petak, prosinca 31, 2010

STVARANJE ŠTOVATELJA

Izlazak 14 opisuje jedan nevjerojatan trenutak u izraelskoj povijesti. Pod Božjim nadnaravnim vodstvom, Izraelci su upravo napustili Egipat. Faraonova vojska krenula je za njima u potjeru. Izraelci su bili odvedeni u jednu dolinu s obje strane okruženu strmim planinama, a pred njima je bilo more. Ovi ljudi nisu još znali da će tu doživjeti najmračniju i najolujniju noć svojih duša. Suočili su se sa strahovitom noći panike i očaja, tako da su bili kušani do krajnjih granica.

Vjerujem da ovaj odlomak govori o tome kako Bog od svoga naroda stvara štovatelje. Doista, nijedno drugo poglavlje u Bibliji ne pokazuje to snažnije. Vidite, štovatelji se ne stvaraju tijekom probuđenja, u dobra i sunčana vremena ili u vrijeme pobjede i zdravlja. Štovatelji Božji se stvaraju tijekom mračnih i olujnih noći. A kako odgovaramo na naše oluje, određuje nas kakvi smo štovatelji.

Hebrejima 11 daje nam sliku Jakova u njegovoj starosti: "Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa" (Heb 11,21). Zašto je Jakov tako prikazan u dane kad je bio blizu smrti?

On je znao da mu je život pri kraju. Zbog toga ga vidimo kako blagoslivlja svoje unuke. Što, dakle, Jakov čini dok gleda unatrag na događaje u svom životu? Potaknut je na štovanje. Ovaj čovjek nije izgovorio ni riječi. Međutim, dok se oslanjao na svoj štap, diveći se životu koji mu je Bog dao, "duboko se prignuo".

U tom je trenutku Jakov štovao Boga jer mu je duša počivala. On je dokazao da je Bog bio vjeran izvan svake sjenke sumnje. Sad je ovaj patrijarh zaključio: "Kroz kakvu sam god bitku prolazio, Bog mi se pokazao vjernim. Uvijek je bio vjeran! O, Gospodine, svemoćni Bože, prigibam se pred tobom (štujem te)!"

četvrtak, prosinca 30, 2010

NE BOJTE SE MALO TRPLJENJA

Kristovo uskrsnuće prethodilo je kratko razdoblje trpljenja. I mi umiremo! I mi trpimo! Tu je bol i žalost.

Ne želimo trpjeti ni biti povrijeđeni. Želimo bezbolno izbavljenje, nadnaravnu intervenciju. "Učini to, Bože", molimo, "jer sam slab i uvijek ću takav biti. Učini to dok idem svojim putem čekajući na nadnaravno izbavljenje."

Krivicu za svoje nevolje možemo baciti na demone. I tražimo čovjeka Božjeg nadajući se da će on izbaciti tog demona da možemo dalje svojim putem bez boli i trpljenja. Sve je obavljeno! Lagano dalje ravno do mirnog života pobjede! Mi želimo da netko na nas položi ruke i otjera svu sušu. Ali pobjeda nije uvijek bez trpljenja i boli. Pogledajte u svoj grijeh! Suočite se s njim! Pretrpite kao i Isus. Uđite u njegovo trpljenje. Trpljenje traje jednu noć, a ujutro dolazi radost.

Božja ljubav zahtijeva izbor. Kad bi nas Bog nadnaravno podigao iz svake bitke bez boli i trpljenja, to bi prekinulo sve kušnje i napasti i ne bi bilo slobodnog izbora ni testiranja kao kroz vatru. Bilo bi to kao da Bog čovječanstvu nameće svoju volju. On izabire susresti nas u našoj suši i pokazati nam kako to može postati put u novi život vjere.

Često je volja Božja da podnosimo sušu pa čak i bol. "Zato neka i oni koji trpe prema volji Božjoj, preporuče svoje duše dobrim djelima vjernomu Stvoritelju" (1 Pt 4,19).

Hvala Bogu, trpljenje je uvijek kratko razdoblje prije pobjede! "Bog, izvor svakovrsne milosti, onaj koji vas je u Kristu pozvao u svoju vječnu slavu, sâm će vas, kad budete neko kratko vrijeme trpjeli, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi" (1 Pt 5,10).

srijeda, prosinca 29, 2010

ODRŽAVANJE MOLITVENOG ŽIVOTA

Da bih nadvladao duhovnu sušu, moram održavati život molitve. Kako to da nitko od nas ne moli kao što bi trebao? Znamo da sva naša bremena mogu biti podignuta kad se nasamo zatvorimo s Bogom. Glas Duha Svetoga stalno nas poziva na molitvu: "Dođi!"

Dođi na vodu koja gasi tvoju žednu dušu. Dođi Ocu koji suosjeća sa svojom djecom. Dođi Gospodaru života koji obećava da će ti oprostiti svaki grijeh koji si počinio. Dođi k Onome koji odbija osuditi te, ostaviti ili se sakriti od tebe.

Možda se pokušavamo sakriti od Boga zbog krivnje i osude, ali on se nikada ne krije od nas. Dođite hrabro do njegova prijestolja milosti, čak i kad ste sagriješili ili iznevjerili. On odmah oprašta onima koji se kaju sa svetom žalošću. Ne morate provoditi sate i dane u grizodušju i krivnju ili pokušati zaraditi svoj povratak u njegovu milost. Pođite Ocu, sagnite koljena, otvorite svoje srce i isplačite svoju agoniju i bol. Recite mu o svojoj samoći, osjećajima osamljenosti, strahu i neuspjehu.

Pokušavamo sve osim molitve. Čitamo knjige, tražimo formule i smjernice. Odlazimo k prijateljima, pastirima i savjetnicima tražeći svugdje riječ utjehe ili savjeta. Tražimo posrednike, a zaboravljamo onoga Posrednika koji ima odgovor na sve.

Ništa ne rastjerava sušu i prazninu brže od sat ili dva nasamo s Bogom. Ništa ne može zamijeniti mjesto molitve Ocu u onoj osamljenoj tajnoj klijeti. To je rješenje za svako sušno razdoblje.

"Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke. Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo, i blagoslov na tvoja pokoljenja" (Iz 44,3).

utorak, prosinca 28, 2010

PROLAŽENJE KROZ SUŠNO RAZDOBLJE

Iako propovijedam tisućama, postoje vremena kad se osjećam vrlo suh, daleko od tople nazočnosti Božje. Kad sam suh i prazan, nemam velike čežnje za čitanjem Riječi i imam malo poticaja da molim. Znam da je moja vjera nedotaknuta i da je moja ljubav za Isusa jaka i nemam želje kušati stvari ovoga svijeta. Radi se samo o tome da danima, a možda i tjednima ne mogu vidjeti dodir Božji.

Jeste li ikada promatrali druge kršćane koji su bili blagoslovljeni dok vi niste osjećali ništa? Oni svjedoče o Božjim odgovorima na njihove molitve i prolijevaju suze radosnice. Čini se da žive na vrhu gore sretnog iskustva dok vi jednostavno klipšete, ljubite Isusa, ali ne zapaljujete svijet.

