petak, srpnja 30, 2010

MALI OKUS NEBA

Predukus je predujam ukusa ili realizacije. Biblija to naziva zalogom – "zalogom naše baštine" (Ef 1,14). To znači, donijeti ukus cijeloga prije nego to cijelo imamo. Naša baština je sam Krist, a Duh Sveti nas uvodi u njegovu nazočnost kao predukus primanja njegove zaručnice koja uživa vječnu ljubav i zajedništvo s njim.

Pavao govori o ljudima Božjim koji su "zapečaćeni Duhom" (Ef 1,13). To su ljudi posebno obilježeni djelom Duha. Duh Sveti u njima je stvorio jasan znak, slavno unutarnje djelo – nešto nadnaravno što ih je zauvijek promijenilo.

Oni više nisu obični vjernici. Više nisu "od ovoga svijeta", s obzirom da su usmjerili svoje sklonosti na stvari gore, a ne na stvari ovoga svijeta. Događaji ovoga svijeta njih ne diraju; naprotiv, neuzdrmani su. Više nisu mlaki ni bezvoljni. Umjesto toga, njihova srca vape danju i noću: "Dođi brzo, Gospodine Isuse ..."

Što im se dogodilo? Što je Duh Sveti učinio u tim vjernicima? Što ih je zauvijek obilježilo i zapečatilo kao Gospodnje? Jednostavno ovo: Duh Sveti dao im je predukus slave njegove nazočnosti! Došao im je, rastvorio nebo i oni su doživjeli nadnaravno očitovanje njegove izvanredne veličine! On nam daje "malo nebo" da idemo u nebo s velikim apetitom.

Što mislite, kakvu će zaručnicu Duh predstaviti Isusu Kristu onoga dana kad se otkrije? Bezvoljnu? Čija je ljubav mlaka ili hladna? Koja nije odana Isusu? Koja ne želi prisnost s Kristom?

Ako doista ljubite Isusa, on nikada nije izvan vaših misli. Nazočan je u svakom vašem budnom trenutku. Neki kršćani misle: "To će biti kad umrem. Kad dospijem u nebo, sve će se promijeniti. Tada ću postati osobita zaručnica Gospodnja." Ne, umiranje nikoga ne posvećuje! Danas je ovdje Duh Sveti. On je živ i radi u vama – stvarajući strastvenu ljubav za Krista s ove strane groba.

Rimljanima 8,26 opisuju jedno od najsnažnijih djela Duha Svetoga u srcu vjernika: "Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima!"

Grčka riječ upotrijebljena za uzdisanje ovdje znači "čežnja" – čežnja za više Krista. Toliko možete čeznuti za Isusom da s njim sjedite u njegovoj nazočnosti te ništa drugo ne izlazi iz vas osim duboka uzdisanja – nešto što se ne može izgovoriti. To govori: "Isuse, ti si jedina sreća na ovom svijetu. Okusio sam i vidio da si dobar – i želim te čitavoga."

To je obilježje onoga koji hoda po Duhu. On ima nezasitnu glad za Isusom. Poput Pavla, on je jednostavno željan otići i biti s Gospodinom!

četvrtak, srpnja 29, 2010

MINUTU PRIJE PONOĆI

U 1 Samuelovoj 13 vidimo da se Šaul suočio s presudnim trenutkom s kojim se na kraju mora suočiti svaki vjernik. To je vrijeme krize kad smo prisiljeni odlučiti hoćemo li po vjeri čekati na Boga ili postati nestrpljivi i uzeti stari u svoje ruke.

Šaulov presudni trenutak došao je kad su se zlokobni oblaci rata počeli skupljati nad Izraelom. Filistejci su skupili ogromnu vojsku od konjanika, željeznih bojnih kola i legija vojnika koji su mahali posljednjim oružjem. Nasuprot tome, Izraelci su u čitavoj svojoj vojsci imali samo dva mača – jednoga za Šaula i jednoga za njegova sina Jonatana. Svi drugi morali su se snaći – s drvenim kopljima ili grubim gospodarskim alatkama

Tjedan dana ranije, Samuel je upozorio Šaula da čeka na njega u Gilgalu prije nego uđe u bitku. Prorok je rekao da će stići nakon sedam dana kako bi Gospodinu prinio potrebne žrtve.

Kad je došao sedmi dan, a Samuel nije stigao, Šaulovi su se vojnici počeli raspršivati. Što je još gore, kralj nije imao Božju uputu za bitku.

Što je Šaul poduzeo? Je li mirno stajao izjavljujući: "Nije važno hoće li Samuelu biti potrebno i osam dana da stigne; stajat ću na Riječi Božjoj za mene. Živ ili mrtav, bit ću poslušan njegovim zapovijedima!"? Ne, Šaul se uspaničio. Dopustio je da bude svladan svojim okolnostima. I na kraju si je stvorio put zaobilazeći Riječ Božju. Prinio je žrtvu bez Samuela te je kroz to izvršio težak grijeh protiv Gospodina (vidi 1 Sam 13,11-12).

Ne, Bog nikada ne kasni. Sve vrijeme, Gospodin je znao za svaki Samuelov korak prema Gilgalu. On je postavio proroka na nebeski navigacijski sustav, izračunavši njegov dolazak u sekundu. Samuel bi bio tamo sedmoga dana pa makar to bilo minutu prije ponoći.

Kroz vjekove, Bog se nije promijenio. On još uvijek vodi brigu o tome je li njegov narod poslušan njegovim zapovijedima: "Slušajte njegov glas i ne protivite se njegovim zapovijedima" (1 Sam 12,15 – parafrazirano). Nije važno jure li naši životi iz nadzora, mi moramo hodati u potpunom povjerenju u Gospodina. Čak ako stvari izgledaju i beznadne, ne smijemo djelovati u strahu. Naprotiv, strpljivo moramo čekati na njega da nas izbavi, kao što obećava njegova Riječ.

Činjenica je, kad je ogromna filistejska vojska navalila, Bog je stajao ravno uz Šaula. On je poznavao krizu u kojoj se Šaul našao i njegovo je oko bilo na svakom detalju.

Naš Bog vidi svaki detalj vaše krize. On vidi sve životne probleme koji vas pritišću. I potpuno je svjestan da vaša situacija iz dana u dan postaje gora. Oni koji mole i čekaju na njega s mirnom vjerom nikada nisu ni u kakvoj stvarnoj opasnosti. Štoviše, on zna sve vaše panične misli: "Ne znam kako bih ikada mogao otplatiti ovaj dug … Nemam nikakve nade za moj brak … Ne znam kako mogu zadržati svoj posao …" Međutim, njegova zapovijed za vas još uvijek drži istinu: "Ne paničari i ne idi ispred mene. Od tebe se ne očekuje ništa drugo nego da moliš – i oslanjaš se na mene. Ja dajem čast svakoga tko stavlja svoje pouzdanje u mene."

Promotrite ove riječi koje je Bog dao svojoj Crkvi: "Bez vjere nemoguće mu je ugoditi" (Heb 11,6). "U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište" (Ps 62,9). "Štovatelji Jahvini, u Jahvu se uzdajte! – On je štit i pomoćnik njihov" (Ps 115,11). "Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Misli na nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze" (Izr 3,5-6).

