srijeda, prosinca 31, 2014

DIJELJENJE BREMENA GOSPODNJEG

Svako pravo breme koje mi je Gospodin dao da ga nosim bilo je rođeno iz duboke borbe u Isusovoj nazočnosti, koja mi je promijenila život. 1957. godine Duh Božji je došao na mene u duhu plakanja. Prodao sam televizor koji je dominirao mojim slobodnim vremenom i godinu dana predao sam se molitvi, provodeći vrijeme s Gospodinom nasamo. Mjesece sam proveo u molitvi u mojoj radnoj sobi ili u šumi. I dok sam bio u njegovoj nazočnosti, otvorio mi je svoje srce i pokazao mi patnje čitavog svijeta. Iz toga je izašla zapovijed: "Idu u New York." Poslušao sam i dok sam hodao onim ulicama, podijelio je sa mnom svoje breme za bande, ovisnike i alkoholičare.

Prije nekoliko godina, Bog me pozvao na život mnogo dubljeg zajedništva. Mjesecima sam bio nasamo s Isusom – čišćen, odlažući sve ambicije, želeći jedino njemu ugoditi. Još je jednom došla zapovijed: "Vrati se u New York." Sad naša služba djeluje jedino kroz molitvu i u njegovoj nazočnosti. Breme koje imamo mora biti njegovo breme ili je sve uzalud.

Kad sam imao osam godina, popularni su bili sastanci u kampovima. U ono vrijeme nije bilo posebnih kampova ili kršćanskih domova; šatori i male kabine bilo je sve što su si crkve mogle priuštiti. Gwen i ja običavali smo ići na "Kamp žive vode" u mjestu Cherry Tree u Pennsylvaniji. Ljudi bi dolazili u taj kamp puni Njegove nazočnosti. Nismo imali televizora, a nikome nije ni na pamet palo da ide u kino. Isus je bio naše sve!

Sastanci bi trajali većinu večeri i na tim sastancima, na kojima je Isus tako snažno sjao, trčali bismo do oltara. Sjećam se kako sam klečao na slami i dok sam bio u nazočnosti Božjoj, on je postao moj život. Tamo mi je govorio: "Predaj mi svoj život!" Pitam se bih li danas služio da nije bilo dragih svetih koji su došli na one kamp-sastanke tako puni Isusa. Oni su pokazivali njegovu slavu. Satima sam ležao kod oltara plačući i drhteći na onom kamp-sastanku, a kad sam se digao – još samo dječak – ruka Božja bila je na mom životu i njegovo breme na mojoj duši.

Nitko nije dijelio breme Gospodnje više od apostola Pavla. Isus je na njegova ramena stavio jaram svoga vlastitog srca. Ali kako je Pavao primio to breme? Od susreta sa sjajnim suncem Kristove nazočnosti! "Iznenada ga obasja svjetlost s neba. On pade na zemlju" (Dj 9,3-4). To je bila sama Isusova nazočnost. Pavlova služba izašla je iz tog susreta. Morate znati, "ustani i hajde" (redak 6) došlo je iza toga! Kad imate stvarnu, živu Isusovu nazočnost, ne trebaju vam za vodstvo odbori, strategije ili seminari "kako postići". Duh Sveti dolazi i kaže: "Idi ovamo … idi onamo … učini ovo ovako." On vam kaže kada, gdje i kako!

utorak, prosinca 30, 2014

PADOH K NJEGOVIM NOGAMA

Dolazi dan kad će se Isus potpuno otkriti grešnom čovječanstvu. Kad se to dogodi, ljudi će vikati kamenju i gorama da padnu na njih i sakriju ih od njegove strahovite nazočnosti: "… sakriše se po špiljama i gorskim pećinama, govoreći gorama i pećinama: 'Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju'" (Otk 6,15-16).

U našoj crkvi Times Square mi često propovijedamo protiv grijeha te mnogi kažu: "Odložio sam sve što je Duh razotkrio u meni da nije slično Isusu." Međutim, ja shvaćam da još nismo sve dosegli; još uvijek smo lišeni njegove slave. Propovijedanje samo neće donijeti mržnju prema grijehu, koju toliki trebaju u ove posljednje dane. Potrebno je duboko, prodorno očitovanje Božje svete nazočnosti jer u njegovoj nazočnosti naučit ćemo mrziti grijeh i hodati u njegovu strahu.

Čujem kako se kršćani hvale: "Sudnjega dana neću morati pasti ničice. Stajat ću neustrašivo, sa svim očitim manama, jer se uzdam u njegovo spasenje, a ne u svoja djela!" Istina je, nismo spašeni po djelima. Ali ako nismo poslušni Kristovim zapovijedima, onda ga zapravo ne ljubimo i on se ne očituje u nama (Iv 14,21).

Apostol Ivan, naš "brat i sudionik nevolje" (Otk 1,9), onaj koji se jednom naslonio na Isusove grudi, vidio je Krista u njegovoj proslavljenoj svetosti. On svjedoči: "Okrenuh se … opazih … nekoga slična Sinu Čovječjemu … njegove su oči bile kao ognjeni plamen … njegov glas kao šum velikih voda … njegovo je lice bilo kao sunce kad sja u svoj svojoj sili. Kad ga opazih, padoh kao mrtav k njegovim nogama, a on stavi na me svoju desnicu i reče mi: 'Nemoj se bojati'" (Otk 1,12-19). I vi možete biti kao Ivan, pravedan brat ili sestra u Gospodinu – sluga koji je podnio mnoge nevolje – ali može li itko od nas stajati pred Nazočnošću koja sja kao sunce u svoj svojoj jačini? Više nećemo biti u stanju gledati u tu svetost kao što ni sad ne možemo gledati u sunce bez tamnih naočala. On će nam onoga dana morati dati snagu, dotaknuti nas i uvjeriti da se ne bojimo.


"Onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti neporočne i razdragane pred njegovom slavom … slava, veličanstveno, vlast i moć" (Jd 24).

ponedjeljak, prosinca 29, 2014

ŽIVI SAVEZ by Gary Wilkerson

"Vas optužuje Mojsije, u koga se uzdate" (Iv 5,45). Što je Isus mislio kad je to rekao? Mojsije predstavlja Zakon Staroga saveza koji je primio od Boga na gori Sinaj. Ako postavimo našu nadu u vršenje zakona Božjeg, Mojsijev glas je onaj koji nas optužuje kad podbacimo. Možda ćete misliti: "Zašto bi itko ikada stavio svoju nadu u Stari savez?" Dakle, kršćani to čine sve vrijeme. To se događa kad kažemo: "Bog mi je dao zapovijed i ja je mogu izvršiti. Mogu održavati njegov sveti standard."

Tako se mi "uzdamo u Mojsija". To je isto tako i trenutak kad naše srce počne postajati bolesno: "Dugo nadanje razboli srce" (Izr 13,12). Nemamo stvarne nade kad svoj pogled usmjerimo na vršenje Mojsijeva zakona – jer nemamo sposobnosti to činiti.

Pod tim uvjetima možemo pokušavati štovati Isusa, ali nešto u našem srcu nije onako kako bi trebalo biti – ono osjeća da je vezano za zemlju. Osjećamo da nešto nedostaje – a to je: milost Božja koja nam dolazi u Kristu, živom savezu. Kad Mojsijev glas optužuje: "Niste sveti", mi i dalje pokušavamo, ali rezultat je i dalje isti – te završavamo u očaju.

Bog nas ne optužuje i to je apsolutno bitno za nas da imamo to kao naš čvrst temelj – temelj baziran ne na zakonu, optuživanjima ili očaju, nego na slavnom, milostivom djelu samog Boga. Kad on čuje optuživanja protiv nas, kaže Isusu: "Satri to." U tom trenutku čujemo glas Duha Svetog kako kaže: "Ne slušaj tu laž. To je uništeno na križu." Bog nas ne optužuje. Njegov Sin nas je oslobodio.

Primili smo Isusa i u vrijeme obeshrabrenja čut ćemo njegov glas iznad drugih: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više" (Iv 8,11). Neka vas Bog obdari svojom milošću da gradite na tom temelju i radujete se!

subota, prosinca 27, 2014

OTAC VJERE by Claude Houde

Ako želite rasti duhovno, ako žeđate za nadnaravnim i božanskim u svome svakodnevnom životu, morate apsolutno izbliza pogledati i obratiti žarku pozornost na Abrahama. On nije neki običan starozavjetni lik ili samo ime na nekom popisu. Apostol Pavao nazvao ga je "ocem vjere", primjerom, uzorkom, viskom, mjerilom i ocem svih koji vjeruju (vidi Rim 4,12).

