ponedjeljak, veljače 28, 2011

PREDAN ŽIVOT

"Predan." Što vam ova riječ govori? U doslovnom značenju predati znači "predati nešto drugome". Ona znači i odreći se nečega što ste dobili. To može uključiti i ono što posjedujete, silu, ciljeve, čak i život.

Kršćani danas mnogo slušaju o predanom životu. Ali što to točno znači? Predan život je čin vraćanja Isusu života koji vam je dao. To je odricanje kontrole, prava, sile, vodstva, svega što činite i kažete. To je potpuno predavanje svoga života u njegove ruke da čini kako mu je ugodno.

Sam je Isus živio predanim životom: "Ne siđoh s neba da vršim volju svoju, nego volju onoga koji me posla" (Iv 6,38). "Ja ne tražim slave svoje" (Iv 8,50). Krist nikada ništa nije činio po svome. Nije napravio ni korak niti je izgovorio riječ bez upute od svoga Oca. "(Ja) ništa od sebe ne činim, već … govorim ono što me Otac nauči … jer ja uvijek činim što je njemu ugodno" (Iv 8,28-29).

Isusovo potpuno predanje Ocu primjer je kako trebamo živjeti. Možda ćete reći: "Isus je bio Bog u tijelu. Njegov život bio je predan prije nego je uopće došao na zemlju." Ali predan život nije nikome nametnut, pa ni Isusu.

"Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti" (Iv 10,17-18).

Isus nam govori: "Ne griješite! Čin predanja popuno je u mojoj vlasti. Ja odabirem položiti svoj život. Ne činim to jer mi je to netko rekao. Nitko ne oduzima moj život od mene. Moj Otac mi je dao pravo i privilegij da položim svoj život. On mi je dao i izbor da odbijem tu čašu i da izbjegnem križ. Ali ja sam odabrao učiniti to iz ljubavi i potpunog predanja njemu."

Naš nebeski Otac svima nam je dao to isto pravo: privilegij da odaberemo predati život. Nitko nije prisiljen predati svoj život Bogu. Naš Gospodin ne prisiljava nas žrtvovati našu volju i vratiti mu svoj život. On nam besplatno nudi obećanu zemlju punu mlijeka, meda i plodova. Ali mi možemo odabrati ne ući u to mjesto punine.

Istina je, Krista možemo imati koliko želimo. Koliko odaberemo, toliko duboko možemo ući u njega živeći potpuno prema njegovoj riječi i vodstvu.

petak, veljače 25, 2011

MIO SAM BOGU!

Duh Sveti dao je Davidu otkrivenje koje je ključ svega izbavljenja. On je bio u stanju reći: "Razlog zašto me Bog izbavio od svih mojih neprijatelja – od svih mojih žalosti i sila pakla – jest što sam mu dragocjen. Mio sam Bogu!" "Na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sam mu mio" (Ps 18,20). Trebate li izbavljenje? Od požude, nevolje ili kušnje? Od problema koji je duševan, duhovan, emocionalan ili fizički? Ključ za vašu pobjedu u tom je retku. Mili ste Bogu. Dragocjeni ste mu!

U Pjesmi nad pjesmama Gospodin kaže za svoju zaručnicu: "Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama" (Pnp 7,7). Tri hebrejske riječi u ovom retku istoznačnice su: lijepa, ljupka i najdraža. Te riječi opisuju Isusove misli o njegovoj zaručnici dok je gleda. Gleda je i kaže: "Kako si krasna, lijepa i ugodna. Dragocjena si mi, o ljubavi." Zauzvrat, zaručnica se hvališe: "Ja pripadam dragome svome, i on je željan mene" (Pnp 7,11). Ovo znači: "On s radošću trči za mnom. Lovi me jer sam mu dragocjena." Te iste misli nalaze se kroz čitave Psalme: "Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu" (Ps 147,11). "Jahve uživa u narodu svom, spasenjem ukrašava ponizne" (Ps 149,4).

Mogu vas pokušati uvjeriti da se Bog raduje u vama govoreći vam: "Dragocjeni ste Gospodinu." Međutim, možete pomisliti: "To je lijepo, ali to je samo lijepa misao." Ne, ova istina je više od lijepe misli. Ona je sâm ključ vašega izbavljenja iz svake bitke koja bjesni u vašoj duši. To je tajna ulaska u počinak koji vam je Bog obećao. Dokle god to ne prihvatite – dok to ne postane temelj istine u vašem srcu – nećete biti u stanju odolijevati kušnjama života.

Izaija je imao otkrivenje o Božjoj velikoj radosti u nama. Prorokovao je: "Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke; neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće" (Iz 43,1-2).

Izaija nije govorio o doslovnoj bujici ili vatri. Govorio je o onome kroz što ljudi prolaze duhovno i duševno. Izrael je u to vrijeme bio u ropstvu; njihova voda bile su kušnje, njihova vatra iskušenja, njihove rijeke testiranja. Sve to bili su sotonini pokušaji da uništi i svlada narod Božji. Izaijine riječi bile su Izraelu poruka čistog milosrđa. Narod je bio u ropstvu zbog svoje vlastite gluposti i ludosti. Ali Bog im je poslao proroka slomljena srca koji im je rekao: "Bog želi da vam kažem da pripadate njemu."

Upravo sada možete biti usred svojih vlastitih vrtložnih voda. Možda mislite da ste svladani nevoljom ili iskušenjem koji vam prijete da će vas proždrijeti. Iz tih biblijskih primjera morate razumjeti da Gospodin uvijek ne smiruje vode. On uvijek ne sprečava vode da dođu i ne gasi uvijek vatru. Međutim, obećava ovo: "Ja ću proći s tobom kroz sve to. Ova kušnja ili ova situacija neće te uništiti. Neće te proždrijeti. Nastavi hodati. Izaći ćeš na drugoj strani sa mnom pored sebe!"

četvrtak, veljače 24, 2011

OGRANIČAVAMO LI BOŽJU SILU I NJEGOVA OBEĆANJA?

Vjerujem da mi danas ograničavamo Boga svojim sumnjama i nevjerom. Pismo kaže o Izraelu: "Sve nanovo su se okretali i iskušavali Boga, i ograničavali Sveca Izraelova" (Ps 78,41). Izrael se u nevjeri okretao od Boga.

