je dao tu vlast?" (Mt 21,23). Isus im je izravno u lice odgovorio: "Neću vam kazati" (vidi Mt 21,24.27). Naš Gospodin znao je da ne mora govoriti đavlu gdje je dobio svoju duhovnu vlast.

Krist nije imao tu vlast samo za propovjedaonicom, nego i nad čitavom sotonskom silom. Kad je ušao u sinagogu u Kafarnaumu, pristupio mu je čovjek opsjednut demonskim duhom. Duh je povikao: "Što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas uništiš" (Mk 1,24).

Isus je znao da ta sinagoga ne treba još jednu propovijed ili tumačenje Zakona. Niti je trebala neki seminar kako-do-nečega ili neki uzbudljiv novi program. Ona je trebala osobu s vlašću – nekoga tko će otjerati đavla iz njihove sredine te očistiti i opsjednuta čovjeka i nemoćnu crkvu.

Krist je upotrijebio svoju vlast upravo za to. Pismo kaže: "Isus mu zaprijeti: 'Umukni i iziđi iz njega'" (Mk 1,25). Modernim jezikom, Isus je rekao: "Začepi, đavle, i iziđi odavde!" I sotona je pobjegao. "Nečisti duh … iziđe iz njega" (Mk 1,26). Još jednom ljudi su se zaprepastili i počeli pitati: "Što je ovo? … Samim nečistim duhovima zapovijeda! I slušaju ga" (Mk 1,27).

Ako je ikada Crkva Isusa Krista trebala njegovu silu i vlast, vrijeme je sad!

ponedjeljak, kolovoza 17, 2015

ZARUČNIKOV PRIJATELJ by Gary Wilkerson

Ivan Krstitelj biblijski je primjer kako se oduprijeti svjetovnom odvlačenju pozornosti te slijediti pravu veličinu. On svjedoči: "Zaručnikov prijatelj … od srca se veseli zaručnikovu glasu" (Iv 3,29). U Isusovo vrijeme, glavna sporedna uloga na vjenčanju bila je mjesto časti i poštovanja. To je zahtijevalo osobu visokog položaja i odgovornosti.

U ono vrijeme, zaručnikov prijatelj bio je odgovoran za čitav svadbeni događaj. On je pozivao goste, planirao i organizirao obred vjenčanja te ugošćavao i nadgledao prijam. Čak je sredio i medeni mjesec, idući ispred para kako bi se uvjerio da je sve na svome mjestu za njegova prijatelja i zaručnicu. On je osigurao i novi dom, pripremivši ga za bračni par da živi u njemu. Ukratko, zaručnikov prijatelj bio je odgovoran za sve. Njegova uloga bila je zahtjevan posao ljubavi i sklada, od početka do kraja.

Ivan Krstitelj nije rekao: "Teologija nije važna." On je rekao: "Kako možete biti usredotočeni na takav detalj ako ste doista usredotočeni na ono što je bitno? Isus će dati svoj život kao žrtvu, ustati iz groba i vratiti se po Zaručnicu čija vjera je bez mane i bore. Ne možete li vidjeti što Bog radi u vašoj sredini?"

Ivan je imao dobar razlog za ono na što je bio usredotočen: kuća kralja Heroda počela je zahtijevati njegovu glavu i znao je da će umrijeti. Govorio je svojim sljedbenicima: "Imam samo još nekoliko dana i želim da sve što kažem bude natopljeno ovom hitnom porukom: Obratite se Isusu! Želim da moja strast bude za jedinu pravu stvar!"

Ivan Krstitelj imao je jednu veliku strast i ona je sadržana u ovom predivnom retku: "Zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac" (Iv 3,29). Znajući da je njegovo vlastito vrijeme kratko, mogao se radovati nad jednom stvari: Isus je došao da navijesti kraljevstvo Božje!

Mi svi igramo Ivanovu ulogu u kraljevstvu Božjem – utirući put ljudima da prime Isusa. Kad je to ono jedino na što smo usredotočeni, sve drugo pada na svoje pravo mjesto. A Bog obećava da će nas osnažiti u našoj službi za njega. Kao što je Ivan Krstitelj svjedočio: "Koga Bog posla, taj govori Božje riječi, jer on daje Duha bez mjere" (Iv 3,34).

subota, kolovoza 15, 2015

POTPUNO PREOBRAŽENA by Nicky Cruz

Bog je obdario moju maku beskrajnim talentom i sposobnošću i htio ju je upotrijebiti da čini velike stvari za njegovo kraljevstvo na zemlji – da dosegne bezbrojne duše za Krista i podigne dobru obitelj, da bude izuzetna žena i majka.

