utorak, kolovoza 31, 2010

POZIVA NAS DA DOVRŠIMO

"Tko od vas, kad hoće da sagradi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak da li ima čim dovršiti? Da mu se ne bi, kad postavi temelj a ne mogne dovršiti, počeli rugati svi koji ga vide: 'Ovaj je čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti'" (Lk 14,28-30).

Krist je znao da mnogi njegovi sljedbenici neće imati ono što je potrebno da bi došli do kraja. Znao je da će se okrenuti i neće završiti trku. Vjerujem da je to najtragičnije moguće stanje jednog vjernika – započeti s namjerom da će se potpuno držati Krista, da će izrasti u zrelog učenika i postajati sve sličniji Isusu, a onda otpasti. Takav čovjek je onaj koji postavlja temelj i ne može dovršiti jer prije nije izračunao cijenu.

Kakva radost susresti one koji doista završavaju trku! Ti vjernici rastu u mudrosti i spoznaji Krista. Oni se svakodnevno mijenjaju, iz trenutka u trenutak. Pavao im kaže ohrabrujuće: "A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha" (2 Kor 3,18). Ti vjernici ne vide nebo, nego Krista u njegovoj slavi!

Znam da su mnogi koji čitaju ovu poruku u procesu zastoja ili koraka unazad. Možda se to čini kao mali koračić, ali će prouzročiti brz odlazak iz njegove ljubavi. Ako je to istina za vas, shvatite da vas Duh Sveti poziva da se vratite natrag, natrag na pokajanje, i da se odreknete samoga sebe te predate njemu. U ovom trenutku vrijeme je veliki faktor. Ako imate namjeru dohvatiti Krista, učinite to sada; idite do kraja!

ponedjeljak, kolovoza 30, 2010

LJUBAV i MRŽNJA

"Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik" (Lk 14,26).

Grčka riječ za mrziti ovdje znači "uspoređujući voljeti manje". Isus nas poziva da imamo ljubav za njega koja je sveobuhvatna, žarka i apsolutna, kojoj se nikakve zemaljske ljubavi ne mogu ni približiti.

Razmislite: Znamo li mi kako izgleda doći u njegovu divnu nazočnost i ništa ne tražiti? Posezati se za njim samo zato što smo zahvalni jer nas toliko ljubi?

U svojim molitvama postali smo sebični i usredotočeni na sebe: "Daj nam … susretni nas … blagoslovi nas … upotrijebi nas … zaštiti nas." Sve to može biti biblijski, ali usredotočeni smo na sebe. Čak je i naš rad za Gospodina postao sebičan. Želimo da blagoslovi našu službu za njega, tako da možemo znati da je naša vjera izvorna. Ali Gospodina viša zanima što mi postajemo nego što radimo za njega.

Netko tko ovo čita možda je povrijeđen jer su se vrata službe zatvorila. Ili možda misli da je "stavljan na policu". Netko drugi možda misli da bi bio korisniji Gospodinu na nekom potrebitom misijskom polju. Ali ja kažem da ne možemo biti korisniji Gospodinu kao kad mu s ljubavlju služimo u tajnoj klijeti molitve. Kad tražimo Gospodina i kad beskrajno istražujemo njegovu Riječ da ga upoznamo, tad smo na vrhuncu korisnosti. Više blagoslivljamo i ugađamo Bogu kad se zatvorimo nasamo s njim u divnom zajedništvu, nego kad radimo bilo što drugo. Kakvo će god djelo on za nas započeti, kod kuće ili u inozemstvu, ono će doći bez napora iz našega zajedništava s njim. Njega više zanima zadobiti cijelo naše srce, nego da mi za njega zadobijemo cijeli svijet.

Time ne mislim obezvrijediti žarki rad na zadobivanju duša, nego izjavljujem da je svo evangeliziranje blagoslovljeno od Duha rođeno u zajedništvu s njim. Svjedok koji je često s Gospodinom u molitvi primit će mudrost i silu da vrši volju Božju te vrijeme kad da je vrši.

petak, kolovoza 27, 2010

DOLAZAK DO NJEGOVA STOLA

Jedna stara evanđeoska pjesma za mene ima duboko značenje. Ona glasi: "Isus je prostro stol da se sveti Božji hrane; on poziva odabrani narod svoj da dođe i jede."

Kako uzbudljiva slika: Gospodin prostire stol na nebu za svoje sljedbenike! Svojim je učenicima rekao: "Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu" (Lk 22,29-30). Gladovati za njim znači po vjeri sjediti za njegovim stolom.

Kad apostol Pavao govori: "Trajno svetkujmo blagdan" (1 Kor 5,8), on misli da jasno razumijemo da smo određeni sjediti s Kristom u nebu za njegovim kraljevskim stolom. On govori: "Uvijek se pokažite. Ne dopustite da vaše sjedalo ikada ostane prazno."

Žalosna je istina da Crkva Isusa Krista jednostavno ne shvaća što to znači uvijek svetkovati blagdan. Mi ne razumijemo dostojanstvenost i čast koji su nam dani time što nas je Krist podigao da sjedimo s njim na nebesima. Postali smo prezaposleni da bismo sjedili za njegovim stolom. Pogrešno izvodimo našu duhovnu radost iz službe umjesto iz zajedništva. Činimo sve više i više za Gospodina kojega poznamo sve manje i manje. Razdiremo se dajući naše tijelo i um da radimo njegovo djelo, a rijeko svetkujemo.

Od svojih slugu, propovjednika i pastira, naš Gospodin traži jednu stvar iznad svih drugih, a to je jelo za njegovim stolom. Taj stol je mjesto za duhovnu prisnost i on je svakodnevno prostrt. Trajno svetkovati blagdan znači neprestano dolaziti k njemu po hranu, snagu, mudrost i zajedništvo.

Sve od križa, svi duhovni velikani imali su jednu zajedničku stvar: poštovali su stol Gospodnji. I izgubili su se u Kristovoj golemosti. Svi su umrli tugujući što još uvijek tako malo znaju o njemu i njegovom životu.

Danas je naša vizija o Kristu premala, preograničena. A da bi se nadvladali zamršeni i sve veći problemi ovoga zlog vremena, potrebno je evanđelje "golemosti". Vidite, Bog u ovom svijetu ne rješava samo probleme – on ih guta u svojoj golemosti! Netko čije se otkrivenje o Kristovoj golemosti povećava ne treba se bojati nikakva problema, nikakva đavla, nikakve sile na zemlji. On zna da je Krist veći od svega toga. Ako imamo otkrivenje o tome kako je on ogroman, kako je beskonačan, neizmjeran, neograničen i nesaglediv, nikada nas više neće svladati problemi života.

Pavao nam je primjer. On je bio predan takvom uvijek sve većem otkrivenju Krista. Zapravo, sve što je imao o Kristu došlo je kroz otkrivenje; sve to naučio je za stolom Gospodnjim od Duha Svetoga. Sjetite se, tek je tri godine nakon svoga obraćenja otišao u Jeruzalemu da neko vrijeme provede s apostolima i ostao je s njima samo petnaest dana prije nego je nastavio svoja misionarska putovanja. Kasnije je rekao: "…objavom mi je saopćena Tajna" (Ef 3,3). Duh Sveti zna duboke i skrivene stvari Božje i Pavao je neprestano molio za dar milosti da razumije i propovijeda "neistraživo Kristovo bogatstvo" (Ef 3,8).

Gospodin traži vjernike koji nisu zadovoljni pomnim ispitivanjem proturječnih glasova da nađu istinsku riječ. On želi da gladujemo za otkrivenjem njega samoga što će biti naša vlastita duboka i osobna prisnost.

četvrtak, kolovoza 26, 2010

S BOJNOG POLJA VJERE

Kad je Pavao odlučio poći u Jeruzalem, nije to bilo jer je čuo da je tamo izbilo probuđenje. On nije bio obeshrabren propovjednik tražeći da mu netko da nešto od Boga. Ne, on jasno izjavljuje: "Uzišao sam u Jeruzalem … potaknut objavom … Izložio sam im … Evanđelje koje propovijedam" (Gal 2,1-2). Pavao je išao u Jeruzalem da iznese tajnu koju je Bog htio otkriti svome narodu.

Ovaj pobožan čovjek imao je svoje vlastito potpuno i slavno otkrivenje Krista. On nije naučio nauku koju je propovijedao zatvoren u radnoj sobi s knjigama i komentarima. On nije bio neki usamljen filozof koji je maštao o svojim teološkim istinama: "Jednoga dana moja će djela čitati i učiti buduće generacije."

Dopustite mi reći kako i gdje je Pavao stvarao svoje poslanice. Pisao ih je u mračnim i vlažnim zatvorskim ćelijama. Pisao ih je dok je brisao krv sa svojih leđa nakon bičevanja. Pisao ih je nakon što se izvukao iz mora preživjevši brodolom.

