petak, travnja 30, 2010

BUDITE SVETI

Tri mjeseca nakon što su napustili Egipat, Izraelci su stigli do podnožja gore Sinaj i podigli tabor. Mojsije se tada popeo na tu krševitu goru da razgovara s Gospodinom i Bog mu je rekao: "Doći ću k tebi u obliku gustog oblaka da me narod može čuti dok s tobom razgovaram. Tad će ti uvijek vjerovati. Siđi i pripremi narod za moj dolazak – posveti ih."

Ujutro trećeg dana prolomila se strašna grmljavina, munje su sijevale i gust se oblak spustio na goru. Gora Sinaj sva bila je zavijena u dim jer je Jahve sišao na nju u obliku ognja. Čitava gora silno se tresla kao da je nastao silan zemljotres, a dok je truba sve glasnije i glasnije trubila, Mojsije je govorio i Bog mu je grmljavinom odgovarao (vidi Izl 19,9-19).

Bog je grmljavinom odgovarao Mojsiju i svome odabranom narodu: "Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet …" (Izl 19,6).

Proročanstvo od kojega se zemlja tresla, zapisano u Hebrejima, treba se objaviti u ovo vrijeme. Bog je obećao da će još jednom govoriti – upravo kao što je govorio na brdu Sinaj.

"Njegov je glas onda potresao zemlju, a sad ovo obećava: 'Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo'" (Heb 12,26).

"Pazite da ne odbijete onoga koji vam govori! Jer, ako nisu izbjegli kazni oni što su odbili da slušaju onoga koji im je htio govoriti na zemlji, kako ćemo izbjeći mi ako odbijemo da slušamo onoga koji nam govori s nebesa" (Heb 12,25).

Bog s neba još jednom govori istu poruku koju je govorio u Mojsijevo vrijeme. Naš Bog i sada gromoglasno govori ovu strahovitu zapovijed: "Budite sveti jer sam ja svet" (1 Pt 1,16).

Kako ostajemo sveti u ovo pokvareno vrijeme? Tko se može sačuvati da ne bude okužen svime time? Nitko u svojoj vlastitoj snazi, što znači da jedino Bog ima snagu sačuvati nas svetima – predstaviti nas sebi kao sveti narod bez ljage i bez bore.

Bog koji nam daje svoju svetost ima snagu u njoj nas sačuvati! Najsigurnije mjesto na zemlji u podnožju je njegova križa, u poniznosti pred prijestoljem Božjim. Što su vremena pokvarenija, više moramo biti predani njemu!

četvrtak, travnja 29, 2010

BOŽJI OBEĆANI POČINAK

"Preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak. Jer tko je ušao u počinak njegov, i sam je počinio od djela svojih, kao i Bog od svojih" (Heb 4,9-10).

Možda se pitate: "Što to znači ući u ovaj obećani počinak? Kako bi to trebalo izgledati u mom životu?" Molim da Bog ukloni ljuske s naših očiju i dopusti nam to shvatiti. Jednostavno rečeno, ulazak u njegov obećani počinak znači potpuno pouzdanje da je Krist učinio čitavo djelo spasenja za nas. Počivati u njegovoj spasonosnoj milosti trebate jedino po vjeri.

To je ono što je Isus mislio kad je zvao: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vam okrijepiti (dati vam počinak)" (Mat 11,28). To znači kraj svih vaših tjelesnih borbi, svih vaših ljudskih nastojanja da postignete mir. I to znači potpuno oslanjanje na Isusovo djelo za vas.

Naša borba nije protiv tijela i krvi. Ona se događa u duhovnom području. Stari zavjet to govori kristalno jasno. Iznova i iznova Izrael je davao prazna i beskorisna obećanja Bogu: "Želimo ti služiti, Gospodine. Činit ćemo sve što god nam zapovijedaš." Ali povijest dokazuje da nisu imali ni srce ni sposobnost održati svoju riječ. Bog ih je morao lišiti sve vjere u sebe same. Sve što nam je potrebno treba doći kroz dragocjenu nazočnost Gospodnju.

