srijeda, lipnja 30, 2010

IDI I PLAČI

Kad si najgore povrijeđen, idi u svoju tajnu klijet i isplači sav svoj očaj!

Isus je plakao. I Petar je plakao – gorko! Petar je u sebi nosio bol jer se odrekao samoga Sina Božjeg. Njegove gorke suze izvršile su u njemu divno čudo. Vratio se da uzdrma sotonino kraljevstvo.

Isus nikada nije skrenuo pogled od srca koje plače. Piše: "Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti" (Ps 51,19). Nikada Gospodin neće reći: "Saberi se! Digni se i uzmi lijek! Zagrizi jezik i obriši suze." Ne! Isus sprema svaku suzu u svoju vječnu bocu.

Jeste li povrijeđeni? Onda idite i plačite! Plačite dok vam suze ne prestanu. Ali neka te suze izađu samo iz vaše boli, a ne iz nevjere ili samosažaljenja.

Život ide dalje. Iznenadili biste se koliko možete podnijeti s Božjom pomoći. Sreća ne živi bez boli i povrede. Istinska sreća uči kako živjeti iz dana u dan usprkos sve žalosti i boli. To je učenje kako se radovati u Gospodinu bez obzira što se dogodilo u prošlosti.

Možda se osjećate odbačeni. Možda se osjećate napušteni. Vjera vam je možda slaba. Možda mislite da ste s razlogom na dnu. Žalost, suze, bol i praznina mogu vas s vremena na vrijeme proždirati, ali Bog je još uvijek na svome prijestolju. On je još uvijek Bog.

Sami sebi ne možete pomoći. Ne možete zaustaviti bol i povredu. Ali naš će blagoslovljeni Gospodin doći k vama i staviti svoju dragu ruku pod vas da vas podigne da ponovno sjedite na nebesima. On će vas izbaviti od straha od umiranja. I otkrit će vam svoju beskrajnu ljubav za vas.

Podignite pogled! Ohrabrite se u Gospodinu! Kad vas magla okruži i ne možete vidjeti izlaz iz svoje dileme – bacite se u Isusove ruke i jednostavno se uzdajte u njega. On želi vašu vjeru, vaše povjerenje. On želi da glasno povičete: "Isus me ljubi! On je sa mnom! Neće me iznevjeriti! Sad sve izvodi na dobro! Neću biti oboren! Neću biti poražen! Neću biti sotonina žrtva! Bog je na mojoj strani! Ljubim ga i on ljubi mene!"

Najbitnija je vjera. A vjera počiva na ovoj jednoj apsolutnoj istini: "Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano" (Iz 54,17).

utorak, lipnja 29, 2010

MJERA SLAVE BOŽJE

"Tada im nastavi: '... Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti, i nadodat će vam se. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima'" (Mk 4,24-25).

Isus je znao da te riječi neduhovnim očima mogu zvučati čudno, zbog toga je prije ove svoje poruke rekao: "Tko ima uši, neka čuje" (Mk 4,23). Rekao je: "Ako je vaše srce otvoreno za Duha Božjega, razumjet ćete što vam moram reći."

Što točno Isus govori u ovom odlomku? On govori o slavi Božjoj u našim životima – što znači, o Kristovoj očitovanoj nazočnosti. Ukratko, Gospodin mjeri svoju slavnu nazočnost različitim količinama, bez obzira radi li se o crkvama ili pojedincima. Neki ne primaju ništa od njegove slave. A drugi primaju sve veću mjeru koja istječe iz njihova života ili crkve u sve većoj i većoj količini.

Bog je obećao u posljednje dane izliti svoga Duha na svoj narod . Doista, čitavo Pismo ukazuje na trijumfalnu Crkvu ispunjenu slavom u ove završne dane. Sam Isus je rekao da vrata paklena neće svladati njegovu Crkvu. U nebo nećemo ući hramajući – oboreni, potišteni, jadni, poraženi, obeshrabreni. Ne, naš Gospodin donijet će u svoju Crkvu veću silu. Ta sila neće se očitovati samo kroz znake i čuda. Otkrit će se njegovu narodu kroz slavnu promjenu srca dotaknutih Duhom Božjim.

Kako možemo postizati sve veću mjeru Kristove slave? Gospodin nam vrlo jasno govori: "Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti" (Mk 4,24). Isus govori: "Prema dijelu sebe koji ste vi dodijelili meni, ja ću vam uzvratiti istim dijelom. Bavit ću se s vama kako se vi bavite sa mnom. Kojom mjerom vi odmjerujete meni, ja ću odmjeravati vama."

Ako odmjeravate Bogu neaktivnost i lijenost – uzimajući zdravo za gotovo njegovo veliko djelo – primit ćete duha drijemeža. "Lijenost navlači čovjeku dobok san, i nemarna duša gladuje" (Izr 19.15). Kao rezultat toga, duša će vam biti gladna i ta glad neće se moći utažiti.

Ljubav, milost i milosrđe Božje neograničeni su prema vama. Ovdje se ne radi o postizanju njegove ljubavi, milosti ili milosrđa – nego o posjedovanju blagoslova njegove slave u našim životima.

Isus jasno izjavljuje da nam on mjeri različitu količinu svoje slave, prema tome kako mi mjerimo naše srce njemu. Naše je da mu se jednostavno uvijek sve više primičemo – u štovanju, poslušnosti i ustrajnosti.

ponedjeljak, lipnja 28, 2010

KAD BOLUJETE

Na ovaj ili onaj način, svi bolujemo. Svatko na zemlji nosi svoje vlastito breme boli.

Kad ste duboko povrijeđeni, nitko na zemlji ne može prekinuti unutarnji strah i najdublju agoniju. Ni najbolji prijatelji ne mogu razumjeti bitku kroz koju prolazite ili rane koje su vam nanijete.

Postoji li pomast za slomljeno srce? Postoji li ozdravljenje za te duboke unutarnje boli? Mogu li se razlomljeni komadi složiti zajedno da bi srce bilo još jače? Da! Apsolutno da! Ako ne bi, onda bi Riječ Božja bila obmana, a Bog lažac. A to ne može biti!

Bog vam nije obećao bezbolan način života. On vam je obećao "put bijega". Obećao vam je pomoći nositi vašu bol i snagu da stanete na noge kad zbog slabosti posrnete.

Naš dobar Otac je rekao: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).

Vaš nebeski Otac neumorno pazi na vas. Svaki se vaš korak nadgleda. Svaka suza se sprema. On se poistovjećuje sa svakom vašom boli. Osjeća svaku od njih. I nikada neće dopustiti da se utopite u svojim suzama. Neće dopustiti da vam pamet popusti od boli. On obećava da će doći na vrijeme obrisati vam suze i umjesto žalosti dati vam radost.