Pavao je znao da su sva istina i otkrivenje koje ući došli s bojnog polja vjere. I radovao se u svojim nevoljama radi Evanđelja. Rekao je: "Sad mogu sa svom vlašću propovijedati svakom mornaru koji prolazi kroz brodolom, svakom zatvoreniku koji je zatvoren bez nade, svakom tko gleda smrti u oči. Božji Duh čini me iskusnim veteranom, tako da mogu govoriti njegovu istinu svakom tko ima uši da čuje."

Bog vas nije predao sili sotone. Ne, on dopušta vaše kušnje jer Duh Sveti u vama čini jedno nevidljivo djelo. U vama se oblikuje Kristova slava za svu vječnost.

Nikada nećete dobiti pravu duhovnost od nekoga ili nečega drugog. Okusite li slavu Božju, ona će doći k vama upravo tamo gdje jeste – u svojim sadašnjim prilikama, ugodnima ili neugodnima.

Vjerujem da je jedna od velikih tajni Pavlove duhovnosti bila njegova spremnost bez mrmljanja prihvatiti svako stanje u kojem je bio. On piše: "…u prilikama sam u kojima sam naučio biti zadovoljan svojom sudbinom" (Fil 4,111).

Grčka riječ za zadovoljan ovdje znači "odvratiti". Pavao govori: "Ne pokušavam se zaštiti od neugodnih prilika. Ne preklinjem Boga da me od njih oslobodi. Naprotiv, prihvaćam ih. Znam iz prošlosti da Gospodin u meni čini nešto vječno."

"…da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13). Riječ podnijeti koju Pavao ovdje koristi daje naslutiti da se naše stanje neće promijeniti. Radi se o tome da istrajemo u svojoj situaciji. Zašto? Bog zna da ako promijeni naše stanje, bit ćemo uništeni. On dopušta da trpimo jer nas ljubi.

Naš dio u svakoj kušnji je da se uzdamo u Boga za svu silu i sva sredstva koja su nam potrebna da nađemo zadovoljstvo usred svoga trpljenja. Nemojte me pogrešno razumjeti, biti "zadovoljan" u našim kušnjama ne znači da u njima uživamo. To jednostavno znači da se više ne pokušavamo zaštititi od njih. Zadovoljni smo prihvatiti i podnositi što god nam je pruženo jer znamo da nas Gospodin mijenja u sliku svoga Sina.

srijeda, kolovoza 25, 2010

SADAŠNJA GENERACIJA NE ZNA NIŠTA O STRPLJIVOM PODNOŠENJU

Podnositi znači "ići dalje usprkos poteškoćama; trpjeti strpljivo bez odustajanja". Ukratko, to znači strpljivo nastaviti dalje i istrpjeti. Ali ova riječ malo znači ovoj sadašnjoj generaciji. Mnogi kršćani danas odustaju – dižu ruke od svojih supružnika, svojih obitelji i svoga Boga.

Petar govori na tu temu: "Ako tko, jer je svjestan Boga (koji ovo traži), trpi nepravedno i strpljivo podnosi patnje, to je (Bogu) ugodno" (1 Pt 2,19). Zatim dodaje: "Kakva je, naime, slava u tome ako ćete krivi strpljivo podnositi udarce? Ali ako ćete strpljivo podnositi trpeći što dobro činite, to je ugodno kod Boga. Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednom Sucu; on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni. Lutali ste, naime kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih" (1 Pt 2,20-25).

Apostol Pavao zapovijeda: "Ti, dakle, podnesi nedaće kao dobar vojnik Isusa Krista" (2 Tim 2,3). Na kraju nam sam Gospodin daje ovo obećanje: "Ali tko ustraje (pretrpi) do konca, bit će spašen" (Mt 24,13).

Pitam vas, što je vaša poteškoća? Je li vam brak u krizi? Ili posao? Jeste li u sukobu s nekim rođakom, šefom ili s prijateljem koji vas je izdao?

Potrebno je da uzmemo nadu. Vidite, upravo kao što Pavlovo trpljenje nikada nije prestalo, nije ni njegovo otkrivenje, zrelost, duboka vjera, postignuti mir. Rekao je: "Ako želim biti duhovan čovjek, ako uistinu želim ugađati Gospodinu, onda se ne mogu boriti protiv svojih prilika. Ići ću dalje i nikada neću odustati. Ništa na zemlji ne može mi dati ono što svakodnevno u svojoj kušnji dobivam od Duha Božjega. On me čini duhovnim čovjekom."

Pavlov je život "odisao" Kristovim Duhom. A tako je i sa svakim istinskim duhovnim čovjekom. Duh Sveti šalje iz nutarnjeg bića tog čovjeka nebeski povjetarac Božji. Taj čovjek nije oboren, ne mrmlja i ne prigovara u vezi sa svojom sudbinom. Možda ide kroz najveću kušnju svoga života, ali još se uvijek smiješi jer zna da Bog radi u njemu otkrivajući mu svoju vječnu slavu.

utorak, kolovoza 24, 2010

OSOBNO OTKRIVENJE KRISTA

Ako ste propovjednik, misionar ili učitelj, razmislite o ovome: Što vi učite? Je li to ono što vas je netko naučio? Je li to ponavljanje otkrivenja nekoga velikog učitelja? Ili ste doživjeli svoje vlastito osobno otkrivenje Isusa Krista? Ako jeste, postaje li ono sve veće? Je li vam nebo otvoreno?

Pavao je rekao: "Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28). Pravi muškarci i žene Božje žive unutar ovoga vrlo malog, međutim, ogromnog kruga. Svaki njihov korak i čitav njihov život završavaju u tome da rade na Kristovim interesima. Prije više godina, Duh Sveti me vukao u takvu službu, službu koja će propovijedati samo Krista. O, kako sam čeznuo propovijedati ništa drugo nego njega! Ali moje srce nije bilo usredotočeno na to te sam otkrio da je krug preuzak. Kao rezultat toga, nisam imao dotok otkrivenja koje bi podržavalo moje propovijedanje.

Da bismo propovijedali Krista, moramo imati neprestani dotok otkrivenja od Duha Svetoga, inače ćemo na kraju ponavljati ustajale poruke. Ako Duh Sveti poznaje um Božji i istražuje duboke i skrivene Očeve stvari te ako mora poteći kao voda u nama, tad moramo biti na raspolaganju da se ispunimo tom tekućom vodom. Moramo se ispunjavati beskrajnim otkrivenjem Krista. Takvo otkrivenje čeka svakoga slugu Gospodnjeg koji je voljan čekati na njega, vjerujući Duhu Svetom i pouzdajući se u njega da će mu pokazati um Božji.

Pavao je rekao da se Krist objavio u njemu, ne samo njemu (vidi Galaćanima 1,16). U Božjim očima neplodno je propovijedati riječ koja još nije pokazala svoju snagu u propovjednikovu životu i službi. Površnima možda izgleda u redu propovijedati Krista s naprezanjem, ali nije tako za muškarce i žene Božje. Mi moramo propovijedati uvijek sve veće otkrivenje Krista, međutim, jedino ako to otkrivenje čini duboku promjenu u nama.

Pavao je izrekao i osobnu zabrinutost: "…da sâm ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao" (1 Kor 9,27). On definitivno nikada nije sumnjao u svoju sigurnost u Kristu; to mu nije bilo na kraj pameti. Grčka riječ upotrijebljena za odbačen ovdje znači "nepohvaljen" ili "nedostojan". Pavao se zgrozio nad mišlju da stoji pred Kristovim sudom i da mu se sudi za propovijedanje Krista kojega zapravo nije poznavao ili za navješćivanje Evanđelja kojega nije u potpunosti provodio. Zbog toga tako često govori o Kristu koji živi u njemu.

Ne možemo i dalje sami sebe nazivati slugom Božjim dok osobno ne možemo odgovoriti na ova pitanja: Ne želim li ja doista ništa drugo osim Krista? Je li mi on doista sve, jedina svrha moga života?

Je li vaš odgovor da? Ako to mislite, bit ćete u stanju pokazati na gomilu blata u svome životu, onoga blata o kome je i Pavao govorio kad je rekao: "…sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8). Gubi li sada sve u vašoj cijeni svoju vrijednost za otkrivenje Krista? Ako ne želite ništa drugo nego Krista, onda vaša služba nije karijera – vaša je služba molitva! Nećete trebati biti poticani da ga tražite; često ćete odlaziti u svoju tajnu klijet znajući da čim uđete, sjedate za njegov stol. Štovat ćete ga, bez žurbe sjediti u njegovoj nazočnosti, ljubiti ga, slaviti ga podignutim rukama, čeznuti za njim i zahvaljivati mu za njegovu mudrost.

ponedjeljak, kolovoza 23, 2010

SAVRŠENO SE SRCE POUZDAJE

Psalmist piše: "U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu" (Ps 22,5-6).

Hebrejska korijenska riječ za uzdati se ukazuje na "odbacivanje od provalije". To znači biti poput djeteta koje se popelo na krovnu gredu i ne može sići. Ono čuje oca kako viče: "Skači!" te se baca u očeve ruke. Jeste li upravo sada na takvom mjestu? Jeste li na rubu, bez ikakve druge mogućnosti nego da se bacite u Isusove ruke? Prepustili ste se svojoj situaciji, ali to nije pouzdanje; to nije ništa drugo nego fatalizam, prepuštanje sudbini. Pouzdanje je potpuno drukčije od pasivnog prepuštanja. Ono je aktivno vjerovanje!