Vjerujem da svi istinski vjernici doživljavaju sušno doba u različita razdoblja svoga kršćanskog života. Čak je i Isus osjećao osamljenost kad je glasno povikao: "Oče, zašto si me napustio?"

Bez blizine Božje ne može biti mira. Suša se može jedino zaustaviti rosom njegove slave. Očaj se može rastjerati jedino sigurnošću da Bog odgovara. Oganj Duha Svetoga mora ugrijati um, tijelo i dušu.

Postoje trenuci kad se osjećam nedostojan, poput najgoreg grešnika, ali usprkos tome, znam da Bog nije daleko. Ponekad čujem jasan glasić koji poziva: "Dođi, dijete moje. Svjestan sam svega kroz što prolaziš. Još te uvijek ljubim i nikada te neću napustiti ni ostaviti. Zajedno ćemo se s time suočiti jer ja sam još uvijek tvoj Otac, a ti moje dijete." Imam plamen u sebi koji se neće ugušiti i znam da će me on izvesti iz svake suše.

"Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga" (Pnz 32,9-10).

"Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga" (Iz 43,19-20).

ponedjeljak, prosinca 27, 2010

OSJEĆATE LI U POSLJEDNJE VRIJEME DA SE PREDAJETE?

Pisali su mi brojni pastiri iznoseći svoju brigu za svoju pastvu koja se jednostavno predaje. "Dobri, iskreni kršćani tako su svladani krivnjom i osudom da su očajni. Kad ne mogu živjeti prema svojim vlastitim očekivanjima te padnu natrag u grijeh, odlučuju se predati …"

Sve veći broj kršćana nalazi se na prijelomnoj točki. Malo je kršćana koji bi se usudili igrati s mislima da će dići ruke od svoje ljubavi za Isusa, ali u očajanju dižu ruke u vezi sa sobom samima.

Danas neki pastiri neprestano propovijedaju samo pozitivne poruke. Kad ih slušate, svaki kršćanin prima čuda, svatko odmah, trenutačno prima odgovore na molitvu, svatko se osjeća dobro, živi dobro i sav svijet je blistav i ružičast. Volim čuti takvo propovijedanje, jer uistinu želim sve te dobre i zdrave stvari za narod Božji. Ali nije tako za velik broj vrlo iskrenih kršćana.

Nije čudo da naši mladi ljudi poraženi dižu ruke. Oni ne mogu živjeti prema toj slici koju je stvorila religija o bezbrižnom, bogatom i uspješnom kršćaninu uvijek pozitivnog razmišljanja. Njihov svijet nije tako idealan; oni žive s bolima, krizama iz sata u sat, obiteljskim problemima.

Pavao je govorio o nevolji: "…nevolja što nas zadesi … opteretila nas je preko svake mjere – iznad naše snage – tako da smo izgubili nadu u život" (2 Kor 1,8).

Pozitivno razmišljanje neće učiniti da ti problemi odu niti će "priznavanje" da ti problemi zapravo ne postoje išta promijeniti. Što je lijek? Dvije su činjenice koje su mi donijele veliku utjehu i pomoć.

• Bog me ljubi. On je dobar Otac koji nas jedino želi podići iz naše slabosti.
• Ono što mu najviše ugađa moja je vjera. On želi da se pouzdajem u njega.

petak, prosinca 24, 2010

PREŽIVJET ĆETE

Sreća ne znači život bez boli ili povrede, uopće ne. Prava sreća je učiti kako odjednom živjeti jedan dan usprkos žalosti i boli. To je učiti kako se radovati u Gospodinu bez obzira na ono što se dogodilo u prošlosti.

Možda osjećate da ste odbačeni. Vjera vam je možda slaba i mislite da ste opravdano oboreni. Žalost, suze, bol i praznina mogu vas povremeno progutati, ali Bog je još uvijek na prijestolju. On je još uvijek Bog!

Uvjerite sami sebe da ćete preživjeti. Izići ćete iz toga. Živi ili mrtvi, pripadate Gospodinu. Život ide dalje. Iznenadit ćete se koliko možete podnijeti uz Božju pomoć.

Ne možete pomoći sami sebi ili zaustaviti bol, ali naš blagoslovljeni Gospodin doći će k vama. Stavit će svoju dragu ruku pod vas i podići vas da ponovno sjedite na nebesima. On će vas izbaviti od straha umiranja i otkriti vam svoju beskrajnu ljubav.

Podignite pogled! Ohrabrite se u Gospodinu! Kad vas okruži magla te ne možete vidjeti izlaz iz svoje dileme, legnite u Isusovu naručju i jednostavno se pouzdajte u njega. On je onaj tko mora sve učiniti! On želi vašu vjeru i pouzdanje. I želi da glasno vičete: "Isus me ljubi! On je sa mnom! I neće me iznevjeriti! Upravo sada radi na mom slučaju. Neću biti oboren! Neću biti poražen! Neću biti žrtva sotone! Neću izgubiti pamet ili vodstvo. Bog je na mojoj strani! Ljubim ga i on ljubi mene!"

Najbitnija stvar je vjera. A vjera počiva na ovoj stvarnosti: "Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano …" (Iz 54,17).

četvrtak, prosinca 23, 2010

BOG NEĆE DOPUSTITI DA SE SLOMITE

Podsjetite se da Bog točno zna koliko možete podnijeti i da neće dopustiti da dosegnete točku sloma.

Naš dobar Otac je rekao: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).

Najgora vrsta hule je misliti da je Bog iza svih vaših povreda i boli, da to nebeski Otac provodi stegovne mjere nad vama i da misli da su vam potrebni još jedan ili dva udarca prije nego budete spremni primiti njegove blagoslove. Ni govora!

Istina je da Gospodin kažnjava one kolje ljubi, ali to kažnjavanje samo je za određeno vrijeme i ono nije da nas povrijedi. Bog nije začetnik zbrke u vašem životu, a niti ste vi. Neprijatelj nas pokušava povrijediti kroz druge ljude, upravo kao što je pokušao povrijediti Joba kroz njegovu ženu koja nije imala vjere.

Vaš nebeski Otac nepokolebljivo vas promatra. Zapaža se svaki korak; sprema se svaka suza. On osjeća svaku vašu bol i zna kad ste dovoljno izloženi zlostavljanju neprijatelja te dolazi i kaže: "Dosta!" Bog se pojavljuje kad vas vaša bol više ne privlači bliže Gospodinu, nego obara vaš duhovni život. On neće dopustiti da njegovo dijete koje se pouzdaje u njega bude oboreno zbog previše boli i agonije duše.

Bog će vas podići iz bitke upravo na vrijeme. On nikada neće dopustiti da vaša bol uništi vaš um. Obećava da će doći na vrijeme da obriše vaše suze i da vam da radost umjesto žalosti. Riječ Božja kaže: "Večer donose suze, a jutro klicanje" (Ps 30,6).

srijeda, prosinca 22, 2010

POSVEĆENI DA BUDEMO TRAŽITELJI

"Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati … Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznavajući … Ja sam još govorio, moleći se i priznavajući grijehe svoje i grijehe svog naroda Izraela …" (Dn 9,3.4.20). To su bili ljudi molitve!

