petak, svibnja 28, 2010

DAVID SE OHRBRIO U GOSPODINU

Ovo su nam poznate riječi: "David se našao u velikoj nevolji" (1 Sam 30,6). Upravo se vratio iz Gata, gdje mu je kralj Akiš rekao: "Ti znaš da si mi drag kao Božji anđeo" (1 Sam 29,9). S tom pohvalom u svojim ušima, David i njegovi ljudi vratili su se u Siklag, željni da se ponovno sjedine sa svojim ženama i djecom. Međutim, našli su da im je grad spaljen do temelja i domovi uništeni, a žene i djeca su nestali. Dok su bili u Afeku, Amalečani su napali ovo mjesto i odveli u ropstvo sve drage Davidu i njegovim ljudima.

Kakav užasan dan sramote u životu ovoga pomazanog čovjeka Božjeg! "Tada David i ljudi koji bijahu s njim podigoše glas i plakahu dok im nije ponestalo snage za plač" (1 Sam 30,4).

Zatim su se ljudi u gnjevu digli i zbog svoje strašne žalosti naumili kamenovati Davida. I samog je Davida razdirala žalost, ni njemu više nije preostalo snage za plač. "David se našao u velikoj nevolji" (1 Sam 30,6). Došli su do kraja snage; sva nada je nestala i potonuli su u žalost i očaj.

Što čini dijete Božje kad na njega dođe obeshrabrenje i osjeća se beskorisnim kao potpun gubitnik, napušten od Boga i odbačen od onih za koje se jednom brinuo? Vjerovali ili ne, u ovoj tragediji bio je Bog! Bog je pred njima imao nevjerojatan blagoslov, ali David se trebao potpuno baciti u ruke Gospodnje. To je bila situacija koju nikakva ljudska sredstva nisu mogla riješiti.

"Ali se David ohrabri u Jahvi, svome Bogu" (1 Sam 30,6).

David je naučio stajati sam, oslonjen jedino na Boga i nalazeći sve što mu je potrebno kroz osobni odnos i privrženost Bogu. Kakav pobjedonosan prizor: David stoji ured ruševina svoga života i raduje se u Božjoj vjernosti, ohrabrivši se u nazočnosti Gospodnjoj. Došao je do spoznaje da je jedino što doista vrijedi kad si suočen sa smrću i očajem osobna spoznaja Boga.

Jednom kad je naučio tu lekciju, Bog je otvorio nebo i jasno mu progovorio. Upute su došle glasno i jasno. David je pitao, a Bog je odgovarao: "Svakako ćeš ih stići i izbaviti" (1 Sam 30,8). Ništa nije manjkalo, David je sve povratio.

četvrtak, svibnja 27, 2010

BOŽJI OBEĆANI POČINAK

"Preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak. Jer tko je ušao u počinak njegov, i sam je počinio od djela svojih, kao i Bog od svojih" (Heb 4,9-10).

Možda se pitate: "Što to znači ući u ovaj obećani počinak? Kako bi to trebalo izgledati u mom životu?" Molim da Bog ukloni ljuske s naših očiju i dopusti nam to shvatiti. Jednostavno rečeno, ulazak u njegov obećani počinak znači potpuno pouzdanje da je Krist učinio čitavo djelo spasenja za nas. Počivati u njegovoj spasonosnoj milosti trebate jedino po vjeri.

To je ono što je Isus mislio kad je zvao: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vam okrijepiti (dati vam počinak)" (Mat 11,28). To znači kraj svih vaših tjelesnih borbi, svih vaših ljudskih nastojanja da postignete mir. I to znači potpuno oslanjanje na Isusovo djelo za vas.

Naša borba nije protiv tijela i krvi. Ona se događa u duhovnom području. Stari zavjet to govori kristalno jasno. Iznova i iznova Izrael je davao prazna i beskorisna obećanja Bogu: "Želimo ti služiti, Gospodine. Činit ćemo sve što god nam zapovijedaš." Ali povijest dokazuje da nisu imali ni srce ni sposobnost održati svoju riječ. Bog ih je morao lišiti sve vjere u sebe same. Sve što nam je potrebno treba doći kroz dragocjenu nazočnost Gospodnju.

Pavao izjavljuje: "Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28). To govori o neprestanom zajedništvu. Kroz pobjedu križa, naš Gospodin nam je stavio na raspolaganje samoga sebe svakoga sata dana ili noći. Moramo donijeti odluku: "U svom životu želim Krista. Želim biti oslobođen od svega tijelesnoga. Dakle, idem naprijed, u njegovu nazočnost, da zahtijevam svoj posjed. Želim da mi Isus bude sve, moj jedini izvor zadovoljstva.

srijeda, svibnja 26, 2010

MJESTO BEZ UGLEDA

Jednom je Mojsije bio visoko cijenjen i poštovan na visokim vladinim položajima, od velika ugleda i prestiža. Kretao se među bogatima i bio je jedan od najpoznatijih ljudi svoga vremena. Ali kad mu je Bog govorio iz gorućeg grma (vidi Izl 3,5), Mojsije se spustio na nultu točku.

Bog ga nije mogao upotrijebiti dok ga nije odvojio od svjetovnih stvari koje su prionule uz njega. Tko je sad poznavao Mojsija? Skriven, daleko od očiju – utišan i bez utjecaja. Za svoju veliku snagu nije imao oduška.

Ali čim je Mojsije dosegao nultu točku – kad je njegov ugled bio potpuno izgubljen i više nije ostalo ništa od staroga samouvjerenog Mojsija – bio je na svetom tlu!

Kako dugo je Bog čekao pored grma, spreman izbiti kroz slavno novo otkrivenje? Tek nakon te posljednje točke sloma kad Mojsije doista više nije mario za svoj posao ni ugled. Kad je predao i posljednji ostatak samopouzdanja, našao je otkrivenje.

Gospodin Isus stajao je na tom istom svetom tlu. Pismo kaže: "… lišio se (ugleda) uzevši narav sluge …" (Fil 2,7).