Pavao izjavljuje: "Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28). To govori o neprestanom zajedništvu. Kroz pobjedu križa, naš Gospodin nam je stavio na raspolaganje samoga sebe svakoga sata dana ili noći. Moramo donijeti odluku: "U svom životu želim Krista. Želim biti oslobođen od svega tijelesnoga. Dakle, idem naprijed, u njegovu nazočnost, da zahtijevam svoj posjed. Želim da mi Isus bude sve, moj jedini izvor zadovoljstva."

srijeda, travnja 28, 2010

HOĆE LI MOJE MOLITVE IKADA BITI ODGOVORENE?

Ja vjerujem u odabir vremena Duha Svetoga. U Božje vlastito vrijeme sve će naše molitve biti odgovorene, ali problem je u tome da se mi bojimo podvrći naše molitve pregledu Duha Svetoga. Neke od naših molitava trebaju biti očišćene, jer se naša vjera često trati na zahtjeve koji nisu zreli. Mi ne znamo moliti "neka bude tvoja volja". Mi ne želimo njegovu volju kao ni one stvari koje su njegovom voljom dopuštene.

Abraham je prakticirao svoju vjeru podsjećajući se da je stranac na ovoj zemlji. Njegov pakt blagoslova stvorio je jedino šator za život, jer je svu svoju vjeru stavio u grad čiji je graditelj i tvorac Bog.

Zar neki od boraca vjere nisu živjeli po vjeri? Je li Bog odbio odgovoriti na neke od njihovih molitava? Na kraju krajeva, nisu svi od njih bili izbavljeni niti su svi doživjeli da vide odgovore na svoje molitve. Svi nisu bili pošteđeni boli, trpljenja ili čak smrti. Neki su bili mučeni, drugi pilani, neki su lutali po pustinjama, nevoljni i zlostavljani (Heb 11,36-38).

Neki koji su imali reputaciju da imaju veliku vjeru "ne primiše ono što je obećano" (Heb 11,39). Oni koji su "postigli obećanja" upotrijebili su svoju vjeru da obave pravdu, da steknu snagu u vrijeme slabosti i da u bijeg natjeraju neprijatelja.

Ne brinite se oko toga kaže li Bog "da" ili "ne" na vaš zahtjev. Ne budite oboreni kad odgovor nije na vidiku i, molim vas, prestanite razmišljati o formulama i metodama vjere. Jednostavno predajte svaku molitvu Isusu i bavite se svojim svakidašnjim poslovima s pouzdanjem. On ni trenutak neće doći prerano niti će zakasniti u svome odgovoru, a ako odgovor koji tražite ne dolazi, recite svome srcu: "On je sve što trebam. Budem li trebao više, on to neće zadržati. Odgovorit će u svoje vrijeme i na svoj način. A ako i ne ispuni moj zahtjev, mora imati savršen razlog zašto to nije učinio. Što god da se dogodi, uvijek ću imati vjeru u njegovu vjernost."

Neka nam Bog oprosti ako više vodimo brigu o tome kako da dobijemo odgovore na molitve nego o tome kako da se potpuno pokoravamo Kristu. Poslušnosti se ne učimo kroz stvari koje postižemo, nego kroz stvari koje trpimo. Jeste li voljni učiti trpeći malo dulje ono što se čini kao neodgovorena molitva? Hoćete li počivati u njegovoj ljubavi strpljivo čekajući na obećanje?

utorak, travnja 27, 2010

PRAVO ZNAČENJE OBEĆANE ZEMLJE

Bog je našem praocu Abrahamu dao "u vjekovni posjed" zemlju Kanaan (Post 17,8). Na hebrejskom riječ "vjekovni" znači vječan. Možda ćete pomisliti: "Abraham se sigurno nad tim radovao. Bog je obećao njegovim potomcima trajni zavičaj, koliko god su daleko mogli vidjeti, i on će trajati u vječnost." Međutim, Novi zavjet nam govori da će svijet biti uništen ognjem, potpuno spaljen, tako da više neće postojati, nakon čega će Gospodin načiniti novo nebo i zemlju.