Ali sotona ju je spriječio da bi otkrila svoju svetu svrhu. Obmanuo ju je i skrenuo u ranoj životnoj dobi upoznajući je sa svijetom okultizma, sprečavajući je od istine Riječi Božje. Uvodeći moju majku u mračan i zao svijet, spriječio ju je da prigrli blagoslove koje je Bog pripremio za nju. Vezao ju je, oslijepio i natjerao na pokornost. Većinu svog života živjela je okovana – utamničena Zlim, potpuno nesvjesna dobrote i milosrđa Božjeg.

Onoga dana kad je moja majka bila oslobođena sotonskog prokletstva, bio je to dan kad je konačno počela vidjeti što je Bog isplanirao za njezin život. Postala je drukčija žena. Po prvi put otvorile su joj se oči i mogla je vidjeti! Vidjela je mržnju i nasilje u kojem je živjela i to joj je bilo mrsko. Gotovo bi se razboljela kad bi se sjetila kako se ponašala prema svojoj obitelji, ljubavi koju je zadržala, grijeh koji ju je držao kao taoca.

One prekrasne zelene oči koje su me jednom gledale sa silnom osvetom i mržnjom iznenada su bile ispunjene ljubavlju. S njezinog lica nestala je napetost i ogroman mir došao je na nju. Isus je ušao u njezino srce i oduzeo joj svaki djelić straha, svaki nagovještaj mržnje, svaku sjenku tame i očaja. Potpuno ju je promijenio. Konačno je moja majka bila u stanju prihvatiti svoju svrhu, poziv i slavnu budućnost pred Bogom.

Posljednjih dvadeset pet godina života, moja je majka živjela u Božjem blagoslovu i naklonosti. Postala je osoba kakvom ju je stvorio da bude – divna žena i majka. Svatko koga bi srela bio bi blagoslovljen njezinom ljubaznošću, a prijatelji je čak nisu ni prepoznali. Više nije bila osoba s kojom sam odrastao. Njezin život Isus je potpuno preobrazio.

__________

Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.

petak, kolovoza 14, 2015

VEZIVANJE NEPRIJATELJA

"Jer, premda su mnogi zvani, ipak ih je malo izabranih" (Mt 22,14). Zamišljam Boga kako nadgleda svadbenu dvoranu, izjavljujući: "Mnoge sam godine pozivao Izraelce kroz moje apostole. Ali odbili su slušati. Ovi gosti u mojoj kući odazvali su se mom pozivu. Kažem vam, oni su izabrani. I neću dopustiti sotoni da ijednoga od njih odreže od mog tijela."

Znamo da đavao još nije bačen u svoj vječni zatvor. Međutim, dok se gostimo za stolom čekajući Zaručnika, primili smo zapovijed. Kralj nam je rekao da svežemo đavla i izbacimo ga iz dvorane. Ukratko, trebamo se dići i poduzeti ozbiljnu akciju protiv sotonskih napada na Kristovo tijelo.

Začudo, ali ovu zapovijed ignoriraju mnogi kršćani. Kad god vidimo jadna vjernika u boli, mislimo: "Ponudit ću mu utjehu. Želim biti uho koje sluša." Ili: "Mogu mu ponuditi neku vrstu pomoći. Donijet ću mu hranu ili ponuditi financijsku pomoć." To su doista djela svete ljubavi, ali često nisu dovoljna.

Ako znamo da sotona govori laži u nečiji život, od nas se traži da učinimo više od pukog slušanja ili ponude savjeta. Trebamo skupiti druge vjernike i uzeti autoritet nad neprijateljem. Isus nam govori da neka demonska tlačenja "ne izlaze osim molitvom i postom" (Mt 17,21). Tako, s postom i molitvom trebamo svezati neprijatelja. I trebamo ga izbaciti iz uma, duše i prilika tog vjernika.

Živite li pod oblakom očaja? Znate li brate ili sestru koji su oboreni slušajući sotonina optuživanja? Potičem vas, potražite u Kristovu Tijelu vjernike koji mole. Pođite do onih koji doista poznaju srce Božje i pustite ih da ukažu na neprijateljeve laži.