Ostati bez ugleda i postati sluga bio je dragovoljan odabir. Hvala Bogu za one koji su još jednom pozvani na takvo sveto tlo da se pripreme za službu sluge, tražeći da se oni umanjuju da bi on mogao rasti.

Jedan veliki čovjek Božje je zapisao: "Čovjek Božji koji doista propovijeda Riječ na kraju će ostaviti ideju da bude poznat. Ako propovijeda Krista, njegov će se ugled neprestano smanjivati, a Krist će rasti. Istinski proroci umiru nepoznati. Bog im daje ono što su zaslužili tek kad umru."

Ja vjerujem da ako tražimo veći i širi ugled, nešto u našoj poruci nedostaje. Naš ja previše je značajan. Krist bi trebao dobivati priznanje, a mi gubiti. Kako godine prolaze, trebali bismo biti sve manje poznati dok, poput Pavla, ne završimo zatvoreni s Bogom.

O da se svi smanjujemo! I da jedino on raste! Neka nam Bog pomogne da se vratimo na to sveto tlo.

utorak, svibnja 25, 2010

STRADANJA KOJA LIJEČE

"Prije stradanja svojega lutah, a sad čuvam riječ tvoju " (Ps 119,67).

Vjerujem o ozdravljenje. Vjerujem u stradanje. Vjerujem u "stradanje koje liječi". Svako stradanje koje me čuva da ne skrenem s puta, koje me tjera dublje u Riječ, jest ozdravljenje. Stradanja mogu biti Božja najmilosrdnija snaga duhovnog i fizičkog ozdravljenja.

Tvrditi da su bol i stradanje od đavla jest tvrditi da je đavao natjerao Davida da traži Riječ Božju. Ja trpim veliku bol. Prizivam Boga za izbavljenje i vjerujem mu za potpuno ozdravljenje. Međutim, dok vjerujem, zahvaljujem Bogu za sadašnje stanje što mi to služi kao podsjetnik koliko doista ovisim o njemu. Zajedno s Davidom mogu reći: "Dobro mi je što stradam" (Ps 119,71).

Bol i stradanje ne trebaju biti prezirani kao da dolaze od đavla. Ta bremena stvaraju velike ljude vjere i pronicljivosti.

"Svu svoju brigu bacite na njega…" (1 Pt 5,7).

Pavao govori o "brizi" za crkve koje su mu bile povjerene (vidi 2 Kor 11,28). Svaka novorođena crkva bila je još jedna "briga" na njegovim ramenima. Rast, razvoj i širenje djela uvijek uključuje nove brige. Čovjek kojega Bog upotrebljava mora imati široka ramena. Ne smije tonuti pod izazovom brojnih briga i odgovornosti. Svaki novi korak vjere u koji me Bog vodi da ga poduzmem donosi sa sobom brojne nove brige i probleme. Bog zna koliko nam briga može povjeriti. Ne traži nas da se slomimo, zdravstveno ili u snazi. To samo govori da je dragovoljnih poslenika malo, a žetva je tako velika. Brige su oduzete onima koji ih odbijaju i dane na dar onima koji ih se ne boje. Zaboravite na teret briga koje nosite – ne možemo li ih sve baciti na njega?

Svaki novi blagoslov povezan je s obitelji briga. Ne možete se od njih rastaviti. Ne možete naučiti živjeti s blagoslovom dok ne naučite živjeti s brigama.

ponedjeljak, svibnja 24, 2010

MJESTO GDJE JE IZLOŽENA GUBA

Mojsije je doista bio čovjek kojega je Bog dotakao, nadnaravno ga pozvao i dao mu potpuno otkrivenje o tome tko je on. Mojsije je bio ponizan i pobožan i nosio je breme za čast Božju. S obzirom da je ljubio Boga i žalostio se nad grijesima naroda, bilo mu je dopušteno poznavati vodstvo kakvo je malo ljudi poznavalo.

Usprkos svemu tome, Mojsije nije znao za gubu u svojim njedrima: "Jahve mu rekne: 'Uvuci ruku u njedra.' On uvuče ruku u njedra. Kad ju je izvukao, gle – ruka mu gubava, bijela kao snijeg" (Izl 4,6).

Kakav užas – posegnuti u vlastita njedra i dotaći gubu! Kakva lekcija o krajnjoj pokvarenosti tijela! Je li se Bog s Mojsijem igrao malo čarolije? Ne, ovo je bila snažna lekcija koju je ovaj čovjek Božji trebao naučiti. Bio je to Božji način da kaže ovom čovjeku: "Kad je u kontroli tvoj ja, zadaješ bol ljudima i donosiš sramotu mome djelu. Kad pokušavaš činiti moje djelo na spektakularne, tjelesne načine, donosiš smrt, ne život."

Bog je izjavljivao: "Ne mogu upotrijebiti onu staru narav iz Egipta – ona se ne može promijeniti, uvijek će biti gubava. Mora biti nov čovjek – čovjek zahvaćen slavom i silom velikoga Ja Jesam!"

Mojsiju je bilo zapovjeđeno da vrati svoju gubavu ruku u njedra. "On opet ruku u njedra. Kad ju je iz njedara izvukao, gle – opet je bila kao i ostali dio tijela" (Izl 4,7).

Pružanje ruke predstavlja službu. Što je guba, ako ne grijeh? Skriven, neizložen, neostavljen grijeh! Što se događa kad čovjek Božji stane na sveto tlo? Izložena je dubina njegove duše. Njegovi duboki, skriveni grijesi doneseni su na svjetlo pred njegove oči te je natjeran Kristovom milosrđu po iscjeljenje i obnovljenje.

Hvala Bogu za taj drugi dodir, dodir koji posvećuje! To je trenutak očišćenja kad je po vjeri stari čovjek razapet i ruka službe očišćena – kad smo još jednom obučeni u odgovarajuće tijelo – njegovo tijelo.

Hvala Bogu, možemo se radovati očišćenju u dragocjenoj Kristovoj krvi!

petak, svibnja 21, 2010

SVETO TLO

Mojsije je pasao ovce kad ga je Bog pozvao iz gorućeg grma, zapovijedajući mu: "Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo" (Izl 3,5).