Vidite, prva posvećenost koju su učinili – da žive odvojenim životom – trebala je biti podržana drugom posvećenošću, da budu tražitelji Boga. Doista, nemoguće je živjeti svetim životom bez provođenja mnogo vremena na koljenima tražeći Boga za silu i vlast da se vodi takav život.

Ne budite u zabludi, iskrena molitva neće vas sačuvati od krize. Naprotiv, najvjerojatnije će vas uvesti u zagrijanu peć i lavovsku jamu. Ali molitva će vas pripremiti da se suočite sa svime time s pouzdanjem – da postanete živa žrtva radi Isusa.

Danielova molitva odvela ga je ravno u lavovsku jamu. A ispit ovih Hebreja, došao je godinama kasnije i Danielu kad je bio u svojim osamdesetima! To vas može preplašiti ako se pitate koliko dugo će trebati da vam krize prestanu. Možda mislite da ste naučili sve svoje "važne" ispite nakon određenog broja godina u Gospodinu. Međutim, ovdje Bog dopušta jednome od svojih najvećih molitvenih boraca – čovjeku mirna i blaga duha – da se suoči s najvećom krizom svoga života nakon desetljećâ vjernog posredovanja.

Ljubljeni, testiranja će prestati tek kad Isus dođe ili kad umrete u Kristu! Zbog toga je molitva tako važna. Možete se posvetiti da ćete živjeti neokaljanim životom, ali ovu posvećenost nemoguće je ispuniti bez posvećenosti da ćete tražiti Boga.

utorak, prosinca 21, 2010

NEOKALJAN USRED POKVARENOSTI

"Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola, pa zamoli dvoraničkog starješinu da ga poštedi te se ne okalja" (Dn 1,8).

Riječ okaljati ovdje daje tumačenje "oslobođenje kroz odbijanje". Drugim riječima, Daniel je govorio: "Svako kompromitiranje mojih standarda oduzet će mi moju slobodu!" I tako je Daniel odlučio deset dana jesti samo grah i piti vodu. Kad je to rekao dvoraničkom starješini, starješina mu je odgovorio: "Ti ćeš me stajati života! Nakon deset dana izgledat ćeš bolesno. Obrazi će ti upasti i kralj će to sigurno primijetiti. Evo, jedi samo malo mesa. Potrebni su ti proteini. Pij vino i poboljšaj krv. Jedi malo i ovih slatkiša da dobiješ snagu."

Vjerujem da su Daniel i trojica hebrejskih mladića imali nešto drugo na pameti od izbjegavanje svega što je ceremonijalno bilo nečisto. Bili su odvedeni u zarobljeništvo zajedno s tisućama svojih zemljaka. Ono što su vidjeli kad su stigli u Babilon, vjerojatno ih je nevjerojatno šokiralo. Bilo je to tako slobodno društvo, nemoralno i puno proklinjanja da su duhovna osjetila ove četvorice bila napadnuta.

I tako su ova četvorica obvezala rekavši jedan drugome: "Mi se nećemo kompromitirati. I nećemo prihvatiti ove moralne standarde. Bit ćemo odvojeni i disciplinirati se u svome životu vjere!"

Ova četvorica nisu išla propovijedati o svome načinu života drugima. Bila je to strogo stvar između njih i Boga.

Pitam vas, kad ste u krizi, vapite li: "Gospodine, gdje si kad te trebam? Nisi li posvećen tome da me izbaviš?" Ali što ako bi vam Gospodin rekao: "Gdje si ti kad ja trebam glas? U ova grešna vremena ja trebam glasove, čiste posude kroz koje mogu govoriti. Kažeš da želiš da dođem u tvoju krizu, a ostaješ dio pokvarenoga, svjetovnog sustava. Reci mi, jesi li ti posvećen mojim ciljevima?"

ponedjeljak, prosinca 20, 2010

ZAPOČELO JE S POKAJANJEM

Crkva kao što je danas poznamo započela je s pokajanjem. Kad je Petar na Pentekost propovijedao križ, tisuće su došle Kristu. Ova nova Crkva sastojala se od jednog tijela u kojem su bile sve rase i bila je ispunjena ljubavlju jednih za druge. Njezin život bio je obilježen evangeliziranjem, duhom žrtve pa čak i mučeništvom.

Ovaj divan početak odražava Božju riječ Jeremiji: "A ja te zasadih kao lozu izabranu, ko sadnicu plemenitu" (Jer 2,21). Međutim, sljedeće Gospodnje riječi opisuju što se često događa s takvim djelima: "Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju?" (Jer 2,21). Bog je govorio: "Ja sam te ispravno posadio. Bio si moj, nosio si moje ime i moju narav. Ali sad si se izopačio."

Što je izazvalo to izopačenje u Crkvi? Uvijek je to bilo i bit će idolopoklonstvo. Bog govori o idolopoklonstvu kad kaže Jeremiji: "A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu" (Jer 2,11).

Većina kršćanskog učenja danas prepoznaje idola kao sve ono što dolazi između naroda Božjeg i Boga. No to je samo djelomičan opis idolopoklonstva.

Idolopoklonstvo je daleko dublja stvar srca. Idol broj jedan među narodom Božjim nije preljub, pornografija ili alkohol. To je daleko snažnija požuda. Što je taj idol? To je strahovita ambicija za uspjehom. A ona čak ima i nauku koja je opravdava.

Idolopoklonstvo da se bude uspješan opisuje danas mnoge i u domu Božjem. Ti su ljudi ispravni, moralni ljudi, puni dobrih djela. Ali u svojim srcima podigli su idola ambiciju i ne mogu ga se otresti.

Bog voli blagoslivljati svoj narod. On želi da njegov narod uspije u svim svojim poštenim poduhvatima. Ali sad u zemlji postoji silovit duh koji preuzima mnoge, a to je duh ljubavi za prepoznavanjem i stjecanjem stvari.

Nedavno je jedan čovjek iz svijeta rekao: "Pobjeđuje onaj tko umre s najviše igračaka." Tragično, ali i kršćani su zahvaćeni time.

Kako daleko smo odlutali od evanđelja života kroz umiranje sebi, svome egu i svjetskim ambicijama!

petak, prosinca 17, 2010

KRIST JE DOŠAO S POZIVOM I UPOZORENJEM

Isus je stajao u hramu i pozivao sve da dođu pod njegova milosrdna krila zaštite. Pozivao je slijepe, bolesne, gubave, siromašne i izgubljene da svi dođu i nađu ozdravljenje i oproštenje. Ali religiozno mnoštvo odbilo je njegovu ponudu. Zbog toga Krist svjedoči za njih: "…ali vi ne htjedoste" (Mt 23,37).