Mi se pouzdajemo u Boga u većini područja našeg života, ali naša vjera uvijek ima granice i ograničenja. Imamo barem jedno malo područje koje blokiramo i gdje zapravo ne vjerujemo da će se Bog pobrinuti za nas. Primjerice, mnogi čitaoci molili su za iscjeljenje moje žene Gwen. Ali kad je u pitanju iscjeljenje njihovoga vlastitog muža, žena, sina ili kćeri, često ograničavaju Boga.

Ja najviše ograničavam Boga na području iscjeljenja. Molio sam za fizičko iscjeljenje mnogih i vidio sam kako je Bog činio čudo za čudom. Ali kad se radi o mome vlastitom tijelu, ograničavam Boga. Bojim se dopustiti mu da bude Bog za mene. Napunim se lijekovima ili trčim liječniku prije nego uopće molim za sebe. Ne kažem da je pogrešno ići liječniku. Ali ponekad ja odgovaram onome koji "ni u bolesti nije tražio Jahvu, nego liječnike" (2 Ljet 16,12).

Pitam vas, molite li da Bog sruši zidove u Kini ili na Kubi, ali kad dolazi pitanje spasenja vaše vlastite obitelji, nemate ni grama vjere? Mislite: "Bog vjerojatno ne želi to učiniti. Moj ljubljeni je tako težak slučaj. Kao da me Bog u toj stvari ne čuje." Ako je to tako, ne vidite ga kao Boga. I u neznanju ste u pogledu njegovih putova. Božja želja je "učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti, prema snazi što silu svoju očituje u nama" (Ef 3,20).

Bog mi je rekao: "Davide, svezao si mi ruke, okovao si me. Kako te mogu iscijeliti kad u stvari ne vjeruješ da ću to učiniti? Tvoja sumnja sprečava me da sam ti Bog. Kažem ti, ne poznaješ me ako ne znaš da sam ja spremniji dati nego ti primiti."

Izrael je neprestano mrmljao: "Može li Bog …? Dakako, stvorio je put za nas kroz Crveno more, ali može li nam dati kruha?" Dao im je kruh, zapravo je za njih prostro stol u pustinji. "Ali može li nam dati vode?" pitali su. Dao im je vode iz stijene. "Ali može li nam dati mesa?" Dao im je mesa s neba. "Ali može li nas izbaviti od naših neprijatelja?" Iznova i iznova Bog se brinuo i izbavljao ih na svakom području. Međutim, ljudi su četrdeset godina govorili: "Može li Bog …? Može li Bog …?"

Ljubljeni, trebamo biti u stanju reći: "Bog može! Bog može!" On je izbavljao i on će izbavljati. Bog može i hoće učiniti sve što tražimo i vjerujemo.

srijeda, veljače 23, 2011

BOG NAS ŽELI NAUČITI POZNAVATI NJEGOV GLAS!

Oni koji doista poznaju Boga naučili su prepoznati njegov glas između svih drugih. On želi da budete apsolutno uvjereni da želi s vama razgovarati – reći vam stvari koje nikada ranije niste vidjeli ni čuli.

Ne tako davno Gospodin mi je pokazao da ja još uvijek nisam bio siguran jesam li čuo njegov glas da govori mojoj duši. O, znam da on govori i da ovce trebaju poznavati glas svoga Gospodara. Ali sumnjao sam u svoju sposobnost da ga čujem. Sve svoje vrijeme trošio sam na "provjeravanje" glasa koji sam čuo. A kad je bio prevelik ili pretajanstven, mislio sam: "Ovo ne može biti Bog. Uz to, i đavao može govoriti. Tijelo govori; lažni duhovi govore." Mnoštvo glasova dolazi nam sve vrijeme. Kako mogu poznavati glas Božji?

Vjerujem da se od onih koji bi htjeli čuti glas Božji zahtijevaju tri stvari:

1. Morate imati nepokolebljivu sigurnost da vam Bog želi govoriti. Morate biti potpuno uvjereni u to. On je doista Bog koji govori. On želi da poznate njegov glas tako da možete vršiti njegovu volju. Ono što vam Bog govori nikada ne izlazi izvan okvira Pisma. I ne morate biti ordinirani ili imati doktorat iz filozofije da biste razumjeli njegov glas za vas. Sve što trebate je srce koje kaže: "Vjerujem da mi Bog želi govoriti."

2. Morate imati kvalitetno vrijeme i tišinu. Morate biti voljni zatvoriti se nasamo s Bogom i dopustiti da se svi drugi glasovi utišaju. Istina, Bog nam govori čitav dan, ali kad god u mom životu želi nešto izgraditi, njegov glas dolazi tek kad isključim sve druge glasove osim njegova.

3. Morate traži s vjerom. Od Boga ništa ne postižemo (čak ni čuti njegov glas) ako istinski ne vjerujemo da je on u stanju prenijeti nam svoje misli i osposobiti nas da razumijemo njegovu savršenu volju.

Isus je rekao: "Koji je otac, ako bi ga sin zamolio kruha, pružio mu kamen? Ili ako bi ga zamolio ribu, pružio mu mjesto ribe zmiju? Ili ako bi ga zamolio jaje, pružio mu štipavca" (Lk 11,11-12). Drugim riječima: "Kad tražite svoga nebeskog Oca riječ – jasno vodstvo, sveti ispravak ili određenu potrebu – pomislite li i na trenutak da će on umjesto toga dopustiti đavlu da vas prevari?"

Bog ne zadirkuje! On neće dopustiti đavlu da vas prevari. Kad Bog govori, slijedi mir. A sotona ne može krivotvoriti taj mir. Ako ste na mjestu tišine i počinka, uvjereni da vam Bog može govoriti, onda imate sigurnost koja se nikada ne mijenja. Možete se vraćati Bogu tisuću puta i primit ćete istu riječ – jer ona je istina.

utorak, veljače 22, 2011

KAKO VELIK JE VAŠ KRIST?

"Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti" (Iv 14,14). Veličinu našeg Krista pokazujemo onim što tražimo od njega. Rečeno nam je da tražimo puno i da očekujemo velike stvari. Veličinu Krista pokazujemo veličinom naših prošnji. Imamo tako malo od Krista jer tako malo tražimo.

Naše prošnje ograničavamo na materijalne stvari. Istina, potrebno je da iznesemo svoje potrebe. Ali tražiti samo hranu i krov nad glavom jest smanjiti sliku njegove veličine.