Prorok Izaija upućuje nam ovaj jasan poziv: "Čujte me, vi koji za pravdom težite i žeđate za živim Bogom! Usredotočite svoje oči na stijenu iz koje ste izrezani. Obratite pozornost na Abrahama, svoga oca. Jer pozvao sam ga kad je bio sam i nepoznat; blagoslovio sam ga i namnožio. Jer Gospodin će obnoviti sva poharana mjesta i otvoriti vrela žive vode koja će poteći u pustinji. Radost te glasovi zahvalnosti i sreće ponovno se mogu čuti. Obratite pozornost na mene, narode moj! Pogledajte Abrahama" (vidi Iz 51,1-4).

Dobivate li dojam iz ovih redaka da nam Abraham ima nešto reći? Dakle, u pravu ste. Pavao, teolog, apostol i mjenjač svijeta, čije su važne i nadahnute poslanice obilježile povijest čovječanstva, kaže nam da "postoji obećanje koje je osigurano za one koji hode po vjeri Abrahamovoj" (vidi Rim 4,16). 

Dragi čitatelju, podigni pokrivalo i otkrij blago. Zaroni u Knjigu početaka – Postanak Abrahamove vjere – da se dokopaš duhovnoga zlatnog rudnika od vječne vrijednosti: vjere s opcijom.

"Jahve reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov … sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati" (vidi Post 12,1-3).

Dragi prijatelji, ta vjera s opcijom koja karakterizira i definira osobnost i život Abrahama dotakla je srce Božje i postala ključ za savršeno ispunjenje slavnog obećanja koje ste upravo pročitali. Kroz biblijske pojmove i globalno promatranje stvari, Abraham nije samo otac milijuna židovskog naroda kroz povijest, nego i duhovni otac svakog vjernika koji je stavio svoju vjeru u Krista kroz sva stoljeća do današnjeg dana. Na zemlji je preko milijardu Kristovih sljedbenika. Mi smo najbrži rastući vjerski pokret na svijetu i prema Pismu svaki pojedini od tih dragih kršćana je Abrahamov sin ili kći.

__________
Claude Houde, vodeći pastor Eglise Nouvelle Vie (crkve Novi život) u Montrealu, Kanada, čest je govornik na konferencijama za crkveno vodstvo Expect koje održava World Challenge širom svijeta. Pod njegovim vodstvom crkva Novi život narasla je sa šačice ljudi na više od 3500 ljudi u dijelu Kanade sa svega nekoliko uspješnih protestantskih crkava.

petak, prosinca 26, 2014

OVO JE SVETOST

"… po Duhu Svetom – pokazao se kao sin Božji, sa svom vlašću: Isus Krist, naš Gospodin" (Rim 1,4). Prava svetost iza sebe ima djelovanje duha. Gdje god nalazite Isusovu nazočnost kako radi u svome narodu ili među njima, otkrit ćete u njima daleko više od poslušnosti, više od odvojenosti od svijeta, više od uzdržavanja od bezbožnih stvari. Otkrit ćete duh poslušnosti.

Tim ljudima poslušnost više nije samo stvar vršenja onoga što je ispravno i izbjegavanja onoga što je pogrešno. Vjernik koji uživa u ugađanju Gospodinu ima na sebi duh koji ga automatski vuče k svjetlosti. "Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela. Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu" (Iv 3,20-21).

Sveta osoba ne boji se svjetla nazočnosti Božje. Naprotiv, poziva to blistavo svjetlo, jer duh svetosti u njoj vapi: "Želim da budu iznesene sve skrivene stvari! Želim biti toliko sličan Isusu koliko je to moguće za jedno ljudsko biće na zemlji." Taj sluga trči k svjetlu i kad mu se preda, svjetlo Kristove nazočnosti postaje mu čista slava.

Poslušajte jezik Duha svetosti, motivacije tog duha: "… vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno" (1 Iv 3,22). U grčkom prijevodu te riječi vrlo su snažne: "Držimo njegove zapovijedi; uzimamo ih s velikim uzbuđenjem jer znamo da mu to ugađa!"

Evo kako ja vjerujem da taj duh svetosti radi u crkvi gdje se očituje Isusova nazočnost. Prije svega, braća i sestre dolaze u crkvu u pobjedi, sa smiješkom pobjednika. Oni svjedoče: "Promijenjen sam! Gospodin u moje srce stavlja želju da mu budem poslušan i da besprijekorno hodam u njegovoj nazočnosti." Kad tome svjedočite, vaš duh se raduje, govoreći u vama: "Hvala Bogu, još mu jedan sluga ugađa! Moj brat i moja sestra čine da se nebo raduje!" Vaše uzbuđenje pruža se iznad slobode koju trenutačno uživamo, iznad našeg izbavljenja od đavolje sile. Jer više od svega ostaloga, postajemo tijelo koje uči kako mu ugoditi. Poslušni smo ne iz dužnosti ili ropskog straha, nego jer u nama živi duh poslušnosti. Uživamo u Kristovoj radosti, veseleći se što se njegovo srce veseli! To je svetost.

četvrtak, prosinca 25, 2014

NAZOČNOST BOŽJA

Isusova nazočnost ima snagu uništiti i istjerati grijeh! "Bog neka ustane! Razbježali se dušmani njegovi! Svi mrzitelji njegovi pobjegli pred njim! Kao što dim iščezava, i njih neka nestane! Kako se vosak topi na ognju, nek nestane grešnika u nazočnosti Božjoj" (Ps 68,1-2).

Ovo je slika što se treba dogoditi kad ostanete nasamo s Bogom u svojoj molitvenoj klijeti. Njegova strahovita očitovana nazočnost je poput uragana koji pred sobom otpuhuje prljavštinu i dim požude; ona poput gorućeg plamena tali svu tvrdoću. U njegovoj nazočnosti grešnost nestaje.

"Brda se tope u nazočnosti Gospodnjoj" (Ps 97,5). Brda u ovom psalmu predstavljaju sotonske utvrde i planine nepopustljivosti, koje se tale i otpadaju od onih koji su nasamo zatvoreni s Bogom. Možemo moliti dok se ne iscrpimo: "O, Bože, u sve naše crkve pošalji svoju silu koja će razotkriti grijeh i uništiti ga!" Ali to neće biti ni od kakve koristi dok Duh u onim crkvama ne podigne sveti molitveni ostatak čija srca će pozivati njegovu nazočnost u svetište.

Nećete iskusiti stvarnu Isusovu nazočnost dok u sebi ne budete imali sve veću mržnju prema grijehu – oštro osvjedočenje o svoje pogreške i dubok osjećaj svoje nevjerojatne grešnosti. Oni bez Kristove nazočnosti postaju sve manje i manje osvjedočeni o grijeh. Što se više udaljuju iz njegove nazočnosti, postaju sve neustrašiviji i arogantniji u svome kompromisu i udobnije im je u njemu. Ali nama nije dovoljno da jedemo i pijemo u Njegovoj nazočnosti; moramo biti promijenjeni i očišćeni kroz vrijeme koje provodimo s njim. "Tada ćete početi govoriti: 'Jeli smo i pili s tobom, a ti si učio po našim ulicama.' Ali će vam on odvratiti: 'Ne znam odakle ste. Odstupite od mene svi zlotvori'" (Lk 13,26-27).

Oni koji će priznati da su jeli i pili u njegovoj nazočnosti zapravo će govoriti: "Bili smo u tvojoj nazočnosti; sjedili smo pod tvojim učenjem." Tako će biti osuđeni iz svojih vlastitih usta. Priznat će da su sjedili u njegovoj nazočnosti, ali nisu se promijenili. Ostali su slijepi na svoju vlastitu grešnost, otvrdnuli i nedotaknuti Kristovom nazočnošću. Isus će im odgovoriti: "Ne poznajem vas. Odstupite od mene!" Kako je opasno sjediti među svetima Božjim koji zrače njegovom slavom i nazočnošću, gdje se Isus snažno otkriva, i ne biti promijenjen! Kako je smrtonosno ne vidjeti ružnoću grijeha, pošast srca! Hoćete li se usuditi reći Gospodinu: "Pohađao sam crkvu gdje je tvoja nazočnost bila stvarna; sjedio sam u tvojoj svetoj nazočnosti"? Bilo bi vam bolje da nikada niste znali za njegovu nazočnost.

srijeda, prosinca 24, 2014

PRAVO PROBUĐENE

Nedavno su mi četvorica tinejdžera rekla: "Prošle godine propovijedali ste u našoj crkvi; u ono vrijeme bila je mrtva. I tako smo nas četvorica započeli molitveni sastanak samo za nas. Željeli smo ispraviti stvari s Bogom, pokajati se i gorjeti za Isusa. Naša skupina narasla je na deset, a pomogli smo i drugima da se spase. Sad pozivamo đakone i pastore da dođu i mole s nama. Sad doista imamo promijenjenu crkvu!"