Dok žarko gladujemo za Isusom, otkrivamo da je naše pouzdanje u njega opravdano. U nekoj točki svoga života možda smo mislili da se ne možemo pouzdavati u njega jer on ustvari nema nadzor nad svime i da moramo sami biti odgovorni. Ali što se bliže primičemo k njemu i bolje ga upoznajemo, to se mijenja. To znači da mu ne dolazimo samo po pomoć kad smo na kraju snage, nego počinjemo tako prisno hodati s njim da ga čujemo kako nas unaprijed upozorava na kušnju.

Srce koje se pouzdaje uvijek kaže: "Svi moji koraci određeni su od Gospodina. On je moj dobar Otac. On dopušta moja trapljenja, kušnje i nevolje, ali nikada više nego što ih mogu nositi. On uvijek stvara put bijega. On ima vječni plan i naum za mene. Izbrojio je svaku vlas na mojoj glavi i oblikovao me dok sam još bio u utrobi majke. On zna kad sjedim, stojim ili ležim, jer sam zjenica njegova oka. On je Gospodin – ne samo nada mnom, već nad svakim događajem i nad svakom situacijom koja se tiče mene."

Savršeno srce je i slomljeno srce!

Psalmist David rekao je: "Blizu je Gospodin onima koji su slomljena srca i spasava one koji su duha skrušena" (Ps 34,19).

Slomljenost znači više od žalosti i plakanja, više od skrušenosti duha, više od poniznosti. Istinska slomljenost otpušta u srcu najveću silu koju Bog može povjeriti čovječanstvu – veću od sile koja podiže mrtve ili ozdravlja bolesne. Kad smo uistinu slomljeni pred Bogom, primamo silu koja popravlja ruševine, silu koja donosi posebnu vrstu slave i časti našem Gospodinu.

Vidite, slomljenost je u vezi sa zidovima – srušenim zidovima koji se raspadaju. David je usporedio srušene jeruzalemske zidove sa slomljenošću i skrušenošću Božjega naroda. "Žrtve su Bogu duh slomljen; srce slomljeno i skrhano … U dobroti svojoj čini dobro Sionu: sagradi zidine jeruzalemske. Tada će ti biti mile žrtve pravedne…" (Ps 51,17-19).

I Nehemija je bio čovjek slomljena srca. Njegov primjer u vezi je s tim srušenim jeruzalemskim zidinama (vidi Neh 2,12-15). U mraku noći, Nehemija je "razgledao zid". Ovdje je upotrijebljena hebrejska riječ šabar . To je ista riječ upotrijebljena u Psalmu 51,17 za "slomljeno srce". U najcjelovitijem hebrejskom značenju, Nehemijino je srce bilo slomljeno na dva načina. Prvo, bilo je slomljeno od patnje zbog ruševina i drugo, zbog nade u ponovnu njihovu izgradnju.

Istinski slomljeno srce je srce koje vidi crkvu i obitelji u ruševini i osjeća Gospodnju patnju. Takvo srce tuguje nad sramotom bačenom na Gospodnje ime. Ono gleda i duboko u sebe te vidi, kao David, svoju vlastitu sramotu i promašaj. Ali tu je i drugi važan element ove slomljenosti, a to je nada. Istinski slomljeno srce čuje Boga: "Ja ću iscijeliti, obnoviti i sagraditi. Riješi se otpadaka i baci se na posao popravljanja proboja i pukotina!"

petak, kolovoza 20, 2010

HODANJE S BOGOM

"Henok je hodio s Bogom" (Post 5,24). Izvorno hebrejsko značenje za "hodati" podrazumijeva da je Enok hodao gore i dolje, ulazio i izlazio, dolazio i odlazio, rukom u ruci s Bogom, neprestano razgovarajući s njim i se sve više primičući k njemu. Henok je živio 365 godina ili "godinu" godina. U njemu vidimo novu vrstu vjernika. Jer on je kao odrastao čovjek 365 dana sve godine hodao rukom u ruci s Gospodinom. Gospodin je bio sam njegov život tako da na kraju svoga života nije vidio smrti (vidi Heb 11,5).

Poput Henoka koji je bio prenesen iz života, oni koji prisno hodaju s Bogom preneseni su iz sotonina dosega – izvađeni su iz njegova kraljevstva tame i premješteni u Kristovo kraljevstvo svjetla: "On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina" (Kol 1,13).

Usred pokvarenog društva, Henok je naučio ugodno hodati pred Bogom. On je bio jedan običan čovjek, s istim problemima i bremenima koje i mi nosimo; nije bio pustinjak skriven u nekoj pustinjskoj spilji. U njegovom su životu bili žena, djeca, obveze i odgovornosti. I nije krio da je svet.

"Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze" (Post 5,24). Iz Poslanice Hebrejima znamo da ovaj redak govori da je bio prenesen; činjenica je da nije okusio smrt. Ali to znači i nešto dublje. Izraz "iščeznuti" kao što je upotrijebljen u Postanku 5, isto tako znači da "on nije bio od ovoga svijeta". U svom duhu i osjećajima, Henok nije bio dio ovoga pokvarenog svijeta. Dok je hodao s Gospodinom, svakoga je dana sve manje bio vezan za stvari ovdje dolje. Poput Pavla, svakodnevno je umirao ovom zemaljskom životu i u svome je duhu bio odnesen u nebesko područje.

Međutim, dok je hodao na ovoj zemlji, Henok je izvršavao sve svoje odgovornosti. Brinuo se za svoju obitelj; radio je, služio i bio zaposlen. Ali "iščeznu" – nije bio vezan za zemlju. Ništa od onoga što zahtjeva život nije ga moglo zadržati da ne hoda s Bogom.

Poslanica Hebrejima 11,5 jasno kaže: "Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu." Čime je to Henok tako ugodio Bogu? Njegovo je hodanje s Bogom stvorilo u njemu onu vjeru koju Bog voli. Ova dva retka ne mogu se odvajati: "Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu. A bez vjere nemoguće mu je ugoditi" (Heb 11,5-6). Ovaj drugi redak često čujemo, ali rijetko u vezi s prvim. Međutim, kroz čitavu Bibliju i kroz povijest svih onih koji su prisno hodali s Bogom vidljivo je da su svi oni postali muškarci i žene duboke vjere. Ako Crkva svakodnevno hoda s Bogom i neprestano je u vezi s njim, rezultat će biti ljudi puni vjere – prave vjere koja ugađa Bogu.

Svuda oko Henoka ljudstvo je postajalo sve bezbožnije. Međutim, dok su se ljudi mijenjali u divlje zvijeri, puni požude, otvrdnuli, Henok je sve više postajao kao Onaj s kojim je hodao.

"Vjerom je Henok prenesen." Ovo je nevjerojatna istina, gotovo izvan mogućnosti našega shvaćanja. Sva Henokova vjera bila je usredotočena na jednu veliku želju njegova srca: da bude s Gospodinom. I Bog ga je u odgovoru na njegovu vjeru prenio. On više nije mogao podnijeti stajati iza vela, jednostavno je morao vidjeti Gospodina.

Naš brat Henok nije imao Biblije, pjesmarice, istomišljenika, učitelja, obitavanje Duha Svetoga, razderanog zastora s pristupom u Svetinju nad svetinjama. Ali je poznavao Boga!

"Onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6). Kako znamo da je Henok vjerovao da je Bog onaj koji nagrađuje? Jer znamo da je to jedina vjera koja ugađa Bogu – i znamo da mu je Henok ugodio! Bog je onaj koji daje naknadu, koji plaća, koji dobro plaća za vjernost. Kako Gospodin nagrađuje one koji ga traže?

Tri su važne nagrade koje dolaze vjerovanjem Bogu i hodanjem s njim po vjeri:

1. Prva nagrada je Božji nadzor nad našim životima. Čovjek koji zanemaruje Gospodina ispada iz njegova nadzora te dolazi đavao i preuzima ga. Kad bi se samo taj čovjek zaljubio u Isusa, hodao i razgovarao s njim, Bog bi mu brzo pokazao da sotona nema stvarne vlasti nad njim te bi brzo dopustio Kristu da uzme nadzor nad njim.

2. Druga nagrada koja dolazi po vjeri jest "čista svjetlost". Kad hodamo s Gospodinom, nagrađeni smo svjetlošću, vodstvom, oštroumnošću, otkrivenjem – pouzdanom "spoznajom" koju nam daje Bog.

3. Treća nagrada koja dolazi s hodanjem po vjeri je zaštita od svih naših neprijatelja. "Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano" (Iz 54,17). U izvornom hebrejskom, ovaj redak se može prevesti kao: "Nikakav plan, nikakav instrument uništenja, nikakva sotonska artiljerija neće te tjerati niti prijeći preko tebe nego će biti obustavljena."