Kraljevstvo Božje je "mir i radost po Duhu Svetom". Mi služimo trijumfalnom Kristu i pozvani smo biti dionici tog trijumfa. Imate li mir i radost po Duhu Svetom? Odlazite li k njegovu prijestolju tražeći mir i radost? Molite li Oca "u ime Isusa"?

Krist nije trijumfirao za sebe. Nego za vas i mene. Dakle, okoristimo se time. Tražite li da budete sličniji Kristu? Tražite li po vjeri, u Isusovo ime, obećani počinak iz Poslanice Hebrejima?

Bog čeka i želi veće zahtjeve. Tražiti "u Isusovo ime" je poziv da budemo dionici velike Božje dobrote spremljene za one koji vjeruju i mnogo traže. Tražite danas za sve veći duh radosti, čak i u svojim najtežim vremenima.

Što je bilo kad je Isus u Novom zavjetu pitao svoje učenike što da učine s onih pet tisuća ljudi? Drugim riječima, pokažite mi svoj plan da ih nahranim. Što se može učiniti da se riješi ova kriza? Ispitivao je njihovu vjeru.

Sve to vrijeme Isus je imao plan! Tko bi u onoj gomili ljudi mogao smisliti da će ih nahraniti s pet kruhova i dvije ribe?

Ljubljeni, Bog ima unaprijed smišljen plan za svaku situaciju u vašem životu. Možda ste u stanju razmišljati o načinima na koje bi Bog mogao riješiti vašu krizu, ali Riječ Božja nam govori da ljudski um ne može zamisliti Božje putove.

Bog nam neće reći koji je njegov plan. Neće nam dati ni nagovještaj. On ustraje na vjeri u njegova obećanja, u njegovu veličajnost i da on čini čuda za nas. Njegova Riječ za nas je: Vjeruj! Tvoj Gospodin ima pripremljen put i ima silu da izvrši svoj plan. On bi volio ukloniti zastor i pokazati nam svoje nevidljive putove, ali ne može.

Vjera je dokaz onoga što se ne može vidjeti. Nema počinka za nas u našim žestokim kušnjama dok potpuno ne vjerujemo da on stoji spreman učiniti nezamislivo, nemoguće. Naše je jednostavno pouzdavati se da će izvršiti što je obećao.

ponedjeljak, veljače 21, 2011

ZAHVALJUJTE UVIJEK

"Zahvaljujte uvijek za sve Bogu, Ocu, u ime našega Gospodina Isusa Krista" (Ef 5,20).

Ova stvar da zahvaljujemo uvijek bila je tako važna u Pavlovoj teologiji da je ponavlja triput. (1) "Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama", (2) "pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga", (3) "zahvaljujte uvijek za sve Bogu, Ocu, u ime našega Gospodina Isusa Krista" (Ef 5,19-20).

Bez vjere ne možemo to činiti kako bismo trebali. Pritisnuti smo mnogim problemima i bolima. Dakako, Bog ne želi da se pretvaramo. Čini mi se da nam Pavao daje ključ za sve to kad nam kaže da to činimo Ocu. Velik propovjednik John Calvin rekao je da je sve takvo pjevanje i zahvaljivanje uvijek himba i licemjerje ako nismo potpuno uvjereni da je Bog naš Otac.

Naša usta ponekad drhte od žalosti tako da ne možemo pjevati i ne osjećamo se da bismo zahvaljivali. Strašne prilike nas rastrojavaju. Postoje vremena kad srce viče: "Gospodine, zar doista očekuješ da ti pjevam i slavim te kad sam tako povrijeđen?" "Gospodine, tako sam opterećen brigama da jedva dižem glavu." "Gospodine, teško mi je slaviti i pjevati u srcu. Previše je tu straha, žalosti i sumnje."

Da, nije lako odgovarati na tu važnu istinu. Bog nije grub s nama kad smo povrijeđeni. Mi smo njegova djeca. Ali ove riječi dane su nam da nađemo utjehu i olakšanje u takvim vremenima. Mi se tako usredotočujemo na naše poteškoće da gubimo više od naše pjesme – nošeni smo sve dalje i dalje od vječnih Božjih nauma. Unatoč svemu s čime smo suočeni, naš Gospodin nam govori: "UVIJEK ZAHVALJUJTE!"

Mi postajemo nezahvalni za sve što je učinio u prošlosti. Naša molitva postala je samo za nas same, za naše potrebe, za naše obitelji – i ne možemo podići oči da vidimo trpljenja drugih koji trpe i više od nas.

Ova riječ od Pavla doista me probudila. Sutrašnji dan želim dočekati pjevajući mome Gospodinu i čitav mu dan zahvaljivati za sve – i u svemu. Možda će to biti nečujna pjesma, možda će u početku biti slaba, ali u tom pjevanju mora biti snaga, po vjeri, ili to ne bi bilo ponovljeno triput.

O, da deset tisuća onih koji čitaju ovaj odlomak pokušaju zapjevati zajedno sa mnom – kakvu bi to radost donijelo Očevu srcu! Zatim, slijedeći to počivanjem u istini da je Bog čuo vaš vapaj i da radi na rješenju čak i sada, pa i svaki dan – nastavite mu zahvaljivati i nikada ne prestanite pjevati ljubavne pjesme svome dragocjenom Gospodinu i Spasitelju.

petak, veljače 18, 2011

VJERUJEŠ LI JOŠ UVIJEK?

Nedavno sam imao jedno neobično iskustvo dok sam razmišljao o Gospodinu. Njegov tihi glas me pitao: "Vjeruješ li još uvijek?

Vjeruješ li da te još uvijek bezuvjetno ljubim, da si upravo sada vođen Duhom Svetim, da svaku suzu koju proliješ spremam u bocu, da si upravo sada na tom mjestu, u samom ovom trenutku, u savršenoj volji Božjoj?

Vjeruješ li da sve pridonosi dobru onih koji me ljube, da ja čujem tvoje molitve čak i kad ih ne izgovaraš glasno, kad sve izgleda mračno i kad si svladan, kad ti strah zahvaća um i dušu, kad se čini da sam ti zatvorio nebo?

Davide, vjeruješ li još uvijek da ja hranim sva živa bića: morske ribe, stoku, divlje ptice, gmizavce? Vjeruješ li još uvijek da brojim svaku vlas na tvojoj glavi i da uočim svaku pticu koja padne na licu zemlje? Vjeruješ li doista to?

Vjeruješ li još uvijek i kad smrt dođe k tvome ljubljenom? Vjeruješ li još uvijek ono što si svjedočio, da ja dajem utjehu i snagu da se suočiš i s grobom?