Nevjera je smrtonosna, njezine posljedice tragične. Ako se pokušamo osloboditi iz naših kušnji umjesto da se pouzdamo u Boga da će nas provesti kroz njih, suočavamo se s užasnim posljedicama.

srijeda, srpnja 28, 2010

SNAŽNO DUHOVNO RICINUSOVO ULJE

Božja zapovijed da ljubimo svoje neprijatelje može izgledati kao gorki neprijatan lijek. Ali poput ricinusova ulja koje sam morao gutati u mladosti, to je lijek koji ozdravlja.

Isus vrlo jasno izjavljuje: "Čuli ste da je rečeno: Ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja svojega. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i koji vas progone" (Mt 5,43-44).

Je li Isus ovdje protuslovio zakonu? Uopće ne. On je ukinuo duh tijela koji je ušao u zakon. U to vrijeme Židovi su voljeli samo druge Židove. Židov se nije smio rukovati s Nežidovom niti dopustiti da njegov plašt dotakne odjeću Nežidova. Međutim, to nije bio duh zakona. Zakon je bio svet i govorio je: "Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom i ako je žedan, napoj ga vodom. Jer mu zgrćeš ugljevlje na glavu, i Jahve će ti platiti" (Izr 25,21-22).

Možemo mrziti nemoralna djela onih na vlasti. Možemo mrziti grijehe homoseksualaca, onih koji vrše pobačaje i svih onih koji preziru Krista. Ali Gospodin nam zapovijeda da ih ljubimo kao ljude – ljude za koje je Isus umro. On nam zapovijeda da za njih molimo. Ako ikada nekoga prezrem, ne predstavljam doista Krista.

Na Petoj aveniji ovdje u gradu New Yorku gledao sam paradu homoseksualaca. Dvjesto pedeset tisuća homoseksualaca, mnogi napola goli, nosili su parole koje su govorile: "Bog je homoseksualac". Vidio sam ih kako probijaju kordon i skaču na kršćane koji su nosili transparente: "Bog mrzi vaš grijeh, ali ljubi vas."

Od ljutnje sam pocrvenio. Držao sam da bih na njih trebao sazvati sodomski oganj. Ali promislivši malo, rekao sam u svome srcu: "Ja sam kao učenici koji su htjeli sazvati oganj da proždre one koji su odbili Isusa."

Kažem, homoseksualnost je grijeh! Tako i blud! Tako i gorčina i neopraštanje.

Ljubiti svoje neprijatelje? Ljubiti one koji nam griješe u lice? Moliti za njih? Blagoslivljati one koji vas proklinju?

To je upravo ono što je Isus rekao!

Dakle, činimo to!

utorak, srpnja 27, 2010

DANIEL – ČOVJEK DRUGE VRSTE!

Daniel je bio "čovjek druge vrste" koji govori u slomljenosti: "Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu. Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznavajući" (Dn 9,3-4). Zauzvrat, bio je u stanju razabrati vremena jer je poznavao srce Božje. "Ja, Daniel, istraživah u Pismima broj godina, koje se – prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji – imaju ispuniti" (Dn 9,2).

Kako je Daniel došao do slomljenosti, spoznaje i razbora? Sve je započelo s proučavanjem Riječi Božje. Daniel je dopustio da ga Pismo potpuno zahvati. Često ga je citirao jer ga je imao skrivenog u svome srcu: "…kao što je zapisano u Zakonu …" (Dn 9,13).

U 10. poglavlju ovaj je pobožan prorok primio objavu Krista: "Podigoh oči da vidim, i gle: Čovjek odjeven u lanene haljine, oko pasa mu pojas od zlata ofirskoga … lice mu kao munja, oči kao baklje ognjene … zvuk riječi njegovih kao žamor mnoštva" (Dn 10,5-6).

Molim vas, odlučite danas svojim srcem da ćete tražiti Boga sa svom revnošću i odlučnošću. Zatim idite u njegovu Riječ s uvijek sve većom ljubavlju i željom. Molite i postite za slomljenost da primite njegovo breme. Na kraju priznajte i odbacite sve što sprečava Duha Svetoga da otvori nebeske blagoslove za vas. Put "čovjeka druge vrste" otvoren je svakome. Hoćete li vi krenuti njime?

Takvo hodanje donosi dodir Božji. Daniel je svjedočio: "I gle: ruka me dotače i pomože mi da se uprem na koljena i na dlanove" (Dn 10,10). Riječ dotaknuti ovdje znači "silovito posegnuti". Daniel je govorio: "Kad je Bog stavio svoju ruku na mene, to me bacilo na lice. Njegov me dodir potakao da ga tražim sa svime što je u meni."

To se događa svaki put kad Bog dotakne nečiji život. Tada čovjek pada na koljena i postaje muškarac ili žena molitve, primoran tražiti Gospodina.

Pitao sam se zašto Bog tako potiče samo određene ljude? Zašto ga neki sluge počnu gladno tražiti, dok drugi vjernici idu svojim putem? Od Boga dotaknuti sluge imaju prisan odnos s Gospodinom. Oni primaju otkrivenja iz neba. I uživaju u hodanju s Kristom kao malo tko.

Zašto je Bog položio svoju ruku na Daniela i dotakao ga? Zašto je ovaj čovjek bio u stanju vidjeti i čuti stvari koje nitko drugi nije mogao? On izjavljuje: "Jedini ja, Daniel, gledah ovo viđenje, ljudi koji bijahu sa mnom ne vidješe ga" (Dn 10,7).

Bog treba glas koji će govoriti njegovu poruku. On želi molitvenog slugu, nekoga tko će vjerno odgovarati na njegov poziv. Daniel je bio takav čovjek; vjerno je molio triput na dan. A sada, dok je hodao obalom rijeke, objavio mu se sam Krist (vidi Dn 10,7-9).

Bog je učinio Daniela svojim prorokom jer:

  1. nikada nije prestao moliti (vidi Dn 10,2-3),
  2. tugovao je nad duhovnim raspadom u društvu i crkvi (vidi Dn 9) i
  3. odbio je gajiti ili skrivati grijeh (Dn 9,4-5).

ponedjeljak, srpnja 26, 2010

POTREBAN VAM JE DUH SVETI

Neki su spašeni prije više godina, neki možda prije godinu dana, a neki prije svega nekoliko mjeseci ili tjedana. Biti spašen od grijeha je divno! Sve staro nestaje i sve novo nastaje. Tako sam sretan da ste spašeni!

Ali da biste bili dobar vojnik u službi našega Gospodina Isusa Krista, nije dovoljno biti samo spašen. Za vas postoji daleko više! Morate biti kršteni u Duhu Svetom!

U Pavlovo vrijeme neki vjernici nisu ni znali da postoji Duh Sveti. "Upita ih: 'Jeste li primili Duha Svetoga kad ste postali vjernici?' 'Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti'" (Dj 19,2). Ti su ljudi bili spašeni, ali jasno je da nisu bili ispunjeni ili kršteni u Duhu Svetom.

Vjerujem da smo spašeni kroz silu i službu Duha Svetoga. Ali Pismo nam govori da kao dodatak tome postoji i krštenje, ispunjenje, posjedovanje koje Duh Sveti čini u nama!