četvrtak, kolovoza 19, 2010

PRIMJER BOŽJEG NAUMA U NAŠEM UZIMANJU PLIJENA

Dok su David i njegova vojska bili odsutni, Amalečani su navalili na njegovo selo Siklag. Ovi pljačkaši uzeli su sve žene i djecu i spalili čitavo mjesto. Kad se David vratio, "našao se u velikoj nevolji, jer su ljudi počeli govoriti da će ga kamenovati … Ali se David ohrabri u Jahvi" (1 Sam 30,6).

Govorimo o duhovnom vojevanju! To nije bio samo napad protiv Davida. Bio je to brz juriš protiv Božjega vječnog nauma. Đavao je još jednom išao za Božjim sjemenom.

To je cilj svega duhovnog vojevanja: neprijatelj uvijek namjerava uništiti Kristovo sjeme. Ta se činjenica nije promijenila čak ni dvije tisuće godina nakon križa. Sotona još uvijek ide da uništi Božje sjeme, a to čini napadajući nas, sjeme Kristovo. David se osjetio ugroženim kad je čuo gunđanje svojih ljudi. Ali je znao i da je njegovo srce ispravno pred Bogom te se, govori Pismo, ohrabrio u Gospodinu. Ovaj čovjek vjere odmah je krenuo u potjeru za Amalečanima. I brzo ih je svladao, spašavajući svakog čovjeka i sve blago koji su bili odneseni (vidi 1 Sam 30,19-20). David nije povratio samo ono što je bilo oteto u Siklagu, nego je uzeo i sve ostalo što su Amalečani oteli.

Što je David učinio sa svim tim ratnim plijenom? Iskoristio ga je za ojačanje Božjih nauma. Uz to, poslao je darove od plijena Judinim starješinama i gradovima gdje su se on i njegovi ljudi sakrivali (vidi 1 Sam 30,26.31). To je još jedan primjer Božjeg nauma u našem duhovnom vojevanju. Iz bitke moramo uzeti plijen ne samo za sebe, nego i za Kristovo tijelo. Sredstva koja steknemo su za donošenje blagoslova drugima.

Tijekom gladi, aramejska je vojska opsjedala grad Samariju. Aramejci su se jednostavno utaborili pred gradom čekajući da stanovnici Samarije pomru od gladi. Stanje je postalo tako strašno da se unutar gradskih zidina magareća glava prodavala za osamdeset šekela srebra. Stvari su postale tako užasne da su žene nudile svoju djecu da se kuhaju za jelo. Ovo je bila krajnja umobolnost (vidi 1 Kr 6).

Četiri gubavca koji su živjeli izvan gradskih zidina na kraju su rekli: "Zašto stojimo ovdje i očekujemo smrt? … Hajde! Pobjegnimo i prijeđimo u aramejski tabor: ako nas ostave na životu, živjet ćemo; ako nas ubiju, pa dobro: umrijet ćemo" (2 Kr 7,3-4). I tako su krenuli u aramejski tabor.

Kad su stigli, sve je bilo mrtvo tiho. Ni duše na vidiku. Pretražili su svaki šator, ali sve je otišlo. Pismo govori: "Gospodin je učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske. I govorili su među sobom: 'Eto, kralj Izraela najmio je protiv nas kraljeve hetitske i kraljeve egipatske da krenu protiv nas.' Digli su se i pobjegli u sumraku: ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše. Pobjegli su da iznesu živu glavu" (2 Kr 7,6-7).

Kad su gubavci to shvatili, prošli su kroz tabor jedući i pijući i čak su se vratili u grad i pozvali ga: "Dođite! Nećete vjerovati, ali Aramejci su pobjegli iz svoga tabora" (vidi 2 Kr 7,10). Gospodin je okrenuo čitavu situaciju. Uzeo je ratni plijen i iskoristio ga da obnovi i okrijepi svoj narod, ojačavajući i održavajući svoju stvar na zemlju.

Jeste li dobili sliku? Započinjete li shvaćati razlog za vašu sadašnju bitku? Onima koji se pouzdaju u Gospodina obećana je slavna pobjeda nad svim silama neprijatelja. Bog želi da znate: "Da, trijumfalno ćeš proći kroz to. No ja ću te učiniti i više nego pobjednikom. U tebi radim na čak većoj svrsi za moje kraljevstvo. Iz ove ćeš bitke izaći s više plijena nego što ga možeš nositi."

srijeda, kolovoza 18, 2010

PLIJEN DUHOVNOG RATOVANJA

"Posvetili su dio ratnog plijena da se bolje ojača Jahvin dom" (1 Ljet 26,27). Ovaj nam redak otvara duboku istinu koja može promijeniti život. Ona govori o plijenu koji se može zadobiti jedino u bitki. A kad je jednom zadobiven, posvećen je za izgradnju doma Božjega.

Vjerujem da ako shvatimo snažnu istinu iza ovog retka, razumjet ćemo zašto Gospodin dopušta žestoke duhovne borbe kroz čitav naš život. Mnogi kršćani misle da kad su jednom spašeni, njihove borbe prestaju i život će im biti mirna plovidba. Ništa nije dalje od te istine. Ne da Bog samo dopušta bitke, nego ima i slavni naum za njih u našim životima.

Što je ratni plijen? Plijen je grabež, otimačina, dobra koja uzimaju pobjednici u bitki. Biblija prvi put spominje plijen u Postanku 14 kad je konfederacija kraljeva napala Sodomu i Gomoru. Ovi osvajači zarobili su stanovništvo i oteli njihova dobra: "Pobjednici pokupe sve blago po Sodomi i Gomori … Pograbe i Lota, Abramova bratića" (Post 14,11-12).

Kad je Abram saznao da je njegov bratić odveden u zarobljeništvo, okupio je vojsku od tristo osamnaest ljudi, svojih slugu, i krenuo u potjeru za neprijateljskim kraljevima. Pismo govori da sustiže osvajače i "… potuče (ih) … Povrati sve blago, svoga bratića Lota i njegovo blago, žene i ostali svijet" (Post 14,15-16).

Zamislite ovdje slavodobitnog Abrama! Vodio je dugačku kolonu radosnih ljudi i visoko natovarena kola s raznim blagom. Na svom je putu sreo Melkisedeka, kralja Šalema. Pismo nam govori da je bio potaknut ovom kralju dati desetinu od svega svog plijena (vidi Post 14,20). "Sad promatrajte kako je velik onaj komu je, on, patrijarh Abraham dao desetinu od najboljeg plijena" (Heb 7,4).

Bog želi da shvatimo princip koji se ovdje nalazi: Našega Gospodina zanima još nešto osim da nas učini pobjednicima. Iz našega ratovanja, on nam želi dati plijen, dobra, duhovno blago. Iz bitke bismo trebali izaći s punim kolima raznih sredstava. To je ono na što Pavao ovdje misli kad kaže: "…više smo nego pobjednici po onome koji nas je ljubio" (Rim 8,37).

Prema plijenu uzetom u ratovanju David je imao stav pun poštovanja. Vidimo to u odredbi koju je donio na kraju svoga života. Upravo je odredio da će ga njegov sin Salomon naslijediti na izraelskom prijestolju. Sad je okupio vođe nacije i postavio božansku odredbu za održavanje Božjeg doma. Koja su sredstva trebali koristiti za to sveto djelo? "Posvetili su dio ratnog plijena da se bolje ojača Jahvin dom" (1 Ljet 26,27)

Dopustite mi opisati ovaj prizor. Nakon svake vojne pobjede, David je donosio plijen i gomilao ga: zlato, srebro, mjed, novac u takvim količinama da ga se nije moglo izbrojiti. Sve to bilo je s jednim naumom na njegovom umu: iskoristiti taj plijen kao sredstvo za izgradnju hrama.

Kad Pismo govori o ojačavanju hrama, izvorni hebrejski znači "popravljati kuću, jačati i spajati što je sagrađeno". Ta sredstva bila su za održavanje izvornog sjaja hrama.

Gdje je danas hram Božji? Njega sačinjava njegov narod – vi, ja, njegova Crkva širom svijeta. Prema Pavlu, naša su tijela hramovi Duha Svetog. I, poput drevnog Izraela, naš Gospodin još uvijek ojačava svoj hram plijenom stečenim u bitki. Zbog toga naše kušnje znače i više nego samo preživljavanje. Kroz svaku bitku Bog odlaže blago, sredstva, bogatstvo za nas. On puni dobrima riznicu iz našeg ratovanja. A taj plijen posvećen je za izgradnju i ojačavanje njegova tijela, Crkve Isusa Krista.

Razmislite o tome: godinama nakon što je Salomon sagradio hram, dobro je bio održavan i ojačavan plijenom uzetim u prošlim ratovima. Božji dom ostao je vitalan i živ jer je njegov narod iz svakoga sukoba izranjao ne samo kao pobjednik, nego bogat raznim sredstvima. Ovaj princip "opskrbe kroz bitku" nalazimo u čitavoj Riječi Božjoj.

utorak, kolovoza 17, 2010

ONO ŠTO JE DUHOVNO NE MOŽE SE KOPIRATI

Ovdje na ulicama grada New Yorka možete kupiti sat Rolex za petnaest dolara. Svaki Njujorčanin zna da ti satovi nisu stvarno Rolexi. Oni su samo imitacije – jeftine kopije originala.