Vjeruješ li još uvijek da te ljubim, da opraštam sve tvoje prošle grijehe i tvoje sadašnje grijehe i da ću oprostiti sve tvoje buduće grijehe, ako počivaš i pouzdaješ se u mene? Vjeruješ li da ja razumijem kad sotona šalje svoje poslanike protiv tebe da ti usade laži, sumnje, hule, strahove, očaj?

Vjeruješ li još uvijek da si na dlanu moje ruke, da si svome Spasitelju dragocjeniji od zlata, da je u budućnosti tvoj vječni život, da nema sile koja te može istrgnuti iz moje ruke, da ja još uvijek suosjećam sa svakom tvojom slabošću i tugom koju podnosiš? Vjeruješ li još uvijek da je sve to istina?"

Moj odgovor je glasan DA! Da, Gospodine, još uvijek vjerujem sve to pa i više, daleko više!

Pročitajte cijeli Psalam 103 i zapitajte se: "Vjerujem li još uvijek to? Sve to?"

četvrtak, veljače 17, 2011

NAŠ NEBESKI OTAC IMA PLAN ZA VAS

Bog ima unaprijed smišljen plan da nas izbavi iz naših žestokih kušnji. Bez obzira kroz što prolazite, Bog je iskrojio plan za svaku poteškoću. To je plan koji nikada ne bi mogao osmisliti ili začeti ljudski um.

Uzmite, primjerice, žestoke kušnje s kojima se u pustinji suočio Izrael. Nije bilo kruha pa ni nikakve druge hrane. Kakvo povjerenstvo, kakva skupina molitelja mogla bi doći na ovu ideju: "Molimo da sutra kad se probudimo otkrijemo zemlju prekrivenu bijelim pahuljicama anđeoske hrane, s okusom meda."

Bog je imao plan – čudesan, nevjerojatan plan. Neopisiv!

A onda opet nije bilo vode. Vruća pustinja sušila im je usne. Ljudski govoreći, nije bilo načina kako da prežive. Stotine tisuće su plakale, suočene sa životnom krizom.

Tko bi mogao zamisliti kako će ih Bog spasiti? Tko je mogao pokazati na veliku stijenu i predložiti Mojsiju: "Idi, udari je i učini da iz nje poteče rijeka vode"?

Ali Bog je imao plan – smišljen u njegovu umu daleko prije te krize.

Pođimo do Crvenog mora, s bešćutnim morem pred njima i faraonovom vojskom koja je jurila za njima. Nemoguće! Bez nade!

Nije li Bog imao plan sve vrijeme?

srijeda, veljače 16, 2011

PORUKA ZA SVLADANE VJERNIKE

Sad govorim onim vjernicima koji su svladani nagomilanim žalostima i bolima. Psalmist David govori da je bio svladan nepodnošljivim nevoljama:

"Srce mi je ustreptalo, i strah me samrtni spopade. Užas me i trepet hvata, groza me obuze" (Ps 55,4-5).

Istražujte čitavo Pismo i nećete naći nijednog čovjeka Božjeg koji više od Davida govori o pouzdanju u Boga. Nitko nije govorio više o traženju snage od Gospodina i čekanju na njega u vrijeme potrebe. Upravo taj David svjedoči da se ne boji zla ako bude prolazio i dolinom smrti, jer Gospodin je s njim.

Ali na Davida je pao niz dubokih i bolnih patnji koje su potresle njegovu vjeru. Na jednoj niskoj točki, kad mu se činilo da je bez nade, zavapio je: "Svi su ljudi lašci!" Govorio je iz boli i žalosti koje su ga svladavale. Nijedna izgovorena riječ utjehe i nade nije se obistinila; činilo se da je sve laž.

Vodio se brz napad na Davidovu vjeru. On nije Boga optuživao da laže, nego sve glasove koji su mu dolazili s raznih strana. Bio je na mjestu očaja. Tražio je put bijega: "O da su mi krila golubinja, odletio bih od svega ovog beznađa da otpočinem!"

Kad govorim o svladavanju, znam o čemu govorim. Moja kći Dabi upravo je operirana od raka. Moj dvadesetdevetogodišnji unuk Brandon prolazi kroz kemoterapiju četvrtog stadija raka. David je bio u pravu: "Užas me i trepet hvata."

Što vjerno dijete Božje čini u takva teška vremena? Kao i David.

"A ja ću Boga prizvati, i Jahve će me spasiti. Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, i on će čuti vapaj moj. Dat će mi mira od onih koji me progone: jer mnogi su protiv mene" (Ps 55,17-19).

Pođite na molitvu – iskradite se i uđite u Gospodnju nazočnost. Čak ako to učiniti i tiho, isplačite svoju bol i tražite da mir dođe na vas. Moramo činiti više od pouzdanja. Moramo ostati u Riječi Božjoj i moliti donoseći Bogu natrag njegova obećanja.

Moja obitelj i ja hodamo po vjeri pouzdajući se da je Bog vjeran svojoj Riječi. Bog je dobar!

ponedjeljak, veljače 14, 2011

OPASNOST OD NEVJERE

Bog je u mene ugradio strah od nevjere. Taj strah rezultat je istraživanja Pisma u kojem su primjeri užasnih posljedica nevjere.

Zahvalan sam Bogu sa svime što je u meni da mi je otkrio štetu i razaranje koje može izazvati nevjera. Mi vjernici previše olako uzimamo tu stvar pretpostavljajući da će Bog previdjeti sumnju onih koji se suočavaju s velikim jadom i teškim vremenima.

Jednom sam mislio da bi Gospodin trebao manje tražiti od onih koji se suočavaju s naizgled beznadnim situacijama. Primjerice, kao što je bilo s učenicima u čamcu koji je gotovo potonuo u bijesnoj oluji. Mislio sam: "Gospodine, i oni su bili samo ljudi. Jednostavno ih je sve to svladalo. Bila je to samo ljudska reakcija." Međutim, Isus je prigovorio njihovoj maloj vjeri.

Da, postoji vrijeme za plakanje, kad Isus s ljubavlju šapće: "Hajde, plači; ja spremam svaku tvoju suzu u bocu." Postoje vremena tugovanja; postoje vremena kad smo svladani i vičemo: "Gdje si, Gospodine?" Mi služimo dobrom Ocu koji suosjeća s našim slabostima.