Isus nije poslao svoje učenike i sljedbenike u svijet dok nisu bili kršteni u Duhu Svetom. Ti su učenici definitivno imali čista srca. Imali su vjeru da ozdravljaju bolesne i izbacuju demone. Imali su Riječ Gospodnju i već su propovijedali Krista i zadobivali obraćenike. Bili su svjedoci njegova uskrsnuća. Što bi još trebalo biti? Za Isusa su bili spremni umrijeti! Nije li njihova ljubav bila dovoljna da ih pošalje u svijet da čine njegovo djelo?

Ljubljeni, ništa od toga nije bilo dovoljno! Definitivno je postojalo više: "Ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1,8).

Želite li doista Duha Svetoga? Želite li da padne na vas i krsti vas ognjem? Morate biti uvjereni da je to i za vas. Morate doći do točke kad ćete znati da ste ništa, da nemate ništa i da ne možete ništa činiti bez sile i vodstva Duha Svetoga.

Morate znati da on još uvijek krštava, da još uvijek pada na vjernike – uzimajući u posjed njihova tijela! "Obratite se … I neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga. Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospodin, naš Bog" (Dj 2,38-39).

Svakoga sata svakoga dana mnogi širom svijeta krštavaju se u Duhu Svetom! Pročitali su ovo obećanje u Bibliji ili su o njemu čuli propovijedati. I tako su zavapili zahtijevajući to obećanje i bili su kršteni.

Krštenje je posebno za one koji žive u posljednjim danima. "U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće … u ono ću vrijeme izliti od svoga Duha …" (Dj 2,17-18). Trebate ga tražiti: "…koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole?" (Lk 11,13).

Bog želi da živite i hodate po Duhu. Ne biste smjeli trčati da nađete nekoga drugoga da ispuni potrebu. Vi ste pozvani govoriti Riječ Božju kao što vam je Duh da i polagati ruke na bolesne te izbacivati đavole upravo kao i apostoli. Pozvani smo biti svjedoci koji su puni Duha Svetoga i sile!

petak, srpnja 23, 2010

UPRAVLJAN RIJEČJU BOŽJOM

Ako Krist vlada kao vrhovni autoritet nad svojim kraljevstvom i mi smo njegovi podanici, onda naši životi moraju biti upravljani njime. Što to točno znači biti upravljan Isusom?

Prema rječniku, upravljati znači "voditi, usmjeravati, nadzirati sva djela i ponašanje onih pod vlašću". Ukratko, mi moramo dopustiti Isusu da nadzire sva naša djela i ponašanje, uključujući svaku misao, riječ i djelo.

Isus isto tako vlada nacijama svijeta. Biblija nam govori: "Dovijeka vlada jakošću svojom, oči mu paze na narode da se ne izdignu ljudi buntovni" (Ps 66,7). "Jahve u nebu postavi prijestolje svoje, i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća" (Ps 103,19).

Nemojte misliti da našu zemlju vode Republikanci, Demokrati ili neka druga ljudska vlast. Ne kontrolira je Wall Street niti neki velik poslovni entitet. Nikakva sila, zemaljska ili nadnaravna, ne vlada Amerikom niti bilo kojom drugom nacijom. U kontroli je sam Bog. On sjedi kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodarâ te vlada i upravlja sa svoga nebeskog prijestolja nad svim stvorenjima.

Širom Amerike vidimo užasan raspad morala, širenje okultizma, bujanje seksualnih izopačenosti, bjesnjenje ateizma. Neki se kršćani boje da će horde pakla polako preuzeti našu naciju, uspostavljajući sotonsko kraljevstvo tame.

Ne trebamo se brinuti. Izaija nas uvjerava: "Jahve slomi štap zlikovački i žezlo vladarsko … Kako pade s nebesa, Svjetlonošo (Lucifere), sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda … A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije. Koji te vide, motre na te, i o tebi razmišljaju: 'Je li to čovjek koji je zemljom tresao i drmao kraljevstvima'" (Iz 14,5.12.15-16).

Ljubljeni, naš Bog ni najmanje nije zabrinut u vezi sa Sotonom. On ne strahuje nad onim što mi vidimo kao zlo koje preuzima našu naciju. Samo jednom riječju iz usta našega Gospodina sotona će zauvijek otići, mučen za svu vječnost. Zbog toga, ne trebamo se bojati zla.

Ni u jednom drugom kraljevstvu Bog ne vlada vrhovno i snažno kao u svome vlastitom – onome koje je on uspostavio u srcima svoga naroda.

Isus je rekao: "Kraljevstvo je Božje u vama" (Lk 17,21). A u tom kraljevstvu – kraljevstvu našega srca – Krist vrhovno vlada nad svojim narodom, vodi nas, ozdravlja te upravlja našim djelima i ponašanjem.

"Nadaleko vlast će mu se sterat, i miru neće biti kraja" (Iz 9,6). Ovaj redak govori o Isusovoj beskrajnoj vlasti kroz svu vječnost. Ali tu je i drugo značenje: uvijek se sve više moramo podvrgavati vlasti našega Kralja.

Možete li iskreno reći da se Isusova vlast nad vama iz dana u dan sve više povećava? Dovodite li svoje ponašanje sve više i više pod njegovu vlasti?

Možda se pitate: ako je Isus u nebu te vlada sa svom vlašću s desne Očeve strane, kako onda upravlja svojim kraljevstvom ovdje na zemlji? Odgovor nalazimo u Poslanici Hebrejima. Pisac nam kaže da je u Starom zavjetu Bog govorio svome narodu kroz proroke, a danas je Gospodin odabrao govoriti kroz svoga Sina (vidi Heb 1,1-2).

Božja izričita poruka nama je Isus – božanska Riječ koja je postala tijelo. Zatim, Otac nam je poslao Duha Svetoga da nas podsjeća na riječi koje je Isus govorio dok je bio na zemlji. Na taj način, Isus upravlja nama pisanom i otkrivenom Riječju Božjom. Biblija je naše vladalačko žezlo kojim on svoju Riječ čini poznatom.

Ako želite čuti svjedočanstvo čovjeka koji je bio vođen zapisanom Božjom Riječi, naći ćete ga u Psalmu 119,11: "U srcu pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim" (vidi i retke 105.123.133.162).

četvrtak, srpnja 22, 2010

PREPREKE RASTU U MILOSTI

U Efežanima 4,31 Pavao nabraja stvari koje moramo ukloniti iz svojih života ako želimo rasti u Kristovoj milosti: "Neka se ukloni do vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i pakosti, sa svakom vrstom zloće."

Ove stvari na Pavlovom popisu ni u kom slučaju ne smijemo preskočiti! Apostol kaže da se apsolutno moramo suočiti s tim stvarima ako želimo rasti u milosti. Ako zanemarite stvari srca koje Pavao ovdje spominje, ožalostit ćete Duha Svetoga. Vaš će rast zakržljati i završit ćete kao duhovni zombi.

Prve tri stavke na Pavlovom popisu – gorčina, srdžba i gnjev – tumače same sebe. Gorčina je odbijanje riješiti se starih rana ili oprostiti krivnju iz prošlosti. Gnjev je utvrda ljutnje povezana s nadom za osvetom. Srdžba je ogorčenje – brz, eksplozivan izljev ili polagan nastup ozlojeđenosti prema nekome. Pakost su riječi koje ruše, suprotno od izgrađivanja ili govorenja riječi izgradnje; pakost je zla i bolna.