Sveto tlo nije fizičko mjesto, nego duhovno. Kad je Bog zapovjedio Mojsiju da skine obuću jer stoji na svetom tlu, nije mislio na kvadratni metar zemljišta; govorio je o duhovnom stanju. Sveti Bog mora imati svetog čovjeka na svetom tlu; zapravo, Bog ne može upotrijebiti čovjeka dok ga ne dovede na sveto tlo.

To mjesto je bilo sveto! Koje mjesto? Mjesto je bilo duhovno stanje u koje je Mojsije konačno ušao, mjesto u svome rastu gdje je Bog mogao doprijeti do njega. Konačno je bio na mjestu primanja, spreman slušati, dovoljno zreo da bude voljan odgovoriti dok se sveti Bog bavi njime.

Molim vas, ni na trenutak nemojte pomisliti da je jedino Mojsije bio na svetom tlu. Bio je i sav Izrael, iako su bili na kraju svoje nade. Nikada nisam vjerovao da je Bog čitav narod držao u ropstvu samo da bi Mojsiju dao vrijeme da dovoljno sazrije da bude koristan vođa. Naš Gospodin ne gleda tko je tko. Onih četrdeset godina kušnji, Bog je pripremao Izraela kao i Mojsija. Prutom punim ljubavi Gospodin je tjerao Izraela natrag na sveto tlo – natrag na glad za Jahvom.

Dok je Mojsije na gori bio lišavan svih svojih prava – jer to je bilo ono što se mislilo skidanjem njegove obuće – Izrael je dolje u dolini bio lišavan svake ljudske snage. Da Mojsije nije bio lišen svoje snage, a Izrael svoje, Bog se ni na koji drugi način ne bi mogao pokazati jakim u njihovo ime. Otkrivao se veliki Ja Jesam!

I mi moramo do korisnosti doći istim putem. To znači, moramo biti lišeni svakog ponosa i samopouzdanja.

četvrtak, svibnja 20, 2010

GDJE SU TIMOTEJI?

Filipinske kršćane Pavao je prve upoznao s istinom: "Neka um Kristov bude u vama." Pavao im je tu poruku napisao dok je bio utamničen u Rimu.

Iz tamnice je Pavao izjavio da ima um Kristov, odbacujući svoj ugled da bi postao Isusov sluga i njegove crkve. Sad je pisao: "Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama" (Fil 2,19).

To je razmišljanje uma Kristova. Razmislite o tome: tu je bio pastor koji je sjedio u zatvoru, međutim, nije razmišljao o svojoj udobnosti, svojoj vlastitoj teškoj situaciji. Zabrinut je bio samo za duhovno i fizičko stanje svoga naroda. I rekao je svojim ovcama: "Moja će utjeha doći tek kad saznam da ste vi dobro, u duhu i tijelu. Zbog toga vam šaljem Timoteja da umjesto mene vidi kako ste."

Zatim Pavao daje ovu alarmantnu izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski borio za vas" (Fil 2,20). Kakva žalosna izjava! Dok je Pavao ovo pisao, crkva je oko njega u Rimu rasla i bila je blagoslovljena. Jasno, ondje u rimskoj crkvi bili su sveti vođe. Ali Pavao kaže: "Nema čovjeka koji sa mnom dijeli um Kristov." Zašto je to bilo tako? "…jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa" (Fil, 2,21). Očito u Rimu nije bilo vođe sa srcem sluge – nikoga tko bi odbacio svoj ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svatko je išao za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao um Kristov. Pavao nije imao povjerenja ni u koga da ide u Filipe da bude istinski sluga onom tijelu vjernika.

Ove Pavlove riječi ne mogu se ublažiti: "Svatko ide za svojom koristi. Ti propovjednici traže samo svoju korist. Zbog toga nemam nikoga ovdje u koga bih se pouzdao da će se brinuti za vaše potrebe i povrede, osim Timoteja."

Naša molitva treba biti: "Gospodine, ne želim na ovom svijetu koji juri van kontrole biti usredotočen samo na sebe. Ne želim biti zabrinut za svoju vlastitu budućnost. Znam da ti držiš moj put u svojim rukama. Molim te, Gospodine, daj mi tvoj um, tvoje misli, tvoje zabrinutosti. Želim imati srce tvoga sluge. Amen."

srijeda, svibnja 19, 2010

NEKA NAM BOG POMOGNE DA NE MRMLJAMO I PRIGOVARAMO

To je sad moja dnevna molitva. Kako se strah širi i neizvjesnost povećava, molimo i Duh Sveti će nam pokazati da su mrmljanje i prigovaranje znaci nestrpljenja i nepovjerenja prema našem vjernom Gospodinu.

U Izlasku 17 Mojsije je prigovaranje nazvao "kušanjem Boga". Djeca Izraelova bila su kod Refidima i ondje nije bilo vode za piće. Nevjera i sumnja raširili su se taborom! Narod je zaboravio sva svoje ranija izbavljenja iz nevolja i počeo je još jednom sumnjati da je Bog s njima. Vikali su: "Bože, zašto si nas izveo iz Egipta? Zašto nas nisi pustio da ondje pomremo, nego si nas doveo na ovo mjesto da nas pobiješ?"

Bili su spremni kamenovati Mojsija. U svome velikom milosrđu, Bog im je izveo vodu iz stijene, ali ih je i naveo da je nazovu Masa i Meriba – mrmljanje i prigovaranje. Bilo je to mjesto koje se nikada u Izraelovoj budućnosti nije moglo zaboraviti.

Mi mislimo da možemo mrmljati i prigovarati jer su naše određene nevolje vrlo bolne i vrlo teške. Postoje vremena kad i ja snosim tu krivnju kušanja Boga, ali dok čitam i čitam Izlazak 17, sveti strah od Gospodina zahvaća moju dušu: "Bog ovu stvar uzima vrlo ozbiljno."