Kao što to ja vidim, pravo probuđenje je obnova takve žarke ljubavi za Isusa. Ono je obilježeno novom željom za poslušnošću svakoj njegovoj riječi, stavom srca koji kaže: "Što god kaže, činit ću." Doista, probuđenje je povratak ljudi na poslušnu ljubav, ljudi koji su individualno ispovjedili i ostavili sve grijehe, želeći jedino postati kanali Kristove nazočnosti. U tim ljudima utjelovljuje se probuđenje. Oni nose Kristovu slavu i nazočnost sa sobom jer njegov život teče kroz njih sve vrijeme.

Pastori velikih crkava su mi rekli: "Moraš doći i vidjeti što Bog čini. Dolaze tisuće; prepuni smo! Naša bogoslužja su doista nešto što treba vidjeti." Posjetio sam neke od tih crkava s velikim iščekivanjem, ali rijetko sam osjetio ili iskusio stvarnu Isusovu nazočnost na tim masovnim sastancima. Zajednice nisu pokazivale pravo pokajanje i vjerujem da ako bi se digao prorok i razotkrio rastavu, preljub, blud ili mješavinu pokvarene glazbe koja se nalazi u tim crkvama, pola onog mnoštvo bi otišlo.

Oni su se zabavljali! U jednoj crkvi vođa je pozvao pedesetak ljudi da dođu u prostoriju za molitvu kako bi s njima obavio razgovor. Trebaju se pridružiti toj crkvi, rekao je, "za pokriće – da bi vam molitve bile odgovorene." U toj zajednici nije bilo instrumenata ili kanala Njegove nazočnosti. Takozvano štovanje i slavljenje bila je samo buka i znao sam da neće dugo proći kad će mnoštvo tražiti zabavu. Gdje nema prave Kristove nazočnosti, ljudi traže samo uzbuđenja.

Napustio sam te sastanke znajući u svom srcu da Isus nije bio među tim ljudima. Bilo je jasno da ne žive u poslušnosti njemu, tako ga zapravo nisu mogli ni ljubiti. Isus se neće očitovati onima koji kažu da ga ljube, ali nisu mu poslušni. "Odgovori mu Isus: 'Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'" (Iv 14,23).

utorak, prosinca 23, 2014

PUN KRISTOVE NAZOČNOSTI

Pitate li bilo kojeg kršćanina: "Ljubiš li Isusa?" odgovorit će vam: "Apsolutno da!" Ali same te riječi neće opstati u svetom svjetlu njegove Riječi, jer sam je Isus rekao da će dvije istaknute stvari otkrivati našu ljubav za njega. Ako ta dva dokaza nisu otkrivena u vašem životu, onda je vaša ljubav za Isusa samo u riječi, a ne i u djelu i istini. Ta dva dokaza su: prvo, vaša poslušnost svakoj Isusovoj zapovijedi i drugo, očitovanje njegove nazočnosti u vašem životu.

Ovaj redak kaže sve to: "Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi … i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe" (Iv 14,21). "Objaviti" znači "zasjati ili izbiti" – drugim riječima, postati instrument ili kanal koji zrači Kristovom nazočnošću.

Crkva često moli: "O, Gospodine, pošalji nam svoju nazočnost! Dođi među nas – padni na nas – djeluj nad nama. Otkrij nam se!" Ali Božja nazočnost ne silazi tako. Ona ne pada iznenada kako bi iznenadila ili svladala zajednicu. Čini se da mi mislimo kako je Kristova nazočnost nevidljiv dim koji Bog raspršuje u atmosferu, poput starozavjetnog oblaka slave koji je tako ispunio hram da svećenici nisu mogli stajati kako bi služili.

Mi zaboravljamo da su u ovo vrijeme naša tijela hram Božji i ako njegova slava dolazi, ona se mora pojaviti u našim srcima i ispuniti naša tijela. Krist ne prebiva u zgradama ili u nekoj atmosferi; zapravo, samo nebo ne može ga prihvatiti. Naprotiv, on se očituje kroz naše poslušno, posvećeno tijelo – njegov hram: "A mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: 'Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod" (2 Kor 6,16). "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji stanuje u vama" (1 Kor 6,19). Zašto je tako malo ili nimalo Isusove nazočnosti u našim crkvama? Zašto su tolike zajednice mrtve? Jer ili je pastor, ili su ljudi – ili svi – duhovno mrtvi! Doživljavanje Isusove nazočnosti u crkvi nije toliko zajednička stvar kao pojedinačna. Istina je da duhovno beživotan pastir, pastir koji ne moli, može nad narodom širiti smrt. Međutim, svaki član još uvijek je hram i ostaje osobno odgovoran da bude poslušan Bogu i na raspolaganju kao instrument njegove nazočnosti. Vaša crkva može biti mrtva, a vi ipak možete biti puni Kristove nazočnosti.

ponedjeljak, prosinca 22, 2014

GLAD ZA MILOŠĆU by Gary Wilkerson

Uvjeren sam da je širom svijeta glad za Kristovom milošću i Pismo svjedoči u korist toga. Luka piše da kad je Isus propovijedao Propovijed na gori, mnoge tisuće "dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti. Ozdravljali su i oni koje su mučili nečisti duhovi" (Lk 6,17-18). To silno mnoštvo došlo je jer su čuli glasine o čovjeku milosti koji će ih iscijeliti.

"Tu je bilo … silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz tirskog i sidonskog primorja" (Lk 6,17). Ovo povrijeđeno mnoštvo nije putovalo tako daleko jer je htjelo čuti kako im neki propovjednik kaže da se malo jače trude. Već su bili iscrpljeni od razočaranja, bolesti i očaja nad svojim pokušajima da ostanu pobožni. Ovo nije bilo samo okupljanje "dobrih" ljudi. Mnogi su vjerojatno bili na rubu života, ljudi gurnuti na marginu svojim teškim stanjem. Što god da je bio njihov slučaj, držanje Zakona nije im donijelo život.

Tim gladnim posjetiteljima Isusova reputacija milosti otkrila se kao istinita. On nije samo propovijedao milost, nego ju je i pokazivao iscjeljujući ih sve: "Iz njega je izlazila sila koja je liječila sve" (Lk 6,19).

Kao dječak, svoj sam hod s Kristom mjerio time koliko pokazujem poniznost, čistoću i milosrđe. Ako bih se uhvatio da sam bio agresivan, pomislio bih: "Trebam biti ponizniji i krotkiji. Ili, ako bih imao seksualne misli, pitao bih se: "Kako ću ikada biti u stanju sačuvati čisto srce?" Kao i mnogi prije mene, pretvorio sam Božje milostivo obećanje blagoslova u zakone koje sam pokušavao držati. Ako bih u život dovoljno dobro provodio riječi "blaženstva" iz Propovijedi na gori, možda bi tada Bog rekao: "Gary, blago tebi!"

Ne! To je potpuno obrnuto – krajnje suprotno Kristovu evanđelju. Kad je Isus pogledao na ono mnoštvo ljudi, vidio ih je već siromašne u duhu, na koljenima u poniznosti, izmučene bolešću, iscrpljene njihovim nastojanjima da žive dobrim životom. I što je tada učinio? Izgovorio im je blagoslove! Upravo kao što je izgovorio stvaranje u prazan prostor krajnje tame, Isus je izgovorio božanske blagoslove izmučenim grešnicima, ljudima oborenima životom. Uvjeravao ih je: "Došli ste ovamo tugujući, ali ja vam kažem da ste blagoslovljeni u očima Božjim – blagoslovljeni u svome braku, blagoslovljeni na svome radu, blagoslovljeni u dubini svoje duše." Ovo je za njihove uši bila radikalna poruka! Ovi ljudi poznavali su jedino izraze Staroga saveza. Mislili su da zaslužuju čuti: "Prokleti ste! Ne držite zakon prema Ponovljenom zakonu, inače biste bili blagoslovljeni." Isus im je rekao upravo obrnuto: "Prije nego ste išta učinili za mene, prije nego ste molili, štovali ili priznali – ja sam vas već blagoslovio."

subota, prosinca 20, 2014

SJEME OPRAŠTANJA by Nicky Cruz

Htio bih da iskusite čudo koje je iskusila naša obitelj. Htio bih da možete osjetiti razliku kako živimo sada i kako smo živjeli tijekom dana moje mladosti. Danas žarko volim svoju braću i sestre. Ne postoji ništa što bih radije učinio nego da sjedim s njima, smijem se, razgovaram i plačem s mojom obitelji.