Izgleda da se danas može sve kopirati. Ali jedna se stvar ne može i to je istinska duhovnost. Ništa što je istinski duhovno ne može se kopirati. Gospodin prepoznaje djelo svojih vlastitih ruku i ne prihvaća nijednu kopiju svoga božanskog djela koju je stvorio čovjek. Zašto? Jer je čovjeku nemoguće kopirati ono što je uistinu duhovno. To je djelo samog Duha Svetoga. On je neprestano na djelu radeći nešto novo u svome narodu. I ne postoji način da reproduciramo to djelo.

To je velika pogreška moderne religije. Mi mislimo da ako damo narodu samo spoznaju Pisma i biblijske principe, da će postati duhovan. Ali ostaje jedna činjenica – ni čovjek ni institucija nemaju tu silu da bi u nekome stvorili duhovnost. To čini jedino Duh Sveti.

Vrlo malo djela Duha Božjega može u nama biti vidljivo. Zbog toga uistinu duhovni ljudi rijetko traže izvanjski dokaz njegova djela. Pavao kaže: "Mi ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo" (2 Kor 4,18).

U kontekstu ovoga odlomka, Pavao govori o trpljenjima i nevoljama te kaže: "Nitko ne zna s čime se sve suočavamo, osim Duha Svetoga. I tu se očituje istinska duhovnost – u topioničkom loncu trpljenja."

Oni koji se podređuju vodstvu Duha Božjega – koji se suočavaju sa svojim nevoljama uvjereni da Gospodin u njima nešto stvara – izlaze iz svoga topioničkog lonca s jakom vjerom. I svjedoče da ih je tijekom njihova trpljenja Duh više naučio nego kad je u njihovom životu bilo sve dobro.

U svim mojim godinama hodanja s Gospodinom, rijetko sam vidio rast moje duhovnosti u dobrim razdobljima. Naprotiv, svaki takav rast obično se događao dok sam prolazio kroz poteškoće, agonije, testiranja – kroz sve što je Duh Sveti dopustio.

U jednoj točki hodanja po vjeri, Pavao kaže: "Duh Sveti mi ozbiljno svjedoči da me čekaju okovi i patnje" (vidi Dj 20,22-23). Doista, kroz čitav Pavlov život, njegove nevolje nikada nisu završile. Jednostavno su dolazile i dolazile.

"Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu" (2 Kor 4,17). Prema Pavlu, naše nevolje i poteškoće stvaraju u nama vječne vrijednosti. On govori: "Trpljenje kroz koje prolazimo na ovoj zemlji vjerojatno će trajati čitav naš životni vijek. Ali u usporedbi s vječnošću, to je samo trenutačno. Sada, dok podnosimo nevolje, Bog stvara u nama otkrivenje svoje slave koja će trajati zauvijek."

ponedjeljak, kolovoza 16, 2010

DOBIVANJE KRISTA

"Sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8).

Pavla je njegov Gospodin potpuno zarobio. Zašto je osjećao potrebu da "dobije" Krista? Krist se već jasno objavio i to ne samo apostolu, nego i u njegovom životu. Međutim, Pavao se ipak osjećao prisiljenim zadobiti Kristovo srce i naklonost.

Čitavo Pavlovo biće – njegova služba, život i sama svrha za život – bilo je usredotočeno samo na to da ugađa svome Gospodaru i Gospodinu. Sve drugo za njega je bilo blato, čak i "dobre" stvari.

Možda pitate je li ova ideja zadobivanja Isusova srca biblijska? Nismo li mi već predmet Božje ljubavi? Istina, njegova dobrohotna ljubav pruža se čitavom čovječanstvu. Ali postoji još jedna vrsta ljubavi koju je malo kršćana iskusilo. To je nježna i odana ljubav između Krista i vas koja se događa jedino između muža i žene.

Ova ljubav izražena je u Salomonovoj Pjesmi nad pjesmama. U toj knjizi Salomon je prikazan kao slika Krista. U jednom odlomku Gospodin govori svojoj zaručnici ovako:

"Srce si mi otela, sestro moja, nevjesto, srce si mi otela jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje. Kako je slatka ljubav tvoja … nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina" (Pj 4,9-10).

Kristova zaručnica obuhvaća sveti narod koji tako čezne ugađati svome Gospodinu i koji živi tako poslušno i tako odvojeno od svih drugih stvari da je Kristu oteo srce. Riječ oteti u ovom odlomku znači "ukrasti srce". U ovom mom prijevodu iznad ovog odlomka stoji da je Kristovo srce oteto samo "jednim pogledom". Vjerujem da je taj "jedan pogled" usmjerenost uma samo na Krista.

petak, kolovoza 13, 2010

DRAGOCJENIJE OD ZLATA

Priča o kraljici Esteri priča je o žestokom vojevanju, o jednoj od najvećih duhovnih bitaka u čitavom Pismu. Đavao je pokušao uništiti naum Božji na zemlji, ovaj put kroz pokvarena Hamana. Ovaj bogat, utjecajan čovjek, nagovorio je perzijskog kralja da izda proglas da se zatru svi Židovi pod njegovom vlašću od Indije do Etiopije.

Prvi Židov pred Hamanovim očima bio je pravedni Mordokaj, Esterin stric. Za njega je posebno dao podignuti vješala, ali je Estera posredovala pozivajući narod Božji na molitvu i izlažući vlastiti život da bi opozvala Hamanovu naredbu. Bog je razotkrio ovaj pokvaren plan i Haman je završio na vlastitim vješalama. Kralj nije samo promijenio svoju pogibeljnu naredbu, nego je dao Esteri Hamanovu kuću, posjed koji bi prema današnjim mjerilima bio vrijedan milijune.

Međutim, Hamanova palača nije bio jedini plijen uzet u toj priči. Pismo nam govori: "Bio je to za Židove dan svjetla, veselja, kliktanja i slavlja" (Est 8,16). U ovoj bitki s neprijateljem ovo je bio istinski plijen.

Vidite, naše kušnje ne donose nam samo duhovna bogatstva, nego nas drže jakima, čistima i pod neprestanim održavanjem. Kad se pouzdajemo u Gospodina, on uzrokuje kušnje da bi u nama stvorio vjeru dragocjeniju od zlata: "…da se vrijednost vaše vjere, dragocjenije od propadljivog zlata koje se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist" (1 Pt 1,7).

"Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodećih ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime" (Kol 2,15).

Isus je na Golgoti oplijenio đavla lišivši ga sve sile i vlasti. Kad se Krist pobjedonosno digao iz groba, izveo je iz sotonina zahvata bezbrojnu vojsku izbavljenih zarobljenika. A ta krvlju kupljena kolona još uvijek ide.

Nevjerojatno, ali Kristov trijumf na Golgoti dao nam je čak i više od pobjede nad smrću. U ovom životu on je za nas stekao neopisiv plijen: milost, milosrđe, mir, oproštenje, snagu, vjeru – sva sredstva potrebna da vodimo pobjedonosan život. On je osigurao svako sredstvo za održavanje svoga hrama: "Krist je vjeran u svojstvu Sina i stoji na kućom Božjom. A njegova smo kuća mi, ako čvrsto sačuvamo (do kraja) pouzdanje i slavni ponos nade" (Heb 3,6).

Duh Sveti nam ovdje pokazuje čudesnu istinu: Isus nas je u svome Duhu Svetom snabdio sa svim sredstvima koja su nam potrebna. Ali mi smo odgovorni da iskoristimo to bogatstvo za održavanje njegova hram. A ta sredstva za održavanje hrama moraju doći izravno iz plijena našega vojevanja.

Krist nam je dao sve potrebno za to održavanje. Usvojio nas je u svoju obitelj. On stoji kao ugaoni kamen kuće i očistio je čitavu kuću. I na kraju, dao nam je pristup u samu Svetinju nad svetinjama. I tako, sad smo po vjeri potpuno izgrađen, gotov hram. Isus nije izgradio samo napola završenu kuću. Njegov je hram gotov.

Ovaj hram mora se održavati. Čitavo vrijeme mora se obnavljati i popravljati. Dakako, znamo gdje se mogu naći sredstva: u samom Kristovom Duhu. On je rizničar svega plijena. Ta sredstva se oslobađaju kad vidimo svoju potrebu i surađujemo s Bogom.

Suradnja započinje kad smo usred sukoba. Naše je sredstvo sličnost s Kristom koju dobivamo dok smo ukopani u bitki. To su lekcije, vjera, karakter, koje stječemo iz ratovanja s neprijateljem. U svakoj je bitki vrijednost. I možemo biti sigurni da će iz nje izaći dobro.

četvrtak, kolovoza 12, 2010

PRIHVATITE SVOJU KUŠNJU PO VJERI

Ako ne bismo imali konflikte, pritiske, kušnje, ratove, postali bismo pasivni i mlaki. Uvukao bi se trulež i naš bi hram ležao u ruševinama. I ne bismo bili u stanju zadržati teritorij koji smo stekli. Zbog toga je neprijateljev plan protiv nas jasan: on nas želi izvesti iz bitke. Njegov je cilj ukloniti od nas svu borbu.