Imate sposobnost svoje srce učiniti da se raduje i da bude sretno u Gospodinu. Božje je oko na vama – i on nam zapovijeda da se dignemo i stresemo sa sebe sve strahove koji izazivaju sumnju.

petak, lipnja 25, 2010

SVA POTREBNA MILOST DA POBIJEDITE

Često smo čuli milost definiranu kao nezasluženu naklonost i blagoslov Božji. Međutim, ja vjerujem da je milost daleko više od toga. Po mome mišljenju, milost je sve ono što je Krist nama u vrijeme našega trpljenja – snaga, moć, nježnost, milosrđe, ljubav – da nas provede kroz naše nevolje.

Kad gledam unatrag na prošle godine – godine velikih kušnji, trpljenja, iskušenja i nevolja – mogu posvjedočiti da je Božja milost bila dovoljna. Znam što znači ispitivati Bog dok mi je žena iznova i iznova bolovala od raka, a onda i obje kćeri. Danas su sve zdrave i snažne i za to sam zahvalan Gospodinu. Isto tako, znam što znači udaranje sotonina poslanika. Bio sam strašno kušan i napastovan i imao sam neprijatelje koji su se podizali protiv mene na svim stranama. Klevetali su me i lažno optuživali, a prijatelji su me odbacivali. U ta mračna vremena, padao sam na koljena i vapio Bogu.

Njegova me milost uvijek kroz sve provela. I to je za danas dovoljno. A onda, jednoga dana u slavi, moj će mi Otac otkriti prekrasan plan koji je sve vrijeme imao. Pokazat će mi kako sam kroz moje kušnje postigao strpljivost, kako sam naučio imati suosjećanje za druge, kako se njegova snaga usavršila u mojoj slabosti, kako sam upoznao njegovu krajnju vjernost prema meni, kako sam čeznuo biti sličniji Isusu.

Možda još uvijek pitamo zašto, no sve to ostaje tajna. Spreman sam to prihvatiti dok Isus ne dođe po mene. Ne vidim kraja mojim kušnjama i nevoljama. Imam ih preko pedeset godina službe.

Međutim, kroz sve to još uvijek dobivam sve veću mjeru Kristove snage. Zapravo, moja najveća otkrivenja njegove slave došla su u mojim najtežim vremenima. Isto tako, i u vašim najnižim trenucima, Isus će u vama otpustiti punu mjeru svoje snage.

Možda nikada nećemo moći razumjeti našu bol, potištenost i neudobnost. Možda nikada nećemo znati zašto naše molitve za iscjeljenje nisu odgovorene. Ali ne moramo znati zašto. Naš nam je Bog već odgovorio: "Imaš moju milost i, moje ljubljeno dijete, to je sve što trebaš."

četvrtak, lipnja 24, 2010

ODUPRI SE I POBJEĆI ĆE

Sotona je kušao Isusa ovom ponudom: "Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš" (Mt 4,9). Ovo zvuči tako neobično, tako smiješno; kako bi se to uopće moglo smatrati iskušenjem? Vjerovali ili ne, bila je to snažna, primamljiva ponuda. Sotona je izazivao Isusa govoreći: "Obećavam, ako se pokloniš pred mojim nogama, u jednom jedinom činu štovanja, napustit ću borbu. Predat ću ti svu svoju silu nad ovim područjem. Više nikoga neću opsjesti ili zasužnjiti. Znam da toliko voliš čovječanstvo da bi za njega pristao da te Bog prokune. Zašto onda čekati? Možeš se odmah žrtvovati i osloboditi svijet od ovoga trenutka dalje."

Zašto je đavao bio spreman predati svu svoju vlast za to? Pokušavao je spasiti svoju vlastitu kožu. Sotona je znao da će na Golgoti biti zapečaćena njegova vječna sudbina. Dakle, ako bi uspio zadržati Isusa da ne ide na križ, možda bi spasio sebe te sudbine.

Možda se pitate: "Kako bi se to moglo odnositi na mene?" Sotona još uvijek iskušava pravedne sa sličnim ponudama. Dolazi k nama s prijetnjama i optuživanjima. Govori nam: "Ne moraš me štovati – jer već imam pristup do tvoga tijela. Poznam sve tvoje slabosti. Idi dalje i svjedoči o svojoj slobodi u Kristu. U trenutku kad budeš najglasnije slavio, učinit ću da ti um svlada zlo. Iznijet ću ti tvoj grijeh tako snažno da ćeš izgubiti svaku nadu da ćeš ikada biti slobodan. Nemoćan si."

Kako odgovaramo na sotonina optuživanja: "Oduprite se đavlu pa će pobjeći od vas" (Jak 4,7). Nije važno kolika iskušenja sotona baca u vas, ne trebate se bojati nijednoga grijeha iz svoje prošlosti. Ako ih je Kristova krv pokrila, onda đavao ne može ništa da bi vas odvojio od Oca.

srijeda, lipnja 23, 2010

KAD SE POJAVLJUJU PITANJA

"Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: 'Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh'" (Mt 4,2-3).

U trenutku kad je Isus bio fizički slab, đavao je donio prvo iskušenje.

Nije grijeh biti gladan. O čemu se onda ovdje radi? Sotona je izazivao Isusa: "Ako si u potpunosti Bog, onda u sebi imaš silu Božju. Sada si u vrlo teškoj situaciji. Zašto jednostavno ne upotrijebiš silu koju ti je Bog dao da izbaviš sam sebe? Nije li ti on dao tu silu da vidi hoćeš li je pravilno upotrebljavati?"

Tu je jedno od najpodmuklijih iskušenja s kojima se suočavaju uistinu sveti ljudi. Poput vašega uzora Isusa, i vi imate strast za Boga. I vi ste odlučili svojim srcem biti potpuno predani njemu. Tada vas Gospodin odvodi u pustinjsko iskustvo i nakon nekog vremena počinju se pojavljivati pitanja. Počinjete gubiti pravac kretanja pitajući se što je vječni Božji naum u vašem životu. I dok pokušavate moliti i steći pobjedu, sotonina iskušenja kao da su žešća nego ikada.

Neprijatelj želi da djelujete neovisno o Ocu. Đavao kaže: "Tvoje trpljenje nije od Boga. Ne moraš kroz to prolaziti. U sebi imaš silu Božju po Duhu Svetom. Reci riječ – oslobodi sam sebe. Utaži svoju glad."