On nas je u prošlosti proveo kroz toliko stvari i dokazao nam je svoju vjernost svaki put. Ali pitanje je: Hoćemo li se ikada potpuno pouzdati u njega? Hoćemo li ikada potpuno vjerovati njegovom obećanju da će nas sačuvati, ljubiti, biti nam Otac, čuvar? Potreban nam je Duh Sveti da nam pomogne.

Vruće vas molim, ne mrmljajte i ne prigovarajte, jer svi koji se čvrsto drže vjere bit će blagoslovljeni. Neka mi Bog pomogne da uzmem ovo k srcu u teškim vremenima koja su pred nama. Sve možemo kroz Krista koji nas snagu daje!

Kad biste mogli znati kako će sve to završiti na slavu Božju, odmarali biste se u njegovoj Riječi.

utorak, svibnja 18, 2010

POD VLAŠĆU MILOSTI

Izgubljenom je sinu bilo potrebno ono što apostol Pavao naziva "obnovom uma". Volim čitate ove riječi iz te usporedbe: "Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo" (Lk 15,22-23).

Izgubljeni je sin razmišljao o osudi, a to je u njega usadio sotona. Danas se ista stvar događa mnogoj djeci Božjoj. Naš Otac se radije nad nama i grli nas svojim dragim rukama. Međutim, mi mislimo da poniznost znači govoriti Bogu kako smo bili loši te radije iskopavamo svoje prošle grijehe nego se pouzdajemo u iskazivanja njegove ljubavi. Sve to vrijeme, opterećeni krivnjom, mislimo: "Mora biti ljut na mene. Gore sam griješio nego drugi."

Kad su očeve sluge donijele najbolju haljinu u kući i odjenule sina, to predstavlja odjevenost u Kristovu pravednost. Zatim mu je otac stavio prsten na prst, što označava njegovo jedinstvo s Kristom. Na kraju mu stavlja cipele na noge, što predstavlja obuvenost u evanđelje Kristova mira. Ovaj dragi otac svome je djetetu pokazivao: "Skini te krpe svoga tijela, te dronjke samonastojanja da mi ugodiš. Dopusti mi da ti pokažem kako ja na to gledam.

Dolaziš u moju kuću i u moju nazočnost kao novo, kraljevsko dijete. Ne dolaziš kao prosjak ili rob, već kao moj sin u kome se radujem. Dođi sad sa svom hrabrošću i sigurnošću!"

Jednako je istina i za nas danas. I mi moramo biti obnovljeni u svome razmišljanju u vezi s tim kako nas Bog prima u svoju nazočnost. "Prema tome, braćo, budući da imamo hrabrost ući u Svetinju nad svetinjama krvlju Isusovom, novim i životonosnim putem koji nam je on otvorio kroz zastor, pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22).

Riječ "hrabrost" ovdje dolazi iz korijena koji znači "oslobođen rob". To znači, ne više pod zakonom grijeha i smrti, nego pod vlašću milosti. Ukratko, mi smo ljubavlju Očevom – jedino po njegovoj milosti – kvalificirani za dolazak u njegovu nazočnost. A evo tu je ta kvalifikacija: "… da veselo zahvaljujete Ocu, koji nas učini dostojnima (kvalificira) sudioništva u baštini svetih u svjetlu. On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha" (Kol 1,12-13).

ponedjeljak, svibnja 17, 2010

BOG JE U STANJU POMOĆI VAM

Najvažnije pitanje s kojim se narod Božji u ovim posljednjim danima suočava je: "Vjerujete li da je Bog u stanju pomoći vam? Vjerujete li da on može učiniti sve što je potrebno da odgovori na vaše molitve i ispuni vaše potrebe?"

To je isto pitanje koje je naš Gospodin postavio dvojici slijepaca koji su ga molili da im se smiluje i iscijeli ih: "Isus im reče: 'Vjerujete li da to mogu učiniti?' 'Da, Gospodine', odgovore mu … I otvoriše im se oči" (Mt 9,28-30).

Gospodin pita vas, mene, Crkvu: "Vjerujete li da sam u stanju voditi vas i izvršiti svoju savršenu volju u vašem životu? Vjerujete li da još uvijek radim za vas? Ili gajite tajne misle da sam vas ostavio i pustio da padnete?" On nama kaže istu stvar koju je rekao i Mariji i Marti: "Ne rekoh li ti … da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?" (Iv 11,40).

Boga na prvom mjestu ne zanima radimo li za njega nešto veliko. Naprotiv, očajnički želi da se jednostavno uzdamo u njega. On želi da potpuno ovisimo o njemu.

Ljubljeni, Bog ne želi ništa od onoga što posjedujete. On ne traži vašu kuću, zemlju, automobil niti ikakav drugi zemaljski posjed. On želi vaše pouzdanje! On želi da ste čvrsti u svom pouzdanju u njega.

Pisao mi je jedan američki vojnik iz Njemačke nudeći mi svoju kolekciju kovanica, nazvavši je svojim idolom. Otpisao sam mu: "Bog želi više od tvoje kolekcije kovanica, on želi tvoje pouzdanje!"

Mi i dalje želimo činiti stvari, predati stvari, žrtvovati, raditi, trpjeti. A sve to vrijeme on najviše želi našu poslušnost i pouzdanje. Njegova Riječ je jasna. Bog nije zadovoljan ničim drugim nego našom vjerom.

"A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6).

Bog vas nije ostavio. Čuo je vaše molitve i izvest će sve prema svojoj savršenoj volji. Ustrajte!

petak, svibnja 14, 2010

DRAGOCJENA U NJEGOVIM OČIMA

Svojoj sam djeci rekao: "Kad ste u potrebi ili boli, samo me nazovite. Doći ću. Nije važno gdje ću biti, doći ću!" Ja sam samo zemaljski otac, a koliko se više onda brine nebeski Otac! Zar se neće odazvati kad ga zazovemo?

Riječ Božja kaže: "On će spasiti siromaha … nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku: oslobodit će ih nepravde i nasilja, jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova" (Ps 72,12-14):

Bog kaže: "Sve vas koji ste siromašni, sve vas koji ste u potrebi i naizgled bespomoćni, neprijatelj napada! Zar ne znate da mi je sama vaša krv dragocjena? Sve što morate učiniti jest da me prizovete i ja ću vas izbaviti od sotonina nasilja!"