Sva naša sredstva za održavanje – snagu da idemo naprijed i silu nad neprijateljem – nalazimo u našim duhovnim bitkama. A onoga dana kad stanemo pred Gospodina, on će nam otkriti: "Sjećaš li se kroz što si prolazio u onoj prilici? I u onoj strašnoj bitki? Pogledaj što si kroz to postigao? Sve je to bilo osigurano kroz bitke koje si zadobio."

Jednostavna je činjenica, Bog je stavio svoje blago u ljudsko tijelo. On vas je učinio hramom, kućom za svoga Duha u kojoj boravi. Vi imate odgovornost održavati taj hram. Ulijenite li se i postanete bezbrižni zanemarujući potrebno održavanje – redovitu molitvu, hranjenje na Riječi Božjoj, zajedništvo sa svetima – uvući će se trulež. I završit ćete kao razvalina.

Gledam li unatrag na svojih pedeset godina službe, prisjećam se mnogih situacija kad bi mi bilo lako odustati. Tada sam molio: "Gospodine, ne razumijem ovaj napad. Odakle dolazi? I kad će završiti? Ne vidim nikakav smisao u svemu tome." Ali s vremenom sam počeo vidjeti plod tih kušnji. A taj plod – sredstva, snaga, duhovno bogatstvo – snabdijevao me je na način koji ne bih mogao dobiti ni kroz kakva druga sredstva.

Molim vas, prihvatite svoju kušnju po vjeri i vjerujte da ju je Bog dopustio. Znajte da je on koristi da bi vas ojačao … da bi vam pomogao uzeti plijen od sotone … da bi vas učinio blagoslovom za druge … da bi sve to posvetio na svoju slavu.

"Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama. U svemu trpimo nevolje, ali nismo u tjeskobi; ne znamo kamo bismo se okrenuli, ali ne očajavamo" (2 Kor 4,7-8).

"Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno" (2 Kor 4,17-18).

srijeda, kolovoza 11, 2010

NIKADA ZASTRAŠEN

Ako hodate po Duhu, neprestano ćete biti mučeni od demonskih sila. Ali ne morate biti zastrašeni nikakvom demonskom silom – nigdje i nikada!

Pavla su demonske sile neprestano mučile. Demoni su se pokušali umiješati i kad je propovijedao na otoku Pafu: "…namjeriše se na nekog vračara, lažnog židovskog proroka. Ime mu bijaše Barjesus … (koji) im se suprotstavi … nastojeći prokonzula odvratiti od vjere" (Dj 13,6-8).

Barjesus znači "sin Isusov" ili "anđeo svjetla". Bio je to đavao koji se digao protiv Pavla! Ali u apostolu se digao Duh Sveti: "Tada Savao … pun Duha Svetoga, uperi u nj pogled i reče: 'O stvore puni svake lukavštine i zloće, sine đavolski i neprijatelju svake pravednosti, zar nećeš prestati iskrivljavati prave putove Gospodnje? Evo, sad će ruka Gospodnja pasti na te: oslijepit ćeš i za neko vrijeme nećeš gledati sunca!' U isti čas pade na nj mrak i tama, te on, vrteći se naokolo, poče tražiti vodiča. Tada prokonzul, vidjevši što se dogodilo, prigrli vjeru, duboko potresen naukom Gospodnjom" (Dj 13,9-12).

Pavao "pun Duha Svetoga" oborio je sve sile tame!

Nije dovoljno biti ogorčen nad pokušajima sotone da vas muči! U Djelima 16 Pavao je bio ogorčen – što znači, "uznemiren". Mnogo je dana to dopuštao, ali se Duh Božji digao u njemu te je rekao demonskoj sili: "Dosta! U ime Isusovo, nestani!" (Vidi Dj 16,16-18).

Ljubljeni, mi đavlu previše dopuštamo! Ali dolazi vrijeme kad se i mi moramo dići u sili Duha Svetoga te reći: "Dosta! Zapovijedam ti u Isusovo ime da nestaneš!"

Kad uzimate vlast i zapovijedate đavolima da bježe, sotona dolazi na vas sa svime u svom arsenalu. Čim je Pavao izbacio demone iz opsjednute djevojke u Djelima 16,16-18, sotona je počeo raspirivati stvari. Zapalio je svjetinu protiv Pavla i Sile i iznenada su se našli u strašnoj krizi!

Gradski pretori su ih išibali i bacili u zatvor. Sa svakom modricom na njihovim leđima, čujem đavla kako govori: "Dakle, mislili ste zadobiti pobjedu? Mislili ste da ćete izbacivati moje demone i uzeti vlast nada mnom?"

Čini se da đavao nije znao da što više udaraš slugu Božjeg koji živi po Duhu, više se slave dobiva od njega! Ako ga baciš u krizu, svežeš problemima i nevoljama, on će pjevati, klicati i štovati!

"Oko ponoći Pavao i Sila molili su i pjesmom slavili Gospodina, a sužnji ih slušali" (Dj 16,25).

Ako živimo po Duhu, onda moramo vjerovati Bogu za nadnaravno izbavljenje iz svakoga sotonskog ropstva. Nije važno mora li Bog stvoriti potres da to učini. To je upravo ono što je učinio za Pavla:

"Tad najedanput nastade tako jak potres da se uzdrmaše temelji tamnice. U isti se čas otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi" (Dj 16,26).

Sotona će pokušati dovesti na vas najužasniju kušnju ili nevolju u vašem životu. On želi da zaglibite u krivnji, osudi i samoispitivanju. Dragi sveti, morate se dići u Duhu i skinuti pogled sa svojih prilika i okova. Ne pokušavajte ništa odgonetavati. Započnite slaviti, pjevati i pouzdavati se u Boga – i on će se pobrinuti za vaše izbavljenje!

utorak, kolovoza 10, 2010

VIŠE ZNAČENJE ŽIVOTA PO DUHU

U 1 Samuelovoj 9 vidimo da je otac poslao Šaula da nađe odbjegle magarice. Uzevši sa sobom slugu, Šaul je pretražio zemlju. Konačno se obeshrabrio i bio je spreman odustati od potrage. A onda mu je sluga rekao za Samuela, vidioca, možda bi im on mogao reći gdje da nađu magarice.

Samuel je ovdje slika Duha Svetoga koji pozna um Božji; on ima više na svom umu od samoga vodstva. On zna da je Bog odabrao Šaula da odigra značajnu ulogu u vječnim nebeskim naumima!

Prva stvar koju je Samuel učinio kad je Šaul stigao bila je da ga pozove na gozbu (vidi 1 Sam 9,19). To je točno ono što Duh Sveti želi od nas: da sjednemo za stol Gospodnji i služimo mu – imajući kvalitetno vrijeme i slušajući njegovo srce.

Samuel je tražio Šaula da se smiri tako da mogu jesti i razgovarati (1 Sam 9,20-25). Rekao je: "Ne misli sad na vodstvo i uputu – to je sve riješeno. Sad je tu nešto važnije. Moraš upoznati srce Božje – njegove vječne naume!"

Nakon te noći zajedništva, Samuel je tražio Šaula da pošalje slugu naprijed tako da njih dvojica mogu imati prisan sastanak, licem u lice (vidi 1 Sam 9,27; 10.1).

Vidite li što Bog ovdje govori? "Ako doista želite hodati po Duhu – ako doista želite moje pomazanje – trebate me tražiti više od vodstva. Trebate doći u moju nazočnost i upoznati moje srce, moje želje! Vidite, ja vas želim pomazati – upotrijebiti vas u mome kraljevstvu!"

Ljubljeni, zaboravite na uputu i vodstvo, zaboravite sad na sve drugo! Dopustite Duhu Svetom da vas uči dublje skrivene stvari Božje. Stojte mirno u njegovoj nazočnosti i dopustite mu da vam pokaže samo srce Gospodnje. To je život po Duhu u najvišem obliku!

Vrijeme provedeno u nazočnosti Gospodnjoj stvara očitovanje Krista izgubljenom svijetu.

"… ne malaksavamo … već smo, naprotiv, otvorenim navješćivanjem istine preporučivali sami sebe svakom savjesnom ljudskom sudu pred Bogom" (2 Kor 4,1-2). Apostol Pavao izjavljuje da smo pozvani otvoreno navješćivati istinu. Dakako, znamo da je Isus istina. Dakle, što Pavao misli kad govori da trebamo navješćivati Isusa?

Ovdje Pavao govori o vidljivom očitovanju. Navješćivanje je "osvjetljavanje" nečega da bi bilo jasnije i razumljivije. Ukratko, Pavao govori da smo pozvani Isusa učiniti poznatim i razumljivim svim ljudima. Svaki pojedini naš život trebao bi svijetliti samom prirodom i obličjem Kristovim.