Moji posjeti u Portoriko, neke su od mojih najdragocjenijih uspomena. Kad idem kući, više nisam Nicky Cruz evanđelist ili govornik, samo brat. Samo sam jedan od obitelji i to volim. Zapravo, dvojica od moje braće pastori su crkava u Portoriku i oni me čak nikada nisu ni tražili da govorim u njihovim zajednicama. Znaju da kad dolazim kući, dolazim da budem s njima.

Imam toliko uspomena ostajanja s obitelji dokasna uz jelo, smijeh, šalu, molitvu i plač. Ponekad ostajemo do jedan ujutro pričajući priče, izmjenjujući šale, uživajući u zajedničkoj radosti. To je kao jedna velika zabava.

Ali to nekada kod nas nije bilo tako. Nismo uvijek bili tako sretni, bezbrižni i puni ljubavi. Kad je Isus ušao u naše živote, sa sobom je donio eksploziju ljubavi. Otvorio je ustave milosrđa i opraštanja. U mojoj obitelji mnogo je bilo boli u našoj prošlosti, ali nitko od nas ne gaji osjećaje ljutnje. Nitko ništa ne zamjera. U našim srcima nemamo ništa drugo osim ljubavi. Ne provodimo vrijeme žaleći; radujemo se u Isusu kojega poznajemo danas i u budućnosti koju nam on svima donosi.

Srce mi je slomljeno kad vidim obitelji koje čvrsto drže prošlost. Braća i sestre čvrsto drže gorčinu i ljutnju iz dana koji su davno nestali. Muževi i žene, koji su bili povrijeđeni riječima ili djelima, dopuštaju boli da se zagnoji, raste i izjeda ih poput raka.

Za ljudsko srce Isus može učiniti što nitko drugi ne može. On može donijeti promjenu iznad svega što bismo mogli zamisliti. Kad dođe živjeti u vaše srce, on čini više od opraštanja, on ostavlja sjeme oproštenja. Nadnaravno sjeme koje neće samo istrijebiti grijeh, nego istrijebiti i bol koju je grijeh donio.

Nikada neću moći dovoljno zahvaliti Isusu za ono što je učinio za našu obitelj.

Za oproštenje, milosrđe i milost koje nam je donio, dovodeći nas ponovno sve zajedno.
A on može isto učiniti za svakoga.

__________

Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.

petak, prosinca 19, 2014

NE ŽALITE

Noemi je još jednom, posljednji put, potaknula Rutu da se vrati kući, ali Ruta nije htjela poći. "Ruta ostade s njom" (Rut 1,14). Ovdje upotrijebljena riječ daje sliku žene na koljenima s rukama oko struka svoga gospodara, kao da ga nikada neće pustiti. Ruta je htjela Boga!

Čim je Ruta prešla granicu u Judu, bila je na putu da zadobije Krista. Tamo nije bilo putokaza da je uputi, ali mi znamo kamo je put vodio: ravno do Isusova srca! Ruta i Noemi došle su do mjesta blagoslova – siromašne i ne znajući odakle će doći njihov sljedeći obrok – ali stigle su u početku sezone žetve.

Ruta je bila siromašna, bez budućnosti na vidiku, ali bila je vrijedna žena i sve je predala Gospodinu. Rekla je: "Htjela bih ići u polje pabirčiti" (Rut 2,2). To su radili jedino jako siromašni. Zakon je zahtijevao da vlasnici ne požanju svoga polja do kraja i ne pabirče ostatke, tako da bi ih siromašni mogli pokupiti. "Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve … nego ih ostavljaj sirotinji" (Lev 19,9-10).

Činilo se kao da je Ruta učinila jadnu pogodbu: njezina odanost odvela ju je sve do mjesta pabirčenja i sad se znojila nad jadno plaćenim poslom! Bila je čak i ispod crte siromaštva. Dobro je pogledajte, jer upravo tako i vi možete završiti ako krenete čitavim putem s Bogom!

To je bio križ apostola Pavla sve dok nije umro: "Postali smo prizorom svijetu, anđelima i ljudima. Mi smo ludi zbog Krista … gladujemo i žeđamo, podnosimo golotinju i primamo udarce, bez stalnog smo boravišta i do iznemoglosti radimo svojim rukama. Vrijeđaju nas … progone … ocrnjuju … Postali smo kao smeće svijeta, kao izmet sviju sve do sada" (1 Kor 4,9-13).

Ali ne žalite Rutu – jer ona je upravo bila na putu da zadobije Krista!

četvrtak, prosinca 18, 2014

PRELAZAK GRANICE

Kao što vidimo u Ruti 1, Noemi, Orpa i Ruta dospijevaju na granicu između Moaba i Jude i tamo se suočavaju s odlukom. Hoće li slijediti kretanje milosti Božje i prijeći u Kristovu puninu? Njihova imena daju ključ: Noemi znači milost; Orpa znači tvrdoglav; a Ruta znači prijatelji, drug.

Konfrontacija je došla na granici kad je Noemi odlučila testirati Orpinu i Rutina predanost i odluku. Za njih, odluka da će ići naprijed zahtijeva više od emocija, više od riječi. Moraju odabrati hoće li se vratiti ili poći naprijed – bez obećanja nagrade i jasne vizije visoke cijene pred njima.

Umjesto da im propovijeda prosperitet, lakoću i uspjeh, Noemi im predstavlja sliku trpljenja i siromaštva. Nema obećanja zemaljskih dobara, samo hod vjere. Zapravo, ohrabruje ih da se vrate kući svojim majkama (vidi Rut 1,8-9).

Na toj točki i Orpa i Ruta ostaju postojane: "One briznuše u plač. I rekoše joj: 'Ne! Mi ćemo s tobom, tvome narodu'" (Rut 1,9-10). Iz Orpina imena već znate da će, usprkos rijeci suza, usprkos snažnih riječi da će ići dalje, odustati i vratiti se k svome idolopoklonstvu. Izvana je, međutim, slomljena i nježna, i čini se kao da je dio tog koraka natrag k Bogu.

Vjerujem da je Noemi mogla vidjeti u Orpino srce, njezinu borbu. Vjerojatno je pomislila: "Jadno dijete! Misli da želi Gospodnju puninu, ali još uvijek je opčinjena ovim svijetom. Bila bi jadna da ide dalje, jer uvijek bi gledala natrag!"

I tako je rekla: "Idi svojim putem!" Orpa je vjerojatno donijela odluku u svome srcu: "Vratit ću se k Moabu i služiti Bogu – na moj način! Još ću uvijek voljeti ove drage svete, ali moram dalje sa svojim životom. Spremna sam ostaviti svoju prošlost."


Biblija kaže: "One i opet zaplakaše i zajecaše. Orpa poljubi svoju svekrvu i vrati se" (Rut 1,14).


Neki od vas koji sad ovo čitate spremni ste poljubiti svoju braću za pozdrav. Nešto u vašem srcu vas vuče – krug posebnih prijatelja ili starih ljubavi. Ali kao što je Naomi rekla za Orpu: "Jetrva se tvoja vratila narodu svome i bogu svome" (Rut 1,15), tako neki idol drži i vaše srce – nešto iz vaše prošlosti što ne možete otpustiti!

srijeda, prosinca 17, 2014

KRAJ GLADI

U Ruti 1,5 čitamo: "Jahve je pohodio narod svoj i dao mu kruha" (Rut 1,6). Noemi je došla riječ da je glad u Judi završila – da je Bog još jednom pohodio svoj narod s obiljem kruha i blagoslova. Sjećanja na prošle blagoslove preplavila su Noeminu dušu i počela je čeznuti za tim svetim mjestom. Bilo joj je dosta Moaba, njegova idolopoklonstva i smrti. I tako "se ona diže sa svojim snahama da ode … iz mjesta gdje je živjela … i krenuše na put da se vrate" (Rut 1,6-7).

Noemine snahe Orpa i Ruta pozdravile su svoje roditelje, prijatelje i rodbinu. Rekle su svojim najmilijima da zauvijek odlaze, da odlaze u Judu – tamo gdje je Bog "pohodio svoj narod".

Danas Gospodin još jednom pohađa svoj narod! Još jednom glad je završila! Ovdje u crkvi Times Square i drugim crkvama širom svijeta iznosi se čista Riječ Božja. Kad Gospodin pohađa svoj narod, on im "daje kruha".

Tijekom ove posljednje gladi Riječi, dok su drugi prebjegli k današnjem Moabu – svjetovnosti, mrtvilu, hladnoći, užicima i uspjehu – sveti ostatak je ustrajao. Podnijeli su samouzvisivanje televizijskih evanđelista, prljavu senzualnost koja je preplavila dom Božji, ludost za propovjedaonicom i ismijavanje otpalih kršćana.