Vika je iznenadan ispad nad ničim – nepotrebna graja, glasna buka bez razloga. Vičemo kad od nečega beznačajnog radimo nešto veliko ili kad radije stvaramo scenu nego da pomognemo ili ozdravimo.

Posljednja točka je zloća. Zloća je želja vidjeti nekoga drugog da pati. Za mnoge kršćane zloća je nada da će Bog kazniti nekoga tko nas je povrijedio. To je đavolji duh i obično je skriven duboko u srcu.

Kad Pavao kaže: "Odbacite sve te zle stvari od sebe", ne govori o brzom popravku. On opisuje proces – rast kojem je potrebno vrijeme. Dok se rješavamo tih zala, povremeno možemo podbaciti, ali ako se brzo pokajemo i ispravljamo stvari s čovjekom, s vremenom će te stvari izblijedjeti.

srijeda, srpnja 21, 2010

EKSPLOZIVAN RAST U MILOSTI!

Naš rast u milosti može biti eksplozivan ako nastojimo izgrađivati one koji nas ponižavaju.

"Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima. Ne žalostite Duha Svetoga Božjega" (Ef 4,29-30). Korijenska riječ koju Pavao upotrebljava za izgrađivanje ovdje znači "graditelj kuće". Ta riječ, zauzvrat, dolazi iz korijenske riječi koja znači "graditi". Ukratko, svatko tko izgrađuje, gradi dom Božji, crkvu.

Pavao nam ovdje govori tri važne stvari u vezi s riječima koje izgovaramo:

  1. Svoje riječi trebamo koristiti da izgrađujemo narod Božji.
  2. Svoje riječi trebamo koristiti da iskazujemo dobročinstvo drugima.
  3. Svojim riječima možemo i ožalostiti Duha Svetoga.

Duboko sam postao uvjeren u to dok sam čitao životne priče nekih duhovnih velikana prošlosti. Pomnjivo proučavajući Riječ Božju, često moleći i nastojeći rasti u milosti, ti sveti ljudi i žene imali su nebeski um. Ono što me pogodilo u vezi sa životima tih ljudi nije bila samo njihova odanost Kristu ili snaga njihovih molitava, nego i sveti plod koji su te stari u njima proizvodile. Štoviše, otkrio sam zajedničku nit među tim duhovnim velikanima: njihova je glavna briga bila rasti u milosti čistoga srca iz kojega istječe sveti govor. "Ta, usta govore onim čega je srce prepuno" (Mt 12,34).

U milosti rastem kad odabirem živjeti za druge, a ne za sebe. Taj rast u milosti mora započeti u mom domu pokazujući mom supružniku i mojoj djeci da postajem sve sličniji Kristu. Moj dom mora postati mjesto gdje će svi problemi i sva nerazumijevanja biti nadvladavani mojom spremnošću da prestanem nastojati uvijek ja biti u pravu

To da nikada ne moram biti u pravu pomoglo mi je uživati u snazi Božje milosti kao nikada ranije. Svi argumenti, sva takozvana "prava" nestaju kad radije nastojimo izgrađivati jedan drugoga umjesto pobijeđivati u nekoj glupoj prepirki.

Rastimo u milosti!

utorak, srpnja 20, 2010

LJUDI DRUGE VRSTE

Kad čitam o podvizima svetih ljudi u Starom zavjetu, srce mi gori. Ti sluge držali su se tako odgovorni za stvari imena Božjeg da su činili snažna djela koja danas zbunjuju umove većine kršćana.

Ti sveci iz davnine bili su poput stijene, odbijajući ići naprijed bez riječi vodstva od Boga. Ponekad su danima plakali i tužili nad stanjem otpadništva u njegovom Domu. Odbijali su jesti, piti i prati se. Čupali su kosu i bradu. Prorok Jeremija ležao je čak na boku na ulicama Jeruzalema tristo šezdeset pet dana neprestano upozoravajući na dolazak suda Božjeg.

Pitam se, gdje su ti sveti ljudi uzimali svoju duhovnu vlast i snagu da čine sve što su učinili? Oni su bili ljudi drukčije vrste, sluge potpuno drukčije od onih koje danas vidimo u crkvama. Ja se jednostavno ne mogu povezati s njima i njihovim življenjem. Znam da nisam potpuno njihove vrste. A ni ne poznajem nijednoga kršćanina koji bi bio.

U vezi s tim nešto me uznemiruje. Biblija govori da su podvizi tih starozavjetnih ljudi zapisani kao pouka za nas. "Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11). Njihove su priče primjeri da nam pokažu kako ganuti srce Božje ili kako dovesti pokvaren narod do pokajanja.

Jesu li, dakle, ti sveci bili ljudi neke posebne vrste? Jesu li bili nadljudi, s predodređenom sudbinom, primivši nadnaravnu snagu nepoznatu našoj generaciji? Uopće ne. Biblija naglašeno izjavljuje da su naši pobožni praoci bili ljudi kao vi i ja, podložni istim strastima tijela (vidi Jak 5,17). Činjenica je da njihovi primjeri otkrivaju model koji trebamo slijediti. Ti su ljudi posjedovali nešto u svom karakteru što je potaklo Boga da položi svoju ruku na njih. Zbog toga ih je odabrao da izvrše njegove naume. A on i nas danas potiče da tražimo istu kvalitetu karaktera.

Ezra je bio čovjek Božji koji je probudio cijelu svoju naciju. Pismo govori da je Ezra bio čovjek na kome je bila ruka Božja. Svjedočio je: "Ja se osmjelih, jer ruka Jahve, Boga mojega, bijaše nada mnom" (Ezr 7,28). Drugim riječima, Bog je ispružio svoju ruku, obuhvatio ga i pretvorio u drugoga čovjeka.

Zašto je Bog to učinio s Ezrom? U ono vrijeme, u Izraelu je bilo na stotine književnika. Svi su oni imali isti poziv da proučavaju i tumače narodu Riječ Božju. Što je Ezru odvajalo od drugih? Što je navelo Gospodina da stavi svoju ruku na ovog čovjeka i zaduži ga za pedeset tisuća ljudi da ponovno sagrade srušeni grad Jeruzalem?

Pismo nam daje odgovor: "Ezra je nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin (i) vršiti ga" (Ezr 7,10). Jednostavno, Ezra je donio svjesnu odluku. Odlučio je da će iznad svega istraživati Riječ Božju i biti joj poslušan. I nije skrenuo od nje. Sam je sebi rekao: "Bit ću proučavatelj Riječi. I provodit ću sve što pročitam."

Daleko prije nego je Bog položio svoju ruku na Ezru, ovaj je čovjek bio revan u proučavanju Pisma. Dopustio je da njime bude ispitan, opran i očišćen od sve nečistoće tijela i duha. On je gladovao za Pismom i radovao se nad njim. Dopustio je da Pismo pripremi njegovo srce za svaki posao koji Bog odabere za njega. Zbog toga je Gospodin položio svoju ruku na njega i pomazao ga.

ponedjeljak, srpnja 19, 2010

BOŽJE SPECIJALNE POSTROJEBE

Čuli ste za specijalnu postrojbu američke vojske – visoko istreniranu vojsku unutar vojske, elitnu jedinicu odanih vojnika. Specijalne snage sastavljene su samo od dragovoljaca, od boraca koje su zamijetili i pozvali njihovi nadređen.