Sotonin prvi plan bio je stvoriti snažan neuspjeh. Nadao se da Bog neće odgovoriti na Isusov vapaj za kruhom, ako ga traži. Ako nebeska sila podbaci, onda će Krist možda posumnjati u svoje božanstvo i skrenuti od svojega vječnog cilja na zemlji. Drugo, sotona je znao da je Isus poslan činiti ono što mu je Otac rekao. I tako ga je naumio uvjeriti da ovdje ne bude poslušan zbog njegove vlastite dobrobiti. Na taj način, ako bi Isus sad upotrijebio svoju silu da izbjegne trpljenje, možda bi kasnije izbjegao i križ.

Kako je, dakle, Isus odgovorio na đavolje iskušenje: "Pisano je: 'Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih'" (Mt 4,4). U biti je rekao: "Moj dolazak na zemlju nije zbog mojih potreba, povreda ili fizičke udobnosti. Došao sam da se dam čovječanstvu, ne da se spašavam."

Čak i na vrhuncu svoga trpljenja, Isus iz vida nije izgubio svoju vječnu svrhu. A ako je naš Gospodin naučio pouzdavati se i suosjećati kroz svoje pustinjsko iskustvo, i mi ćemo.

utorak, lipnja 22, 2010

PUSTINJSKO PUTOVANJE

Dietrich Bonhoeffer, njemački teolog, zamišljao je kršćanina kao nekog tko pokušava prijeći more na komadu leda koji pluta. Dok prelazi more, nigdje se ne može odmoriti, osim u vjeri da će ga Bog prevesti na drugu stranu. Nigdje ne može predugo stajati jer će potonuti. Nakon što napravi korak, mora već paziti na drugi. Pod njim je bezdan, pred njim neizvjesnost – ali ispred je uvijek Gospodin – čvrst i siguran! Još ne vidi zemlju, ali ona je ondje – obećanje u njegovu srcu. I tako kršćanin putnik čvrsto drži oči na svome konačnom mjestu!

Meni se više sviđa misliti o životu kao o pustinjskom putovanju, kao ono od djece Izraelove. A bitka kralja Jošafata, zajedno sa svom Judinom djecom, i naša je bitka (vidi 2 Ljet 20). Da, to je pustinja; tamo su zmije, suhe rupe bez vode, doline suza, neprijateljske vojske, vruć pijesak, suša, neprohodne planine. Ali kad su djeca Izraelova mirno stajala gledajući svoje spasenje, Bog je prostirao stol u toj pustinji – spuštao manu s visine, uništavao neprijateljske vojske u svojoj vlastitoj snazi, izvodio vodu iz stijene, vadio otrov od ugriza zmija, vodio ih stupom i oblakom, davao im mlijeko i med i doveo ih u obećanju zemlju svojom visoko podignutom i silnom rukom. I upozorio ih je da kažu svakoj sljedećoj generaciji: "Ne silom niti snagom, već Duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama" (Zah 3,6b).

Prestanite za pomoć gledati u pogrešnom pravcu. Budite nasamo s Isusom na tajnom mjestu. Recite mu sve o svojoj smetenosti. Recite mu da nemate kamo otići. Recite mu da se samo u njega pouzdajete da vas izvede iz vaše situacije. Bit ćete u iskušenju uzeti stvari u svoje ruke. Htjet ćete sami riješiti stvari. Pitat ćete se radi li uopće Bog; ionako ne postoji ništa što bi se moglo izgubiti. Petar je sve to ukratko iznio ovako: "Komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života" (Iv 6,68).

"Pogledajte u mene i spasit ćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga" (Iz 45,22).

"A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati" (Mih 7,7).

ponedjeljak, lipnja 21, 2010

DOK SE TEMELJI TRESU

Dok se svi temelji svijeta tresu i sotona riče poput pobješnjela lava, kad je sve u pomutnji, nasilju i nesigurnosti, oni koji se uzdaju u Gospodina stajat će mirno, smirena srca i uma, da vide Božje spasenje. Oni mogu uživati u odmoru i mirno spavati ne bojeći se stanja oko sebe.

Svima koji se uzdaju u njega u ovim pogibeljnim vremenima dajem neka slavna obećanja Božja:

  • • "Savršeni su puti Gospodnji, i riječ je Jahvina ognjem kušana. On je štit svima, samo on, koji se k njemu utječu" (2 Sam 22,31).
  • "Proslavi na meni dobrotu svoju, ti koji od dušmana izbavljaš one što se utječu desnici tvojoj" (Ps 17,7).
  • "O, kako je velika, Jahve, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje, koju iskazuješ onima što se tebi utječu na očigled sinovima čovječjim" (Ps 31,20).
  • "Zaklanjaš ih štitom lica svoga od zavjera ljudskih; u šatoru svom ih skrivaš od jezika svadljivih" (Ps 31,21).
  • "Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Jahvu uzdate" (Ps 31,25).
  • "Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi" (Ps 37,5).
  • "Od Jahve dolazi spas pravednicima, on im je zaklon u vrijeme nevolje. Jahve im pomaže, on ih izbavlja: on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti, jer u njemu traže okrilje" (Ps 37,39-40).
  • "U Boga ja se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti smrtnik?" (Ps 56,5).
  • "U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište" (Ps 62,9).
  • "Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka" (Ps 125,1).
  • "Tko se uzda u Jahvu, nalazi okrilje" (Izr 29,25).

Jedino jamstvo protiv sotoninih laži i opakih izmišljotina je suočiti ga s obećanjima Božjim. Riječ Božja još uvijek ima svu snagu da đavao drhti kad čvrsto stojimo s tim mačem u ruci.

Danas, sada, zauzmite svoj položaj.

petak, lipnja 18, 2010

OGLEDALO

"A on (Stjepan), pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane te reče: 'Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane'" (Dj 7,55-56).

Stjepan predstavlja što bi istinski kršćanin trebao biti: čovjek pun Duha Svetog, očiju uprtih u Čovjeka u slavi. To je čovjek koji odražava tu slavu na takav način da su svi koji je vide zaprepašteni i začuđeni. To je čovjek koji postojano ima uprt pogled u Krista; on uvijek gleda gore u njega i potpuno je zaokupljen proslavljenim Spasiteljem.

Pogledajte beznadno stanje u kojem se Stjepan našao – opkoljen vjerskom ludošću, praznovjerjem, predrasudom i zavišću. Gnjevna svjetina navaljivala je na njega, divlja i žedna krvi. Pred njim se nazirala smrt. Kakva nemoguća situacija! Ali dok je gledao gore u nebo, vidio je svoga Gospodina u slavi i iznenada mu odbacivanje ovdje na zemlji nije više značilo ništa. Sad je bio iznad svega toga jer je vidio onoga koji je bio nevidljiv.

Jedan brz pogled na slavu Gospodnju, jedan pogled na njegovu dragocjenu svetost i Stjepan više nije mogao biti povrijeđen. Kamenje i bjesne psovke nisu mu mogli nauditi zbog radosti koja je bila pred njim. Jedan kratak pogled na Kristovu slavu smješta vas iznad svih vaših prilika. Uperen pogled u Krista i neprestano posezanje za njim svaki budan trenutak osigurava mir i vedrinu kao ništa drugo.