Molili su, postili i posredovali. I sad je Gospodin čuo njihov vapaj te pohodi svoj narod. Zašto je crkva Times Square puna gladnih tražitelja? Jer je izašla riječ da je Bog ovdje! Ljudi čuju da teče riječ od Boga. Jednako je istina i na drugim mjestima, dok se širi vijest o Božjem pohođenju. Glad je završila! Bog je poslao kruh s neba i ako ga još niste okusili, onda iziđite iz Moaba i vratite se tamo gdje Bog pohodi svoj narod!

To je ono što su Noemi i njezine snahe učinile. Njihov odlazak prema granici s Judom predstavlja korak prema Gospodinu. Duh Božji ih je privukao, primamio vijestima o njegovu pohođenju.

Danas na isti način u duhu vidim neiskazane tisuće kako kreću kući, natrag prema Kristovoj punini – daleko od praznine evanđelja lakoće i prosperiteta, dvostrukih standarda i mlakosti.

utorak, prosinca 16, 2014

KNJIGA O RUTI

Knjiga o Ruti divna je priča o obraćenoj poganki koja je zadobila srce svoga zemaljskog gospodara. Vjerujem da je to proročka priča, poruka koja nam danas snažno govori. Jer mi smo zadobili Krista na isti način kao što je Rut zadobila Boaza!

Ali ova priča je više od samo povijesne priče! Pavao piše: "Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11).

Priča o Ruti započinje s ovim riječima: "… nastala je glad u zemlji" (Rut 1,1). Zbog toga je Izraelac Elimelek sa svojom ženom Noemi i svoja dva sina, Mahlonom i Kiljonom, napustio Judu i otišao k Moabu. Elimelek je tamo umro, a Noemina dva sina oženili su poganke, Orpu i Rutu. Ostali su u Moabu sljedećih deset godina.

Ali Moab je bio mjesto idolopoklonstva; bila je to zajednica pokvarenih; mjesto podrugljivaca. Sam Moab, po kome je to područje bilo prozvano, rodio se iz incesta između Lota i jedne od njegovih kćeri. Zapravo ime "Moab" simbolizira blud. Upravo on je zaveo Izraela u pustinji, nakon čega je 24 tisuće Izraelaca pomrlo od pošasti. Bog je Izraelcima zabranio ženiti Moapke, jer "će zacijelo okrenuti vaša srca svojim bogovima" (1 Kr 11,2).

U duhovnom području, ista se stvar događa kad dođe do nestašice Riječi Božje: Božji se narod okreće svijetu, predaje prijevari idolopoklonstva i miješa s bezbožnima. Ta vrsta nestašice tjera vjernike da drugdje nađu nešto što će zadovoljiti njihove unutarnje potrebe.

Danas kršćani hlade i otpadaju jer ne primaju pravu duhovnu hranu. Idu u crkvu, ali "kuhinjski ormar" je prazan. Propovijedanje koje čuju je plitko – nema hrane, nema žive vode – samo zabava. Izgladnjivanje na smrt događa se ravno u domu Božjem!

Zbog toga su naše crkve pune preljuba, rastava, rock and rolla, nebiblijske psihologije, evanđelja New Agea – s mladim ljudima koji uzimaju drogu i postaju promiskuitetni. Glad u crkvi otjerala ih je k Moabu, mjestu idolopoklonstva. A Moab je mjesto gdje mladi ljudi umiru, upravo kao što su i Noemini sinovi umrli u Moabu!

ponedjeljak, prosinca 15, 2014

ON KAŽE DA STE BLAGOSLOVLJENI by Gary Wilkerson

Mnogi kršćani neće to priznati, ali duboko u sebi vjeruju da je milost Božja predobra da bi bila istinita. Oni misle da im ona oduzima previše slobode pa se drže svoga razmišljanja o djelima jer su uvjereni da je to jedina stvar koja će ih sačuvati na pravednom putu.

Pavao predusreće takvo razmišljanje koje završava u mrtvim djelima: "Pa što? Da griješimo, kad nismo pod Zakonom, već pod milošću? Daleko od toga! Zar ne znate: ako se nekome dajete za robove da mu se pokoravate, robovi ste onoga komu se pokoravate: bilo grijeha da umrete, bilo pokornosti da budete opravdani? Ali hvala Bogu što ste se, pošto ste bili robovi grijeha, od svega srca pokorili onomu obliku nauke kojemu ste bili predani" (Rim 6,15-17).

Na što Pavlovo učenje ovdje ukazuje? Da milošću Isusa Krista više ne pripadamo sebi! Više ne nastavljamo griješiti kao ranije, jer to više nije naš identitet: "Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo" (2 Kor 5,17). Na kraju Pavao kaže: "Stoga ste i vi, braćo moja, umrli Zakonu po Kristovu tijelu tako da pripadate drugomu – onomu koji uskrsnu od mrtvih – da donesemo rod za Boga" (Rim 7,4).

Novi život koji smo primili – život samog Krista – uskršava nas da mu služimo sa slobodom, mirom i radosti. Oslobođeni od iscrpljujućih obveza djela, sad kličemo zajedno s Davidom: "Gospodine, uživam vršiti tvoju volju!" I ne možemo ne svjedočiti o Isusu svijetu koji je gladan, očajan i žudi za njegovom milošću. Jednom riječju: milost stvara rezultate!

Prijatelju, ne možeš izvući život iz nečega što je mrtvo. Jedino Isus ima silu uskrsnuti našega starog, mrtvog čovjeku u novi život. Ta vrsta milosti je neshvatljiva, tako daleko izvan našega razumijevanja da je nikada u potpunosti nećemo moći shvatiti u ovom životu. Isto tako, nikada nećemo biti u stanju postići je vlastitom snagom. Kao što Pavao piše: "Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat (od Gospodina)" (1 Kor 13,12).

Pogledajte ovaj zadnji izraz: Gospodin vas savršeno poznaje – čak i usred vašega zbrkanog života jada i slomljenosti – i kaže da ste blagoslovljeni. Vidite, novi život koji imate nije rezultat postignuća nego primitka. Dakle, hoćete li otvoriti oči i hodati u novom životu kojega vam Isus po milosti daje? On je već izgovorio svoj blagoslov nad vama, dakle, primite ga!

subota, prosinca 13, 2014

DOĆI ĆE DAN by Jim Cymbala

Doći će dan, kaže apostol Pavao, kad će naše "djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao primit će nagradu" (1 Kor 3,13-14). Zlato, srebro i drago kamenje podnijet će vatru, dok će drvo, sijeno i slama otići u dim.

Pavao ne kaže da će testirana biti kvantiteta našeg djela. On ništa ne govori o brojkama. Umjesto toga, sve će biti usredotočeno na kvalitetu našeg rada.

Warren Wiersbe (bivši pastor Moodyjeve crkve u Chicagu i govornik na radio emisiji Back to Bible (Natrag na Bibliju) dao je zanimljivu opasku u vezi s ovim odlomkom osoblju Brooklyn Tabernaclea. "Koja je razlika između tih materijala, pored očitoga? Jedna je skupina nesagoriva, dok druga nije? Mislim da je značajno to da drva, sijena i slame ima mnogo … odmah vani pred vratima ili, u najgorem slučaju, samo nekoliko kilometara dalje. Bilo koja šuma, bilo koje polje obiluje njima. Ali ako želite zlato, srebro i drago kamenje, morate kopati da ih nađete. Morate ih tražiti s velikim trudom. Oni nigdje okolo ne leže. Morate ući duboko u zemlju."

Za mene su te riječi duboke. Duhovno "građenje" koje koristi drvo, sijeno i slamu lako dolazi – malo rada, malo traženja; nema muke, nema rađanja. Nabacite malo ovdje i malo ondje i to će izgledati u redu – jedan trenutak. Ali ako želite graditi nešto što će izdržati na Sudnjem danu, to djelo bit će daleko skuplje.

Onoga dana neće biti važno što ostali kršćani misle o vama. Neće biti važno ni što su marketinški stručnjaci savjetovali. Vi i ja stajat ćemo pred Onim čije oči su "poput ognja". Nećemo ga omekšati govoreći mu kako je briljantna bila naša strategija. Suočit ćemo se s njegovim oštrim pogledom.

On će samo pitati jesmo li neustrašivo bili vjerni njegovoj Riječi.

__________ 

Jim Cymbala je s manje od dvadeset članova započeo crkvu Brooklyn Tabernacle u jednoj maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Kao čovjek rođen u Brooklynu, dugo je prijatelj s Davidom i Garyjem Wilkersonom i čest govornik na konferencijama širom svijeta za pastore i vođe, sponzoriranima od World Challengea.

petak, prosinca 12, 2014

POSLJEDNJI PRELAZAK

"Čim stopala svećenika koji nose Kovčeg Jahve, Gospodara sve zemlje, stupe u Jordan, razdijelit će se voda Jordana, i ona što teče odozgo ustavit će se kao nasip. Kad je narod krenuo iz svojih šatora da prijeđe preko Jordana … svećenici Kovčega saveza … Jahvina stajahu na suhu usred Jordana, i prelažaše Izrael po suhu, sve dok sav narod ne prijeđe preko rijeke" (Jš 3,13-14.17).