Možda se pitate: Kako bi Božji "vjekovni posjed" za Abrahama mogao biti samo komad nekretnine? Kako bi mogao biti vječan? Činjenica je da je ta zemlja obećanja simbolično mjesto izvan zemlje. Vjerujem da je Abraham to znao u svome duhu. Biblija kaže da kad se Abraham uselio u Kanaan, uvijek se osjećao tuđincem: "Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu" (Heb 11,9). Zašto je to bilo tako? Jer je Abrahamovo srce žudjelo za nečim izvan same te zemlje.

"…očekivao je grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). Abraham je mogao vidjeti istinsko značenje blagoslova te zemlje te je shvatio: "Ovo mjesto nije stvaran posjed. On je samo jedna ilustrirana propovijed o velikom blagoslovu koji će doći." Shvatio je istinsko značenje obećane zemlje; znao je da Kanaan predstavlja dolazak Mesije. Sam Isus nam je rekao: "Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se" (Iv 8,56).

Duh Sveti je omogućio ovom patrijarhu da vidi dolje kroz godine Dan Kristov. Znao je da njegova obećana zemlja znači mjesto potpunog mira i počinka. I, kao što je znao, ovo mjesto počinka sam je Isus Krist. Tako je, Gospodin Isus je naš obećani posjed. Mi smo njegovi, ali je i on naš. I Bog nas poziva da jednostavnom vjerom uzmemo u posjed naš vječni posjed.

ponedjeljak, travnja 26, 2010

KLUB 7000

Ilija, onaj veliki prorok svetosti i pravednosti, obeshrabrio se moralnim srozavanjem koji je njegova nacija doživljavala i pobjegao je od prijetnji Izebele, pokvarene žene kralja Ahaba. Bog ga je našao sakrivenog u spilji na gori Horebu te ga pitao: "Ilija, što ovdje sakriven radiš?"

Ogorčen, odgovorio je: "Bože, gorljivo sam revnovao za tvoju slavu, ali tvoj narod je odbacio tvoju Riječ; tvoji su oltari srušeni; tvoji propovjednici su uništeni. Ja sam jedini ostao, a sad i mene traže da me dohvate."

Izvana gledano, Ilija je imao dobar argument. Vlada je bila najpokvarenija i najnasilnija u čitavoj njihovoj povijesti i društvo samo što se nije urušilo. Biblija kaže: "Ahab je podigao i Ašeru (pogansko svetište za užitak) i učinio druga zlodjela, i razljutio Jahvu, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega (1 Kr 16,23). Vlada je zapravo silila naciju u idolopoklonstvo. Izebela, najpokvarenija kraljica koja je ikada dijelila prijestolje, bila je žena koja je mrzila Boga nastojeći ubiti svakog Jahvina sljedbenika.

Ilija je odlučio "izdržati do kraja". Ako i čitava nacija napusti Boga, on će ostati vjeran! Ali Bog nije namjeravao čestitati svom proroku koji se skrivao, jer u samom ton trenu Duh Sveti je djelovao u čitavoj zemlji. Elizej, Ilijin nasljednik, osjećao je prve dodire ruke Božje na sebi, a Jehu, snažan mlad revolucionar, željno je čekao da objavi rat pokvarenosti i bezbožnosti u zemlji. Na putu je bilo veliko moralno buđenje i ubrzo je Bog namjeravao baciti Izebelu psima te srušiti ove pokvarene vladare.

Bog je vrlo jasno obavijestio Iliju: "Imam sedam tisuća koji se nisu kompromitirali i predali pokvarenosti oko sebe. Oni nisu zavedeni – oni su moji!" Bog je pokušavao reći Iliji da on ima na ključnim položajima širom nacije postavljene svoje ljude, vjernike koji ponosno i vjerno stoje usprkos pokvarenosti oko sebe.