Dok ovo čitam, pojavljuje se pitanje: Rješava li Bog ovdje u Novom zavjetu staro djelo na isti način kao u Starom? Hoće li on odbaciti one koji odbijaju ponudu njegove milosti, milosrđa i buđenja?

Da. Isus je odgovorio onima koji su ga odbili govoreći: "Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta" (Mt 23,38). Rekao im je: "Ovaj hram sad je vaša kuća, ne moja. Ja je napuštam. Napuštam ono što ste vi potratili i opustošili."

Zatim je dodao: "Jer vam kažem: Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: 'Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje'" (Mt 23,39). Izjavio im je: "Moja slava više nije u ovom starom djelu."

Razmislite o tome! Ovdje stoji utjelovljenje milosti i milosrđa te govori: "Ovo staro djelo više nije moje." Tada je Isus krenuo dalje do Pentekosta, do započinjanja nove stvari. Namjeravao je podići novu Crkvu, ne kopiju stare. I učiniti je sasvim novom od njezina temelja. To je trebala biti Crkva novoga svećenstva i ljudi, svi nanovo rođeni u njemu.

Dopustite mi da vas pitam: Predstavlja li ono što danas vidite da se događa u crkvi Isusa? Je li ono što vidimo doista trijumfalna Crkva, besprijekorna Kristova zaručnica? Otkriva li ona izgubljenom svijetu samu narav Božju? Je li to najbolje što Duh Božji može proizvesti u ovim posljednjim danima?

Ako ste pronašli crkvu gdje je Krist uistinu nazočan i gdje se Riječ vjerno propovijeda, kako trebate biti zahvalni! Možda ste među mnoštvom onih koji ne mogu naći crkvu koja ima život. Čujem njihov vapaj: "Ne mogu naći crkvu koja ispunjava moju duhovnu glad. Previše je zabave, previše sebičnosti, previše suhoće."

Ohrabrite se, Bog će ubrzo uzdrmati stvari na nevjerojatne načine. U strahovitom potresanju svega, Bog će podići istinske pastire koji će hraniti gladne ovce.

četvrtak, prosinca 16, 2010

VEĆ SAM VAM DAO RIJEČ

Živimo u vrijeme najvećeg otkrivenja evanđelja u povijesti. Više je propovjednika, više knjiga i više evanđeoskih medija nego ikada. Međutim, nikada nije bilo više patnje, nevolje i uznemirenih umova u narodu Božjem. Pastori danas tako pripremaju svoje propovijedi samo da podignu ljude i pomognu im nositi se s očajem.

Ništa nije u tome pogrešno. I sam propovijedam te istine. Međutim, vjerujem da postoji samo jedan razlog zašto vidite tako malo pobjede i izbavljenja: to je nevjera. Činjenica je da Bog u ove posljednje dane govori s velikom jasnoćom i evo što kaže: "Već sam vam dao Riječ. Ona je okončana i potpuna. Stojte na njoj."

Neka vam nitko ne kaže da doživljavamo sušu Riječi Božje. Istina je, doživljavamo sušu slušanja Riječi Božje i poslušnosti joj. Zašto? Vjera je tako nerazumna, ali vjera nam nikada ne dolazi logikom ili razumom. Pavao jasno izjavljuje: "Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom" (Rim 10,17). To je jedini način da se istinska vjera podigne u srcu nekog vjernika. Ona dolazi od slušanja, što znači, potrebno je vjerovati, pouzdavati se i djelovati prema Riječi Božjoj.

"Oči Jahvine gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove … Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba … Mnoge nevolje ima pravednik … Jahve izbavlja duše slugu svojih, i neće platiti tko god se njemu utječe" (Ps 34,16.18.20.23).

U ovih samo nekoliko odlomaka iz Psalama, dano nam je dovoljno Riječi Božje da istjera svu nevjeru. Potičem vas sad da je poslušate, pouzdate se u nju i pokorite joj se. I na kraju, počivajte na njoj.

srijeda, prosinca 15, 2010

ZAŠTO MI JE DUŠA KLONULA?

Iznova i iznova psalmist pita: "Zašto mi je duša klonula? Osjećam se beskoristan, odbačen. U meni je nemir. Zašto, Gospodine? Zašto se osjećam tako bespomoćan u svojim nevoljama?" (vidi Ps 41,112 i Ps 43,5). Ova pitanja govore za mnoge koji ljube Boga i služe mu.

Uzmite, primjerice, pobožnog Iliju. Vidimo ga pod smrekom kako moli Boga da ga ubije. Klonuo je sve do točke da je spreman predati vlastiti život. Klonulog u očaju vidimo i pravednog Jeremiju. Prorok vapi: "Gospodine, prevario si me. Rekao si mi da prorokujem sve to, ali ništa se od toga nije ostvarilo. Ništa drugo nisam radio nego čitav život tražio tebe. I sad mi tako plaćaš? Neću više spominjati tvoje ime."

Svaki od tih slugu bio je pod privremenim napadom nevjere. Ali Gospodin je razumio njihovo stanje u vrijeme zbunjenosti i sumnje. A nakon nekog vremena, uvijek ih je uputio na izlaz. Usred njihovih nevolja, Duh Sveti je za njih upalio svjetlo.

Pogledajte Jeremijino svjedočanstvo: "Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje" (Jer 15,16). "Eto k njemu (k Iliji) riječi Jahvine" (1 Kr 19.9). U isto vrijeme, obojica tih slugu sjetili su se Riječi Božje i ona je postala radost i veselje njihova života te ih izvukla iz jame.

Istina je, čitavo vrijeme dok su se ti ljudi borili, Gospodin je bio blizu i čekao. Čuo je njihove vapaje, njihovu tjeskobu. A nakon što je prošlo određeno vrijeme, rekao im je: "Imali ste svoje vrijeme žalosti i sumnje. A sad hoću da se pouzdate u mene. Hoćete li se vratiti k mojoj Riječi? Hoćete li se uhvatiti za moje obećanje za vas? Ako tako učinite, moja će vas Riječ provesti kroz vašu krizu."

utorak, prosinca 14, 2010

SVE ŠTO TREBATE MOJE JE OBEĆANJE

Vjera je vrlo zahtjevna. Ona zahtijeva da kad jednom čujemo Riječ Božju, moramo je poslušati bez drugog dokaza da nas vodi. Nije važno kako su možda velike prepreke ili nemoguće situacije. Moramo vjerovati njegovoj Riječi i postupati prema njoj, bez drugog dokaza da nastavimo. Bog kaže: "Sve što trebate moje je obećanje."

Kao i svaka generacija prije nas, i mi se pitamo: "Gospodine, zašto sam suočen s ovim testom? Ovo je iznad moga shvaćanja. U moj si život dopustio toliko stvari koje nemaju smisla. Zašto nema objašnjenja za ovo kroz što prolazim? Zašto mi je duša uznemirena, tako puna velikih kušnji?"

Čujte me ponovno: Zahtjevi vjere potpuno su nerazumni čovječanstvu. Kako onda Gospodin odgovara na naše vapaje? On šalje svoju Riječ podsjećajući nas na njegova obećanja. I kaže: "Jednostavno me poslušaj. Pouzdaj se u moju Riječ za tebe." On ne prihvaća ispriku i kolebanje kako god naše situacije izgledale nemoguće.