Ali kad nas svlada strah, nastupa pomrčina vjere. Međutim, ne smijemo se zadržavati na tim strahovima i prolaznim sumnjama, moramo se dići i "skloniti pod sjenu krila njegovih". Bog ne suosjeća s nevjerom – i čitavo Pismo to potvrđuje. To može zvučati oštro, ali on ne prihvaća nikakve isprike. On ne daje druge opcije osim vjere.

Izrael je dobio deset prilika da se pouzda u Boga u strašnim situacijama. Svaka kriza bila je Božje djelo. Posljedica njihove nevjere bilo je četrdeset godina beznađa, zbunjenosti i žalosti. Promašili su Božji blagoslov i on je rekao da nisu mogli ući u život odmora, mira i velike dobrote Božje zbog svoje nevjere. Bog je nevjeru nazvao pokvarenošću. "Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce" (Heb 3,12).

Nevjera je uglavnom izazvana zanemarivanjem Riječi Božje. Vjera nije moguća bez neprestanog ulaženja u Pismo i oslanjanja na njegova obećanja.

Ja odabirem pouzdavati se u Boga. Ne želim da "moje mrtvo tijelo padne u pustinji", kao što je bilo s Izraelcima. Bog mi je rekao: "Opaši bokove … baci sve svoje brige na mene … prestani gledati na okolnosti … više ne pitaj zašto. Svakodnevno se hrani na mojoj Riječi … pamti obećanja. Moli s pouzdanjem … vjeruj svim svojim srcem da te Bog ljubi … on te nije napustio. Suze traju tijekom noći, a s jutrom dolazi radost."

Bez obzira kroz što prolazite, čak ako prolazite i dolinom sjena smrtnih, Bog obećava da će biti s vama. Danas zauzmite stav i počnite se pouzdavati. Vaša nevjera ništa ne mijenja, ali vjera otvara vrata izbavljenju.

"O, kako je velika, Jahve, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje, koju iskazuješ onima što se tebi utječu na očigled sinovima čovječjim. Zaklanjaš ih štitom lica svoga od zavjera ljudskih; u šatoru svom ih skrivaš od jezika svadljivih" (Ps 31,20-21).

petak, veljače 11, 2011

SPREMAN ZA SVAKU KRIZU

Kad vas pogodi kriza, nemate vremena za izgradnju u molitvi i vjeri. Ali oni koji su bili s Isusom, uvijek su spremni.

Jedan bračni par nedavno je pisao našoj službi u duhu koji otkriva da su bili s Isusom. Njihova dvadeset četverogodišnja kći bila je vani s prijateljicom kad ih je obje oteo neki psihopat. Nakon toga, njihovu je kćer ubio na jedan užasan način.

Ovaj bračni par bio je u šoku. Njihovi su se prijatelji i bližnji pitali: "Kako može roditelj preživjeti takvu tragediju?" Međutim, za samo sat vremena, Duh Sveti je došao k ovom ožalošćenom bračnom paru donoseći nadnaravnu utjehu. Dakako, u tim bolnim danima koji su slijedili, ti su ožalošćeni roditelji nastavili pitati Boga zašto se to dogodilo. Međutim, sve to vrijeme doživljavali su božanski počinak i mir.

Svatko tko je poznavao te roditelje bio je zapanjen nad njihovim mirom, ali ovaj bračni par bio je pripremljen za svoj trenutak krize. Oni su sve vrijeme znali da Bog nikada neće dopustiti da im se nešto dogodi bez nekog nauma iza toga. A kad su strašne vijesti stigle, nisu se raspali.

Zapravo, ti roditelji i ostala njihova djeca počeli su moliti za ubojicu. Ljudi u njihovom gradu nisu to mogli shvatiti. Ali ovaj pobožan bračni par govorio je i učio da je Bog moguć osigurati snagu bez obzira s čime se suočavate. Građani su prepoznali njihovu snagu kao snagu koja dolazi jedino od Isusa. Ubrzo su govorili o njima: "Oni su čudo. To su pravi Isusovi ljudi."

"Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek buče i bjesne valovi morski, nek bregovi dršću od žestine njihove" (Ps 46,2-4).

četvrtak, veljače 10, 2011

S NJIMA JE BOG

"Kad vide Petrovu i Ivanovu neustrašivost i saznadu da su neuki i priprosti ljudi, počnu se diviti. Prepoznali su u njima Isusove pratioce" (Dj 4,13).

U Djelima 4 vidimo da dok su Petar i Ivan stajali čekajući da se najavi suđenje, čovjek koji je upravo bio iscijeljen stajao je s njima. Tamo je, u tijelu i krvi, stajao živ dokaz da su Petar i Ivan bili s Isusom. Dok su vođe sinagoge "promatrali ozdravljenika kako stoj s njima … nisu im mogli ništa odgovoriti" (Dj 4,14.13).

Što su Petar i Ivan učinili kad su bili pušteni? "…vrate se k svojima te im saopće sve što su im rekli glavari svećenički i starješine" (Dj 4,23). Sveti u Jeruzalemu radovali su se s ovom dvojicom učenika. Zatim su molili: "Gospodine, pogledaj na njihove prijetnje pa slugama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci" (Dj 4,29-30). Molili su: "Bože, hvala ti za neustrašivost koju si dao našoj braći. Ali znamo da je ovo samo početak. Molimo te, sačuvaj nas jednako neustrašivim, da govorimo sa svetom sigurnošću. I pruži vidljiv dokaz da si s nama."

Nema sumnje, Petar i Ivan vidjeli su osupnutost na licu visokog svećenika kad je shvatio da su bili s Isusom. Petar je vjerojatno namignuo Ivanu i rekao: "Kad bi samo znali! Misle da smo bili s Isusom prije nekoliko tjednima, a ne znaju da smo s uskrslim Gospodarom i sve otada. Bili smo s njim i u gornjoj sobi. A s njim smo bili i jutros u ćeliji dok smo molili. A i čim odemo odavde, ponovno ćemo se s njim sresti."

To se događa s muškarcima i ženama koji provode vrijeme s Isusom. Kad odu odande gdje su provodili vrijeme s njim, on je s njima kamo god idu.

srijeda, veljače 09, 2011

SVETA NEUSTRAŠIVOST I DUHOVNI AUTORITET

Što je više netko s Isusom, sličniji postaje Kristu u čistoći, svetosti i ljubavi. Zauzvrat, njegov čist život stvara u njemu veliku neustrašivost za Boga. Pismo kaže: "Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni, a pravednici su neustrašivi kao mladi lav" (Izr 28,1). Riječ neustrašiv u ovom retku znači "siguran, pouzdan". To je upravo ona vrsta smionosti koju su poglavari sinagoge vidjeli u Petru i Ivanu dok su služili (vidi Dj 4,1-2).