Prelazak Jordana slika je ulaska u slobodu u Kristu. Bog nas uvijek izvodi od negdje da bi nas doveo k sebi! Nije dovoljno pobjeći od sotonine sile, iz tamnice ropstva, nego moramo isto tako ući u uskrsli Kristov život. Ovdje Kanaan ne predstavlja nebo, jer ova zemlje je mjesto duhovnog vojevanja. Nego ovo je mjesto gdje Isus želi da uživamo dobrotu njegove pobjede, mjesto uživanja, sreće i punine.

Kad je Izrael došao do Jordana, više ih nije vodio oblak tijekom dana i oganj noću (vidi Izl 13,21), nego Kovčeg saveza. Vidimo Kovčeg – sliku Isusa – kako silazi u Jordan uranjajući se u smrt i govori: "Slijedi me!" To nas Isus poziva da budemo kršteni u njemu.

Izlazeći iz Jordana, djeca Izraelova ušla su u obećanu zemlju, koja je slika ostajanja u Kristu. "Narod je izašao iz Jordana … Tada se utaborio u Gilgalu" (Jš 4,19). U toj točki, bili su krvlju zaštićeni, izbavljeni od neprijateljeve sile i podignuti u novinu života u Božjoj zemlji mlijeka i meda.

četvrtak, prosinca 11, 2014

PRELAZAK CRTE POSLUŠNOSTI

"Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću" (Lk 22,31-32).

Kad je Isus hodao zemljom, predobro je poznavao žestinu sila zla i kako sotona dolazi sa svakim oružjem iz pakla da rešeta učenike Gospodnje. Mislim da nitko od nas ne zna i ne razumije veliki sukob koji sad bjesni u duhovnom području. Isto tako, ne shvaćamo kako je sotona uporan da uništi sve svete koji su svoje srce učvrstili u namjeri da će s Kristom do kraja.

U našem kršćanskom hodu prelazimo crtu – ja je zovem "crtom poslušnosti" – koja pojačava svaku uzbunu u paklu. Onoga trenutka kad prijeđete tu crtu i uđete u život poslušnosti i oslanjanja na Isusa, odlučni u svom srcu da se nikada nećete vratiti, postajete prijetnja kraljevstvu tame i meta Poglavarstva i Vlasti. Svjedočanstvo svakog vjernika, koji se okreće Gospodinu svim svojim srcem – gladujući za svetošću i dubljim hodom s Isusom – uključuje i iznenadno izbijanje čudnih i žestokih nevolja, kušnji i testiranja!

Možda jednom niste bili dvadeset četverosatni učenik. Ljubili ste Gospodina, ali bili ste duhovno lijeni. Niste bili gorljiv proučavatelj Biblije niti skloni duhovnim stvarima. Niste htjeli biti fanatik i stvari u vašem životu išle su prilično glatko. Đavao vas nije mnogo gnjavio jer ste bili neodlučni, neposvećeni.

Ali sad vam je Bog sve. Njegova Riječ vam dolazi živo te molite, plačete i ljubite izgubljene duše. Sve se promijenilo, uključujući kušnje. Kakvu veliku promjenu srca ste iskusili!

No u isto vrijeme ustalasali ste nevidljivi svijet. Prešli ste crtu poslušnosti. Onima koji su prešli tu crtu poslušnosti, Isus kaže: "Molio sam za te da tvoja vjera ne malakše" (Lk 22,32).

srijeda, prosinca 10, 2014

JESTE LI ZADOBILI GOSPODNJE SRCE?

"Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina! Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8).

Jeste li zadobili Gospodnje srce? Apostol Pavao iznio je svoju svrhu odricanja od svoga prošlog života ovako: "Da Krista dobijem." Njega je Krist potpuno zarobio te je držao oči jedino na Gospodinu.

Zašto bi Pavao osjećao potrebu da "dobije" Krista? Krist se već otkrio ne samo njemu, već i u njemu. Ali čak i tako, odlučio je zadobiti Kristovo srce i naklonost.

Vidite, Pavlovo čitavo biće – njegova služba, život, sama svrha življenja – bilo je usredotočeno da ugađa jedino svome Gospodaru i Gospodinu. Sve drugo bilo mu je smeće! Vjerujem da je jedan od razloga što se Pavao nikada nije oženio bio taj kako bi imao više vremena "da se brine za Gospodnje: kako će ugoditi Gospodinu" (1 Kor 7,32). On i druge potiče u istom pravcu: "… tako da živite dostojno Gospodina i da mu budete ugodni u svemu" (Kol 1,10).

Je li to biblijski – ovo "zadobivanje Isusova srca"? Nismo li svi predmet Božje ljubavi, bez obzira? Njegova dobronamjerna ljubav doista se proteže na čitavo čovječanstvo. Ali postoji i druga vrsta ljubavi – odana ljubav kao što je između muža i žene – i samo ih nekolicina to ikada iskusi.

Ta ljubav izražena je u Pjesmi nad pjesmama, gdje je Salomon prikazan kao Krist. U tom odlomku, Gospodin govori svojoj zaručnici: "Srce si mi ranila … nevjesto; srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje …Kako je slatka ljubav tvoja … nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina" (Pnp 4,9-10). Kasnije on uzvraća: "Odvrati oči svoje od mene, jer me zbunjuju" (Pnp 6,5). Njegova zaručnica odgovara: "Ja pripadam dragome svome, i on je željan mene" (Pnp 7,11).

Vjerujem da će se Kristova zaručnica sastojati od svetog naroda koji živi tako ugađajući svome Gospodinu, tako mu je poslušan, tako odvojen od svih drugi, da će Kristovo srce biti ranjeno. Riječ "ranila", kao što je upotrijebljena u ovom retku, znači "ukrala si mi srce". Kristovi sljedbenici ranili su njegovo srce jednim jedinim pogledom (Pnp 4,9). Taj jedan jedini pogled iskren je um usredotočen samo na Krista.

utorak, prosinca 09, 2014

EGIPATSKA SRAMOTA

U Jošui 5 Izrael je bio na vrhuncu slave i sile, doživljavajući nevjerojatna čuda. Njegov narod bio je ljubljen i siguran, a srca njegovih neprijatelja bila su puna straha: "… i nestade im junaštva pred Izraelcima" (Jš 5,1). 2. redak kaže da "u to vrijeme" – što znači, vrijeme pobjede, blagoslova, vodstva i naklonosti, vrijeme kad su trebali ući i zaposjesti zemlju – Bog je u biti rekao: "Sve zaustavite! Imamo problem. Sve izgleda dobro – trebaju se zadobiti veće pobjede – ali s jednom se stvari još nismo pozabavili. Egipatska sramota još je uvijek u vašim srcima i ona se mora odrezati i odbaciti."

Kao da je Bog rekao svome narodu: "Strpljivo sam podnosio vaše otpadništvo, mrmljanje, beskrajnu, neprestanu požudu. Deset puta vaši su me očevi izazivali u pustinji i sve sam im to oprostio. Kad sam otkrio da se ubijate u egipatskoj užarenoj peći, oprao sam vas, zaštitio krvlju i oslobodio vas od vaših neprijatelja. Ali sve to vrijeme nosili ste u svom srcu tajni grijeh. Odbili ste odložiti taj idol koji ima utvrdu u vašem srcu."

Prorok Amos potvrdio je da je Izrael imao idolopokloničko srce: "Zar ste meni u pustinji četrdeset godina prinosili žrtve i prinose, dome Izraelov? Nosili ste i Sikuta … zvijezdu svojih bogova što ih sebi načiniste" (Am 5,25-26). Tu je bila sramota: Izraelci su sve vrijeme, usprkos Božjoj ljubavi, zaštiti, blagoslovu i vodstvu, nosili nešto tajno u svojim srcima. Čak i kad su pjevali Gospodinu slavu, drugi bog upravljao je njihovim unutarnjim motivima.