Nemojte me pogrešno razumjeti. Naš Bog je dobar Otac. I on ne dopušta svome narodu da trpi nepravedno, bez razloga. Znamo da on na raspolaganju ima svu silu i spremnost da ukloni svaki problem i bol srca. On može samo izgovoriti riječ i riješiti nas svake kušnje i borbe.

Međutim, činjenica je da nam Bog neće pokazati kako ili kad će ispuniti svoje obećanje za nas. Zašto? On nam ne duguje nikakvo objašnjenje kad nam je već dao odgovor. Daje nam sve što nam je potrebno za život i pobožnost u svome Sinu Isusu Kristu. On je sve što nam je potrebno za svaku situaciju koju život baca pred nas. I on će stajati na Riječi koju je već objavio: "Imaš moju Riječ na dohvat ruke. Moja obećanja su 'da i amen' za sve koji vjeruju. Dakle, počivaj na mojoj Riječi. Vjeruj joj i budi joj poslušan."

ponedjeljak, prosinca 13, 2010

NERAZUMNOST VJERE

Kad Bog kaže čovječanstvu da vjeruje, on traži nešto što je potpuno van razuma. Vjera je potpuno nelogična. Njezina definicija u vezi je s nečim nerazumnim. Razmislite o tome: Hebrejima govori da je vjera jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz onoga što je nevidljivo. Ukratko, rečeno nam je: "Nema opipljiva jamstva niti vidljiva dokaza." Međutim, od nas se traži da vjerujemo.

Iznosim ovaj predmet iz jednoga važnog razloga. Upravo sada širom svijeta mnogi su vjernici nisko pognuti od obeshrabrenja. Činjenica je da ćemo se svi nastaviti suočavati s obeshrabrenjima u ovom životu. Međutim, vjerujem da ako razumijemo prirodu vjere – njezinu nelogičnu, nerazumnu narav – naći ćemo pomoć koja nam je potrebna da dođemo do kraja.

Pogledajmo vjeru koja se tražila od Noe. On je živio u generaciji koja je izletjela iz kontrole. Stanje čovječanstva postalo je tako strašno da Bog to nije više mogao podnositi te je konačno rekao: "Dosta! Čovjek je na putu da uništi sam sebe – ovo mora završiti" (vidi Post 6).

Zamislite Noinu zbunjenost dok je to pokušao shvatiti. Bog je namjeravao poslati kataklizmički događaj, događaj koji će uništiti čitavu zemlju, međutim, sve što je njemu bilo rečeno u vezi s time bile su te kratke riječi s neba. On je jednostavno to trebao prihvatiti po vjeri bez primanja ikakve druge upute za sto dvadeset godina.

Sjetite se što je vjera od Noe zahtijevala. On je primio mamutski zadatak da sagradi ogromnu arku, a u isto vrijeme morao je živjeti u opasnom svijetu. Morao je nastaviti vjerovati dok je sav svijet oko njega plesao, tulumario i valjao se u senzualnosti. Ali Noa je radio kao što mu je Bog rekao. Nastavio se pouzdavati u riječ koju je primio za više od jednog stoljeća. A zbog svoje poslušnosti, Pismo kaže, Noa "postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri" (Heb 11,7).

U Postanku 12,1-4 Bog je rekao Abrahamu: "Digni se, iziđi i napusti svoju zemlju." Abraham se sigurno pitao: "Ali kamo, Gospodine?" Ali Bog je jednostavno odgovorio: "Neću ti reći. Samo idi."

To nije bilo logično. I bilo je krajnje nerazumno zahtijevati tako nešto od jednoga čovjeka koji razmišlja vlastitom glavom. Ilustrirat ću to pitajući kršćanske supruge: Zamislite da vaš muž jednoga dana dođe kući i kaže: 'Pakiraj, draga, selimo se." Svakako, htjeli biste znati zašto, kamo i kako. Ali jedini odgovor koji vam on daje jest: "Ne znam. Znam samo da je Bog tako rekao." Takav zahtjev nema nikakvog smisla. On jednostavno nije logičan.

Međutim, to je točno ona nelogična uputa koju je Abraham slijedio. "Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8). Sve što je znao bila je kratka riječ koju mu je Bog dao: "Idi, Abrahame, a ja ću biti s tobom. Nitko ti neće nauditi." Vjera je zahtijevala da Abraham napravi korak samo na ovom obećanju, na ničemu više.

Jedne zvjezdane noći Bog je rekao Abrahamu: "Pogledaj u nebo. Vidiš li bezbrojne zvijezde? Izbroji ih ako možeš. Toliko ćeš i ti potomaka imati" (vidi Post 15,5). Abraham je vjerojatno u tom trenutku odmahnuo glavom. Sad je već bio star kao i njegova žena Sara. Već je oboma odavno prošlo vrijeme da mogu imati dijete. Međutim, ovdje je primio obećanje da će postati ocem mnogih naroda. A sav dokaz da mora nastaviti bila je riječ iz neba: "Ja sam Jahve" (Post 15,7).

Ali Abraham je poslušao te Biblija kaže istu stvar za njega kao za Nou: "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6). Još jednom vidimo nelogičan prizor. Međutim, vjera jednog čovjeka pretvorila se u pravednost.

Ono što Bog traži od vas možda zvuči nerazumno. On traži da mu vjerujemo kad nam ne daje nijednoga dokaza odgovarajući na našu molitvu, kad situacija izgleda beznadna i kad smo sigurni da je sve gotovo. "Uzdaj se u mene", kaže Gospodin. Nelogično? Da. Ali stoljećima je Gospodina pokazivao da uvijek dolazi na vrijeme i nikada ne dopušta sotoni da ima posljednju riječ. Bog uvijek odgovara – u savršeno vrijeme Duha Svetoga.

petak, prosinca 10, 2010

SVE VEĆE IZLIĆE

U 47. poglavlju knjige proroka Ezekiela proroku je bilo pokazano sljedeće: U samim posljednjim danima Crkva Isusa Krista bit će slavnija i pobjedonosnija nego u čitavoj svojoj povijesti. Istinsko tijelo Gospodnje neće biti slabo i gmizati. Ono se neće smanjivati brojčano ili gubiti silu i duhovni autoritet. Ne, njegova će Crkva izaći u blještavoj sili i slavi. I uživat će u potpunom otkrivenju Isusa kao nitko ranije.

Ezekiel piše: "I bit će vrlo mnogo svakovrsnih riba kao u Velikom moru" (Ez 47,10). Dolazi tijelo vjernika koji će plivati u rastućim vodama nazočnosti Gospodnje.

To je ono što nam Bog pokazuje u Ezekielovom viđenju o podizanju vode (vidi Ez 47,3-4).

Ovdje Ezekiel govori o povećanju Duha Svetoga. U posljednjim danima doći će do povećanja Božje nazočnosti u njegovom narodu.