"A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha" (2 Kor 3,18), Stjepan je uhvatio te zrake proslavljenog Čovjeka u nebu i odražavao ih društvu koje je odbacilo Krista.

Kako je istina da postajemo ono što gledamo! Pravilan prijevod trebao bi glasiti: "Svi mi koji otvorena lica odražavamo slavu, promijenjeni smo!" Ovdje se misli da kršćanin poput ogledala odražava slavu u koju neprestano gleda. Mi smo "u staklu" – ogledalu – i gledamo u Krista, predmet naše ljubavi, te u tom procesu gledanja postajemo poput njega.

Kad neprijatelj dolazi poput bujice i uzburkane okolnosti nas obaraju, trebamo svijet oko sebe i zadiviti i osuditi svojim blagim i mirnim počinkom u Kristu. S obzirom da vidimo svojim duhovnim umom, to se postiže držanjem našega uma na Kristu.

četvrtak, lipnja 17, 2010

NEUMOLJIVA LJUBAV BOŽJA

Želim s vama razgovarati o riječi neumoljiv. Ta riječ znači: nesmanjenog intenziteta ili snage, nepopustljiv, beskompromisan, ne se dati promijeniti ili nagovoriti argumentima. Biti neumoljiv jest držati se određena pravca.

Kakav čudesan opis ljubavi Božje! Ljubav našega Gospodina apsolutno je neumoljiva. Ništa ne može spriječiti ili oslabiti njegovo zanimanje za grešnike i svete. Psalmist David izrazio je to ovako: "S leđa i s lica ti me obuhvaćaš … Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si" (Ps 139,5-7-8).

David govori o velikim visinama i dubinama s kojima se svi u životu suočavamo. On govori: "Postoje razdoblja kad sam tako blagoslovljen da osjećam da sam podignut radošću. A postoje i vremena kad se osjećam kao da živim u paklu, osuđen i nedostojan. Ali bez obzira gdje sam, Gospodine, bez obzira koliko se osjećam blagoslovljen ili u kako je nisko moje stanje, ti si nazočan. Ne mogu otići od tvoje neumoljive ljubavi. Ne mogu pobjeći od nje. Nikada ne prihvaćaš moje argumente u vezi s time kako sam nedostojan. Čak i kad sam neposlušan i griješim protiv tvoje istine uzimajući tvoju milost zdravo za gotovo, nikada me ne prestaješ ljubiti. Tvoja ljubav za mene neumoljiva je."

Potrebno je razmisliti o svjedočanstvu apostola Pavla. Kad čitamo o Pavlovu životu, vidimo čovjeka koji je smjerao uništiti crkvu Božju. U svojoj mržnji prema kršćanima bio je poput luđaka. Disao je prijetnjama da će istrijebiti sve koji slijede Isusa. I tražio je ovlaštenje velikog svećenika da pronalazi vjernike i ulazi u njihove kuće, odvlačeći ih u zatvor.

Nakon što se obratio, Pavao svjedoči da ga je Bog ljubio i tijekom onih godina ispunjenih mržnjom dok je bio pun predrasuda slijepo ubijajući Kristove učenike. Apostol je zapisao: "Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas" (Rim 5,8). U biti je rekao: "Iako toga nisam bio svjestan, Bog je tragao za mnom. S ljubavlju je išao i išao za mnom do onoga dana dok me doslovce nije zbacio s konja. Bila je to Božja neumoljiva ljubav."

Kako su godine prolazile, Pavao je postajao sve uvjereniji da će ga Bog žarko ljubiti do kraja, kroz sve njegove uspone i padove. Izjavio je: "Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu" (Rim 8,38-39). Izjavljivao je: "Sad kad sam Božji, ništa me ne može rastaviti od njegove ljubavi. Ni đavao, ni demoni, ni vlasti, ni čovjek, ni anđeo – ništa ne može zaustaviti ljubav Božju."

srijeda, lipnja 16, 2010

GLAS

Definiciju svoje službe Ivan Krstitelj je dao kratko i jednostavno: "Ja sam Glas jednoga koji viče u pustinji" (Iv 1,23). Ovaj sluga Svevišnjeg koji je, prema Pismu, bio najveći između rođenih od žene, bio je najblagoslovljeniji od svih proroka i poštovan propovjednik pravednosti.

Mnoštva su hrlila da čuju njegove oštre poruke. Mnogi su se krstili i postali njegovi učenici; čak je i kraljevska kuća došla pod njegov silni utjecaj. Neki su mislili da je on Krist, a drugi su ga smatrali Ilijom koji je uskrsnuo iz mrtvih.

Ivan je odbio biti uzvisivan ili uzdizan. Lišio se svakog samougađanja i neprestano se povlačio sa središnje pozornice. U svojim vlastitim očima najveći od svih proroka nije čak bio dostojan da se naziva čovjekom Božjim, nego samo pustinjskim glasom; bio je skroman i nenametljiv i nije se uopće brinuo za svoju čast i korisnost. Nije mario što ima službu ili što je silno upotrebljavan od Boga. Zapravo, sam je sebe smatrao nedostojnim dotaći se čak Gospodinovih cipela. Čitav njegov život bio je posvećen "Janjetu Božjem koji uzima grijeh svijeta" (Iv 1,29).

Kakav snažan ukor nama koji živimo u ovom vremenu u kojem se bavimo samo sobom, promicanjem svoje osobnosti, grabljenjem utjecaja, egocentričnošću i traženjem časti. Ivan je sve to mogao imati, ali je vikao: "On mora rasti, a ja se umanjivati" (Iv 3,30). A da bi postigao taj cilj, Ivan je nastavio podsjećati sve koji su ga čuli: "Ja sam samo glas."

Tajna Ivanove sreće bila je da njegova radost nije bila u njegovoj službi i njegovom radu, ne u njegovoj osobnoj korisnosti ili dalekosežnom utjecaju. Njegova čista radost bila je da stoji u nazočnosti Zaručnika, da čuje njegov glas i raduje se u njemu. Njegova je radost bila vidjeti druge, uključujući i vlastite učenike, kako hrle k Isusu, Janjetu Božjem.

Najveće ispunjenje koje dijete Božje može upoznati jest izgubiti svoj ja i svaku želju da bude netko te da se jednostavno raduje što je sin ili kći koji ili koja živi u samoj nazočnosti Gospodina Isusa Krista. Biti potpuno zaokupljen Kristom je ono što zadovoljava srce. Ivan je mogao stajati ondje u Jordanu, očiju uprtih u Isusa, i radovati se u njegovoj nazočnosti. On je svoju dušu hranio na Kristu. Srce mu je uvijek u divljenju i strahopoštovanju odlazilo k njemu.

utorak, lipnja 15, 2010

KUŠANJE ČOVJEKA

"Ostavio ga je Bog da bi ga iskušao" (2 Ljet 32,31).