Bog me ohrabrio da otvorim oči i vidim veliki poziv svetih koji se upravo događa u ovom našem vlastitom vremenu. Bog je rekao Iliji: "Tisuće nisu savile svoja koljena." A ja vjerujem da nama govori: "Milijuni nisu savili svoja koljena!"

Slava neka je Bogu, mi nismo majušni ostatak! Mi smo krvlju oprano mnoštvo, vojska u svakoj sferi života koja nije savila koljena i kompromitirala se u ovom ludom vremenu. Sotona bi htio da narod Božji misli da se njihov broj brzo smanjuje; on želi da istinski vjernici misle da je većina već prebjegla u njegov tabor i da ih je strah natjerao da se sakriju. Ne vjerujte sotoninim lažima! Bog još uvijek radi i izlijeva svoga Svetog Duha privlačeći gladna srca k sebi!

petak, travnja 23, 2010

IZ TAME U SVJETLO

Što se mora dogoditi da nas izvede iz našega bijednog života krivnje, straha i depresije? Što se mora dogoditi da vidimo da postoji daleko slavniji život koji nas čeka?

Pavao je rekao: "… veselo zahvaljujte Ocu, koji nas učini dostojnima sudioništava u baštini svetih u svjetlu" (Kol 1,12).

Želite li taj slavan, slobodan život? Vjerujete li sad da je to vaša baština? Vjerujete li sad da Bog očajnički želi da je imate? Onda je prihvatite po vjeri i uđite u nju! Zahtijevajte je kao svoju baštinu! Pavao kaže: "Niste li dovoljno patili? Zar još niste naučili svoju lekciju?" Drugim riječima: "Niste li bolesni i umorni od života straha i mentalne torture? Niste li još naučili da postoji bolji put?"

"Pravednik će živjeti od vjere" (Gal 3,11). Stavite jednostavno svoju vjeru u ono što je Bog rekao da će za vas učiniti. Taj slobodan život pravednosti, radosti i mira u Duhu Svetom je dar. Ne možete radeći doći do njega.

Najveća radost od svih je znati da više niste "krivi" pred Bogom. Radost je znati da vas vaša vjera pred njim čini pravednim.

"Blagoslovljeni su i sretni i treba im zavidjeti … čiji su grijesi pokriveni i potpuno zakopani. Blagoslovljen je i sretan i treba mu zavidjeti čiji grijeh Gospodin neće uračunati protiv njega" (Rim 4,7-8, slobodan prijevod).

Abraham je postao otac narodâ jednostavno zato što je uzeo Boga za riječ. Mogao je posumnjati i sve izgubiti.

"Nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje, nego se ojača vjerom davši Bogu slavu, potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao … Ali nije samo za nj napisano … nego i za nas … koji vjerujemo u onoga koji je uskrisio od mrtvih našega Gospodina Isusa" (Rim 4,21-24).

Vjerujemo mu da nam je oprostio da bi nas spasio; moramo mu vjerovati i da će nas sačuvati. Sila koja nas spašava i čuva nas! Vjera koja je dovela Krista u naše živote čuva nas od pada.

"Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu, po komu smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo i kojom se ponosimo, oslonjeni na nadu u slavu Božju" (Rim 5,1-2).

četvrtak, travnja 22, 2010

POZVANI OD PRIJE STVARANJA

Apostol Pavao kaže za Boga: "…koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po našim djelima, već po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vječnosti dana u Kristu Isusu" (2 Tim 1,9).

Svaki čovjek koji je "u Kristu" pozvan je od Gospodina. I svi mi imamo isti nalog: da čujemo glas Božji, da navješćujemo njegovu Riječ, da se nikada ne bojimo čovjeka i da se uzdamo u Gospodina usprkos svakoj kušnji koju možemo zamisliti.