Skrivali su u svojoj prtljazi idole svojih očeva! Čak ni strahovit glas svetog Boga nije ih mogao navesti da dignu ruke od svojih malih svetinja, svojih zlatnih kipića iz Egipta. Htjeli su i dalje služiti Bogu dok su još uvijek prianjali uz svoje idole. Gospodin je bio strpljiv do te točke, ali dao im je ultimatum: "Dalje idem samo sa svetim narodom. Ispred leži svijet radosti i mira, ali ne možete sa sobom nositi svoju sramotu. Odrežite je! Naoštrite noževe! Nikakvo tijelo nije dopušteno odavde dalje. Nikakvo idolopoklonstvo! Nikakvo prianjanje požudi! Nikakva tajna sramota!"

ponedjeljak, prosinca 08, 2014

PRIMANJE BLAGOSLOVA MILOSTI by Gary Wilkerson

Mnogi kršćani danas zamišljaju svoj život kao vagu pravde. S jedne strane sva su njihova dobra djela, a na drugoj strani raste hrpa grijeha i pogrešaka. Ako misle da im život previše naginje neuspjehu, osjećaju se primorati više moliti, više proučavati Bibliju, više odlaziti u crkvu. Međutim, nikada nikakva količina dodatnih dobrih djela ne može promijeniti samostvorenu vagu pravednosti.

Nedavno sam gledao video klip jednog prizora kod restorana brze hrane. Nakon što je vozač dao narudžbu, glas je na drugom kraju pitao: "I što još?" Osjećajući se krivim, vozač je narudžbi dodao krumpir. Ponovno se začuo glas: "I što još?" Zbunjen, vozač je dodao desert. I ponovno je glas pitao: "I što još?" Konačno je vozač povikao: "Ne! Ne! Ne 'i što još'!"

To je slika nas kad pokušavamo postići Božju pravednost. Što više vlastitog truda uložimo, bliže smo trenutku kad ćemo konačno biti prisiljeni povikati: "Ne više 'i što još' za mene!" To objašnjava zašto se toliko kršćana osjeća iscrpljeno na samu pomisao služenja Bogu. Pavao s razlogom naziva njihov trud "mrtvim djelima": njihov pristup nikada neće proizvesti pravednost ili radost, nego samo umor i bijedu. U tome nema života – samo smrt – jer to nije Kristovo evanđelje.

Pavao piše: "Grijeh toga jednog čovjeka, Adama, uzrokovao je da smrt vlada nad mnogima" (vidi Rim 5,17). Ako smrt vlada vašim hodom – ako nosite teret neprestanih optužbi grijeha, ako ništa što činite nikada nije dovoljno dobro – onda slušate stari glas adamovske prirode. Iz te stare prirode dolazi svaki tjelesni pokušaj da se ugodi Bogu, što je suprotno vašem identitetu u Kristu.

Pavao zatim dodaje i ovo u istom retku: "Čak je veća (od Adamova grijeha) Božja predivna milost i njegov dar pravednosti." Kako postižemo njegovu pravednost? Pavao nam kaže u sljedećem izrazu: "Svi koji ga prime živjet će u trijumfu nad grijehom i smrti kroz ovoga jednog čovjeka, Isusa Krista." Sudbina nam je da trijumfiramo nad svakim grijehom – ne kroz naša vlastita nastojanja, nego kroz jednog čovjeka, Isusa. I tako nas Krist potiče: "Zašto ne uzmeš tu vagu svoga vlastitog činjenja i položiš je u podnožje križa? Nikada te nisam pozvao da me umiruješ. Pozvao sam te da učiniš jednu stvar, da primiš moj blagoslov milosti."

subota, prosinca 06, 2014

MAČ GOSPODNJI by Carter Conlon

"Gideon i stotina ljudi što ga je pratila dođoše na rub tabora, pri početku ponoćne staže: tek što su postavili straže, oni zatrubiše u rogove i razbiše vrčeve koje su imali u ruci. Tako tri čete zasviraše u rogove i razbiše vrčeve; lijevom rukom držahu luči, a desnom rogove da trube, i udariše vikati: 'Mač Gospodnji i Gideonov!' I svaki stajaše nepomično na svome mjestu uokrug tabora. Tada se probudi sav tabor, i Midjanci vičući nagnaše u bijeg" (Suci 7,19-21).

Sva neprijateljska vojska pobježe pred Gideonom i njegovih tri stotine! Na zvuk truba, Izraelci su u svojim rukama slomili vrčeve – što predstavlja slamanje svakoga ljudskog rezoniranja, svake ljudske krhkosti, svaki osjećaj samoprezira i nedostojnosti. Sve su ih razbili i podigli luč koja je bila u toj glinenoj posudi, što je simbol sile Božje.

"Mač Gospodnji i Gideonov!" vikali su. To govori o sili Božjoj kroz ljude koji mu vjeruju. Vidite, kad odlučite stajati na javnom mjestu, odbijajući da svjedočanstvo Božje bude sakriveno, Bog će učiniti za vas što je učinio za Gideona i njegovu vojsku – u redove neprijatelja poslat će zbunjenost! Biblija nam govori da su se Midjanci okrenuli i borili jedan s drugim. Zbunjenost slijedi jer se u zemlji ponovno podiglo vidljivo svjedočanstvo Božje i to kroz ljude koji su jednostavno vjerovali Bogu usprkos svojoj slabosti i krhkosti.

I tako je ta ista nevjerojatna pobjeda na raspolaganju i vama i meni danas. Sve što je ikada bilo potrebno jest da se jedan ili možda desetorica, dvadesetorica, pedesetorica ili stotinu njih dignu na noge i izjave: "Vjerujem Bogu! Vjerujem da Bog može uzeti moj život i promijeniti situaciju. Vjerujem da može staviti suosjećanje u moje srce i učiniti me glasom u ovoj generaciji. Vjerujem mu čak i u mojoj nedostatnosti. Znam da nemam mnogo donijeti, ali vjerujem da će se Bog pobrinuti za sve što trebam."

Čak i sada zamišljam kako sav pakao drhti, jer neprijatelj zna što se događa kad se vi i ja usudimo tako vjerovati!

__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine. Kao snažan, suosjećajan vođa, čest je govornik na konferencijama za pastore i vođe koje održava World Challenge širom svijeta.

petak, prosinca 05, 2014

OŠTAR NOŽ

Ivan je bio pastir nad sedam crkava u Aziji. Objavio mu se Isus i pokazao mu skrivene grijehe u tim ljudima. Ivan se obraća tim ljubljenima kao djeci Božjoj, "ljubljenoj … i opranoj od grijeha krvi njegovom" (vidi Otk 1,5). Oni su bili "kraljevski svećenici za Boga" (Otk 1,6). Ali onoga određenog dana Gospodnjeg, Duh Božji došao je na Ivana te je čuo Riječ Božju koja se orila poput trube: "U dan Gospodnji padoh u zanos i čuh kako se iza mene ori jak glas poput trube" (Otk 1,10). Objavio mu se Isus i "iz njegovih je usta izlazio oštri dvosjekli mač" (Otk 1,16).

Ljubljenoj, krvlju opranoj Crkvi pojavio se oštar nož! Usprkos njihovoj dobroti, trudu i ljubavi, Bog je našao da im nešto nedostaje.

U Otkrivenju 2 Ivan opisuje divnu zajednicu u Efezu. Bili su postojani, radili su i trudili se i mrzili su zla djela, ali ohladili su. Izgubili su svoju žarku ljubav za Isusa i pali su u mrtvilo. Isus je povikao: "Pokaj se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi ubrzo, i maknut ću tvoj svijećnjak (nećeš biti pomazan)" (Otk 2,5). U Pergamu, zajednica "se držala imena mojega i nije se odrekla vjere; neki su čak bili spremni i umrijeti" (vidi Otk 2,13). Ali jedna stvar bila je jako pogrešna: uvlačilo se lažno učenje i preuzimale su ih đavolske nauke. Isus je rekao: "Pokaj se ili ću doći i ratovati s tobom mačem usta svojih!"

U zajednicu u Tijatiri uvukao se Jezabelin duh, iako su ti ljudi bili sluge puni vjere, djela i ljubavi te postojani. Toj crkvi Isus je rekao: "Ja (ih) bacam u nevolju veliku, ako se ne pokaju od djela svojih" (Otk 2,22).

Zajednica u Sardu imala je reputaciju da je živa crkva. Ali Isus je rekao: "Imaš ime da živiš, a mrtav si" (Otk 3,1). Nije im preostalo mnogo duhovnosti jer im srca nisu bila savršena prema Gospodinu. Međutim, kao i mnoge crkve danas, smatrali su da su puni života. Jedino oni koji hodaju u Duhu znaju da su u stvari mrtvi.

Isus je došao s oštrim nožem i sve ih stavio pod svoju oštru Riječ. To je prava ljubav!

četvrtak, prosinca 04, 2014

UKLANJANJE EGIPATSKE SRAMOTE

"'Načini sebi kamene noževe i ponovo obreži Izraelce. Jošua načini sebi kamene noževe i obreza Izraelce na brežuljku Aralotu" (Jš 5,2-3).