Prije rata u Afganistanu, Osama bin Laden rekao je da su američki vojnici slabići i kukavice i da nisu istrenirani za planinsko vojevanje. Predskazao je da će Talibani naše trupe poslati kući osramoćene, ali nije računao na američku specijalnu postrojbu. Ova neustrašiva jedinica zauzela je Afganistan sa samo dvije tisuće vojnika. Za svega nekoliko dana locirala je sve utvrde neprijatelja.

Vjerujem da Bog čini nešto slično u duhovnom području. Dok sam bio u molitvi, Duh Sveti mi je donio tu misao da Bog u nebeskim prostorima radi na tajnoj operaciji. On podiže vojsku unutar vojske pretražujući svoje redovne trupe da stvori elitnu jedinicu dragovoljaca. Tu specijalnu postrojbu sačinjavaju borci koje on može dotaći i potaći da se bore s neprijateljem. Sliku toga vidite u Bibliji sa Šaulovom posebnom milicijom. Riječ nam kaže: "S njim pođoše junaci kojima je Bog taknuo srce" (1 Sam 10,26).

Božje specijalne postrojbe danas uključuju mlade, one srednje dobi pa čak i stare. Oni su uvježbani u svojim tajnim klijetima molitve. Njihova prisnost s Isusom naučila ih je vojevati. Sad znaju kako se boriti na bilo kojem duhovnom području, bez obzira je li u planinama ili dolinama.

Božja vojska unutar vojske na položaju je u svakom narodu. Njihova aktivnost sad je možda tajna, ali ubrzo ćemo vidjeti njihove podvige u Kristovo ime i u njegovoj snazi. Riječ Božja izranja i glad završava. Gospodin će pobijediti. Njegova Riječ sve će nadvladati.

"Ali narod koji pozna svog Boga, pokazat će se jak i djelovati" (Dn 11,32).

"Ali onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se" (Iz 40,31).

petak, srpnja 16, 2010

MI SMO OBITELJ

Zahtijevanje sile koja je u Kristovom imenu nije neka zamršena i skrivena teološka istina. U mojoj knjižnici postoje knjige koje su napisane isključivo na temu Isusova imena. Autori su ih napisali da bi pomogli vjernicima razumjeti dublji smisao skriven u Kristovom imenu. Međutim, većina tih knjiga tako su "duboke" da idu ravno iznad glava čitatelja.

Vjerujem da je istina koju bismo trebali znati u vezi s Isusovim imenom tako jednostavna da je i dijete može razumjeti. Ona je jednostavno ovo: kad u Isusovo ime upućujemo svoje zahtjeve, potpuno smo uvjereni da je to isto kao da ih sam Isus upućuje Ocu. Pitate kako bi to moglo biti istina? Dopustite mi objasniti.

Znamo da je Bog ljubio svoga Sina. Razgovarao je s njim i učio ga tijekom njegova boravka na zemlji. Bog nije samo čuo nego i odgovarao na svaku molbu koju mu je Sin uputio. Isus je svjedočio u prilog tome govoreći da ga on uvijek uslišava. Ukratko, Otac nikada nije odbio nijednu molbu svoga Sina.

Danas su svi koji vjeruju u Isusa u njemu kao u Sinu. I nebeski nas Otac prima jednako prisno kao što prima svoga vlastitog Sina. Zašto? Zbog našega duhovnog sjedinjena s Kristom. Kroz njegovo raspeće i uskrsnuće, Isus nas je učinio jedno s Ocem. "…da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno … ja u njima, a ti u meni" (Iv 17,21-23).

Jednostavno rečeno, mi smo sad obitelj – jedno s Ocem i jedno sa Sinom. Usvojeni smo, s potpunim pravima nasljedstva koje posjeduje svako dijete. To znači da su nam sada kroz Krista na raspolaganju sva sila i sredstva neba.

Moliti "u Isusovo ime" nije formula. To nije izraz koji ima snagu ako ga jednostavno izgovorimo. Snaga je u vjerovanju da Isus uzima našu stvar i donosi je Ocu na temelju svoje vlastite zasluge. On je Zagovornik, on traži za nas. Snaga je u potpunom pouzdanju da Bog nikada ne odbija svoga vlastitog Sina, a mi smo uživaoci Očeve krajnje vjernosti svome Sinu.

četvrtak, srpnja 15, 2010

RAST U MILOSTI MOŽE BITI ZAGUŠEN

Pavao je upozorio Efežane: "…da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke" (Ef 4,14). Možda mislite: "Ovaj se redak ne odnosi na mene. Moj temelj je biblijski čvrst. Nisam okolo nošen raznim novim mušicama i ispraznim trikovima 'evanđelja' koje odvraća ljude od Krista. Ja sam ukorijenjen u Riječi Božjoj."

Međutim, poslušajte ostatak Pavlova retka: "…okolo tjerani svaki vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi" (Ef 4,14). Možda ne možete biti uplašeni lažnom naukom, ali Pavao kaže da još uvijek možete biti odneseni potpuno drugom stvari. I pita: "Jeste li nošeni okolo zlim planovima onih koji vam se suprotstavljaju?"

Pavlova poruka nas poziva da se još jednom ispitamo: Kako reagiramo na ljude koji sami sebe nazivaju braćom i sestrama u Kristu, a šire laži u vezi s nama?

Kad Pavao zapovijeda da ne budemo više malodobni, zapravo nam govori: "Oni vaši neprijatelji, oni koji vas kleveću i ogovaraju, podvaljuju vam i manipuliraju vama svojim lukavstvima, prepredenostima i prevarama – kažem vam, svi su oni odmetnička djeca. Zastranili su i pokvarili se. Nisu dopustili Božjoj milosti da obavi djelo u njima. Dakle, nemojte pasti na njihove pokvarene, djetinjaste igre. Oni žele da reagirate na njihovu podlost kao dijete. Ali ne smijete im odgovarati s djetinjarijama."

U sljedećem retku Pavao nas potiče da napredujemo u zrelosti: "…provodimo u život istinu u ljubav i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista" (Ef 4,15). On govori: "Ništa ne možete učiniti s prezirom koji primate, s povredama koje ste zadobili, s klevetama protiv vas te podvalama i prevarama ciljanim na vas, međutim, te stvari možete upotrijebiti za rast u milosti. Gledajte na njih kao na prilike da postanete sličniji Kristu. Odgovarajte blago, s krotkim duhom. Opraštajte onima koji su vas zlobno iskoristili."

srijeda, srpnja 14, 2010

MOLITVA KOJA TRESE PAKAO

Kad je pisana Danielova knjiga, Izrael je bio u babilonskom ropstvu. Sa šestim poglavljem, nakon dugačke službe, Daniel je imao osamdeset godina.

On je uvijek bio čovjek molitve. A i sada, u starosti, nije mu na pamet padalo da uspori u tome. Pismo ne spominje da je Daniel pregorio od obeshrabrenja. Naprotiv, tada je tek započinjao. Pismo pokazuje da čak i kad je ušao u osamdesete, njegove su molitve potresle pakao i razbjesnile đavla.