Sam izvor i temelj ove rijeke jest križ. Doslovnu sliku toga vidimo u ovom retku: "…jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda" (Iv 19,34).

Ta rastuća struja vode jest slika Pentekosta kad je učenicima bio dan Duh Sveti. Zajedno s tim darom Duha, Kristovi sljedbenici primili su i obećanje da će on biti rijeka života koja izvire u njima. I ta će rijeka otjecati u sav svijet (vidi Iv 7,38-39).

Rijeka života do vrhunca će narasti uoči Gospodnjeg dolaska. To je unaprijed rečeno u objavi danoj Ezekielu. Bog je odveo proroka na jedno nevjerojatno putovanje. Noseći mjeračko uže, Gospodin je izmjerio tisuću lakata, oko petsto metara. Na toj udaljenosti, Gospodin i Ezekiel počeli su hodati po vodi koja je dosezala do gležnja.

Ezekiel svjedoči: "Prevede me preko vode" (Ez 47,3). Gospodin je nastavio poticati proroka da ide naprijed, dublje i dalje u vodu. Nakon sljedećih tisuću lakata, voda je došla do koljena i još se uvijek dizala.

Vidite li što se ovdje događalo? Ezekiel je ulazio u budućnost, ravno u naše vrijeme. Kršćani danas žive u posljednjih tisuću lakata vode u toj objavi. Mi smo u samom posljednjem mjerenju vode. A Ezekiel kaže da kad je došao na rub tog mjerenja, voda je za njega bila preduboka i presnažna. "Ne mogoh prijeći, jer je voda nabujala te je trebalo plivati" (Ez 47,5).

Mogu tek zamisliti čuđenje ovog čovjeka kad ga je Gospodin pitao: "Ezekiele, kakva je to voda što raste? Ako je ova voda sva u vezi sa životom i silom uskrsnuća, tko su oni koji će biti blagoslovljeni plivajući u takvoj slavi?" On je samo u viđenju mogao vidjeti što mi sad uživamo.

Možda obilno doživljavate Isusovu nazočnost. Možda ste uzbuđeni zbog svoga sadašnjeg otkrivenja o njemu. Međutim, kažem vam, ništa niste vidjeli u usporedbi s povećanjem onoga što dolazi pravednima. Krist će otvoriti naše oči i divno se pojaviti među nama. Otkrit će nam se izlijevajući na nas toliko svoga života koliko ćemo samo moći podnijeti dok još nismo u proslavljenim tijelima.

četvrtak, prosinca 09, 2010

KAD DOLAZI REŠETANJE

"Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu" (Lk 22,31).

Morate razumjeti da sotona teži rešetati samo one koji prijete njegovu djelu. On ide za stablom koje ima najviše izgleda da rodi rod. Ali zašto je đavao želio rešetati Petra? Zašto je bio tako željan iskušati njega? Tri godine Petar je izbacivao đavle i ozdravljao bolesne. Sotona je čuo kako Isus obećava učenicima drugo krštenje, krštenje silom i ognjem Duha Svetoga – i drhtao je! Đavao je čuo Božji konačan plan za Petra. Shvatio je da su minule tri godine bile ništa u usporedbi s većim djelima koja će Petar i ostali učenici činiti. S obzirom da je već oborio Judu, morao je potražiti neku mjeru pokvarenosti u Petru kojom će se poslužiti da mu vjera malakše.

Poput Petra, možda ste i vi upravo sada u rešetu, rešetani i prosijavani. Ali pitate se zašto vi? I zašto sada? Prije svega, morate se radovati što imate takav ugled u paklu! Sotona nikada ne bi tražio Boga dopuštenje da vas rešeta da niste prešli crtu poslušnosti. Zašto bi inače trošio svoju snagu da vas muči, uznemiruje i plaši te trese sve što imate? Rešeta vas jer imate neku važnu ulogu u Crkvi Božjoj u ovim posljednjim danima. Bog u ovoj posljednjoj generaciji radi neku novu stvar i vas je odvojio da mnogima budete snažno svjedočanstvo. Oslobodio vas je i priprema vas za svoje vječne naume. A što su veći vaši darovi, veće vaše mogućnosti, veća vaša predanost volji Božjoj, oštrije će biti vaše rešetanje!

Kad netko prolazi kroz oganj rešetanja, što trebaju činiti oni oko njega? Što je učinio Isus u vezi s Petrovim predstojećim padom? Rekao mu je: "Ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše" (Lk 22,32).

Gledam u taj divan primjer Kristove ljubavi i shvaćam da gotovo ništa ne znam o tome kako ljubiti one koji su pali. Isus je definitivno onaj "prijatelj privrženiji od brata" (Izr 18,24). On je vidio i dobro i loše u Petru te zaključio: "Ovaj čovjek vrijedan je biti spašen. Sotona ga želi, ali ja ga želim daleko više." Petar je uistinu ljubio Gospodina i Isus mu je rekao: "Ja sam molio za tebe." Isus je odavna vidio da to dolazi. Vjerojatno je proveo mnoge sate pred svojim Ocem razgovarajući o Petru kako ga ljubi, kako je Petar potreban u kraljevstvu Božjem i kako ga on cijeni kao prijatelja.

Gospodine, daj nam svima takvu ljubav! Kad vidimo braću i sestre koji su u kompromisu ili na putu prema nevolji ili nesreći, daj da ih dovoljno ljubimo da ih upozorimo kao što je Isus upozorio Petra. Tada ćemo biti u stanju reći: "Molim za tebe."

Danas imamo još jedno "pisano je" s kojim se možemo boriti protiv sotone. Ono glasi: "Molio sam za te da tvoja vjera ne malakše." Đavlu možete reći: "Možda si dobio dopuštenje da me rešetaš i da pokušaš oboriti moju vjeru, ali moraš znati ovo: moj Isus moli za mene!"

srijeda, prosinca 08, 2010

PRELAŽENJE CRTE

Kad je Isus hodao zemljom, i predobro je znao žestinu sotonine sile koja dolazi sa svim oružjem iz pakla da rešeta narod Gospodnji. Mislim da nitko od nas ne može shvatiti veliki sukob koji se sada događa u duhovnom području. Niti razumijemo kako je sotona odlučan da uništi sve vjernike koji su čvrsto odlučili svojim gladnim srcem da će s Kristom ići do kraja. Ali istina je da u našem kršćanskom hodu prelazimo crtu – crtu poslušnosti – koja uključuje svu uzbunu u paklu. Onoga trenutka kad prelazimo tu crtu i ulazimo u život poslušnosti Riječi Božjoj te se oslanjamo jedino na Isusa, postajemo prijetnja kraljevstvu tame i glavna meta demonskih vlasti i sila. Svjedočanstvo svakog vjernika koji se okreće Gospodinu svim svojim srcem uključuje iznenadan snažan napad i pojačane nevolje i kušnje.