David je rekao: "Eto, jadnik vapi, a Jahve ga čuje, izbavlja ga …" (Ps 34,7).

Ne morate znati mnogo religijskih izraza. Jedino što morate znati je da bez obzira što ste učinili i kako ste možda bili zli, oni njegovi koji se kaju uvijek će biti dragocjeni u njegovim očima. Krist je rekao: "Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu …" (Otk 19-20).

Zašto kuca? Jer je vaš život dragocjen i neće vas pustiti. On ne dolazi da vas gura amo-tamo, nego iznova i iznova dolazi te šapće vašem srcu: "Prizovi me u svojoj potrebi." Možda ste bili u crkvama gdje su vas ljudi osuđivali i gazili. No sve što su činili bilo je da su vas osuđivali za ono što su vidjeli izvana, a Bog to ne čini. On vidi vaš potencijal. On će vam dati radost i ljepotu umjesto prljavštine, nečistoće i pepela. On će vas osloboditi!

četvrtak, svibnja 13, 2010

NOVI ČOVJEK

Kao Kristovi sljedbenici, moramo uzeti Boga za njegovu Riječ i prihvatiti kao istinu što kaže da mi jesmo. To znači da naš "stari čovjek" predstavlja čovjeka koji još uvijek traži ugoditi Bogu u tijelu. Takav čovjek mrzi grijeh i ne želi sablažnjavati Boga, a ipak ga njegova savjest neprestano dovodi pod krivnju. Zbog toga daje obećanja da će nadvladati svoj problem grijeha. "Promijenit ću se! Još danas ću se početi boriti sa svojim lakozavodljivim grijehom, bez obzira što me to stajalo. Želim da Bog vidi kako jako se trudim."

Takav čovjek donosi Gospodinu mnogo znoja i mnogo suza. Moli i posti da bi dokazao Bogu da ima dobro srce. U stanju je oduprijeti se grijehu nekoliko dana odjednom te sam sebi kaže: "Ako mogu pobijediti dva dana, mogu i četiri. A zašto ne i tjedan?" Krajem mjeseca osjeća se dobro u vezi sa sobom, uvjeren da je sam sebe oslobodio. Ali onda izranja njegov stari grijeh i on opet pada duboko u očaj. I tako se iznova i iznova ponavlja isti krug. Takav čovjek radi jedno te isto i nikada se ne može osloboditi.

Neka ne bude tako! Njegov čovjek-u-tijelu bio je razapet zajedno s Kristom, ubijen u očima Božjim. Doista, Pavao nam govori da je stari čovjek na križu bio proglašen mrtvim. Isus je odveo sa sobom staroga čovjeka u grob, gdje je bio ostavljen kao mrtav i zaboravljen. Upravo kao što je otac izgubljena sina zanemario "staroga čovjeka" u svome sinu, Gospodin kaže našem starom čovjeku: "Ne prepoznajem tog čovjeka niti se bavim njime. Sad prepoznajem samo jednoga čovjeka, jednoga s kojim se bavim. To je moj Sin Isus i svi oni koji su u njemu po vjeri."

Novi čovjek je onaj koji je predao svu nadu da će ugoditi Bogu nekim nastojanjem tijela. On je umro starim putovima tijela. I po vjeri je spoznao da je samo jedan put da se ugodi Bogu, jedan put da ga se razveseli: Krist mora postati sve. On zna da je samo Jedan kojeg Otac prepoznaje: Krist i svi koji su u njemu.

Taj novi čovjek živi jedino po vjeri: "Pravednik će živjeti po vjeri." On tako vjeruje Riječi Božjoj da se ne uzdaje ni u što drugo. On je našao izvor svega u Kristu koji je dovoljan za sve. I vjeruje što Bog kaže za njega: "Tvoj stari čovjek je mrtav i tvoj je život sakriven s Kristom u Bogu." Možda to ne osjeća ili ne može u potpunosti shvatiti, ali neće raspravljati u vezi s Riječju svoga dragog Oca. Prihvaća je po vjeri znajući da je Gospodin vjeran svojoj Riječi.

srijeda, svibnja 12, 2010

POSLUŠNOST OTVARA USTAVE

Za Krista je rečeno da je trpio i da je bio poslušan svome nebeskom Ocu ne zbog straha, nego zbog radosti koja je bila pred njim. On je odbacio sve terete i trčao je svoju trku sa strpljivošću. Podnosio je sramotu, ali nikada nije malaksao ili se umorio u svom umu, jer je vidio slavnu nagradu za poslušnost.

Nismo li se mi još uvijek dovoljno umorili od svih unutarnjih nemira da počnemo gladovati za slavnim bogatstvom obećanim u Kristu? Za poslušnost najbolji motivator nije strah, nego ljubav. Na kraju krajeva, djeca Izraelova ignorirala su božanske prijetnje. Čak ni jasan glas i strahovita grmljavina nisu mogli neposlušne Izraelce zadržati da ne plešu oko zlatnog teleta. Jedino ih je duboka ljubav i poštovanje za Boga moglo sačuvati od takve neposlušnosti.

Radosno predanje volji Božjoj otvara nam nebo. Predanje svakoga grijeha i svakoga čina neposlušnosti dopušta nam otkrivenje tko je zapravo Krist. Pismo kaže: "Tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio ni upoznao" (1 Iv 3,6).

Je li moguće da se kroz život neposlušnosti udaljujemo od njega? Je li moguće da idemo svojim vlastitim putem jer nikada nismo imali otkrivenje o Kristu, o njegovoj mržnji prema grijehu te njegovoj slavi i milosti? Jednostavnim jezikom: Onaj tko živi u neposlušnosti nikada stvarno nije vidio Krista.

Isus je rekao: "Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe" (Iv 14,21).