Tako smo postali zaokupljeni kušanjem Boga da nismo pripremili svoja srca za velika životna testiranja kad Bog kuša čovjeka. Može li biti da je veliko iskušenje pred vama, breme koje nosite, zapravo Bog na djelu kušajući vas?

"Bog stavi Abrahama na kušnju … 'Uzmi svoga sina … (i) prinesi kao žrtvu paljenicu" (Post 22,1-2). Bog je kušao i čitavu naciju kako bi otkrio što je uistinu u njihovom srcu: "Jahve, Bog tvoj, vodio te po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš" (Pnz 8,2).

U 2 Ljetopisima 32,31 vidimo nešto nevjerojatno, Bog je napustio velikoga kralja na neko vrijeme da bi ga iskušao: "Ostavio ga je Bog da bi ga iskušao i da bi se doznalo sve što mu je u srcu."

Dok obavlja pravedno djelo Božje, sluga Gospodnji često se nalazi prividno napušten – kušan do granica izdržljivosti i ostavljen da se sasvim sam bori sa silama pakla. Svaki čovjek kojega je Bog ikada blagoslovio bio je kušan na sličan način.

Nalazite li se u čudnim okolnostima? Osjećate li se odbačeni i sami? Borite li se u unaprijed izgubljenoj bitki s nepredvidivim neprijateljem? To su znaci koji ukazuju na proces kušnje.

Pobjeda je uvijek željena, ali ako iznevjerite, sjetite se: Boga zanima ono što je ostalo u vašem srcu, vaš stav nakon što ste zadobili ili izgubili usamljenu bitku. Ono što on želi jest vaša odanost njemu usprkos neuspjehu.

Isus nam je obećao da nas nikada neće ostaviti niti napustiti, ali Pismo otkriva da postoje razdoblja kad Otac povlači svoju nazočnost da bi nas iskušao. Čak je i Krist iskusio taj usamljeni trenutak na križu. Upravo u tim trenucima, naš Spasitelj najviše suosjeća s našim slabostima i šapće nam: "Molim za tebe da tvoja vjera ne malakše."

Isus kaže da moramo uzeti svoj križ i slijediti ga (vidi Mt 16,24). Što je taj križ? To je tijelo sa svojom krhkošću i slabošću. Uzmite ga, idite naprijed u vjeri i njegova će se snaga usavršiti u vama. Je li križ vašega ja i grijeha pretežak? Onda, prijatelju moj, podigni svoj križ i slijedi Isusa. On razumije i uz tebe je da podigne tvoje teško breme.

ponedjeljak, lipnja 14, 2010

KRIST NAJVIŠE TRPI KAD ONI KOJE LJUBI SUMNJAJU U NJEGA

Isus je ljubio Lazara i njegove dvije sestre Mariju i Martu. Njihov dom je za Gospodina bio oaza. Znamo da su Lazar i njegova obitelj ljubili Isusa, ali Pismo najviše naglašava i ističe Kristovu ljubav za njih: "Bolestan je onaj koga ljubiš" (Iv 11,3).

Kad je Isus to čuo, poslao im je poruku: "Ova bolest nije smrtonosna, već je određena za slavu Božju: da proslavi Sina Božjega" (Iv 11,4).

Isus je znao da je njegov Otac kroz ovo čudo naumio njega proslaviti, a njima dati pouzdanje i vjeru. Ali u kakvo se to iskustvo dubokog trpljenja pretvorilo za Isusa! Učenici su posumnjali u njega, Marija i Marta su posumnjale, a tako i rasplakani Lazarovi prijatelji.

Je li Marta znala kako ga je duboko povrijedila kad ga je optužila da je bio prezaposlen i nezainteresiran za njezin problem? "Gospodine, da si bio ovdje na vrijeme, ali sad je prekasno, šteta je već počinjena" (vidi Iv 11,21).

Je li Marija znala kako je to povrijedilo njezina Gospodina kad je sumnjala u njegovu silu uskrsnuća? Jasno joj je rekao: "Uskrsnut će brat tvoj", ali ta riječ nije bila dovoljna. Zapravo je odgovorila: "O da, uskrsnut će na dan uskrsnuća, ali to ne pomaže danas" (vidi Iv 11,24).

Kako je bolno moralo biti za Krista da njegovi najdraži prijatelji sumnjaju da on ima svu silu koja im je potrebna! "Zar još ne znate tko sam ja?" kao da je Gospodin pitao. "Ja sam uskrsnuće i život. Vjerujte u mene. Ja imam silu, život" (vidi Iv 1,25).

Mislim da mi ne znamo kako je duboka bila njegova bol u tom trenutku. Njegovi vlastiti učenici nisu mogli shvatiti tko je on. Bilo je već dovoljno bolno da ga njegova vlastita nacija, vlastiti narod, nije znao, ali zar ni njegovi ljubljeni nisu prepoznali njegovu silu? Je li sam sebi morao reći: "Ne vjeruju ni moji najdraži prijatelji, tko će onda ikada vjerovati?"

Sumnjanje u njegovu silu je to što uzrokuje takvu bol i muku našem Gospodinu! Ako se mi, njegovi najdraži prijatelji, nećemo uzdati u njegovu silu i vjernost, tko će onda? Nazivamo ga prijateljem i Gospodinom, ali ne živimo svoje živote kao da on ima silu koja je potrebna da ostanemo pobjedonosni i radosni – u svim svojim bolima i teškoćama.

Ono što doista ugađa srcu našega Gospodina je njegovo dijete koje potpuno počiva u njegovoj ljubavi i nježnoj brizi.

petak, lipnja 11, 2010

BOŽJA KUĆA PRETVORENA U ŠPILJU RAZBOJNIČKU

Na Pashu je Isus uzašao u Jeruzalem i ušao u hram (Iv 2,13-17). Zaprepastilo ga je ono što je vidio. Trgovci su preuzeli dom Božji! Došao je da nađe kuću molitve, a ono što je našao bilo je promocija te pokazivanje i prodaja religijske robe. Vjerski vođe brojali su svoj dobitak. Kakav biznis! Ljudi Božji postali su piljari religijske robe baveći se promicanjem svojih dobara.

U kući Božjoj svuda su bili postavljani stolovi na kojima su se promicali i prodavali ovce, volovi, golubovi, slatkiši, tamjan i druga roba za religijske namjene. Najbučnije su bile ruke koje su mijenjale novac – novac koji se zarađivao na Bogu i vjeri.