Pavao čak i proširuje ovaj koncept navješćivanja Krista. On govori da smo mi zapravo svijetu Božje pismo: "Vi ste poslanica naša, upisana u srcima našim, koju poznaju i čitaju svi ljudi … poslanica Kristova … napisana ne crnilom, nego Duhom Boga živoga, ne na pločama kamenim, nego na tjelesnim pločama srca" (2 Kor 3,2-3). Naši životi pisma su napisana Duhom Svetim i poslana izgubljenom svijetu. I oni oko nas neprestano nas čitaju.

Kako točno postajemo Božje pismo svijetu? To se događa jedino djelovanjem Duha. U onom trenutku kad smo spašeni, Duh Sveti urezuje u nas samu Isusovu sliku. I nastavlja oblikovati tu sliku u nama sve vrijeme. Poslanje Duha je oblikovati u nama Kristovu sliku koja je tako istinska i točna da će zapravo probosti savjest ljudi.

ponedjeljak, kolovoza 09, 2010

KAKO MOŽETE POSTIĆI ŽIVOT PO DUHU?

Zapovijed da živimo po Duhu dana je svima, a ne samo nekolicini super svetih! Evo kako možete postići takav život: "A velim: živite po Duhu …" (Gal 5,16).

1. Za tim životom morate ići sa svime što je u vama! Prije svega, tražite Duha Svetoga da vam bude vodič i prijatelj.

"Ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se" (Lk 11,9).

Ako ste spašeni, Duh Sveti već vam je dan. Sad ga tražite da vas preuzme – predajte mu se! U svom srcu morate odlučiti da želite da vas on vodi. Mojsije je, govoreći o posljednjim danima, rekao: "Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom" (Pnz 4,19).

2. Usredotočite se na to da spoznate i čujete Duha te skinite oči sa svojih nevolja i kušnji. Pavao, Sila i Timotej valjali bi se u strahu i potištenosti da su se usredotočili na svoje nevolje. Umjesto toga, usredotočili su se na Boga, slaveći ga i štujući.

Mi se većinu vremena kad odlazimo na molitvu usredotočujemo na prošle neuspjehe. Ponovno i ponovno proživljavamo svoje poraze govoreći: "O, kako bih već bio daleko na putu da u prošlosti nisam iznevjerio Boga i zabrljao."

Zaboravite sve u svojoj prošlosti! Sve je to pod krvi! I zaboravite i na budućnost, jer samo Gospodin zna što je pred nama. Umjesto toga, usredotočite se svim svojim umom i srcem jedino na Duha Svetoga.

3. Dajte mnogo kvalitetnog vremena zajedništvu s Duhom Svetim. On neće govoriti ni s kime tko je u žurbi. Strpljivo čekajte. Tražite Gospodina i služite mu slaveći ga. Uzmite vlast nad svim drugim glasovima koji vam šapću misli. Vjerujte da je Duh veći od njih i da neće dopustiti da budete prevareni ili zaslijepljeni.

"Veći je onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu" (1 Iv 4,4)

petak, kolovoza 06, 2010

BOG TE LJUBI!

Otac te ljubi – na toj točki mnogi vjernici iznevjere Boga. Iznova i iznova voljni su biti optuženi za grijeh i pogrešku. Ali ne dopuštaju Duhu Svetom da ih preplavi Očevom ljubavlju.

Legalist voli živjeti pod osudom. On nikada ne razumije ljubav Božju niti dopušta Duhu Svetom da služi tom ljubavlju njegovoj duši.

Mi u našoj crkvi Times Square mislimo da pravedan čovjek, onaj koji istinski ljubi Isusa, voli opomenu. On uči poželjeti dobrodošlicu da Duhu Svetom da razotkrije sva njegova skrivena područja grijeha i nevjere, jer što se više suočava s grijehom, sretniji i slobodniji postaje.

Međutim, u mnogim kršćanima vidim stav: "Samo me osuđuj, Gospodine, i opominji!" To nije ista stvar kao istinska osuda. Primjerice, vidim to u mnogim odgovorima na moje poruke. Kad pišem poruku koja grmi sudom, dobivam nevjerojatne odgovore odobravanja.

Kad govorim o Isusovoj dobroti i ljubavi, primam pisma koje govore: "Više ne propovijedaš istinu!" Kao da ljudi govore: "Ako ne opominješ, onda ono što govoriš ne može biti evanđelje." Takvi vjernici nikada nisu ušli u veliko ljubavno poslanje Duha Svetoga.

To je područje gdje morate naučiti hodati po Duhu, a ne po osjećajima! Hodati ili živjeti po Duhu znači dopuštati Duhu Svetom da čini u vama ono za što je poslan. A to znači dopustiti mu da upravo sada preplavi vaše srce ljubavlju Božjom: "Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan" (Rim 5,5).

Izaija je rekao: "Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti, utješit ćete se u Jeruzalemu" (Iz 66,13). Izaija je pisao tvrdokornom narodu Božjem koji "okrenu (otpadnu) za srcem svojim" (Iz 57,17).

Recite mi kako dugo će se jedan učitelj baviti svojeglavim, jogunastim učenikom koji odbija poslušati savjet? Ne dugo! Ali prorok Izaija uzima jednu od najuzvišenijih slika među ljudima – sliku majčine ljubavi za dijete – i pokazuje nam nešto od te ljubavi koju naš Otac ima za nas.

Jednoj majci u našoj crkvi potreban je čitav dan da posjeti sina u zatvoru. Ona sjeda u autobus i satima se vozi samo da bi ga nakratko vidjela. Ta majka vidi sina u onoj zatvorskoj uniformi i agoniju u njegovim očima te sa svakim putovanjem još malo u sebi umre. Ali ona nikada ne diže ruke od njega. On je još uvijek njezin sin!

Duh Sveti želi da znate da takvu ljubav ima Bog za vas! On nas tješi govoreći nam: "Jednom si rekao da sve daješ za Isusa. Dao si mu svoju ljubav i on te još uvijek ljubi. A ni ja te sada neću pustiti. On me poslao da obavim djelo – i nastavit ću ga obavljati!"

Ni za koga na ovoj zemlji ne postoji istinska utjeha osim utjehe Duha Svetoga. Zbog toga vam je potreban Duh Sveti u vama. Samo on vas noću može poleći u topao krevet i ispuniti vaše srce savršenim mirom. Samo on vas može uistinu utješiti u vrijeme boli i žalosti. On je Onaj tko će vas uvjeriti: "Ova utjeha nije samo privremena, ona je vječna."

četvrtak, kolovoza 05, 2010

OSTAVITE PONOS I ISPUNITE SE DUHOM SVETIM

I u Starom i u Novom zavjetu Duh Sveti padao je na ljude na najneobičnije načine! Potresao je zgrade. Jezici ljudi počeli su ga slaviti u novim jezicima. Duh Sveti preuzeo je potpuni nadzor!

Na Pentekost je došao sa silnim vjetrom! Pao je oganj! Kad Duh Sveti dolazi, sve se zatrese (vidi Dj 2,4 i 4,11).

Ivan Krstitelj je propovijedao: "Ja vas, istina, krstim vodom. No dolazi jači od mene, kojemu ja nisam dostojan odriješiti remen na obući njegovoj. On će vas krstiti u Duhu Svetome i ognju" (Lk 3,16).

Ljubljeni, Biblija je vrlo jasna: kad Isus dolazi k vama, on vas želi krstiti u Duhu Svetom i ognju. Duh Sveti donosi oganj – žarku i trajnu ljubav za Isusa. Zašto su toliki vjernici jedne minute usijani, a sljedeće hladni, nikada potpuno predani? Je li to zato što odbijaju da ih Isus krsti u Duhu Svetom?

"On će (Duh Sveti), kad dođe, dokazati svijetu … grijeh" (Iv 16,8). Je li moguće da tim vjernicima to još nije dokazano jer Duh Sveti još nije bio pozvan zauzeti mjesto koje mu pripada u njima? On je Božji visak. On otkriva sve što ne odgovara Kristovoj mjeri; dokazuje nam i daje snagu da se prilagođavamo njegovoj Riječi! On doista postaje naš Utješitelj u tome, jer dok nam dokazuje grijeh, daje nam i snagu da ga ostavimo. To je istinska utjeha!

Duh Sveti vas nikada neće potaći da učiniti nešto glupo. Ali može doći na vas na takav način da će grešnici pomisliti da ste pijani. U mnogim crkvama on nije dobrodošao jer se za njega misli da je previše bučan, da previše remeti i da je nepredvidiv!

srijeda, kolovoza 04, 2010

DUH SVETI ZNA ŠTO RADI!

Duh Sveti ne radi svoje djelo u nama na neki nepovezan, slučajan način. On ne postoji samo zato da bi nam pomagao nositi se sa životom i voditi nas kroz krize i samotne noći. On nije tu samo da bi nas pokupio i "napumpao" s malo više snage prije nego nas vrati u trku.

Sve što Duh Sveti čini u vezi je s razlogom njegova dolaska – da nas dovede kući kao pripremljenu zaručnicu. On radi samo u skladu s tim poslanjem! Da, on je naš vodič, naš tješitelj i naša snaga u vrijeme potrebe. Ali on koristi svako djelo izbavljenja – svako očitovanje njega samoga u nama – kako bi nas učinio prikladnim kao zaručnicu.