U ranijem poglavlju (Dj 3), Petar i Ivan molili su za hromog prosjaka i on je smjesta ozdravio. To ozdravljenje uzbudilo je sve oko hrama te su ih vjerski vođe, u nastojanju da zaustave učenike da ne govore o svojoj vjeri u Krista, uhitili i doveli na javno suđenje.

Petar i Ivan susreli su se s vođama sinagoge, ali Biblija u Djelima 4 ne govori detaljno o to prizoru. Međutim, uvjeravam vas, vjerski su vođe sve izrežirali da tu bude mnogo pompe i ceremonije. Prvo, dostojanstvenici su svečano zauzeli svoja baršunasta sjedišta. Zatim su slijedili rođaci visokih svećenika. Na kraju, u tajcu očekivanja, ušli su visoki svećenici kočopereći se u svojim odorama. Dok su svećenici kruto išli prolazom do svojih sudačkih stolaca, svi su se poklonili.

Sve je to bilo da bi zastrašili Petra i Ivana. Ali učenici nisu uopće bili zastrašeni. Predugo su bili s Isusom. Mogu zamisliti što je Petar mislio: "Hajde, počnimo već jednom s tim sastankom. Dajte mi propovjedaonicu i dopustite mi govoriti. Za ovaj skup imam riječ od Boga. Hvala ti, Isuse, što si mi dopustio propovijedati tvoje ime ovim mrziteljima Krista." Djela 4,8 započinju s: "Tada im Petar, pun Duha Svetoga, reče …" a to mi govori da on nije imao namjeru iznijeti im lekciju. To nije trebalo biti nešto tiho ili rezervirano. Petar je bio čovjek pun Isusa i prštio je od Duha Svetoga.

Sluge Božje sigurni su u svome poistovjećivanju s Kristom. Oni stoje uvjereni u Isusovu pravednost. Zbog toga nemaju ništa što bi skrivali; pred svakim mogu stajati čiste savjesti.

utorak, veljače 08, 2011

OVI SU LJUDI BILI S ISUSOM

U Djelima 3 nalazimo Petra i Ivana kako idu u hram na molitvu. Pred samim hramskih vratima sjedio je prosjak hrom od rođenja. Ovaj čovjek nikada u svom životu nije napravio ni koraka. Kad je vidio Petra i Ivana, molio je za milostinju. Petar mu je odgovorio: "Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem" (Dj 3,6). Petar se pomolio za prosjaka, govoreći: "U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj" (Dj 3,6). Odmah je čovjek bio iscijeljen! U krajnjoj radosti, počeo je trčati kroz hram skačući i vičući: "Isus me iscijelio!"

Svi su se u hramu divili tom prizoru jer su prepoznali čovjeka koji je bio hrom. Kad su Petar i Ivan vidjeli okupljeno mnoštvo, počeli su propovijedati Krista. Tisuće su bile spašene. Međutim, dok su Petar i Ivan propovijedali, poglavari sinagoge "pristupiše k njima … ogorčeni" (Dj 4,1-2). Ti visoki i moćni ljudi pitali su ove učenike: "Kakvom vlasti ili u čije ste ime to učinili?" (Dj 4,7). Petar, ohrabren od Duha Svetoga, odgovorio je poglavarima: "Njegovo je ime Isus Krist Nazarećanin; to je čovjek kojega ste vi samo tri tjedna ranije razapeli. Bog ga je podigao iz mrtvih. On je sad sila koja je ozdravila ovoga čovjeka. Nitko se ne može spasiti ni po kojem drugom imenu. Ako ne prizovete Kristovo ime, bit ćete izgubljeni" (vidi Dj 4,10-12).

Poglavari su zaprepašteno sjedili. Pismo kaže: "…počnu se diviti. Prepoznali su u njima Isusove pratioce" (Dj 4,13). Izraz prepoznati dolazi iz korijenske riječi koja znači "poznat po nekom znaku razlikovanja".

Koji je to bio znak koji je razlikovao Petar i Ivana od njih? Bila je to Isusova nazočnost. Bili su slični Kristu i imali su Duha.

Oni koji provode vrijeme s Isusom ne mogu dobiti dovoljno od njega. Njihova srca neprestano vape da bolje spoznaju svoga Gospodara, da mu se primaknu bliže, da rastu u spoznaji njegovih putova. Pavao izjavljuje: "A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar" (Ef 4,7 te u Rim 12,3). Što je ta mjera o kojoj govori Pavao? Ona znači ograničena količina. Drugim riječima, svi smo mi primili neku količinu spasonosne spoznaje Krista.

Za neke vjernike, ta prvotna mjera je sve što žele. Oni žele samo toliko Isusa da pobjegnu od suda, da osjećaju da im je oprošteno, da imaju ugled, da izdrže jedan sat u crkvi svake nedjelje. Takvi su ljudi u "stanju održavanja". Oni daju Isusu samo ono osnovno što se zahtijeva.

Pavao je za svakog vjernika želio sljedeće: "On dade jedne kao apostole … proroke … evanđeliste … pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove: da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista" (Ef 4,11-15).

Pavao je govorio: "Bog je dao te duhovne darove tako da možete biti ispunjeni Kristovim Duhom. To je od ogromne važnosti jer dolaze varalice da vam otmu vašu vjeru. Ako ste ukorijenjeni u Kristu i sazrijevate u njemu, nikakva prijevarna nauka neće vas pokolebati. Međutim, jedini način da uzrastete do takve zrelosti jest da želite više Isusa."

ponedjeljak, veljače 07, 2011

JOSIPOVO DRUŠTVO

Josip je imao viziju da će njegov život biti silno upotrijebljen od Boga. Ali nakon što su ga njegova ljubomorna braća prodala u ropstvo, ta je vizija izgledala poput bujne mašte. U godinama koje su slijedile, Josipov je život bio pun poteškoća i nepravde. A onda kad se činilo da je stao ponovno na noge, lažno je bio optužen za pokušaj silovanja i bio je poslan u zatvor.

Međutim, sve to vrijeme Bog je pazio na Josipov život. Konačno je, nakon mnogih godina nevolja, završio služeći u faraonovoj kući. Na kraju je faraon proglasio Josipa upraviteljem nad svim Egiptom.