Bog je to obećanje dao svome proroku Jeremiji kad ga je pozvao (vidi Jer 1,1-10). Poput Jeremije, ni nama nije potrebno imati pripremljenu poruku koju ćemo govoriti pred svijetom. On je obećao da će napuniti naša usta svojom Riječi u točnom trenutku kad će biti potrebna. Ali to će se dogoditi jedino ako se pouzdajemo u njega.

Pavao nam kaže da su mnogi pozvani kao propovjednici, učitelji i apostoli i da će svi oni trpjeti iz tog razloga. On sebe ubraja među njih: "…ja sam postavljen glasnikom, apostolom i učiteljem. Zbog toga ovo i trpim" (2 Tim 1,11-12). Kazao je: "Bog mi je dao sveto djelo da ga činim. A s obzirom da imam taj poziv, trpjet ću."

Pismo pokazuje da je Pavao bio testiran kao malo koji propovjednik. Sotona ga je pokušavao iznova i iznova ubiti. Takozvano religijsko mnoštvo odbacilo ga je i ismijalo. Povremeno su ga i oni koji su ga potpomagali ostavili iskorištenim i odbačenim.

Ali Pavao pred ljudima nikada nije bio poražen. Nikada nije pred svijetom bio očajan ili osramoćen. I nikada nije pregorio. U svakoj prilici imao je pomazanu riječ od Boga, upravo kad je bila potrebna.

Zapravo, Pavao jednostavno nije mogao biti uzdrman. Nikada nije izgubio svoje pouzdanje u Gospodina. Umjesto toga, svjedočio je: "…znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana" (2 Tim 1,12). Govorio je: "Svoj sam život u potpunosti predao u Gospodnju vjernost. Živ ili mrtav, njegov sam." I poticao je svoga mladog "sina" u vjeri da čini isto: "Za uzor zdravog propovijedanja uzmi što si čuo od mene u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu" (2 Tim 1,13).

srijeda, travnja 21, 2010

ISTA VJERA

Nije li šokantno da su djeca Izraelova vjerovala da ih Bog može izbaviti iz Egipta, ali nisu mogla vjerovati da ih može uvesti u obećanu zemlju? Preživjeli su deset nadnaravnih pošasti. S užasom su promatrali dok je smrt uzimala svu prvorođenu djecu u Egiptu, dok nijedno od njihove djece nije umrlo. Bili su svjedoci nevjerojatnog prizora dok se more razdvajalo da bi se otvorio suhi prolaz za njih – i prošli su ravno kroz njega! Zatim su zadivljeni promatrali kad je more palo na faraonovu vojsku i sve ih potopilo.

"Tako Jahve u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih, i vidje Izrael pomorene Egipćane na morskome žalu … Narod se poboja Jahve i povjerova Jahvi" (Izl 14,30-31).

Kako je Izrael bio uzbuđen! Sad su bili spašeni! Stari život je nestao i sad su imali novi. Od radosti su plesali ispunjeni iščekivanjem slavnoga novog života u zemlji ljepote i počinka.

"Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine, na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem" (Izl 15,17).

Samo šest tjedana kasnije, narod je bio na dnu očaja! Bili su jadni, uznemireni, u strahu i prigovaranju. Zaboravili su svu Božju čudesnu silu.

"… petnaestog dana drugoga mjeseca nakon odlaska iz zemlje egipatske … sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija … 'Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj …'" (Izl 16,1-3).

U narednim mjesecima, taj je narod posumnjao u Boga u deset različitih prilika.

Isus je rekao: "Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo" (Lk 12,32).

Bog mi želi dati kraljevstvo? Gdje je ono?

"Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti … kraljevstvo je Božje u vama" (Lk 17,20-21). To je nešto što posjedujete u svome unutarnjem čovjeku. To je slobodan život.

"Kraljevstvo se Božje ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom" (Rim 14,17).

utorak, travnja 20, 2010

HODATI KAO NOV ČOVJEK

Priča vam je poznata. Jedan je mladić uzeo svoj dio nasljedstva i spiskao ga na razvratan život. Završio je kao slomljen čovjek, uništena zdravlja i duha te se na najnižoj točki odlučio vratiti ocu. Pismo nam govori: "Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vata i izljubi ga" (Lk 15,20).