Neću započeti teološku raspravu o obrezanju, ali ovaj drevni postupak ima veliko značenje za Crkvu danas. Kakvo bolni iskustvo je to moralo biti za Izraelce da se oštrim nožem ukloni kožica kao znak svijetu da su se pridružili vjernom savezu s Bogom! Ti ljudi bili su rođeni u pustinji i nikada nisu bili obrezani. Nakon tog postupka, danima su bili bespomoćni i slabi.

Dolaženje pod nož danas znači podvrgavanje oštroj Riječi Božjoj, Riječi koja reže! "Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača " (Heb 4,12). Riječ doista reže: "Kad su to čuli, probodeni su bili do srca" (Dj 5,33). Kad je Stjepan propovijedao, "probodeni su bili do srca te počeše škripati zubima na njega" (Dj 7,54).

Biblija kaže da je Riječ Božja obrezala naša srca. "Pravo je obrezanje ono koje je u srcu – po duhu, a ne po slovu. Njegova hvala ne dolazi od ljudi, već od Boga" (Rim 2,29). Postoji "ne obrezanje obavljeno rukom, nego obrezanje Kristovo: odlaganje tijela koje služi grijehu" (Kol 2,11).

Svatko od nas u sebi ima "egipatsku sramotu" koja se mora ukloniti – sve što je od našega tijela. Postoji operacija u kojoj Duh Božji reže svu požudu i vlast zla! Kad Riječ Božju propovijeda Božji pomazanik u sili i očitovanju Duha Svetoga, ona postaje taj oštar nož! Bog i danas ima svoje Jošue i on im je zapovjedio da uzmu ovaj krvlju zaštićen, izbavljen, otkupljen i uskrsli narod te ga stave pod nož njegove Riječi kako bi se uklonili svi tragovi idolopoklonstva i kompromisa.

srijeda, prosinca 03, 2014

SIJAČI POSLJEDNJEG VREMENA

Gospodin će u posljednje dane imati veliku vojsku dragovoljnih sijača!

"Onaj koji je primio pet talenata pristupi i donese drugih pet talenata te reče: 'Gospodaru, predao si mi pet talenata, a ja sam, evo, zaradio i drugih pet. Tada mu reče gospodar: 'Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u veselje gospodara svoga!' Kad pristupi onaj koji je primio dva talenta, reče: 'Gospodaru, predao si mi dva talenta, a ja sam, evo, zaradio i druga dva.' Tada mu reče gospodar: 'Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u veselje gospodara svoga!' (Mt 25,20-23).

Pokazat ću vam da prava Crkva Isusa Krista neće otići odavde cmizdreći! Neće biti skršena ili osakaćena valom pokvarenosti. Neće biti slaba, zbunjena ili poražena demonskim silama. Nikada! Ova usporedba pokazuje da će Bog na kraju imati plodnu, slavnu žetvu. Dvojica od trojice slugu Gospodnjih doći će na Sud natovareni plodom i puni radosti – sretni velikom žetvom. Oni neće zaostati niti jedva uspjeti. Umjesto toga, reći će: "Zaradio sam. Ono što mi je Bog dao, udvostručio sam." Oni će biti "valjani i vjerni", a ne otpali ili mrtvi. Oni neće biti oboreni, utučeni ili snuždeni, već naprotiv, imat će radost Gospodnju.

Isus je "čovjek koji polazi u tuđinu" (vidi Mt 25,14), koji će se "poslije dugo vremena" (vidi Mt 25,19) vratiti i pozvati svoje sluge na račun. Mi smo te sluge, "njegove vlastite", a talenti predstavljaju našu mjeru milosti i otkrivenja o Isusu. Nama je zapovjeđeno da idemo i sijemo to otkrivenje. Neki imaju veće otkrivenje o Isusu od drugih, ali svi moraju sijati.

utorak, prosinca 02, 2014

ŽIVJETI KRISTOV ŽIVOT

"U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ Bijaše Bog … I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca" (Iv 1,1.14).

Koliko Riječi je postalo tijelom? Sva Riječ! "Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva" (Kol 2,9). Kako, dakle, živimo o svakoj riječi koja izlazi iz usta njegovih? Uzimamo li blok i olovku te zapisujemo svaku Isusovu zapovijed, zatim se discipliniramo grabeći svaku pojedinu dok ih sve ne izučimo? Ljubljeni, čak i nakon svih ovih godina propovijedanja, ja još uvijek ne znam sve mnoge dragocjene Gospodnje zapovijedi!

Kao što to ja vidim, samo je jedan način da se ugodi Gospodinu: prinijeti mu svoje tijelo – da se naš ja makne s puta – i dopustiti Isusu da živi svoj život u nama. Pavao je rekao: "Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni" (Gal 2,20). To nije bio neki mističan duhovni život zatvoren u granicama uma. Ne! Pavao nastavlja u istom retku: "Život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega."

Bog nas vodi do one velike dobre zemlje pune mlijeka, meda, ulja i vina – do duhovnih blagoslova u Kristu za koje nas je pripremio. Kad je naše tijelo tako mrtvo, razapeto, poniženo i ovisno, Krist ga posjeduje i živi svoj život u nama i kroz nas. Bog ne radi kroz tijelo, čak ni "dobro" tijelo! On jedino radi kroz svoga Sina Isusa!

Pavao je bio "dobar" čovjek – svet, besprijekoran, držeći Božje zapovijedi. Ali taj "dobar" Pavao morao je dnevno umirati da bi Krist mogao činiti svoje djelo i živjeti svoj život u njemu. Za Pavla je ključ bio: "Ali ne ja, nego Krist" – svakodnevno odlažući Pavla i stavljajući na se Krista. Međutim, toliki od nas ne žele da živi Isus; mi ga samo želimo obuči kad nam je zgodno; skidati ga i oblačiti poput odijela!

Živjeti Krista nije komplicirano. Prvo, morate htjeti njegov život sa svime što je u vama. Zatim se vi morate maknuti s puta i sve predati njemu, uzdajući se da vas potpuno posjeduje. Na kraju, morate vjerovati da koliko god se ispraznite od sebe, toliko će vas on ispuniti!

ponedjeljak, prosinca 01, 2014

PRAVA VJERA by Gary Wilkerson

U Starom zavjetu, David nikada ne bi trebao ući u Svetinju nad svetinjama u hramu. Ali ušao je i njegovo iskustvo rezultirao je snažnim psalmom koji narod Božji citira do današnjeg dana: "Onaj što prebiva u skrovištu Svevišnjega počivat će u sjeni Svemogućega" (Ps 91,1).

Iako je otišao kamo ne bi trebao poći, to je uzrokovalo da razmišlja o nevjerojatnom otkrivenju Božje nazočnosti na zemlji. Evo što želim reći: Mnogi sveti u Bibliji i kroz povijest spriječili su svoje loše situacije čistom vjerom, pomičući Božji kalendar svojim žarkim vapajima njemu.

Jedan od tih ljudi bila je neizraelka koja je tražila Isusa da oslobodi njezinu opsjednutu kćer. "Žena Kananejka … povika: 'Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Kćer mi vrlo muči zli duh'" (Mt 15,21-22). Ova žena primakla se Isusu s velikom potrebom – kćer joj je mučio demonski duh. Međutim, Krist nije bio potaknut da nešto učini: "Ali joj on ne uzvrati ni jedne riječi. Nato … ga učenici zamoliše: 'Udovolji joj, jer viče za nama'" (Mt 15,23).

Ali žena je ostala i nastavila im dosađivati, ustrajući na svom zahtjevu i odbijajući otići. Ako poznajete Pismo, znate da je Isus rekao nekoliko usporedaba pohvaljujući tu vrstu ustrajnosti: "Nastavite kucati! Nastavite tražiti! Nastavite moliti! Bog će nagraditi vašu vjeru."

Ovoj ženi bilo bi jednostavno dići ruke. Ali je ustrajala i konačno joj je Isus rekao: "Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima" (Mt 15,26), misleći pritom na Izraelovu prednost pred nežidovima. Njezin odgovor nalazim nevjerojatnim: "Jest, Gospodine … jer i psići jedu mrvice što padaju sa stola njihovih gospodara" (Mt 15,27). Rekla je: "Isuse, ako govorimo o sili neba, onda je i mrvica dovoljna."

Bila je u pravu. Mrvice koje padaju s Božjega stola dovoljne su ispuniti svaku potrebu na ovoj zemlji. Ona je imala vjeru da će i najmanja mjera potpuno izbaviti njezinu kćer. Prijatelju, to je prava vjera! Ova žena nije tražila bojažljivo. Tražila je vjerujući u Božju dobrotu, znajući kako je i najmanja mrvica njegova slave dovoljna da izvrši čudesno izbavljenje.