Ljubljeni, tako radi Bog; on priprema čovjeka da spasi ostatak. Gospodin doista u svakoj generaciji podiže Josipovo društvo. On vodi te odane sluge kroz godine nevolja i kušnji da bi iskušao i ojačao njihovu vjeru.

Što to znači? Pismo govori što je Josip podnio: "Pred njima čovjeka posla: Josip u ropstvo bijaše prodan. Sputaše uzama noge njegove, u gvožđe mu vrat staviše, dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Jahvina ga riječ kušaše" (Ps 105,17-19).

I danas Gospodin ima Josipovo društvo. To su pobožni ljudi i žene koje je on dotakao i pozvao. Oni ne traže slavu i bogatstvo. Sve što žele jest da žive i umru ispunivši poziv koji je Bog stavio na njih. Gospodin obećava da će se u njegovom kraljevstvu računati na njihove živote.

Josip je rekao svojoj braći: "Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom" (Post 45,7-8).

Josip se mogao osvrnuti na svoje godine trpljenja i posvjedočiti: "Na to me putovanje poslao Bog. Provodio me kroz sve te teške situacije jer je imao neki naum. Sad vidim da me sve ono što sam pretrpio vodilo do ovog trenutka. Braćo, Gospodin me pripremao da vam služim. On je izrežirao sve te stvari da vas dovede pod svoju milost očuvanja kao i mene."

Kako neopisivo otkrivenje za Josipa! Međutim, koja je lekcija ovdje za današnji narod Božji? Evo je: naš Gospodin sačuvao nas je u prošlosti i sačuvat će nas u danima koji su pred nama. A što je najvažnije od svega, on iza svega toga ima jedan vječni naum. On vas čuva jer ima za vas neki naum. Pred vas je položeno jedno božansko djelo koje će moći obaviti jedino isproban, iskušan i testiran vjernik.

Ovo nije vrijeme za plahu vjeru. Ovo je vrijeme kad svaki kršćanin koji je podnio velika testiranja mora napraviti korak naprijed. Naš nas Zapovjednik poziva da se dignemo usred zastrašenog društva i da se sa snagom vjere latimo posla. Moramo donijeti Josipovu deklaraciju: "Bog me posla pred vama … da vam život spasi velikim izbavljenjem" (Post 45,7).

petak, veljače 04, 2011

SAČUVAN ZA SVRHU

David je molio: "Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem" (Ps 16,1). Hebrejska riječ koju David koristi za čuvati u ovom retku ima daleko dublje značenje. Ona u biti kaže: "Stavi oko mene ogradu, zid zaštitnog trnja. Štiti me i čuvaj. Promatraj svaki moj pokret, sve moje dolaske i odlaske."

David je u potpunosti vjerovao da Bog čuva pravedne. Pismo kaže da je psalmist na svim svojim putovima primao pomoć i da je bio sačuvan. Ovaj blagoslovljen čovjek izjavljuje: "Ne, ne drijeme i ne spava on, čuvar Izraelov. Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću. Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju" (Ps 121,4-7).

Ista hebrejska riječ za čuvati pojavljuje se i u tom odlomku. Još jednom psalmist govori o Božjoj božanskoj ogradi, nadnaravnom zidu zaštite. On nas uvjerava: "Bog drži svoje oči na tebi kamo god ideš."

Doista, Gospodin je s nama na svim mjestima: na poslu, u crkvi, u kupovini. On je s nama u automobilu, autobusu, tramvaju. I sve to vrijeme, kaže David, Bog nas čuva od zla. Ukratko, naš Bog pokriva svako područje. Obećao je da će onesposobiti svako oružje skovano protiv njegove djece.

Bog se iznova i iznova dokazao kao zaštitnik svoga naroda. Međutim, za koju svrhu? Zašto je Gospodin tako usredotočen na to da nas sačuva? Ključ nalazimo u Mojsijevim riječima: "I naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, (da nas sačuva) da bismo uvijek bili sretni i da živimo, kao što je to danas" (Pnz 6,24). Mojsije kaže da im je Bog dao zapovjedi iz jednog razloga: da ih sačuva da budu sretni i da žive. Ali zbog čega? Iz istog razloga zašto Bog želi i nas spasiti i sačuvati.

Sjetite se svih putova na kojima je Bog sačuvao svoj izabrani narod Izrael. Zaštitio ih je od deset pošasti u Egiptu. Izbavio ih je iz faraonove vojske kod Crvenog mora. Iscijelio ih je od smrtonosnih ugriza zmija u pustinji. Narod je svojoj djeci i unučadi svjedočio o Božjoj sili očuvanja: "Gospodin nas je izbavio od svih naših neprijatelja. Dao nam je hranu i vodu i sačuvao nam odjeću da se ne istroši. Sačuvao je Izraela u svemu."

Ali je li to bilo sve što je trebalo biti Izraelovo svjedočanstvo? Jesu li ti ljudi bili sačuvani i zaštićeni samo da bi na kraju umrli u pustinji? Mojsije je izjavio: "…a nas je odande izveo da nas dovede i dadne nam zemlju koju je zakletvom obećao ocima našim" (Pnz 6,23). Mojsije je govorio Izraelu: "Pogledajte sve čudesne putove na koje vas je Bog izveo iz ropstva. Što mislite, za što je sve to bilo? Zašto mislite da vas je odabrao i obilježio kao posebne od postanka svijeta? Zašto vas je izveo iz ropstva? Zašto vas je blagoslivljao kad ste zaslužili biti odbačeni?"

Gospodin vas je sačuvao da vas može odvesti na neko mjesto. On želi postići nešto u vašem životu što će biti iznad svih čuda. Gospodin je sačuvao Izraelce i podigao zid oko njih za neku specifičnu svrhu: da ih dovede na mjesto korisnosti. On ih je vodio u obećanu zemlju, na mjesto njihove sudbine.

četvrtak, veljače 03, 2011

RUKOVATELJI ZMIJAMA

Ne možete učinkovito raditi za Krista ako niste spremni preuzeti rizik koji je u to uključen. Isus je upozorio na rizik susreta sa zmijama.

Ne kažem ovo grubo, ali Biblija kaže da su bezbošci kao otrovne zmije, a mi moramo biti rukovatelji zmijama. Mislim da je važno što Biblija sotonu naziva "starom Zmijom" (Otk 12,9). Ali Krist obećava: "…zmije će uzimati rukama…" (Mk 16,18).