Ako ste prešli tu crtu poslušnosti, tad u nevidljivom svijetu pokrećete valove. U Luki 22,28-34 Isus govori o tom predmetu rešetanja svetih: "Šimune, Šimune … sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu" (Lk 22,31). U Kristovo vrijeme, ljudi su običavali prosijavati pšenicu prije samog spremanja u vreće. Sipali su pšenicu u četvrtaste kutije prekrivene mrežom, zatim su okrenuli tu kutiju naopačke i žestoko je tresli. Pijesak i prljavština padali su kroz mrežu dok nije ostalo jedino zrno pšenice. U ovom retku rešetanje znači "biti drman i odvajan" – biti šokiran pokretanjem iznenadnih kušnji. Isus je upotrijebio ovu usporedbu da kaže Petru: "Sotona vjeruje da nisi ništa više od pijeska i prljavštine i da ćeš, kad te stavi u rešeto i potrese, ispasti kroz rešeto na zemlju!"

Postoje testiranja i kušnje, a onda postoji i rešetanje. Gledam na rešetanje kao na jedan važan, svestrano velik sotonski napad. On je obično stisnut u kratko, ali vrlo žestoko razdoblje vremena. Za Petra, to rešetanje bilo je samo nekoliko dana, ali u tim danima njegova je vjera bila uzdrmana kao nikada u njegovom životu; bili su to dani šoka i grizodušja. To vrijeme rešetanja istreslo je ponos koji ga je oborio. To potresanje oslobodilo je njegovu dušu prepreka koje su jednom za svagda mogle uništiti njegovo svjedočanstvo.

Hvala Bogu, Petrova vjera nije malaksala i kao što je sigurno da je Isus molio za njega da mu "vjera ne malakše", tako moli i za nas.

utorak, prosinca 07, 2010

ČAS OSAMLJENOSTI

Znam što to znači suočiti se s božanskom tišinom, ne čuti glas Božji za određeni čas. Prolazio sam kroz razdoblja potpune zbunjenosti, bez vidljiva vodstva. Tihi glas iza mene potpuno je utihnuo. Postojala su razdoblja kad uz sebe nisam imao prijatelja da utješi moje srce riječju savjeta. Svi moji uzorci vodstva od ranije otišli su krivo i našao sam se u potpunom mraku. Nisam mogao vidjeti put i činio sam grešku za greškom. Htio sam reći: "O Bože, što se događa? Ne znam kojim putem da idem!"

Krije li stvarno Bog svoje lice od onih koji ga ljube? Je li moguće da podiže svoju ruku na kratko vrijeme da nas pouči pouzdanju? Biblija jasno odgovara: "Ostavio ga je Bog (Ezekiju) da bi ga iskušao i da bi se doznalo sve što mu je u srcu" (2 Ljet 32,31).

Možda upravo prolazite kroz bujicu nevolja. Znate o čemu govorim kad kažem da je nebo kao od olova. Znate sve o ponovljenim greškama. Čekate i čekate odgovore na molitvu. Poslužena vam je čaša nevolja. Nitko i ništa ne može ispuniti tu potrebu u vašem srcu!

To je vrijeme kad morate zauzeti stav! Ne morate biti u stanju smijati se ili veseliti jer u tom trenutku nemate nikakve radosti. Zapravo, možda u duši nemate ništa drugo osim nemira. Ali možete znati da je Bog još uvijek s vama jer Pismo kaže: "Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka" (Ps 29,10).

Ubrzo ćete čuti njegov glas: Ne uzbuđuj se i ne paničari. Samo drži svoje oči na meni. Sve predaj meni. Znat ćete tada da ste ostali predmet njegove neopisive ljubavi.

ponedjeljak, prosinca 06, 2010

PRIMI BOŽJU SILU – A ONDA IDI!

Čim su učenici čuli da će krštenjem primiti silu, pitali su: "Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu" (Dj 1,6). Isus im je vrlo izravno odgovorio: "Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti" (Dj 1,7).

Stanite i razmislite što ovo njihovo pitanje daje naslutiti: "Gospodine, hoćeš li reći da ćeš, započevši u gornjoj sobi, s nama samima obnoviti kraljevstvo Izraelovo? Jesmo li mi oni koji trebamo oboriti Heroda i Rim? Jesmo li mi oni koji trebaju očistiti zemlju te uspostaviti kraljevstvo i vratiti tebe?"

Znamo da se Isus u nekima od učenika trebao pozabaviti s požudom za vodstvom i vlašću. Ali ja u njihovu pitanju osjećam nešto iznad žeđi za položajem i vlašću. Radi se o ljudskoj potrebi da budu uključeni u neku veliku, konačnu sudbinu! Bila je to potreba da budu posebni – da budu pravi ljudi u pravo vrijeme!

U svojim srcima učenici su možda govorili: "Gospodine, gdje smo mi u tvom proročkom planu? Velik bi duhovni poticaj bio da znamo da smo na kraju jedne provedbe vremena i da je na pomolu novo svitanje. Kako bismo bili uzbuđeni ako bi nam dopustio znati da živimo i služimo u vremenu sudbine – da upravo nas upotrebljavaš da sve to završimo!"

Sveti, ta ista potreba da budemo ljudi sudbine u svima je nama do nekog stupnja. Ali Isusov odgovor na ovo bio je prilično bezobziran: "Nije vaše da znate vrijeme." Isus ne traži muškarce i žene sudbine. On želi samo svjedoke koji će svjedočiti za njega! I govori: "Ne radi se tu o 'proročkom satu' niti o nekoj velikoj sudbini određenoj za vas. Za ovu sadašnju generaciju ja moram imati svjedoke!"

To me duboko uvjerava u moju zabludu! Kao i mnogi drugi danas, i ja želim znati gdje smo upravo u ovoj minuti Božjega proročkog sata. Je li pred nama velika nevolja? Skuplja li Bog posljednji ostatak vjernika?

A onda čujem Isusa: "Nije tvoje da to znaš. Ispuni se Duhom Svetim. Čekaj na Boga i primi njegovu silu – a onda idi i svjedoči!" Mi trebamo živjeti u stanju budnosti i čekati s opremljenim i gorućim svjetiljkama. Trebamo čeznuti i čekati njegovo pojavljivanje. Da, trebamo propovijedati o njegovu dolasku i upozoravati na njegove sudove, ali prije svega i ono što je najvažnije, trebamo biti njegovi svjedoci!

petak, prosinca 03, 2010

ZA NAVJEŠĆIVANJE NJEGOVE RIJEČI, BOG UPOTREBLJAVA LJUDE

Mislim da bi većina kršćana voljela pobjeći u neko sigurno, mirno odmaralište u planinama da ne budu okaljani svom pokvarenošću oko sebe. Mnogi očajni kažu: "Što može učiniti jedan kršćanin u vezi sa svim ovim urušavanjem morala? Što može jedna crkva učiniti u tako ogromnom, divljem i pokvarenom gradu? Dovoljno mi je da ja ostanem blizu Isusu da me ne odnese bujica."

Drugi misle: "Postoji li doista nešto što mogu učiniti ja, beznačajan kršćanin? Nemam novca, nisam školovan, nemam utjecaja – imam samo veliku ljubav za Isusa?"