Kao što vidimo, ništa nije spriječilo oca da oprosti ovom mladiću. Ovaj mladić ništa nije trebao učiniti – čak ni priznati svoje grijehe – jer se otac već pobrinuo za pomirenje. Doista, sve se to dogodilo na očevu inicijativu; potrčao je k svome sinu i zagrlio ga čim ga je vidio da dolazi cestom. Istina je, oproštenje nikada nije problem za nijednog oca koji ljubi. Isto tako, ono nikada nije problem ni za našega Oca kad vidi jedno raskajano dijete.

Dakle, oproštenje jednostavno nije predmet ove usporedbe. Zapravo, Isus jasno daje na znanje da ovom izgubljenom sinu nije bilo dovoljno da mu bude oprošteno. Otac nije zagrlio svoga sina samo da mu oprosti i da onda ide svojim putem. Ne, ovaj je otac čeznuo za više od same sinovljeve obnove. On je želio društvo svoga sinom, njegovu nazočnost i zajedništvo.

Iako je izgubljeni sin primio oproštenje i naklonost još jednom, još uvijek se nije smjestio u kući svoga oca. Njegov je otac mogao biti zadovoljan i radost mu potpuna tek kad je njegov sin bio uveden u njegovo društvo. To je predmet ove usporedbe.

Tu priča postaje vrlo zanimljiva. Sin se ipak nije osjećao lagodno kad mu je otac oprostio. Zbog toga je oklijevao uči u očevu kuću. Zapravo mu je rekao: "Kad bi ti samo znao što sam činio, sve prljave, bezbožne stvari. Griješio sam protiv Boga i protiv tvoje ljubavi i milosti. Ne zaslužujem tvoju ljubav. Imaš svako pravo odbaciti me."

Pogledajte kako je otac odgovorio svome sinu. Nije izgovorio nijedne riječi prijekora. Nema spomena o tome što je izgubljeni sin činio, ni riječi o njegovom buntovništvu, ludosti, razvratnom životu, duhovnoj propasti. Zapravo, otac čak nije priznao pokušaje svoga sina da ostane vani, nedostojan. Sve je to zanemario! Zašto?

U očevim očima, stari je sin bio mrtav. Taj sin više uopće nije bio u njegovim mislima. U očevim očima taj sin koji se vratio kući sad je bio novi čovjek. Njegova se prošlost nikada više nije spominjala. Otac je govorio: "Što se mene tiče, stari je sin mrtav. Sad hodaj sa mnom kao nov čovjek. Nema potrebe da živiš pod krivnjom. Grijeh je riješen. Dakle, hrabro dođi u moju nazočnost i budi dionik moje milosti i milosrđa."

ponedjeljak, travnja 19, 2010

SLOBODAN ŽIVOT

Stoljećima prije nego je Krist bio rođen, Izaija je prorekao da će Bog poslati izbavitelja koji će osloboditi čovječanstvo. Sam Isus stajao je jedne subote u židovskoj sinagogi i podsjetio svijet na to proroštvo:

"Kad ga razmota (svitak), namjeri se (Isus) na mjesto gdje je bilo pisano (od Izaije): 'Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene … Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo'" (Lk 4,17-21).

Isus je govorio čitavom svijetu: "Moje poslanje na zemlji je da oslobodim svaki potlačen život." Osloboditi znači spasiti iz svakog jarma, izbaviti iz svakog ropstva; ukinuti sve što tlači. Ako vjerujete da Krist govori istinu, onda morate vjerovati da kaže i vama i meni: "Poslan sam da oslobodim tvoj život, da te izbavim iz svakog tlačenja i svakog jarma. Došao sam da oslobodim tvoj duh."

I Pavao je propovijedao da je Krist došao da pozove svakog vjernika na slobodan život. "Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Prema tome, budite nepokolebljivi i ne dopustite da vas ponovno upregnu u jaram ropstva" (Gal 5,1).