Pismo kaže da ako jedan od nas pati, svi patimo. Zbog toga je apsolutno važno da se skupimo u Isusovo ime radi svakoga od nas. Trebamo se pozvati na Spasiteljev autoritet, svezati neprijatelja i izbaciti ga iz svakoga pojedinog života. Tada smo u stanju dovesti svaku misao u pokornost Kristu. To je pravo djelo Kristova tijela.

četvrtak, kolovoza 13, 2015

SVADBENA GOZBA

"Poslije toga reče slugama: 'Gozba je, istina, gotova, ali uzvanici nisu bili dostojni. Zato iziđite na raskršća putova te pozovite na svadbu koga god nađete.' Sluge iziđoše na putove te dovedoše sve koje nađoše: zle i dobre. Tako se svadbena dvorana napuni gostima" (Mt 22,8-10).

Sve od Golgote, evanđelje je doseglo čitavo čovječanstvo: Židove i nežidove, robove i slobodne, bogate i siromašne, dobre i zle. Na taj način "svadbena se dvorana napuni gostima" (Mt 22,10). Morate razumjeti da ovaj prizor nije u vezi s Janjetovom svadbenom večerom. Ovi uzvanici su oni koji su se odazvali pozivu da prime Krista kao Gospodina.

Razmislite o tome. Prema Isusu, zaručnicu tvore "svi koje nađoše: zli i dobri" (Mt 22,10). Takva skupina uključuje bivše loše ljude: ovisnike, alkoholičare, prostitutke, ubojice, kockare, dilere. Međutim, ona uključuje i bivše dobre ljude, one koji su se oslanjali na pravednost tijela.

Svi su se oni promijenili. Priznali su svoje grijehe i oprani su u Kristovoj krvi.

Mi zamišljamo svadbenu gozbu kao gozbu koja traje nekoliko sati. U židovskoj kulturi Isusova vremena, takve gozbe mogle su trajati do sedam dana. Međutim, za Boga je jedan dan kao tisuću godina. A u ovoj usporedbi, gozba koju gledamo traje od Golgote. Ona traje stoljećima. I neće završiti dok se Zaručnik ne vrati.

Dragi sveti, shvaćate li što to znači? Svaki dan vaš je svadbeni dan. Kao ud Kristova tijela, mi smo dio njegove zaručnice. To znači da svakoga jutra kad se dignete, stavljate na sebe svoju bijelu svadbenu odjeću. Ako se umrljala, morate je odnijeti k njegovoj Riječi da se očisti. I morate nositi svoj vjenčani prsten sve vrijeme. On označava vaš bračni status, zapečaćen Duhom Svetim. Na kraju, morate se hraniti na kruhu neba: Kristu, nebeskoj mani.

Ova svadbena gozba odvija se svakoga dana u Kristovu tijelu.

srijeda, kolovoza 12, 2015

DIONICI KRUHA

Isus je rekao: "Ja sam kruh života" (Iv 6,35).

Ovaj kruh je ono što nas razlučuje kao udove njegova tijela. Odvojeni smo od ostatka čovječanstva jer jedemo od jednog kruha: Isusa Krista. "Mi svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,17).

Međutim, neki kršćani ne žele biti povezani s drugim udovima tijela. Oni komuniciraju s Isusom, ali namjerno su se izolirali od drugih vjernika. Oni ništa ne žele imati s tijelom, osim s Glavom.

Ali tijelo ne može tvoriti samo jedan ud. Možete li zamisliti glavu samo s rukom izraslom iz nje? Kristovo tijelo ne može tvoriti samo glava, bez udova ili organa. Njegovo tijelo tvore mnogi udovi. Mi jednostavno ne možemo biti jedno s Kristom a da nismo jedno i s njegovim tijelom.

Vidite, naša potreba nije samo za Glavom, nego za čitavim tijelom. Mi smo spojeni ne samo našom potrebom za Isusom, nego i našom potrebom jedni za drugima. Pavao izjavljuje: "Ne može oko reći ruci: 'Ne trebaš mi', ili opet glava nogama: 'Ne trebate mi'" (1 Kor 12,21).

Pogledajte drugu polovicu tog retka. Čak ni glava ne može reći drugom udu: "Ne trebam te." Kakva nevjerojatna izjava! Pavao nam govori: "Krist nikada neće reći nijednom udu svoga tijela: 'Ne trebam te.'" Naša Glava je drage volje povezana sa svakim od nas. Štoviše, on kaže da smo svi mi važni, čak neophodni, da bi njegovo tijelo funkcioniralo.