Mi često očekujemo da Bog radi na jedan od dva načina: šaljući nadnaravno izliće Duha Svetoga da "pomete" mnoge u svoje kraljevstvo ili šaljući sud da baci ljude na koljena.

Ali, ljubljeni, to nije Božja metoda mijenjanja stvari u ovaj zli dan. Njegov način ponovnog građenja ruševina uvijek su bili obični ljudi i žene koje je on dotakao. A on to čini ispunjavajući ih svojim Duhom Svetim i šaljući ih u vojevanje s velikom vjerom i silom!

Bog podiže svetu službu koja se sastoji od ljudi potpuno predanih Riječi i molitvi. Oni ni nad kime ne gospodare. To su brižni muškarci i žene probuđena srca, bez plana na pameti, osim da traže Boga, slušaju ga i pokoravaju mu se!

Bog ih smjesta poziva u službu. On treba običnog čovjeka, laika. On koristi ljude za koje bi veliki svećenici rekli da su "neuki i priprosti ljudi" (Dj 4,13).

Biblija isto tako kaže da se na Pentekost u gornjoj sobi "svi oni napuniše Duha Svetoga" (Dj 2,4). Svi su postali silni u bitki i svi su bili neustrašivi, silni svjedoci! Ti Duhom ispunjeni vjernici nisu bili samo Petar, Jakov, Ivan i drugi poznati učenici, nego i udovice, mladež, sluge i sluškinje!

Znamo da je Stjepan bio pun Duha Svetoga – "pun vjere i sile" (Dj 6,8). On nije bio apostol niti ordinirani propovjednik. Zapravo, bio je odabran u crkvi da poslužuje za stolovima da se učenici mogu posvetiti molitvi i propovijedanju Riječi.

Stjepan je bio jedan običan čovjek pun Duha Božjega! I vi možete biti Božji svjedok svome gradu. On koristi laike koji provode vrijeme nasamo s njim, koji su raspireni u svom srcu i traže ga u molitvi – te idu naprijed poput Stjepana, puni vjere i sile Duha Svetoga.

četvrtak, prosinca 02, 2010

OKOVAN ZA ISUSA

Pavao često govori o sebi kao o "sužnju Krista Isusa" (Ef 3,1). U Efežanima 4,1 kaže da je to što je sužanj u Gospodinu zapravo njegovo zvanje, njegov poziv! On to smatra darom Božje milosti (Ef 4,7).

Pavao je pisao Timoteju: "Ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina ni mene, njegova sužnja" (2 Tim 1,8). Čak se i u svojoj starosti ovaj apostol radovao što ga je Gospodin uhitio i zasužnjio: "Takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa" (Flm 9).

Pavao bi vam mogao točno reći vrijeme kad ga je Gospodin okovao i zasužnjio. Bio je na putu za Damask, s pismima velikog svećenika u ruci, odlučan da natrag u Jeruzalem dovede kršćane. "Disao je prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih" (Dj 9,1); u svojoj pogrešnoj revnosti za Boga bio je pun mržnje, gorčine i gnjeva.

Dok se približavao gradu Damasku, "iznenada ga obasja svjetlost s neba" (Dj 9,3). Od svjetla – koje je bio Krist – potpuno je oslijepio!

Pavao je iznova i iznova svjedočio kako je on, bespomoćan zatvorenik, za ruku bio odveden u Damask. Tri je dana proveo sam u sobi, bez vida, ne jedući ništa. Bio je potpuno zasužnjen – u duhu, duši, umu i tijelu!

Što se događalo u onoj sobi ona tri dana? Gospodin je okivao Saula i pretvarao ga u Pavla, sužnja Isusa Krista!

U ovom živom prizoru, Pavao napušta svoju neovisnost i predaje se Kristovom jarmu. Pruža svoje ruke Isusu da bude doživotno okovan! Gotovo možete čuti njegovu paćeničku molitvu: "O Gospodine, mislio sam da vršim tvoju volju! Kako sam mogao biti tako slijep! Išao sam svojim putem i činio ono što sam mislio da je ispravno. Ne mogu se više pouzdati u svoje vlastite misli!"

Moja je molitva: "Evo, Isuse, uzmi moje ruke i stavi svoje lisice na njih. Uzmi me da budem sužanj tvoje volje i vodi me kamo god želiš da idem. Drži me okovanim za svoju silnu desnicu!"

srijeda, prosinca 01, 2010

ON ĆE NADOKNADITI VAŠE POTRAĆENE GODINE

"Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška, silna vojska moja što je poslah na vas" (Joel 2,25).

Koliko ste godina potratili prije nego ste se pokajali i sve predali Isusu? Koliko godina vam je izjela gusjenica grijeha i pobune?

Znate da vam je oprošteno i da je vaša prošlost zaboravljena jer je pod Isusovom krvi, ali zar ne biste voljeli povratiti one godine i živjeti ih na slavu Gospodnju?

"Mogao bih biti daleko dublje u Kristu! Kakvu bih radost mogao donijeti njegovu srcu! Mogao bih sebe i svoju obitelj poštedjeti tolike boli i trpljenja! Kako sam bio slijep! Kako zarobljen đavlom! Kako sam bio blizu da izgubim svoju dušu i razum! Nikada neću moći nadoknaditi one potraćene godine!" Kako ste često imali takve misli?

U svojim posljednjim danima, Pavao se osvrnuo na svoj život i posvjedočio: "Vodio sam dobru borbu i vjeru sam održao. Sad me čeka vijenac pravednosti" (vidi 2 Tim 4,7-8).

Pavao kaže: "Zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu" (Fil 3,13-14). Drugim riječima, "zaboravite svoju prošlosti i trčite naprijed u Isusu"!

Sotonin najomiljeniji oblik mučenja je da pred vas donosi vašu prošlost izvlačeći stare tajne grijehe da vas plaši! On će vas nastojati uvjeriti da će se stara ovisnost ili požuda ponovno pojaviti u vašem srcu i odvesti vas u stari život. Ili da ćete podleći ponosu misleći da ne možete pasti, ali onda ćete zasigurno postati meta neprijatelja!

Dokle god živite možete osjećati bol grizodušja. Uspomene će vas najvjerojatnije držati poniznim. Ali u Božjim očima, vaša prošlost je mrtva stvar. Što se tiče osude i krivice, Bog kaže: "Zaboravi prošlost. Trči dalje prema onome što sam ti obećao!"

Sliku takve obnove vidimo u Novom zavjetu kad je Isus iscijelio čovjeka s usahlom rukom. "Tada reče čovjeku: 'Ispruži ruku!' On je ispruži i postade mu zdrava kao i druga" (Mt 12,12-13). Vidite, kad Isus obnavlja, on iscjeljuje i rane.

Ljubljeni, uzmite one stare rane – brige i žaljenja u vezi s potraćenim godinama – i dopustite Bogu da vam obnovi upravo one godine koje su vam oduzete. A onda trčite naprijed prema nagradi, nebeskom stanju u njemu!