Kralj Darije postavio je Daniela na najveću službu u zemlji. Postao je jedan od tri ravnopravna pročelnika, vladajući i upravljajući satrapima koji su bili nad sto dvadeset provincija. Darije je više od ostalih pročelnika volio Daniela i namjeravao ga je postaviti nad svim kraljevstvom (Dn 6,3).

Očito je Daniel bio vrlo zaposlen prorok. Mogu tek zamisliti kakvi su sve pritisci bili na tom službeniku, s bogatim rasporedom i mnogim sastancima koji su mu oduzimali vrijeme. Međutim, ništa nije moglo Daniela spriječiti da ne održava svoje sate molitve; nikada nije bio prezaposlen da ne bi molio. Molitva je ostala njegova središnja zaokupljenost, prednjačeći iznad svih drugih potreba i zahtjeva. Triput dnevno on se iskradao od svojih obveza, bremena i potraživanja kao vođe da provodi vrijeme s Gospodinom. Jednostavno se povlačio od svih aktivnosti i molio. I Bog mu je odgovarao. Svu svoju mudrost, vodstvo, poruke i proročanstva primio je dok je bio na koljenima (Dn 6,10).

Možda ćete pitati kakva je to molitva koja trese pakao? Ona dolazi od vjernoga, revnog sluge koji vidi da je njegova nacija i crkva pala duboko u grijeh. Taj čovjek pada na koljena vapeći: "Gospodine, ne želim biti dio onoga što se događa. Daj da budem primjer tvoje sile očuvanja usred ovoga pokvarenog vremena. Nije važno ako i nitko drugi neće moliti. Ja ću moliti."

Prezaposleni ste da biste molili? Kažete li: "Ja sve uzimam po vjeri"? Možda mislite: "Bog poznaje moje srce i zna koliko sam zaposlen. U mislima molim tijekom cijeloga dana."

Vjerujem da Gospodin želi kvalitetno vrijeme, ne u žurbi, da bude nasamo s nama. Molitva tada postaje čin ljubavi i odanosti, ne samo vrijeme prošnje.

utorak, srpnja 13, 2010

ZAHTIJEVANJE SILE KOJA JE U KRISTU

Kad je Isus provodio svoje posljednje sate s učenicima, rekao im je: "Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam" (Iv 16,23). Zatim im je rekao: "Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna" (Iv 16,24).

Kakva nevjerojatna izjava! U vrijeme ovog prizora, Krist je upozoravao svoje sljedbenike da odlazi i da ga neće vidjeti određeno vrijeme. Međutim, u tom istom dahu, uvjeravao ih je i da imaju pristup do svakog blagoslova u nebu. Sve što trebaju učiniti jest da ga traže u njegovo ime.

Učenici su osobno od Isusa bili poučeni da kucaju, traže i mole stvari od Boga. Iz prve su ruke bili poučeni da se svi Očevi blagoslovi – sva milost, snaga i sila – nalaze u Kristu. I čuli su kako Isus izjavljuje mnoštvu: "Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti" (Iv 14,12-14).

Kristove riječi učenicima uvjeravaju me: "Do sada niste ništa u moje ime molili" (Iv 16,24). Dok to čitam, čujem Gospodina kako mi šapće: "Davide, nisi zahtijevao silu koju sam ti stavio na raspolaganje. Trebaš je samo zatražiti u moje ime."

Evo što ja vjerujem da žalosti srce Božje više od svih grijeha tijela zajedno. Naš Gospodin ožalošćen je sve većim nedostatkom vjere u njegova obećanja … sve većim sumnjama da on odgovara na molitve … i ljudima koji sve manje i manje zahtijevaju silu koja je u Kristu.

Bez obzira koliko ste tražili da budete slični Kristu, to nije ništa u usporedbi sa sredstvima duhovne mudrost koja još čeka u njegovom spremištu. Tražite mnogo! Tražite mudrost, tražite vodstvo, tražite otkrivenje. Ali morate tražiti s vjerom, ništa ne sumnjajući.

ponedjeljak, srpnja 12, 2010

KAKO JE VELIK VAŠ ISUS?

Ivan 14 sadrži dva veličanstvena obećanja. Prije svega, Isus izjavljuje: "Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti" (Iv 14,12-14). U posljednjem retku, Isus daje jasno i jednostavno na znanje: "Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti."

Dva retka kasnije, Isus obećava: "Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama" (Iv 14,16-18). Ovdje Krist govori: "Dat ću vam Duha istine. Njegova će snaga boraviti u vama."

To su dva nevjerojatna obećanja od Isusa. Međutim, pogledajte redak koji stoji između njih: "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi" (Iv 14,15). Zašto se ovdje pojavljuje ova izjava? Krist nam govori: "Ova su obećanja povezana s poslušnošću." Ukratko, oba ova obećanja povezana su s držanjem Riječi Božje i poslušnosti. Ona su dana da bi se ispunila, tako da nas ništa ne može sprečavati od zahtijevanja sile koja je Krist.

Uvjeren sam da je Isusu ponižavajuće ako tražimo malo ili ništa u njegovo ime. Iz godine u godinu mnogi kršćani sve manje i manje traže. Konačno traže samo još spasenje. Oni ništa drugo ne očekuju osim da jednoga dana nekako dospiju u nebo.

Pitam vas, jeste li završili sa svojim Kristom? Ne očekujete li ništa više nego da njegovom snagom i milošću budete spašeni? Ima li vaš Krist još samo toliko snage da izdržite samo još jedan dan? Je li za vas završio na mjestu gdje imate samo povremeni mir i radost, u životu koji je uglavnom pod sotoninim zlostavljanjem?

Svi ti odlomci u Riječi Božjoj uvjeravaju me da "moj" Isus nije veći od mojih zahtjeva. Nažalost, mnogi vjernici svojom nevjerom čine da Krist izgleda beznačajan i nemoćan. Ljubljeni, ja ne želim da moj Krist bude ograničen. Naprotiv, želim da svaki đavao u paklu zna kako je velik moj Bog mojim velikim zahtjevima. Od moga Krista želim više. Želim da bude veći nego ikada u mom životu.

petak, srpnja 09, 2010

VAŠE JE IME ISPISAO NA SVOME DLANU

Kakvu nevjerojatnu vlast dobivamo u molitvi! Kako, točno, koristimo tu vlast? Kroz Kristovo ime. Vidite, kad smo povjerovali u Isusa, on nam je dao svoje ime. Njegova žrtva nam omogućuje reći: "Ja sam Kristov, nalazim se u njemu. S njim sam jedno." Zatim je Isus, što je predivno, uzeo naše ime. Kao naš veliki svećenik, zapisao ga je na dlan svoje ruke. I tako je naše ime registrirano u nebu pod njegovim slavnim imenom.

Možete vidjeti zašto izraz "u Kristovo ime" nije samo neka bezlična formula. To je doslovni položaj koji imamo s Isusom. I taj položaj prepoznaje Otac. Isus nam govori: "U taj dan molit ćete u moje ime. Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sam Otac ljubi, budući da ste vi mene ljubili i vjerovali da sam izašao od Boga" (Iv 16,26-27).