Kakvu bismo veću nagradu za ljubav prema poslušnosti htjeli od te da nam se objavi Krist? Kakva jednostavna formula za tako veliko otkrivenje! "Dovoljno me ljubi da mi budeš poslušan, a ja ću tebe dovoljno ljubiti da ti pokažem tko sam ja!" Možete pročitati sve o njemu i proučiti sve o njegovoj naravi i o njegovom historijatu, ali nikada ga nećete upoznati dok ne učinite jednostavnu i osnovnu stvar kao što je potpuna poslušnost njemu u svemu.

Isus je rekao za Natanaela: "Evo pravog Izraelca, bez lukavstva … vidjet će(š) otvoreno nebo …" (Iv 1,47.51).

Onoga trenutka kad se predajemo potpunoj poslušnosti, čudesna sila iscjeljenja oslobađa se u našem unutarnjem čovjeku. Više se ne grozimo Boga, pakla, odmazde. Nema više straha što nam ljudi mogu učiniti. Umjesto toga, Duh Božji nas počinje preplavljivati novim svjetlom, novom nadom, velikom radošću, veličanstvenim mirom i obiljem vjere.

utorak, svibnja 11, 2010

KUŠANJE BOGA?

Dok je Isus stajao na najvišoj točki hrama, sotona mu je šapnuo: "Hajde, skoči! Ako si stvarno sin Božji, spasit će te."

"I reče mu (đavao): 'Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano: 'Naredit će svojim anđelima za tebe da te nose na rukama, da ne bi gdje nogom udario o kamen''" (Mt 4,6).

Vidite li u tome sotonino iskrivljavanje? Izdvojio je jedno obećanje iz Pisma i kušao Isusa da čitav svoj život baci na njega. Sugerirao mu je: "Kažeš da je Bog s tobom. Dakle, pokaži mi dokaz. Tvoj Otac mi je već dopustio da te mučim. Gdje je njegova nazočnost u tome? Možeš mi odmah dokazati da je on s tobom ako skočiš. Ako je Bog s tobom, osigurat će ti lagano slijetanje. Onda možeš svoje povjerenje temeljiti na tome. Ako ne, bolje ti je i da umreš nego da ideš dalje pitajući se jesi li prepušten sam sebi. Potrebno ti je čudo da potvrdiš da je Otac s tobom."

Kako je Isus odgovorio? Izjavio je: "Također je pisano: 'Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!'" (Mt 4,7). Što je točno Isus ovdje mislio pod "kušanjem Boga"?

Stari je Izrael primjer. Gospodin se deset puta pokazao vjernim Izraelcima. Božji je narod primio vidljiv dokaz da je njihov Gospodin s njima. Međutim, svaki put, narod je postavljao isto pitanje: "Je li Bog među nama ili nije?" Bog to naziva "kušanjem njega". Isus je upotrijebio taj isti izraz – "kušanje Boga" – u svom odgovoru sotoni. Što nam to govori? To nam pokazuje da je težak grijeh sumnjati u Božju nazočnost; ne smijemo ispitivati je li on s nama ili ne.

Kao i Izraelu, Bog nam je već dao čitavo brdo dokaza. Prvo, u njegovoj Riječi imamo mnoštvo obećanja da nam je blizu. Drugo, imamo vlastitu osobnu prošlost s Bogom – svjedočanstvo mnogih njegovih prošlih izbavljenja u našim životima. Treće, imamo Bibliju punu svjedoka Božje nazočnosti u prošlim stoljećima.

Biblija ja jasna, moramo hodati s Bogom po vjeri, a ne po gledanju. Inače ćemo završiti poput nevjernog Izraela.

ponedjeljak, svibnja 10, 2010

POSLJEDNJE IZLIĆE

Znam da neki neće prihvatiti što ću sad reći, ali mnogi hoće. Ja ne vjerujem da smo već vidjeli slavu i puninu izlića Duha Svetoga kao što je prorekao Joel. Ono što smo mi vidjeli, samo je malo prskanje! Da, širom svijeta imamo karizmatsku obnovu i mnoge je ljubav dovela zajedno. To je iskustvo koje su mnogi širom svijeta doživjeli, no to je samo predukus.

Bog neće dopustiti da išta spriječi što on planira. Neprijatelj će se iznenaditi. Upravo gdje se čini da je Crkva preplavljena sotonskom bujicom, Duh će podići stijeg. Ako razumijete što je taj stijeg, razumijete što će Bog činiti. Stijeg je sveti narod, čist, neokaljan, izbavljen iz pokvarenosti koja je u ovom svijetu. Taj stijeg je nova rasa posvećenih kršćana koji će sjati poput svjetala usred ove pokvarene i perverzne generacije. To neće biti samo obnova ljubavi i slavljenja, nego i obnova svetosti.

Još će uvijek biti klicanja i slavljenja, ali to će biti klicanje pobjede nad grijehom i kompromisom, ispunjavajući tako svrhu posljednjeg izlića: "Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti …" (Joel 3,5). Spašeni od čega? Od grijeha! Od duha ovoga svijeta!

Puninu izlića Duha nećemo imati dok se kršteni potpuno ne odvoje od svijeta. Moramo naglašavati odvojenost i čistoću srca. Cilj dolaska Duha je da posveti i pripremi narod za povratak Gospodnji, narod bez ljage i bez bore.

Kad na svako tijelo dođe punina izlića Duha, svugdje će biti dokazivanje o grijehu. "On će, kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud" (Iv 16,8). To je izliće Duha Svetoga!

Tragično, ali toliki govore u jezicima, ali žive kao đavoli. Grijeh nikada nije bio iskorijenjen; sve što su primili bilo je samo iskustvo zanosa. Bog ih je dovoljno blagoslovio da ih pozove u dublji život svetosti i pokornosti, ali oni su stali i zaobišli to govoreći: "Imam Duha Svetoga."

O, postoji mnogo više! Zahvalan sam Bogu za privilegij moljenja u nepoznatom jeziku; to je moj način oslobađanja sve zatomljene slave Bogu, u komunikaciji koja je iznad mog razumijevanja. Možete govoriti ljudskim jezicima ili čak anđeoskim, ali bez ljubavi ne primate ništa. Ali kažem, to ide dublje. Niste doista kršteni Duhom Svetim dok svaki skriven dio vaše duše nije izložen – te svaki grijeh priznat i ostavljen.

petak, svibnja 07, 2010

DUH I SNAGA ILIJINA

Stari zavjet završava sa slavnim proročanstvom: "Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju" (Mal 3,23-24).