Kakva je to strašna bol zahvatila suosjećajno srce našega Gospodina da je počelo ključati od svete srdžbe? Velika patnja učinila je da se njegov krotak duh raspali pravednom srdžbom.

Možete li zamisliti taj trenutak? Naš je Gospodin s bičem u ruci dojurio u hram i počeo mahati njime u svim pravcima, prevrćući stolove s visoko nagomilanom robom. Tjerao je piljare, trgovce i mjenjače novca.

"Van!" grmio je. "Van iz kuće moga Oca! Oskvrnuli ste ovo sveto mjesto pretvorivši kuću molitve u prodavaonicu!"

Ovo je bilo jedno od najbolnijih iskustava u čitavoj njegovoj službi, ali nije mogao stajati postrance i dopustiti da kuća njegova Oca postane špilja razbojnička.

Jesmo li voljni danas imati zajedništvo s Kristom u tom vidu njegovih patnji? Dijelimo li njegovu bol kad ponovno vidimo kuću Božju da se predaje trgovcima? Hoćemo li se i mi razgnjeviti od užasnog komercijaliziranja evanđelja? Hoćemo li dovoljno osjetiti njegov gnjev prema duhovnim piljarima da se povučemo od takvih aktivnosti? Osjećamo li dovoljno njegovu bol da se odreknemo službi koje stvaraju robu da bi zaradile novac?

Možemo li mi dovoljno dijeliti njegovu patnju u toj točki da se dignemo protiv onih koji žele pretvoriti kuću Božju u kazalište ili zabavni centar? Možemo li mi tugovati nad svim stvaranjem profita od imena Isus? Možemo li mi skinuti oči s gotovine i vratiti ih na križ?

četvrtak, lipnja 10, 2010

KRIST JE ZADOBIO BITKU ZA VAS

U prošlim mjesecima, pročitao sam mnoga žalosna pisma vjernika koji su još uvijek vezani grešnim navikama. Mnogi kršćani koji se bore s grijehom pišu: "Ne mogu prestati kockati … U zahvatu sam ovisnosti o alkoholu … U ljubavnoj sam vezi i ne mogu prekinuti … Rob sam pornografije." Iz pisma u pismo ovi ljudi govore isto: "Ljubim Isusa i preklinjem Boga da me oslobodi. Molim, plačem i tražim sveti savjet, ali jednostavno ne mogu do slobode. Što da učinim?"

Mnogo sam vremena proveo tražeći Gospodina mudrost kako da odgovorim tim vjernicima. Molio sam: "Gospodine, ti poznaješ živote svoje djece. Mnogi su odani i Duhom ispunjeni sveti ljudi, međutim nemaju pobjede. Ne poznaju slobodu. Što se događa?"

Proučavao sam biblijske odlomke koji sadržavaju Božja obećanja njegovom narodu. Gospodin me podsjetio da se on obvezao sačuvati nas od pada, predstaviti nas bez mane i opravdati nas po vjeri, posvetiti nas po vjeri i sačuvati svetima po vjeri. On obećava da je naš stari čovjek razapet po vjeri i da smo premješteni u njegovo kraljevstvo po vjeri.

Zajedničko svim tim obećanjima jest ovaj izraz – "po vjeri". Doista, prema Riječi Božjoj, sve te stvari predmet su vjere. Zbog toga, došao sam do jedinog jasnog zaključka u vezi s problemima tih kršćana koji se bore s grijehom: negdje u korijenu njihova ropstva jest nevjera. Sve to svodi se na jednostavan nedostatak vjere.

Borite li se da steknete pobjedu snagom svoje volje? Vodite li bitku u svojoj staroj prirodi? Pavao ističe: "A onomu koji radi ne računa se plaća po milosti, već po dugu; dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera uračunava u pravednost" (Rim 4,4-5).

Vaša pobjeda mora doći ne kroz plakanje ili naprezanje, nego po vjeri da je Isus Krist zadobio tu bitku za vas.

"A bez vjere nemoguće mu je ugoditi" (Heb 11,6). Doista, Pavao kaže da je samo jedan uvjet pripojen ovim Božjim obećanjima: "…(da) ustrajete u vjeri, utemeljeni i postojani i neodjeljivi od nade Radosne vijesti koju ste čuli" (Kol 1,23).

Krist je sve predao svome Ocu da bi bio potpuno poslušan Sin. I mi moramo isto. I mi moramo biti potpuno ovisni o Ocu, upravo kao i Krist.

srijeda, lipnja 09, 2010

BOG NAS ŽELI POSADITI NA GORI SVOJE NAZOČNOSTI

"… nagrnut će mnoga plemena i reći: 'Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva. On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim …" (Iz 2,3).

"... njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve …" (Iz 56,7).

Danas poruka Duha Svetoga svemu narodu Božjem glasi: "Vratite se na goru – vratite se u njegovu svetu nazočnost!" Mnogi sad čuju taj poziv i uzimaju si vrijeme za molitvu i traženje Boga. Drugi, međutim, idu za svojim poslovima, previše zaposleni s detaljima kraljevstva da bi se penjali na svetu goru.

Izaija je vidio i slavu probuđene službe i tragediju slijepih, zaspalih stražara. Dok se neki stražari bude i vraćaju na goru Božju da čuju svježu riječ s neba, drugi će se izgubiti u beskrajnim aktivnostima i promicanju samih sebe.

"Svi su mu stražari slijepi, i ništa ne shvaćaju. Svi su oni psi nijemi, ne mogu lajati. Sanjaju i drijemlju, najmilije im spavati. Psi su to proždrljivi, nezasitni; pastiri su to bez razbora; svaki svojim putem okreće, svaki za dobitkom svojim" (Iz 56,10-11).

Izaija je rekao da su krenuli tim putem – usredotočeni na sebe i zaokupljeni djelima svojim vlastitih ruku; zainteresirani jedino za ono što sami rade; duhovno mrtvi – jer su "ostavili Gospodina i zaboravili njegovu svetu goru" (vidi Iz 65,11).

Sluge Božje, dobro bi bilo da poslušamo upozorenje proroka Izaije kad je rekao: "Sluge svoje on će zvati drugim imenom" (Iz 65,15). On će podići nepoznate da probude njegovu crkvu.

Duh podiže vojsku "ljudi s gore" koji će provoditi vrijeme nasamo s Bogom, zatvoreni u njegovoj svetoj nazočnosti; oni će čuti njegov glas i dobiti novu objavu te se vratiti s radošću da izbave "one koji plaču iz duha slomljena" (vidi Iz 65,13-14).

O, da! Oni će se vratiti, ali sa silom i vlašću!