Ovo je posebno istina za udove koji su možda izudarani ili povrijeđeni. Pavao naglašava: "Štoviše, najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji" (1 Kor 12,22). Zatim dodaje: "I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije. Naši manje pristojni udovi prikrivaju se većom pristojnošću" (1 Kor 12,23). On govori o onima u Kristovu tijelu koji su nevidljivi, skriveni, nepoznati. U očima Božjim, ti udovi imaju veću čast. I oni su apsolutno neophodni za funkcioniranje njegova tijela.

Ovaj odlomak sadrži duboko značenje za nas. Pavao nam govori: "Nije važno kako jadna je vaša zamisao o samom sebi. Možda mislite da ne zadovoljavate kao kršćanin, ali sam Gospodin kaže: 'Trebam te. Ti nisi samo jedan važan ud moga tijela, nego si od vitalne važnosti i neophodan da ono funkcionira.'"

utorak, kolovoza 11, 2015

UDOVI NJEGOVA TIJELA

Apostol Pavao nas uči: "Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi" (1 Kor 12,27). Kaže i određenije: "Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist" (1 Kor 12,12).

Pavao nam u biti kaže: "Pogledajte svoje vlastito tijelo. Imate ruke, noge, oči, uši. Niste samo izoliran mozak, nepovezan s drugim udovima. Dakle, na isti način je s Kristom. On nije samo glava. On je tijelo, a mi tvorimo njegove udove.

Zatim ističe: "Tako smo mi mnogi jedno tijelo u Kristu, a s obzirom na pojedince, udovi jedan drugome" (Rim 12,5). Drugim riječima, mi nismo povezani samo s Isusom, našom Glavom, nego jedan s drugim. Činjenica je da ne možemo biti povezani s njim a da isto tako nismo povezani s našom braćom i sestrama u Kristu.

Pavao daje objašnjenje, govoreći: "Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,16-17). Jednostavno rečeno, hranjeni smo istom hranom: Kristom, manom s neba. "Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu" (Iv 6,33).

Isus izjavljuje: "Ja sam kruh života … Ja sam živi kruh koji je sišao s neba … tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene" (Iv 6,35.51.57). Ova slika kruha je važna. Naš Gospodin nam govori: "Ako dođete k meni, bit ćete hranjeni. Bit ćete povezani sa mnom kao ud moga tijela. Dakle, primat ćete snagu iz života koji istječe iz mene." Doista, svaki ud njegova tijela crpi snagu iz jednoga jedinog izvora: Krista, Glave. Sve što trebamo da bismo vodili pobjedonosan život dolazi nam od njega.

ponedjeljak, kolovoza 10, 2015

MJERENJE VELIČINE by Gary Wilkerson

Ivan Krstitelj nije dopustio da ga se omete kako ne bi vodio život velikog rezultata.

Evanđelje po Ivanu nam govori: "Tako nastade raspra između Ivanovih učenika i nekog Židova o krštenju. Dođoše k Ivanu te mu rekoše: 'Rabbi, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana, i komu si ti u prilog svjedočio, krsti, i svi idu k njemu" (Iv 3,25-26). Ivanovi sljedbenici govorili su o Isusu. Očito su imali teoloških briga u vezi s njim. Možda su čuli o njegovu čudu u Kani i pomislili da je zloupotrijebio posude za pranje.

Ivan nije htio biti ometen tom raspravom. Znao je da je nešto veće od doktrinarnih stvari na kocki. Odgovorio je: "Nitko ne može ništa prisvojiti što mu nije dano s neba" (Iv 3,27). Drugim riječima: "Može li netko izvršiti takvo čudo, ako nije poslan od Boga? Takva sila dolazi jedino s neba."

Ono što je Ivan zatim rekao vrlo je snažno: "I sami ste mi svjedoci da sam rekao: 'Ja nisam Mesija, već sam poslan pred njim.' … On mora rasti, a ja se umanjivati" (Iv 3,28.30). Ono na što je Ivan u životu bio usredotočen bilo je jasno; njegov sveti poziv bio je potpuno usredotočen na Isusa. Iz tog razloga je Ivan Krstitelj bio poznat kao velik čovjek.

Danas je problem s mnogima od nas u našoj kulturi jurnjave za uspjehom da mi tražimo velike stvari za nas. Pastori s dobrim namjerama traže kako bi imali sljedbenike na Twitteru. Kršćani žele da ih se čuje, iako to znači petnaestak sekundi gluposti na Youtubeu. Mi možemo sami sebe uvjeriti da težimo za stvarima za Boga, no je li Isus stvarno ono na što smo usredotočeni? Ako strogo ne istražimo naše srce, nećemo biti u stanju razabrati ugađamo li našem Gospodaru ili slijedimo unutarnju čežnju za potvrdom.