Tu je zašto nam Isus zapovijeda da molimo u njegovo ime. On govori: "Kad god tražite nešto u moje ime, vaš zahtjev ima istu snagu i učinak kod Oca kao da ga ja sam tražim." Drugim riječima, to je kao da je našu molitvu izgovorio sam Isus pred Očevim prijestoljem. Isto tako, kad polažemo ruke na bolesne i molimo, Bog nas vidi kao da Isus polaže svoje ruke na bolesne da donese ozdravljenje.

To je i razlog zašto trebamo hrabro dolaziti do prijestolja milosti: da primimo. Moramo s povjerenjem moliti: "Oče, stojim pred tobom, odabran u Kristu da idem i donosim rod. Sad iznosim svoj zahtjev da bi moja radost mogla biti potpuna."

Čujem mnoge kršćane kako kažu: "Tražimo sam u Isusovo ime, ali moje molitve nisu bile odgovorene." Ti vjernici izjavljuju: "Pokušao sam tražiti silu u Isusovo ime, ali to za mene nije funkcioniralo." Postoje mnogi razlozi zašto ne primamo odgovore na naše molitve. Možda smo dopustili neki grijeh u svoj život, nešto što je onečistilo naše zajedništvo s Kristom. To su postale prepreke na našem putu koje sprečavaju dotok blagoslova od njega. I on neće odgovoriti na naše molitve dok ne odbacimo svoj grijeh.

Ili je možda prepreka naša mlakost ili bezvoljnost prema stvarima Božjim. Možda smo svladani sumnjom koja nas je odrezala od sile u Kristu. Jakov upozorava: "Neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7).

Jakov je jasan: "Onaj tko sumnja neće ništa primiti od Boga." Riječ koju Jakov koristi za "sumnjanje" znači "biti neodlučan". Istina je to da kad ti ljudi iznose svoje zahtjeve, stavljaju Boga na kušnju. U svojim srcima kažu: "Gospodine, ako mi odgovoriš, služit ću ti. Sve ću ti dati samo ako odgovoriš na ovu molitvu. Ali ako ne, svoj ću život živjeti po svome."

Međutim, Boga se ne može potkupiti. On poznaje srca i zna kad smo neodlučni u svojoj predanosti njegovu Sinu. On čuva silu koja je u Kristu za one koji su mu potpuno predani.

četvrtak, srpnja 08, 2010

ON ŽELI SVE

"… blago svima koji njega čekaju … više ne plači! Čim začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati … I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: 'To je put, njime idite', bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo … Tad će vam pjesma biti kao u noćima … kad su srca vesela" (Iz 30,18-19.21.29). Izaija je govorio: "Čekate li na Gospodina, zavapite li ponovno k njemu i pouzdate se u njega, učinit će za vas sve što sam rekao pa i više."

Bog može izgovoriti samo riječ i neprijatelj će zamucati pred nama: "Od glasa Jahvina prepast će se Asur" (Iz 30,31). Ljubljeni, ne postoji stvar koju naš Otac ne može riješiti, ne postoji bitka koju on ne može zadobiti za nas sa samo jednom riječju sa svojim usana. Izaija kaže da će "dah gnjeva Jahvina" proždrijeti sve na našem putu (Iz 30,33).

Međutim, taj proces pouzdanja u Boga u svemu nije lak. Nedavno sam tražio Gospodina u vezi s jednom situacijom glede naše crkvene zgrade ovdje u New Yorku. Rekao sam Bogu: "Oče, pouzdajem se u tebe u vezi s time. Tražio sam te glede toga i sad ću u vezi s tim mirovati." Evo što mi je odgovorio: "Davide, zapanjen sam da se možeš pouzdavati u mene u vezi sa svojim nekretninama, financijama i drugim materijalnim stvarima, a još uvijek se ne pouzdaješ u mene za svoju fizičku dobrobit."

Jako sam bio svjestan svojih godina. Bio sam i više nego zabrinut što će se dogoditi mojoj obitelji nakon što mene ne bude. Sad su me ove snažne Gospodnje riječi pogodile poput groma. Stavio sam svaku svoju materijalnu brigu u njegove ruke, ali ne i vječnu brigu. Shvatio sam: "Gospodine, želiš da se pouzdajem u tebe za sve, zar ne?"

Da, dragi sveti, on želi sve to – vaše zdravlje, obitelj, budućnost. On želi da se pouzdate u njega za svaku stvar. I želi da živite mirno i s povjerenjem. Dakle, idite u svoju tajnu klijet i budite nasamo s Gospodinom. Sve mu iznesite. On je obećao: "Čut ćeš moju riječ iza sebe koja ti govori kojim putem da ideš. To je put, idi njime."

Dokaz vjere je odmor. Vjera povjerenja rezultira mirom uma. A istinska vjera povjerava sve u njegove ruke.

srijeda, srpnja 07, 2010

DUHOVNA SNAGA I POUZDANJE

Kad sve naše potrebe prepustimo u ruke Božje i pouzdamo se u njegovu moć, Duh Sveti nam daje snagu.

Ruta je primjer takva pouzdanja. Nakon što joj je umro muž, živjela je sa svojom svekrvom Noemom. Noemi se brinula za Rutinu dobrobit i budućnost te joj savjetovala da legne do nogu bogatog Boaza i traži ga da ispuni svoju obvezu prema njoj kao njezin skrbnik.

One večeri, nakon što je završilo vijanje, Boaz "ode i leže kraj stoga" (Rut 3,7) i pokri se. Probudivši se oko ponoći, zaprepastio se našavši ženu kako leži do njegovih nogu. (Nije bilo ništa nemoralno u vezi s Rutinom nazočnošću ondje; bio je to običaj noga vremena.)

Ruta mu je rekla: "Raširi skut svoje haljine na sluškinju svoju, jer si mi skrbnik" (Rut 3,9). U biti je rekla: "Hoćeš li preuzeti obvezu skrbnika za mene? Hoćeš li se pobrinuti za mene?" Zapravo je pitala: "Hoćeš li me oženiti?"

Ovo nije bila manipulacija. Ruta i Noemi učinile su sve po božanskom redu. Možemo biti sigurni u to jer je Kristova loza došla kroz Rutu. Kad se Ruta vratila kući, Noemi je pitala: "Što je s tobom, kćeri moja?" (Rut 3,16). Drugim riječima: "Hoću li te zvati 'zaručenom' Rutom? Ili si još uvijek Ruta 'udovica'?"

Ruta je ispričala Noemi što se dogodilo. Poslušajte Noemin pobožan savjet: "Budi mirna, kćeri moja, dok ne vidiš što će biti: jer neće on imati spokoja dok sve još danas ne dokrajči" (Rut 8,18). Noemi je molila u vezi s tom stvari tražeći Božje vodstvo i Bog joj je dao savjet. Podsjetio ju je na zakon skrbnika – iskupitelja (koji je slika i nagovještaj Krista). I tako je bila uvjerena da su ona i Ruta učinile sve što je bilo njihovo. Sad je bilo vrijeme da se mirno sjedi i pouzdaje u Boga da će izvršiti što je obećao. Govorila je: "Sad je sve u rukama Gospodnjim, Ruta. Opusti se i budi mirna."

Mir i tišina spustili su se na Naominu kuću. Nitko nije bio nervozan grizući nokte i pitajući se: "Hoće li Bog to učiniti? Kad će se to dogoditi?" Ove dvije vjerne žene mogle su se opustiti, zapjevati i slaviti Gospodina za njegovu dobrotu.