Njegov oganj pročišćenja probudit će nove i svete principe u nama. Predugo smo bili mrtvi za svete principe koji su potrebni da spase crkvu iz kaosa. Gospodin više neće biti zadovoljan s općenitom dobrotom u njegovu domu; sad on u srcu traži oganj Kristov.

utorak, lipnja 08, 2010

GDJE PREBIVA BOG?

Kad je Isus bio odnesen u nebo, apostol Ivan primio je veličanstveno viđenje slave. Rekao je: "Hrama ne vidjeh u njemu. Njegov hram, naime, jest Gospodin, Bog, Svemogući, i Janje … Janje mu je svjetiljka" (Otk 21,22-23). Drugim riječima, jedini hram u nebu je sam Isus.

Sad kad je hram Božji u slavi, sjedeći Bogu s desne, gdje prebiva Gospodin na zemlji? Iako sam Bog pita: "Kakvu ćete mi kući sagraditi? Gdje je mjesto moga počinka?" znamo da ga nikakva zgrada ne može obuhvatiti. On nije u katedrali sv. Petra u Vatikanu niti je u katedrali sv. Patrika u gradu New Yorku. Nije ni u jednoj katedrali Europe. Ne, kao što je Pavao izjavio u Ateni na Areopagu: "Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom" (Dj 17,24). Jednostavno rečeno, ako tražimo Božje prebivalište u nekoj zgradi, nećemo ga naći.

Gospodin je našao svoje prebivalište – on živi i počiva u tijelima ljudi koje je stvorio. Pavao izjavljuje da je hram Božji sada u ljudskom tijelu: "Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama" (1 Kor 3,16).

Jednom kad stavimo svoju vjeru u Isusa, postajemo njegov hram, samo Božje prebivalište. To je najvidljivije bilo očitovano u gornjoj sobi. Ondje je Duh Sveti pao na učenike i ispunio ih samim sobom. Zahtijevao je njihovo posvećeno tijelo kao hram Božji u koji će doći Otac i ondje živjeti. Duh im je pomogao usmrtiti i uništiti djela njihova grešnog tijela. I dao im je snagu da žive pobjedonosno. Njihova su tijela postala hram Božji, prebivalište ne sagrađeno rukom.

Isus kaže: "Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14,23). Stan je mjesto boravka, mjesto prebivanja.

Pavao kaže: "Proslavite, dakle, Boga, svojim tijelom i svojim duhom, koji su Božji" (1 Kor 6,20). Drugim riječima, pripadate Bogu i on želi da ste njegovo odmaralište. Otvorite svoje srce za ovu istinu i proslavite ga primajući to.

ponedjeljak, lipnja 07, 2010

BOŽJI DAR SVOME SINU

Teško mogu prihvatiti ove riječi: "Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno" (Iv 17,22). Razmislite o tome. Imamo riječ našega Gospodina koju priznaje pred svojim vlastitim Ocem da nam je potpuno dao sebe kao što je i Otac dao samoga sebe njemu. Dao nam je istu prisnu ljubav koju je njegov Otac dao njemu, i to je njegova slava očitovana u nama. Uvedeni smo u istu vrstu posebnog ljubavnog odnosa koji on dijeli sa svojim Ocem, a što još više, on prekida krug ljubavi između njih dvojice i u njega uvodi i nas. Mi smo učinjeni dionicima neshvatljive slave. Kako nevjerojatno da nas Krist dovodi Ocu i zalaže se za nas: "… da mogu biti jedno s nama!" Mi smo dionici punine ljubavi Božje za njegova Sina.

U pravom smislu moglo bi se reći da je Bog tako ljubio Sina da mu je dao svijet. Znamo da mu je dao one koji su na svijetu, jer je Gospodin rekao: "Ja sam objavio ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao …" (Iv 17,6).

Zar niste znali da smo mi Božji dar Sinu – dar ljubavi? "Tvoji su bili, ali sve si ih dao meni." Međutim, Krist je tako jedno sa svojim Ocem da mu vraća dar i kaže: "Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni …" (Iv 17,10). Takva ljubav ne može ništa zadržati za sebe, ona sve daje.

Nije li utješno znati da smo predmet takve ljubavi između Oca i Sina? Kakva čast da nas je Krist stavio na dlan svoje drage slavne ruke i predstavio Ocu govoreći: "Gledaj, Oče! Oni su naši! Svi oni pripadaju nama! Oni su predmet naše ljubavi! Ljubit ću ih, Oče! I ti ćeš ih ljubiti. Nastanit ćemo se u njima i pokazati im koliko su ljubljeni."

Kako naši umovi sve to mogu shvatiti? Ovdje naš Gospodin govori svome Ocu: "Učinit ću da spoznaju tvoju ljubav za mene, tako da ljubav koju imaš za mene može biti i u njima."

petak, lipnja 04, 2010

OČEVA LJUBAV

Pitam se koliki od Božjega naroda danas mogu iskreno zavapiti našem blagoslovljenom Gospodinu: "Proslavi me kod sebe! Dovedi me da budem jedno s tobom! Žudim da budem bliže, u većoj prisnosti. Gospodine, ti si taj kojega želim. Više nego čuda ili znakove moram imati tvoju nazočnost!"

Čujte Isusovu uzvišenu molbu: "Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta" (Iv 17,24).

Slava o kojoj Isus govori u vezi je s vrlo prisnom vrstom ljubavi – ljubavi koja ne dopušta rastojanje ili odvojenost od predmeta svoje ljubavi. Ona čezne za potpunim jedinstvom, za vječnim sjedinjenjem. Ta božanska ljubav između našega Gospodina i Oca bila mu je tako silno važna da je čeznuo za danom kad će je sva njegova djeca moći gledati svojim vlastitim očima.

Neka je slava svetom imenu Isusa Krista za takvu slavnu misao! Krist je tako sretan u slavi svoga prisnog zajedništva s Ocem da čezne da svu djecu Božju dovede u nebo da je promatraju.

Zapravo je naš Gospodin molio: "Oče, oni moraju vidjeti tu slavnu ljubav koju mi imamo. Sami moraju vidjeti kako potpuno se ti daješ meni. Želim da znaju kako sam silno ljubljen – od prije postanka svijeta."

Neće li to biti veliko kad mi, izbavljeni, budemo uvedeni u veliku Božju dvoranu na nebesku gozbu i kad nam bude dopušteno gledati ljubav Oca prema svome dragom Sin i našem blagoslovljenom Spasitelju? Vidim da će onoga slavnog dana molitva našeg Gospodina biti odgovorena kad vidi svoju krvlju otkupljenu djecu te radosno najaviti: "Pogledajte, djeco, nije li tako? Nisam li vam rekao istinu? Ne ljubi li me tako? Jeste li ikada vidjeli takvu veliku ljubav? Nije li to doista savršena ljubav? Sad vidite moju slavu, ljubav moga Oca za mene i moju za njega."