Isus je rekao o Ivanu: "On je – ako ćete pravo – Ilija koji ima doći" (Mt 11,14). Ono što je Krist govorio jest: "Ivan Krstitelj posjeduje duh i snagu Ilijinu – kad biste to samo mogli vidjeti!" Rečeno nam je da je anđeo Gospodnji prorekao Zahariji da će njegov sin Ivan "ići pred (Gospodinom) s Ilijinim duhom i snagom, da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod" (Lk 1,17).

Vjerujem da je Malahijino proročanstvo i za nas danas. Vjerujem da će Bog još jednom na mnoge svoje odabrane sluge staviti duh i snagu Ilijinu. Ti muškarci Božji i žene Božje bit će silno upotrebljavani da donesu obnovljenje obiteljima. Rastave će se opozvati! Djeca će se uvjeriti u svoj bunt i obnovit će se njihova ljubav za roditelje.

Ovo proroštvo ispunjava se pred našim očima – i to upravo sada. U jednom teksaškom gradu jedan je skroman mlad pastor počeo moliti za spasenje mladeži u lokalnim školama. Bog ga je pomazao jakim duhom i snagom Ilijinom i nisu se samo stotine u njegovoj lokalnoj školi spasile, nego se obnovljenje širi i u školama u koje god odlazi. Ne samo stotine, nego tisuće je učenika srednjih škola osvjedočeno o drogu, alkohol, seks i pobunu. Mladi ljudi s evangelizacija jure kući da se pomire sa svojim roditeljima. Priznaju svoju duboku mržnju koju su imali i sad plaču i kaju se. To će se širiti kroz zemlju jer je Bog obećao obnovljenje odnosa između roditelja i djece.

Zbog onoga što vidim da dolazi, tako sam uzbuđen da teško zapisujem ove riječi. Nepoznati, skromni, ponizni mladi muškarci Božji i žene Božje čudnovato su dotaknuti i pomazani. Dobili su nadnaravno poslanje da "idu i obnavljaju! Jer došao je dan Gospodnji. Gusjenicama droge i alkohola nije više dozvoljeno izjedati živote mladeži. Bog će uništiti gusjenice."

četvrtak, svibnja 06, 2010

IZVEO NAS JE DA BI NAS UVEO

Prije križa nije bilo pristupa do Boga za običan puk; jedino je veliki svećenik mogao ući u Svetinju nad svetinjama. Za nas je put u Očevu nazočnost stvorio Isusov križ. Jedino svojom milošću, Bog je srušio zid koji nas je dijelio od njegove nazočnosti. Sad je mogao on izaći čovjeku te zagrliti svoje izgubljene sinove i grešnike svih vrsta.

Promotrite Izraelovo čudnovato izbavljenje. Dok je narod Božji prolazio suhom zemljom, vidio je kako se iza njih ruše valovi na njihove neprijatelje. Bio je to slavan trenutak te su održali silan sastanak slavljenja, s plesanjem, pjevanjem i zahvaljivanjem. "Slobodni smo! Bog nas je izbavio iz tlačiteljeve ruke!"

Izraelova priča predstavlja naše vlastito izbavljenje iz ropstva i krivice grijeha. Znamo da je sotona bio poražen na križu i trenutačno smo bili oslobođeni iz njegova željeznog stiska. Međutim, postoji veći naum Božji u tome što nas je spasio i izbavio. Vidite, Bog nikada nije mislio za Izraela da postavi tabor na crvenomorskoj strani pobjede. Njegov najveći naum u tome što ih je izveo iz Egipta bio je taj da ih uvede u Kanaan, njegovu zemlju punine. Ukratko, izveo ih je da bi ih uveo – u svoje srce, u svoju ljubav. On je htio narod koji će se potpuno oslanjati na njegovo milosrđe, ljubav i dobrotu. A sve to je istina i za njegov narod danas.

Prvi je test Izraelu došao nekoliko dana kasnije, a oni su završili mrmljajući i prigovarajući, krajnje nezadovoljni. Zašto? Upoznali su Božje izbavljenje, ali nisu spoznali njegovu veliku ljubav za njih.

Evo ključa za ovo učenje: Ne možete ući u radost i mir – doista ne možete znati kako služiti Gospodinu – dok ne vidite njegovu radost u vašem izbavljenju … dok ne vidite radost njegova srca nad njegovim zajedništvom s vama … dok ne vidite da je svaki zid bio uklonjen kod križa … dok ne znate da je sve iz vaše prošlosti bilo osuđeno i zbrisano. Bog kaže: "Želim da ideš dalje, u puninu koja te čeka u mojoj nazočnosti!"

Danas se mnogi raduju u divnim blagodatima križa. Izašli su iz Egipta i stoje na "pobjedničkoj strani" svoje kušnje na Crvenom moru. Uživaju u slobodi i neprestano zahvaljuju Bogu što je bacio njihova tlačitelja u more. Ali mnogi od tih istih vjernika promašili su veći Božji naum i blagodat za njih. Promašili su zašto ih je Gospodin izveo – da bi ih uveo k sebi.

srijeda, svibnja 05, 2010

NADOKNADA

Vrijeme neznabožaca gotovo je završilo. Bog nam je dao mnoštvo upozorenja da se Duh neće zauvijek boriti s buntovnicima. Ali prije nego ova generacija dođe pod zasluženu kaznu svevišnjeg Boga, prorečena je velika nadoknada.

"Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška, silna vojska moja što je poslah na vas" (Joel 2,25).

Psalmist David je rekao da će pravednik biti "ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi" (Ps 1,3). Ali to obećanje jedino je za one koji su se potpuno odvojili od opakih i koji odbijaju hodati grešničkim putem. Ono je jedino za one koji su odani proučavatelji Riječi Božje i razmišljaju o njoj dan i noć.