Prorok Jeremija uputio je ovo pitanje izravno: "A ti za se tražiš velike stvari! Ne traži! Jer ja ću, evo, svaliti zlo na svako tijelo', riječ je Gospodnja, a tebi ću kao plijen dati život tvoj na svim mjestima kamo budeš došao" (Jer 45,5). Jeremija jasno govori da je Božje mjerenje veličine potpuno drukčije od svjetovnog. On ne kaže: "Ne budi velik. Skupit ćeš duhovne poene za lažnu poniznost." Ne, kao što je sam Isus rekao, veličina se mjeri kako i na koji način služimo drugima.

subota, kolovoza 08, 2015

NEUSTRAŠIV ZA BOGA by Jim Cymbala

"David je postajao sve silniji, jer je Jahve nad vojskama bio s njim" (1 Ljet 11,9).

Silni ratnici iz Prvih ljetopisa 11 pomogli su Davidu osvojiti novi glavni grad za njegovo kraljevstvo, govori nam priča od 4-9 retka. Moderna nacija Izrael održavala je veliku proslavu tri tisućitog rođendana tog grada, Jeruzalema, kao središta židovskog života.

Nije to bilo lako postići. Jebusejci koji su živjeli u Jeruzalemu jasno su rekli Davidu: "Ni govora. Ovo je tvrd, utvrđen grad i nećeš ući u njega." Zapravo, 2 Samuelova 5,6 navodi njihovu uvredu: "Slijepci će te i kljasti odbiti!"

Tako je to sa svakim pokušajem da se nešto značajno učini za Boga. To nikada nije jednostavno. Kad god nas Bog potakne da uspostavimo njegovo kraljevstvo na novom mjestu, neprijatelj će nam se pouzdano rugati. Đavao nas uvijek nastoji uvjeriti da smo ovaj put previše zgrabili i da ćemo ubrzo biti poniženi.

Ali David i njegovi ratnici su ustrajali. Nisu imali namjeru vratiti se. Zapravo, David je dao jednu neobičnu ponudu: "Tko prvi porazi Jebusejce, bit će vrhovni vojvoda i knez" (1 Ljet 11,6). To je značilo biti prvi protiv dobro naoružanih vojnika smještenih na vrhu debelih zidina, koji su samo čekali izbaciti strijele i kamenje. Međutim, Davidov mlad nećak Joab iskoristio je priliku da izvrši ovo junačko djelo. Prvi je upao u grad i tako je u godinama koje su slijedile bio Davidov vrhovni vojvoda.

Danas mi tako ne odabiremo vođe u crkvi, zar ne? Mi to činimo životopisom, starošću, imidžom, obrazovanjem i s pet-šest drugih ljudskih kriterija. Suprotno tome, David je tražio hrabrost i neustrašivost u stvarnom svijetu borbe.

Ako smo dovoljno hrabri da uđemo u duhovni napad, da budemo silni muškarci i žene molitve i vjere, nema ograničenja što Bog može izvršiti kroz nas.
 

__________

Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Kao čovjek rođen u Brooklynu, dugo je prijatelj s Davidom i Garyjem Wilkersonom i čest govornik na konferencijama širom svijeta za pastore i vođe, sponzoriranima od World Challengea.

petak, kolovoza 07, 2015

IZ UTROBE PAKLA

"Iz utrobe Šeola (pakla) zavapih" (Jon 2,2). Zašto je Gospodin spustio Jonu tako nisko? Bio je u utrobi živog pakla, sputan u mraku, viseći između života i smrti. Zašto bi milosrdni Bog proveo slugu kroz to? Vjerujem da nam Jonina priča pokazuje kako se Bog bavi neposlušnim slugama.

Jona je bio u toj utrobi pakla tri dana i noći. Međutim, sve to vrijeme uopće nije molio. Oluja ga nije bacila na koljena niti borba sa smrću u ribljem trbuhu. Tek nakon tri dana i noći čitamo: "Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu" (Jon 2,2).

Zašto nije molio prije toga? Jer bio je uvjeren: "Odbačen sam ispred očiju tvojih" (Jon 2,5). On opisuje Boga koji je imao milosrđe za Ninivu, ali nije mogao vjerovati za isto milosrđe za sebe. Mislio je: "Mrtav sam čovjek. Ne mogu pasti niže. Bog mi je okrenuo leđa. Mrzi me radi onoga što sam učinio."