Duh Sveti nije ovdje samo zato da bi svijetu davao darove. Ne, svaki njegov dar iza sebe ima svrhu. Duh Sveti ima samo jednu poruku; sve što uči vodi k jednoj središnjoj istini. U nama može sjati poput sjajna dragulja, ali svaka zraka istine znači dovesti nas k jednoj jedinoj istini, a ona glasi:

"Vi niste svoji – kupljeni ste za cijenu. Odabrani ste da se udate za Krista. Duh Sveti je poslan da vam otkrije istinu koja će vas osloboditi od svih drugih ljubavi. Istina će slomiti svaki lanac grijeha i pozabaviti se sa svom nevjerom. Jer vi niste od ovoga svijeta; na putu ste prema slavnom susretu sa svojim odabranikom i pripremani ste za njegovu svadbenu gozbu. Sve je sad spremno i ja vas pripremam! Želim vas predstaviti bez mane, sa strastvenom ljubavlju u vašem srcu za njega!"

To je djelo Duha Svetoga – očitovati Isusa Crkvi tako da se možemo zaljubiti u njega. Ta će nas ljubav održati!

utorak, kolovoza 03, 2010

DUH SVETI SE PRIMA PO VJERI!

"Htio bih od vas doznati samo ovo: jeste li primili Duha vršenjem zakona ili prihvaćanjem vjere?" (Gal 3,2). Sveti, ova poruka trebala bi rasplamsati vašu vjeru i po vjeri biste trebali dohvatiti ovo veliko Božje obećanje! "Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni! Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7).

Jeste li tražili Boga taj veliki dar? Tražite li Duha Svetoga? Kucate li neprestano? "Dakle, ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!" (Lk 11,13).

Jednostavno tražite i primit ćete! Tražite svoga nebeskog Oca za krštenje u Duhu Svetom i on će vam ga dati!

Suočavamo se s bijesnim đavlom, odriješenim u našem svijetu. On pušta na slobodu sve snage pod svojim zapovjedništvom te se legije zlih sila ukopavaju za posljednji sukob s nebom. Ali sotona se ne može dići na pravedno, Duhom Svetim ispunjeno dijete Božje koje hoda u vjeri i poslušnosti. Pokažite mi vjernika istinski ispunjena Duhom Svetim i ja ću vam pokazati čovjeka koji tjera legije pakla u bijeg.

Bože, pošalji Duha Svetoga! Neka padne na nas! Krsti nas silno! I pošalji nas protiv sotonskih utvrda s nekompromitiranom vjerom koja će u ovo naše vrijeme odoljeti!

Apostol Pavao je rekao: "Živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela" (Gal 5,16). Isto tako, rekao je: "Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha!" (Gal 5,25).

Kao kršćani, čuli smo ovu frazu u našem životu: "Hodajte po Duhu." Mnogi vjernici mi kažu da hodaju po Duhu, ali ne mogu mi reći što to uistinu znači. Dopustite mi da vas sad pitam: Hodate li i živite po Duhu? I što to za vas znači?

Vjerujem da se "život po Duhu" može definirati u jednoj rečenici: Život po Duhu (ili hodanje) jednostavno znači dopuštati Duhu Svetom da čini u nama ono za što ga je Bog poslao.

Vjerujem da mu ne možete dopustiti činiti to djelo dok ne razumijete zašto ga je Bog poslao.

Duh Sveti nam je poslan od Oca da izvrši jedan (i to samo jedan) vječni naum. Ako ne razumijemo njegovo poslanje i djelo u nama, učinit ćemo jednu od dvije pogreške: prvo, pomirit ćemo se s malim dijelom njegova djela – kao što je nekoliko duhovnih darova – pogrešno misleći da je to sve što se od njega može primiti, te promašiti veliko djelo njegova vječnog nauma u našim životima. Ili drugo, ugasit ćemo Duha u sebi i potpuno ga zanemariti vjerujući da je on tajanstven i da je njegova nazočnost nešto što moramo uzeti po vjeri, nikada je ne razumijevajući.

Duh Sveti je došao da boravi u vama i meni i da nas zapečati, posveti, osnaži i pripremi; on je poslan u naš svijet da pripremi zaručnicu za vjenčanje s Kristom!

Starozavjetna slika tog odnosa između vjernika i Duha Svetoga nalazi se u Postanku 24. Abraham je poslao svoga najstarijeg slugu Eliezera da pronađe ženu za njegova sina Izaka. Eliezerovo ime znači "silni, božanski pomagač", što je slika Duha Svetoga. I kao što je sigurno da se taj silni pomagač vratio s Rebekom da je predstavi kao nevjestu Izaku, isto tako Duh Sveti neće podbaciti dovesti zaručnicu za našega Gospodina Isusa Krista.

Bog je Izaku za zaručnicu odabrao Rebeku – i Gospodin je vodio Eliezera ravno do nje. Čitavo poslanje i cilj toga sluge bili su usredotočeni na jednu stvari: dovesti Rebeku k Izaku – navesti je da ostavi sve što ima i da se ispuni ljubavlju za Izaka te uda za njega. Rebekini roditelji rekli su Eliezeru: "Od Jahve to dolazi … uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara" (Post 24,50-51).

A tako je to i s vama i sa mnom! Bog nas je odabrao da budemo njegova zaručnica. Naše spasenje – to što smo odabrani za Krista – učinio je Gospodin. On je poslao Duha Svetoga da nas dovede k Isusu, a ako se pouzdamo u njega, Duh će nas sigurne dovesti kući kao Kristovu vječnu zaručnicu!

ponedjeljak, kolovoza 02, 2010

"ABBA, OČE"

Duh Sveti ima načina kako pojednostavniti naš odnos s Bogom Ocem i Isusom. On je taj koji nas uči reći: "Abba, Oče."

Ovaj izraz govori o istočnjačkom običaju u biblijskim danima u vezi s usvajanjem djeteta. Dok otac usvojitelj nije potpisao i zapečatio dokumente usvajanja, dijete je tog čovjeka vidjelo jedino kao jednog oca. Ono nije imalo pravo nazvati ga Abba, što znači "moj".

Međutim, čim su papiri bili potpisani, registrirani i zapečaćeni, djetetov skrbnik predstavio ga je ocu usvojitelju i po prvi put dijete je moglo reći: "Abba, Oče!" Kad ga je otac zagrlio, dijete je povikalo: "Moj otac! Sad više nije samo otac. Sad je moj."

To je djelo i služba Duha Svetoga. On te poučava o Kristu. On te predstavlja Ocu. I neprestano te podsjeća: "Zapečatio sam papire. Više nisi siroče, sad si zakoniti sin Božji! Sad imaš jako dobroga, bogatog i moćnog Oca. Zagrli ga i zovi ga 'moj Oče'. Ja sam došao da ti pokažem koliko te on ljubi. On te ljubi i želi!"

Naš bi usklik trebao biti usklik izvanredne radosti i zahvalnosti. Duh u nama doslovce viče: "Ti si nasljednik, baštinik svega što je Isus zadobio." A kakvo samo nasljedstvo imaš s obzirom da ti je Otac najbogatiji u čitavom svemiru! Ne prezaj pred njim, on se ne ljuti na tebe. Prestani se ponašati kao siroče pogođeno siromaštvom kojemu nedostaju radost i duhovna pobjeda. Nisi napušten, dakle, uživaj u njemu!

Ne da nismo ostavljeni, nego je ovdje s nama tijekom naših trenutaka zbunjenosti i patnji Duh Sveti.

Poslanje Duha Svetoga je da tješi Kristovu zaručnicu u odsutnosti zaručnika. "Dat će vam drugog Utješitelja da ostane s vama dovijeka" (Iv 14,16). "Utješitelj, Duh Sveti" (Iv 14,26).

Utješitelj je "onaj tko ublažuje u vrijeme boli ili žalosti" – onaj tko olakšava bol i žalost, donosi olakšanje, podupire i hrabri. Ali ja više volim ovu definiciju iz grčkog: "Onaj tko vas stavlja na topao krevet sigurnosti." Tijekom hladne i mračne noći vaše duše, on vas stavlja na mekan krevet svoje utjehe umirujući vas svojom nježnom rukom.

Nazivajući Duha Svetog Utješiteljem, Isus je dao jedno nepogrešivo predskazanje. On je predskazao svome narodu da će podnositi tegobe – da će u posljednje dane biti mnogo boli i trpljenja – i da će biti u potrebi za utjehom.

Duh Sveti donosi utjehu podsjećajući da on živi u vama sa svom silom Božjom svojstvenom njegovom biću. Zbog toga možete reći: "Veći je onaj koji je u meni od svih sila svijeta zajedno – veći od svih demonskih sila!" Bog je poslao Duha da upotrijebi svu njegovu silu da vas skloni od zahvata sotone, da podigne vaš duh, da otjera svu potištenost i preplavi vašu dušu ljubavlju vašega Gospodina.

"Ponosimo se i nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost … A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan" (Rim 5,3.5).