"Nisu takvi opaki", kaže David (Ps 1,4). Oni su postali bezbožni i uveli te ih odnosi svaki vjetar i val nauke. Oni koji popuštaju grijehu uspoređuju se sa suhim stablom, bolesnim i pokvarenim od svakoga mogućeg crva.

To je slika mnogih današnjih kršćana u domu Božjem. Oni zanemaruju čitanje Biblije; previše su zaposleni da bi molili i izgrađivali se u vjeri; ugodno im je u društvu bezbožnika i sjede među podrugljivcima.

Vojska gusjenica izjela je živote mnogih otpalih kršćana. Izvana izgledaju poput stabala zasađenih pokraj voda, ali iznutra su pokvareni, slabi, bolesni. Više ne donose plod! Duhovno presušuju. Gusjenica je obavila svoj uništavajući posao s korom stabla. Tako je i s grijehom; one koji su odlutali od nazočnosti Gospodnje on duboko izjeda.

Bog nam je rekao da će donijeti veliku obnovu. Prvo, izlit će svog Duha Svetoga tako obilno da će vratiti zdravlje i snagu svim stablima u svojoj šumi. Kad se narod Božji vrati na čitanje Biblije, crv grijeha počet će gubiti svoju snagu. Snažno otkrivenje Gospodnjega novog saveza učinit će narod Božji neustrašivim poput lavova. Da, vjerujte to, s visina će se izliti probuđenje duhovne snage i božanskog zdravlja.

utorak, svibnja 04, 2010

SNAGA ZA ULAZAK U NAZOČNOST BOŽJU

"Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama – taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor … Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnom uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22)

Dvije su strane Kristova djela na Golgoti. Jedna strana je blagodat čovjeka, a druga je blagodat Božja. Jedna je za grešnika, druga je za Boga.

Dobro smo upoznati s tom blagodati na ljudskoj strani. Kristov križ osigurao nam je oproštenje za naše grijehe. Dana nam je sila pobjede nad svakim ropstvom i vlašću nad grijehom. Primili smo milost i milosrđe. I, dakako, dobili smo obećanje vječnog života. Križ nam je dao sredstva bijega od užasa grijeha i pakla.

Zahvaljujem Bogu za tu blagodat križa čovječanstvu i za divno olakšanje koje on donosi. Radujem se da se to iz tjedna u tjedan propovijeda u crkvama širom svijeta.

Međutim, postoji i druga blagodat križa, blagodat o kojoj znamo vrlo malo. Ona je Očeva. Vidite, vrlo malo znamo o Očevoj radosti koja mu je omogućena križem. To je radost koja mu dolazi kad god prima izgubljeno dijete u svoju kuću.

Ako je sve u što smo uperili pogled o križu oproštenje, ako je to završetak svega našeg propovijedanja, onda smo promašili važnu istinu koju je Bog namijenio za nas u vezi s križem. Ovdje postoji potpunije razumijevanje toga i ono je u vezi s njegovom radosti. Ta istina jamči narodu Božjem daleko više od samog olakšanja. Ona donosi slobodu, počinak, mir i radost.

Po mom mišljenju, većina kršćana je naučila hrabro doći pred Boga po oproštenje, po ispunjenje svojih potreba, po odgovore na molitvu. Ali njima nedostaje hrabrost u ovom vidu vjere – vidu koji je presudan za njihovo hodanje s Gospodinom.

Gospodin se vrlo raduje što nam je križ osigurao otvoren pristup do njega. Doista, najslavniji trenutak u povijesti bio je kad se onoga dana kad je Krist umro hramski zastor razderao na dvoje. Upravo u tom trenutku započela je Božja blagodat. U onom trenutku kad se hramski zastor – odvajajući čovjeka od svete Božje nazočnosti – razderao, nešto se neopisivo dogodilo. Od te točke nadalje ne da je samo čovjek bio u stanju doći u Gospodnju nazočnost, nego je i Bog mogao izaći k čovjeku.

ponedjeljak, svibnja 03, 2010

POTPUNO PREDANJE

"A sada se nezavisno od Zakona očitovala Božja pravednost … pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju – nema razlike … svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu" (Rim 3,21-24).

Bog nam je otkrio siguran put da postanemo potpuno sveti i savršeni u njegovim očima, tako da sva njegova djeca mogu živjeti u apsolutnom miru i radosti znajući da Bog na njih gleda kao na svete i čiste. A sve to besplatan je dar!

Njegov dar svetosti nikada ne može biti nagrada za nešto što smo učinili. To je nezaslužena naklonost – dar. "Što doista veli Pismo? 'Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.' A onomu koji radi ne računa se plaća po milosti, već po dugu; dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera uračunava u pravednost" (Rim 4,3-5).

Pokornost je jedini put do Božje svetosti, pokornost Kristovoj pravednosti po vjeri.

Pokoriti se znači "predati snagu svoje volje". Kod Boga nema takve stvari kao što je snaga volje – sva snaga je njegova i on ne dozvoljava drugu snagu od svoje vlastite. Bog zahtijeva apsolutnu svetost tako da tim zahtjevom budemo poniženi. On sa strpljenjem promatra naše borbe da budemo sveti i čeka da tako jadno podbacimo da potrčimo k njegovu prijestolju, padnemo na koljena i zavapimo: "Beznadno je; nikada neću biti svet! Slab sam, sklon požudi, grešan. U meni nema nikakva dobra!" Pokajanje koje Bog traži je priznanje slabosti u naših jalovim nastojanjima te da u sebi nemamo baš nikakve snage.

Dok ne padnete na svoje lice pred Božjim prijestoljem goli, jadni, bijedni, slabi i potpuno bespomoćni, ne možete se odjenuti u Kristovu svetost. Morate jednom za svagda priznati da nemate snagu oduprijeti se grijehu, da nemate ništa ponuditi Gospodinu osim zdrobljene, poražene i bespomoćne šake gline. Morate priznati da ne možete biti sveti bez pomoći. Svetost vam mora biti dana kao dar.

Najveći dar koji možete dati Bogu vaša je vjera da će vam on dati svoju svetost. Izaija je klicao: "Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti … učinit će Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima" (Iz 61,10-11).