Ništa ne može biti dalje od te istine. Kad Pismo kaže: "Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu", riječ zapovjediti ovdje znači unovačiti. Bog je izdvojio veliku ribu i u to stvorenje stavio hitnost. Tako kad je Jona pao s lađe, riba je bila ondje, spremna progutati ga. Gospodin je još uvijek bio na djelu.
Istina je bila da je Bog ubrzavao Jonu na putu za Ninivu. Ubrzo je prorok ponovno trebao biti na svjetlosti dana te hrabro propovijedati na ulicama kao izabrani poslanik.

Što je bila Božja namjera kroz Jonino iskustvo iz utrobe pakla? Određeno vrijeme Jona je znao što znači osjećati se mrtvim. Nije mogao moliti. Bog je sakrio svoje lice i prorok nije imao nikoga kome bi se obratio. Pakao za Jonu nije bila morska trava koja se obmotavala oko njega ili što je bio bacan amo-tamo. Bio je to osjećaj da je Bog podigao svoju ruku od njegova života.


Sve to bilo je da bi testiralo Jonu u njegovoj neposlušnosti. Bog nije zahtijevao: "Hoćeš li mi sad biti poslušan, Jona?" Naprotiv, pitao je: "Čijoj ćeš riječi vjerovati u ovom strašnom paklu, Jona? Mojoj ili đavoljoj?" Na kraju čitamo: "Jona stade moliti" (Jon 2,2). "Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula" (Jon 2,8). Jona je pojurio natrag u drage Božje ruke. Zatim je svjedočio: "Iz utrobe Šeola (pakla) zavapih, i on me usliša" (Jon 2,3).

četvrtak, kolovoza 06, 2015

OTKRIVENJE BOŽJE NARAVI

Kako je mogao tako molitveni čovjek kao Jona otići od svoga poziva i pasti u neposlušnost? Sve je započelo s djelomičnim, necjelovitim poznavanjem Božje naravi.

Jona je primio snažno otkrivenje Božje milosti i milosrđa. Svjedočio je: "Znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ" (Jon 4,2).

Tvrdio je da je to otkrivenje bilo razlog zašto je pobjegao: "Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš" (Jon 4,2). Svojim činom je rekao: "Gospodine, ti tako lako opraštaš svima koji se kaju. Kad god najaviš sud, svlada te milosrđe. Znam da nećeš suditi Ninivi. Čim prorokujem, oni će se pokajati i ti ćeš na njih izliti svoju milost."

Vidite li problem s Joninim zaključivanjem? On opisuje samo djelomično otkrivenje Božje naravi. I optužuje Boga da je preblag prema grijehu. Svakako, Bog je sve što Jona ovdje opisuje: strpljiv, voljan oprostiti, spreman izliti obilje milosti. Zahvalan sam Bogu za ovo čudesno otkrivenje njegove naravi. To je najveća životonosna istina koju znam. Volim ljudima propovijedati milosrđe Božje.

Ali Biblija govori i o Božjoj svetoj, pravednoj naravi. "S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću" (Rim 1,18). Sigurno je Jona znao i tu stranu Božju. Kako ju je mogao zanemariti?

Vjerujem da nije imao razumijevanja straha Božjeg. Ako razmišljate o Bogu samo kao o milosrdnom, otkrit ćete da vam je lako biti neposlušan njegovoj Riječi. Vjerovat ćete da on svoja upozorenja drži olako, da ne misli što kaže. Vjerujem da je to bio korijen Jonine neposlušnosti.

Takav strah mora se revno tražiti. I on mora biti usađen u nas Duhom Svetim: "Ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom – tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje" (Izr 2,4-5). Kao i milosrđe Božje, strah Božji je životonosni: "Strah Gospodnji izvor je života: on izbavlja od zamke smrti" (Izr 14,27).

srijeda, kolovoza 05, 2015

UČENI OD ISUSA

Jeste li bili učeni od Isusa u svojoj tajnoj klijeti molitve? Jeste li ga tražili stvari koje ne možete dobiti iz knjiga ili od učitelja? Jeste li tiho sjedili u njegovoj nazočnosti, čekajući čuti njegov glas? Biblija kaže da je sva istina u Kristu. I on sam vam je može dati kroz svoga blagoslovljenog Duha Svetog.