Zar ne vidite, sveti Božji, da će nam promatranje Kristove slave onoga dana otkriti ljubav Božju za svoga Sina? Kakva radost znati da služimo Spasitelju koji je ljubljen! I nije li užasno sjetiti se da se Lucifer odvojio od takve slave? On je bez ljubavi. On nema oca. To je definitivno njegov veliki gubitak. Veliki je gubitak svoj sotoninoj djeci da žive bez da vide ili osjećaju ljubav nebeskog Oca. A djeca Božja obgrljena su da budu jedno s Isusom još dok su na zemlji. Bog nas ljubi kao što ljubi svoga vlastitog Sina. Ova istina trebala bi nas uvesti u odmor.

četvrtak, lipnja 03, 2010

BOŽJE BLAGO U NAMA

Kad se Gospodin nastanjuje u nama, on sa sobom donosi svu svoju silu i sredstva. Iznenada naš unutarnji čovjek ima pristup do Božje snage, mudrosti, istine, mira i svega što nam je potrebno da živimo pobjedonosno. Ne moramo mu vikati da siđe k nama s neba. On je već u nama. Pavao nam govori upravo o tome kako smo snažni u Kristu.

"Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga. Onomu koji, prema snazi što silu svoju očituje u nama, može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti" (Ef 3,14-20).

Kakav zadivljujući odlomak! Pavao popisuje samo nešto od nevjerojatnog blaga koje nam je Gospodin stavio na raspolaganje. Doista, sve Božje bogatstvo na raspolaganju nam je u Kristu Isusu.

Neki kršćani stvorili su zamisao o egocentričnom Bogu čije je jedino zadovoljstvo primati slavu. Neka nikada tako ne bude rečeno za našega Gospodina jer to uopće nije ono zbog čega je došao boraviti u nama. On je došao da nam pokaže da je on Bog koji nije daleko. Gospodin želi da znamo da on nije negdje u mračnom prostranstvu svemira. On je nazočan u samima nama. On ne doliječe u naše živote i ne izliječe iz njih kako hoće. Ne, on nikada ne napušta svoje boravište u nama.

Pavao primjećuje: "Ali sada, u Kristu Isusu, vi koji ste nekoć bili daleko postadoste blizu krvlju Kristovom" (Ef 2,13). Apostol daje jasno na znanje: Bog je sada ovdje i boravi u nama. Kad je Otac učinio svoje boravište u našem hramu, donio je snagu našem unutarnjem čovjeku, duboko ukorijenjenu i utemeljenu u ljubavi, kao i pristup da ga tražimo što god hoćemo. Sve nam je omogućio kroz svoju božansku silu koja djeluje u nama (vidi Ef 3,16-21).

srijeda, lipnja 02, 2010

SLAVA BOŽJA

"Proslavi ti mene kod sebe …" (Iv 17,5).

Nitko ne može ispravno definirati slavu Božju kao što ne može definirati ni njega. Slava je punina Božja, a to je pretežak predmet za naše ograničene umove. Međutim, ipak nešto znamo.

Kad Bog daje svoju slavu, daje sebe. Onaj tko prima njegovu ljubav, dobiva i njegovu milost, njegovu svetost, njegovu snagu. Onaj tko prima njegovu milost dobiva i njegovu ljubav i sve ostalo što je punina Božja. Oni koji traže slavu Božju moraju naučiti da nam on zapravo želi dati samoga sebe, što znači da želi da uživamo u punini odmora i pouzdanja.

Prije nego je ostavio zemlju da se vati svome Ocu, Isus je molio: "A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samoga slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet" (Iv 17,5).

Prije nego je svijet postao Isus je bio u krilu Očevu. Bio je jedno s Ocem i to je bila slava. Radost i slava njegovu biću bilo je zajedništvo s Ocem. Imao je prisnost i zajedništvo i bili su jedno.

Mi tako malo znamo o njegovoj slavi. O njoj razmišljamo samo kroz poimanje svemirske sile i sjaja. Slava Božja potpuno nam je tuđa; čak ne razumijemo ni što je Isus mislio kad je rekao: "Ja se u njima proslavih" (Iv 17,10).

Jeste li znali da je Isus Krist proslavljen u svojim svetima – sada? On boravi u nama u svoj svojoj božanskoj punini. U njemu smo potpuni. Kad dolazi boraviti u nama, dolazi u svoj svojoj slavi, moći, veličanstvu, svetosti, milosrđu, ljubavi. Primili smo slavu potpunog i cjelovitog Krista. Imamo otvoreno nebo – dođimo, dakle, hrabro do prijestolja milosti i prinesimo svoje prošnje. Kako je divno doći odande sa sigurnošću i nadom!

utorak, lipnja 01, 2010

NOVO STVORENJE

"S Kristom sam razapet na križ; (ipak) živim …" (Gal 2,19).

"Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo" (2 Kor 5,17).

Možda kažete: "Znam da sam u Kristu po vjeri. Razumijem da sam novo stvorenje, ali još se uvijek strašno borim s jednom navikom. To me tako obeshrabruje." Sotona vas voli uvjeravati da je Bog digao ruke od vas. On želi da mislite da vas Bog vidi kao prljavog od grijeha. Ali sve je to laž! Ono što doživljavate borba je tijela protiv Duha u vama. Ova bitka uobičajena je za sve vjernike. Dok ste usred nje, sotona vas želi uvjeriti da je "stari čovjek" još uvijek u kontroli.

Bez obzira kakvo je vaše stanje, Bog se ne koleba u svojoj ljubavi za vas. On nikada nije prestao ljubiti Adamovu rasu, usprkos sve njezine pokvarenosti, idolopoklonstva i požudnih putova. On ju je sačuvao u prošlosti sve do posljednjih dana, kad je došao sa svojim planom spasenja. Kroz križ je omogućeno da se sva Adamova rasa može pomiri s njim.

Morate znati da je vaše stajanje s Bogom temeljeno na jednoj stvari: pobjednik ste zbog križa. Ova pobjeda ne dolazi ni kroz kakvo dobro djelo koje činite. Kao što Pavao kaže: "Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu" (Rim 8,8). Naša pobjeda dolazi jedino kroz pokajanje, vjeru i pouzdanje u Božju skrb za nas. A naš dio je da čvrsto stojimo na tom položaju koji nam je milostivo dao u Kristu. Njegova Riječ nas uvjerava: "Povremeno podbacite. Ali kad ja pogledam u vas, vidimo jedino svoga Sina Isusa. Iz ove ćete bitke izaći kao pobjednik, bez krivnje ili osude."