Isus je rekao: "Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe…" (Lk 14,23). Ali u Propovjedniku smo upozoreni: "…tko ruši ogradu, ujeda ga zmija" (Prop 10,8). Ograde su pune zmija, ali kao ribarima ljubi, rečeno nam je: "Ako zaišće ribu, zar će mu umjesto riba zmiju dati?" (Lk 11,11).

Zadobivačima duša je obećano: "…ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi…" (Mk16,18). Tu se misli da ako misionar ili neki drugi vjernik slučajno popije otrov, ali u tom retku Pisma nešto je daleko dublje skriveno. Kao što je sigurno da kršćani piju Kristovu krv – rijeku života, njegove božanske ljubavi i ljepote – nesvjesno piju i otrov svijeta kad odlaze propovijedati evanđelje.

Mi upijamo toliko duha ovoga svijeta i uzimamo toliko smrtonosnih stvari u svoj duhovni život da ako ne primamo zaštitu Duha Svetoga, ne vidim kako bi kršćanski radnici mogli ići tamo gdje su grešnici. Ne možete u svoj duh ne popiti neke od tih stvari koje se ne smiju ni spominjati. Ali ako popijete išta smrtonosno dok idete za zmijama u Kristovoj sili, otrov vas neće povrijediti. Kad mi je Gospodin počeo pokazivati ovu istinu, išao bih kući da molim te sam mogao osjetiti dah Duha Svetoga kako prolazi mojim sustavom. Otrov bi jednostavno izašao i mogao sam se dići očišćen i neozlijeđen.

srijeda, veljače 02, 2011

SMRT JE DOBITAK?

Pavao je rekao: "Smrt je dobitak" (Fil 1,21). Takav govor apsolutno je stran našem modernom duhovnom rječniku. Postali smo takvi štovatelji života da imamo jako malo želje otići i biti s Gospodinom.

Pavao je rekao: "Pritisnut sam, i to s dvije strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje" (Fil 1,23). Međutim, radi pouke obraćenika, mislio je da je bolje "ostati u ljušturi" ili kao što je to on rekao, "ostati u tijelu".

Je li Pavao bio morbidan? Je li imao neku nezdravu fiks-ideju o smrti? Je li pokazivao nedostatak poštovanja prema životu s kojim ga je Bog blagoslovio? Apsolutno ne! Pavao je živio svoj život do punine. Za njega je život bio dar i on ga je koristio da vodi dobru bitku. Pobijedio je strah od "žalca smrti" i sad je mogao reći: "Bolje je umrijeti i biti s Gospodinom nego ostati u tijelu."

Oni koji umiru u Gospodinu su pobjednici; mi koji ostajemo smo gubitnici. Smrt nije krajnje iscjeljenje, nego uskrsnuće! Smrt je prijelaz i ponekad je taj prijelaz bolan. Bez obzira koliko bol i trpljenje poharalo tijelo, to nije vrijedno usporedbe s neiskazanom slavom koja čeka one koji podnesu taj prijelaz.

Svaka poruka o smrti nas uznemiruje. Nastojimo o njoj uopće ne razmišljati. Sumnjamo da su oni koji govore o njoj morbidni. Povremeno govorimo o tome kako nebo mora izgledati, ali smrt je uglavnom tabu-tema.

Kako su drukčiji bili prvi kršćani! Pavao je mnogo govorio o smrti. Zapravo, naše uskrsnuće od mrtvih o kojem govori Novi zavjet naša je "blagoslovljena nada". Ali danas se smrt smatra uljezom koji nas odrezuje od dobra života na koji smo navikli. Tako smo obasuli naše živote materijalnim stvarima da nam se život zaglavio. Svijet nas je uhvatio materijalizmom. Više ne možemo podnijeti misao da napustimo naše lijepe kuće, divne stvari, šarmantne ljubimce. Kao da mislimo: "Umrijeti bi sad bio veliki gubitak. Ljubim Gospodina, ali potrebno mi je vrijeme da uživam u svojoj nekretnini. Oženjen sam. Tek moram isprobati svoje volove. Potrebno mi je više vremena."

Jeste li primijetili da je danas vrlo malo govora o nebu ili o ostavljanju ovoga starog svijeta? Umjesto toga, bombardirani smo porukama kako da koristimo vjeru da postignemo više stvari. Kakav zakržljali koncept Božjega vječnog nauma! Nije čudo da se toliki kršćani boje pomisli o smrti. Istina je, daleko smo od razumijevanja Kristova poziva da ostavimo svijet i sve njegove zamke. On nas poziva da dođemo i umremo, da umremo bez građenja spomenika sebi, da umremo bez brige kakva će o nama ostati uspomena. Isus nije ostavio autobiografiju, ni ogromni stožer, ni univerzitet ili biblijski koledž. Ništa nije ostavio da bi ovjekovječio uspomenu na sebe, osim kruha i vina.

utorak, veljače 01, 2011

LEKCIJA O IZGUBLJENOM SINU

Biblija kaže: "Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20).

Vjerujem da je izgubljeni sin došao kući zbog svoje prošlosti s ocem. Ovaj je mladić poznavao karakter svoga oca – i vjerojatno je primio veliku ljubav od njega. Morao je znati da ako se vrati, neće biti koren ili osuđen za svoje grijehe.

Pogledajte kako ga je otac prihvatio u njegovom žalosnom stanju. Mladić je imao namjeru ponuditi svome ocu skrušeno priznanje. Međutim, kad se našao licem u lice sa svojim ocem, nije imao priliku iznijeti potpuno priznanje. Njegov ga je otac prekinuo dotrčavši do njega i zagrlivši ga.

Mladić je jedino mogao izreći početak svoga govora: "Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom" (Lk 15,21). Ali njegov otac nije čekao da završi. Za njega je grijeh ovoga mladića već bio riješen. Očev jedini odgovor je bio da izda naredbu svojim slugama: "Odjenite moga sina i stavite mu prsten na ruku. Pripremite gozbu jer ćemo slaviti. Svi se radujte jer je moj sin kod kuće." On je poznavao srce svoga sina. Znao je da se u potpunosti pokajao.

Za oca grijeh nije bio najvažnija stvar. Njemu je jedino na pameti bila ljubav. On je htio da njegov sin zna da je prihvaćen i prije nego izgovori priznanje. I to je ono što Bog želi da svi mi znamo: njegova ljubav veća je od svih naših grijeha. "Dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju" (Rim 2,4).