Jeste li molili? Vjerujete li? Jeste li spremni mirno sjediti i "gledati spasenje Gospodnje"? On sve ima pod kontrolom?

utorak, srpnja 06, 2010

KAKO POSTATI LJUDI MOLITVE

U Jeremiji 5 Bog govori: "Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu" (Jer 5,1). Gospodin u biti govori: "Bit ću milostiv nađem li samo jednoga čovjeka koji me traži."

Za vrijeme babilonskog ropstva, Bog je takva čovjeka našao u Danielu. I danas, više nego ikada u povijesti, Gospodin traži istu vrstu pobožnih muškaraca i žena. On traži vjerne sluge koji su voljni "podići zidine" i "stati na proboje", što se jedino može postići kroz molitvu.

Poput Daniela, takav čovjek bit će nađem s Riječju Božjom u ruci. Kad je Duh Sveti došao Danielu, prorok je čitao knjigu proroka Jeremije. I upravo mu je tada Duh otkrio da je došlo Božje vrijeme izbavljenja za Izraela. Kad je došlo to otkrivenje, Danijel je bio potaknut moliti: "Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu, nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu. Ja se moljah Jahvi" (Dn 9,3-4).

Daniel je znao da narod Božji nije spreman prihvatiti obnovu. Međutim, je li prorok kaznio svoje zemljake za njihove grijehe? Ne, Danijel se poistovjetio s raspadom morala svuda oko sebe. Izjavio je: "Mi sagriješismo … stid na obrazu nama … jer sagriješismo protiv tebe" "(Dn 9,5.8).

Bog danas silno želi blagosloviti svoj narod, ali ako su nam misli uprljane duhom ovoga svijeta, nismo u položaju primiti njegove blagoslove. Daniel je dao ovu snažnu izjavu: "Sva ova nesreća, kao što je zapisano u Zakonu Mojsijevu, došla je na nas, a mi nismo umilostivili lice Jahve, Boga svojega: nismo se obratili od svojih bezakonja pa da prionemo uz istinu tvoju. Jahve je bdio nad nesrećom, on je dovede na nas" (Dn 9,13-14).

Ako bismo poslušali Boga, ispitali bismo naše svakodnevno hodanje s njim i dopustili Duhu Svetom da nam pokaže područja kompromisa. Činili bismo i više nego samo molili za otpali narod. Vapili bismo: "O, Gospodine, istraži mi srce. Razotkrij u meni sve što je od duha ovoga svijeta ugmizalo u moju dušu." Poput Davida, postavili bismo svoje lice da moli za izbavljenje naših obitelji, naše nacije.

petak, srpnja 02, 2010

TAJNA DUHOVNE SNAGE

"Jer ovako govori Jahve Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša" (Iz 30,15).

Evo Božje tajne za duhovnu snagu: "U smirenu uzdanju snaga je vaša." Riječ za smirenost na hebrejskom znači počinak. A počinak znači mir, opuštenost, oslobođen svake tjeskobe; biti miran, leći uz pomoć oslonca.

Danas nemaju mnogi kršćani tu vrstu smirena uzdanja. Mnogi su uključeni u pomahnitalu aktivnost jureći kao ludi da postignu bogatstvo, imetak i zadovoljstvo. Čak i u službi sluge Božje jure zabrinuti i uplašeni tražeći odgovore na konferencijama, seminarima i u knjigama. Svatko želi vodstvo, rješenja, nešto što će mu smiriti duh. Međutim, oni to traže svugdje osim kod Gospodina. Ne shvaćaju da je Bog kroz Izaiju već izgovorio riječ za njih: Ako se ne okrenu k njemu za svoj izvor pomoći, njihova će borba završiti u žalosti i pomutnji.

Izaija opisuje što bi Božja pravednost trebala u nama obaviti: "Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje" (Iz 32,17). Ako doista hodamo u pravednosti, naši će životi roditi plod: miran duh, mirno srce i mir s Bogom.

Dok je Izaija gledao okolo, vidio je narod Božji kako bježi u Egipat po pomoć, uzdajući se u konje i kola. Poslanici su dolazili i odlazili. Vođe su održavale hitne strateške sastanke. Svi su bili u panici jadikujući: "Što možemo učiniti?"

Izaija ih je uvjeravao: "Ne mora biti tako. Vratite se iz svoga odmetništva. Pokajte se što ste se pouzdavali se u druge. Vratite se Gospodinu i on će vas pokriti pokrivačem mira. On će vam dati mir i počinak usred svega s čime ste suočeni."

četvrtak, srpnja 01, 2010

ČETRDESET PRVI DAN

Pretpostavimo da ste naišli na Isusa četrdeset prvog dana – odmah sljedećeg dana nakon njegova iskušenja u pustinji. Lice mu sja. Raduje se slaveći Oca jer je zadobio veliku pobjedu.

Vidite ga da isijava životom i povjerenjem. Sad je spreman suočiti se sa silama pakla. Hrabro kreće prema velikim gradovima koji leže u tami. Propovijeda evanđelje, siguran u Riječ Božju. I ozdravlja bolesne jer zna da je njegov Otac s njim.

A dok ispitujete svoj vlastiti život, vidite upravo obratno. Još ste uvijek suočeni s iskustvom vlastite suhe pustinje. Podnosite žestoke napade od sotone i duša vam je oborena. Ne možete ne misliti: "Isus nikada nije prošao kroz kušnje kao što su moje. On je bio iznad svega toga."

Možda vidite nekog pastira koji je naizgled jak u vjeri; zvuči tako siguran u Božju nazočnost da mislite: "On nikada nije imao problema kao što su moji." Kad biste samo znali! Niste bili ondje kad je Bog pozivao tog čovjeka propovijedati i kad ga je odvodio u pustinju da bude bolno kušan. Niste bili ondje kad je bio sveden na ništa, bačen u očaj. I ne znate da su često njegove najbolje propovijedi izašle iz testiranja njegova vlastitog života.

Pavao nas upozorava da ne mjerimo našu pravednost prema pravednosti za koju mislimo da je od nekog drugoga: "Mi se ne usuđujemo ni izjednačiti ni usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju. Ali oni, budući da se mjere vlastitom mjerom i uspoređuju sami sa sobom, ludo postupaju" (2 Kor 10,12).

Ne možemo čitati srca drugih. Tko bi znao četrdeset prvog dana da je Isus upravo izašao iz užasnoga, dugačkog iskušenja? Tko bi znao da slava vidljiva na njemu dolazi iz gore borbe nego bi je itko mogao podnijeti?

Mi trebamo gledati jedino u Isusa. I jedino se moramo oslanjati na njegovu pravednost, njegovu svetost. On nam je svima dao jednak pristup do nje.

Bog vas ljubi i u vašim razdobljima testiranja. U pustinju vas je odveo njegov vlastiti Duh. Međutim, njegov vlastiti Sin već je bio ondje i zna točno kroz što prolazite. Dopustite mu završiti svoje djelo izgrađujući u vama potpuno povjerenje i pouzdanje u njega. Iz pustinje ćete izaći s povjerenjem – te svetim suosjećanjem i snagom da pomognete drugima.