Sad se u vašem umu može pojaviti pitanje: "Nije li opasno otvoriti um za tihi glasić? Zar upravo zbog toga mnogi kršćani ne upadaju u probleme? Dolazi neprijatelj i imitira Božji glas, govoreći im da rade ili vjeruju neke smiješne stvari – te završavaju prevareni. Nije li Biblija jedini glas na koji trebamo obratiti pozornost? I zar Duh Sveti ne bi trebao biti naš jedini učitelj?"

Evo što ja vjerujem u vezi s tom stvari:



  1. Kao što su i Otac i Sin, tako je i Duh Sveti zasebna, živa, snažna, inteligentna, božanska osoba. On nije osoba od tijela, nego od duha. On donosi božanski red, tješi povrijeđene, jača slabe, uči nas o Kristovu bogatstvu.
  2. Pismo naziva Duha Svetog Duhom Sina: "Bog je u vaša srca poslao Duha svoga Sina" (Gal 4,6). On je isto tako poznat kao Duh Kristov: "… na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh – koji bijaše u njima" (1 Pt 1,11). "Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov" (Rim 8,9). Jasno je da su Duh Božji i Duh Kristov jedan te isti Duh. Krist je Bog i isti Duh dolazi od oba. Duh Sveti je bit i Oca i Sina, i poslan je od oba.
  3. Postoji način kako možemo biti zaštićeni od prevare tijekom duboke, istraživačke molitve. Naša zaštita je u čekanju. Glas tijela uvijek je u žurbi. Ono želi brzo zadovoljenje, zbog toga nema strpljenja. Ono je uvijek usredotočeno na sebe umjesto na Gospodina, uvijek tražeći da izjuri iz Božje nazočnosti.

utorak, kolovoza 04, 2015

ZA KOGA ME DRŽE LJUDI?

Došli su farizeji i saduceji i tražili da im Isus pokaže znak s neba (vidi Mt 16,1). Isus je odgovorio: "Znak traži pokvareni i preljubnički naraštaj, ali mu se neće dati drugi znak, osim znaka – Jone" (Mt6 16,4). Kasnije je pozvao svoje učenike i pitao: "'Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?' 'Ti si Krist, Sin Boga živoga!' odgovori mu Šimun Petar" (Mt 16,15-16).

Isus je izjavio: "Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski" (Mt 16,17). Rekao je: "Nisi dobio ovo otkrivenje samo hodajući sa mnom, Petre. To ti je otkrio moj Otac s neba." Ukratko, Petar je primio slavno, početno otkrivenje koje dolazi svakom tko vjeruje. Otkrivena mu je bila slava Kristova spasenja.

Međutim, čitamo: "Tada naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija" (Mt 16,20). Zašto je to rekao? Nije li samo nebo već najavilo da je on Janje Božje koje je došlo da spasi svijet?

Činjenica je da učenici nisu bili spremni svjedočiti o njemu kao Mesiji. Njihovo otkrivenje o njemu nije bilo cjelovito. Ništa nisu znali o križu, putu trpljenja, dubini žrtve njihova Gospodina. Da, već su ozdravljali bolesne, izbacivali đavle i mnogima svjedočili. No iako su bili s Isusom sve one godine, još uvijek nisu imali duboko, osobno otkrivenje tko je on.

Sljedeći redak to potvrđuje: "Otada poče Isus izlagati svojim učenicima …" (Mt 16,21). Drugim riječima, Krist im je počeo otkrivati sebe, pokazujući im dublje stvari o sebi. Ostatak tog retka govori: "… da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan."

ponedjeljak, kolovoza 03, 2015

MALE STVARI by Gary Wilkerson

Salomon je napisao: "Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu" (Pnp 2,15). On upozorava da nas često male, ustrajne stvari sprečavaju da u potpunosti ne hodamo u Božjem pozivu za bogat život u njemu.

Sjećate li se kad ste predali svoj život Isusu? Kao i drugi novi kršćani, možda je i vaše srce bilo ispunjeno svrhom. Iskusili ste Božju iscjeljujuću ljubav i čeznuli ste to podijeliti s drugima, evangelizirajući, donoseći pomirenje i služeći. Kako ste napredovali u tom novom životu, počeli ste bolje razabirati svoju ulogu u kraljevstvu Božjem te svoje darove da mu služite. Možda ste čak osjetili poziv za neku službu.

Ali onda ste zamijetili da se događa nešto neobično. Gotovo svakodnevno, vašu isključivu usredotočenost istisnuli su drugi zahtjevi. Pojavile su se male stvari odvraćajući vašu pozornost i skrećući vas tako da ste polako izgubili svoju usredotočenost na Kristu.

Moj otac, David Wilkerson, prisno je poznavao taj vid kršćanskog života. On je odlučio da će imati prisan život s Bogom kroz molitvu i ništa to nije moglo spriječiti. Tata je molio dva do četiri sata svakoga dana svoga života, ponekad odvojivši čitav dan za molitvu, dajući nam na znanje da ga ne prekidamo.

Potrebu za snažnom usredotočenošću pokazala je poznata obitelj Wallenda. Sedam generacija te obitelji hoda po užetu. Prije malo više od godinu dana, Nik Wallenda dodan je obiteljskoj legendi hodajući po užetu preko jednoga klanca u Grand Canyonu. Toga dana vjetar je žestoko puhao i Nik nije bio siguran u vezi s tim događajem. Ali kad je jednom odlučio, usredotočio se poput lasera. Izašao je iz svoje barake s izrazom lica koji je ulijevao strahopoštovanje. Svi su mediji ušutjeli, a kamere su zumirale njegovo lice. Svaki njegov dah bio je usklađen s njegovim zadatkom i vjetrovi koji su toga dana puhali nisu utjecali na njegovu usredotočenost. S motkom u ruci, pošao je do žice – i prešao preko čitavog klanca ni na trenutak zbunjen.

Usredotočenost Nika Wallende doslovce je bila stvar života ili smrti. A mi u Crkvi Isusa Krista imamo čak i viši poziv – ali imamo li tu usredotočenost "laserske zrake"? Kako često se naše skretanje pozornosti pretvara u dane, mjesece pa čak i godine krivudanja i osrednjosti?

subota, kolovoza 01, 2015

POSLANICI MOLITVE by Carter Conlon

Kad dolazimo Bogu u molitvi, moramo znati tko je on i što je voljan učiniti za nas. Moramo znati da je on naš Otac, naš snabdjevač, naš izbavitelj; da nam je oprošteno tako da možemo postati poslanici opraštanja. U svom srcu moramo imati sigurnost kako je Bog vjeran da nas zaštiti od svakog oružja zla koje je protiv nas skovano.

"Onda im nastavi: 'Tko bi od vas imao prijatelja te mu otišao u ponoći i rekao mu: 'Prijatelju, pozajmi mi tri kruha, jer mi je došao prijatelj s puta, a nemam što staviti pred njega'" (Lk 11,5-6).

Jednom kad smo potpuno mirni po pitanju tko je Bog, potpuno se pouzdajući da će nas snabdjeti sa svima što nam je potrebno i sačuvati nas, trebala bi se dogoditi promjena u našim molitvama. Molitva više ne bi smjela biti samo o nama, nego bi trebala biti usredotočena i na druge. Tu se nalazi prava sila molitve.

Vidite, 5. redak nam govori da je bila ponoć. Siguran sam da ste sad već svjesni da živimo u ponoćno vrijeme. Sve, kao što znamo, kreće u posljednju i konačnu pobunu protiv putova svetog Boga. Isto tako, bila je ponoć i kad su se Pavao i Sila našli u tamnici, no oni su odlučili moliti i slaviti (vidi Dj 16,25). Iznenada se dogodio zemljotres koji je potresao temelje zatvora. Sva vrata zatvora su se otvorila i svi su lanci spali. Kad bismo samo vi i ja mogli tako naučiti moliti u ovom mračnom satu!

Možemo biti sigurni da Pavao i Sila nisu molili: "Oprosti nam naše grijehe i daj nam naš svagdašnji kruh!" Ne! Vjerujem da su vapili: "Bože, ponoć je i ovdje je potreba koja je daleko veća nego što se mi možemo s njom nositi. Pred nama su prijatelji i ti prijatelji su u zatvoru – okovani i beznadni. Ti si nas zadužio za ovu tamnicu, dakle, sad nam moraš dati snagu da nešto učinimo."

Kako je Bog odgovorio na njihovu molitvu? Stavio je u njih pjesmu! Dok su počeli štovati Boga za odgovor na vapaj njihova srca, iznenada se sve počelo tresti i čuda su se počela događati. Čak je i tamničar ondje u Filipima zajedno sa čitavim svojim domom predao život Isusu!

__________

Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine. Kao snažan, suosjećajan vođa, čest je govornik na konferencijama za pastore i vođe koje održava World Challenge širom svijeta.