Pavao je propovijedao o "slobodi slave djece Božje (Rim 8,21).

Ako je Krist došao da nas oslobodi iz bijednoga života, zašto i dalje živimo na isti stari bijedan način? Mi mislimo da život potpuno oslobođen od straha i krivnje nije moguć. Ne možemo zamisliti dvadesetčetverosatni počinak i mir, život bez teškog bremena osude ili potištenosti, život u nazočnosti dobrog i dragog Spasitelja koji se brine za sve naše potrebe.

To možda zvuči predobro da bi bilo istinito, ali to je točno onaj oslobođen život koji Krist želi da uživa svako njegovo dijete. Ne samo nekolicina njegove djece, nego sva! Taj život nije samo za one koji su probili nekakav teološki kod, nego za sve koji se jednostavno pouzdaju u njega za tu stvar.

subota, travnja 17, 2010

POSEBNA RIJEČ ZA NEKOGA TKO JE NA RUBU DA SE PREDA

Danas sam pod velikim dojmom da moram govoriti onima koji su emocinalno i intelektulano pognuti pod težinom bremena.

Za vas i vašu obitelj obećanja Božja kao da ne djeluju. Pokušavate ugoditi Bogu, molite – i doista ga ljubite – ali upravo sada, na rubu ste svoje snage i izdržljivosti.

Dok se držite svoje vjere, vaše kušnje se povećavaju. Čini se kao da je Bog za vas ušutio.

LJUBLJENI, NISTE SAMI! Mnoštvo pobožnih trpi na sličan način, a sotona šapće: "Riječ Božja nije istinita!" Znamo da to govori proždirač. Ne bojte se sila pakla!

Pođite u Joba 19 i pročitajte cijelo poglavlje. Job je rekao: " Vičem ... nema odgovora ... Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio ... Podsijeca me odasvud te nestajem ... svojim me drži neprijateljem" (Job 19,7-11).

Međutim, usred toga sotonskog napada, Job viče: "Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljedni će on nad zemljom ustati. Ako se ova koža moja i raščini, opet ću u tijelu svom vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati ..." (Job 19,25-27).

Bog je rekao: "Efrajim se udružio s kumirima: pusti ga" (Hoš 4,17). Nikakve kušnje, nikakvo testiranja za ovo pleme! Ali vi niste predani idolima. Vi ste još uvijek zjenica njegova oka. Bog u vama vidi nešto na čemu je vrijedno raditi.

Bog kara onoga koga ljubi. To nije ugodno i to boli, ali u pitanju je naš Otac koji nas spašava za svoju vlastitu slavu koja će se otkriti u godinama pred nama.

Nikada vas nije ljubio više nego sada. Ohrabrite se, Bog vam još uvijek govori!

petak, travnja 16, 2010

ISTINA O VJERI

Zamislimo da je jedan od mojih sinova u šumi pao u medvjeđu zamku i da leži povrijeđen i krvav te vičući traži pomoć.

Kao njegov otac, zastanem li ja da analiziram kvalitetu njegove vjere? Postavljam li si pitanje: "Ima li moj sin dovoljno vjere u mene uzdajući se da ću doći i izbaviti ga?"

Ne! Tisuću puta ne! Ja trčim k svome sine – bez ijednog pitanja i bez razmišljanja o njegovoj vjeri – jer sam motiviran očinskom ljubavlju za moje povrijeđeno dijete. Ne motivira me njegova vjera. To nema nikakve veze ni s čim što on čini; to je jednostavno moja ljubav za njega.

Kakav bi to zemaljski otac ostavio svoje dijete da krvari i trpi bolove u nekoj zapuštenoj šumi jer ono nije pokazalo nekakvu vrstu vjere u njega? Tako i Bog nikada neće ostaviti nijedno svoje dijete da sâmo trpi. On nikada neće začepiti uši na njegove vapaje jer mu je vjera u njega slaba.

"…ako smo nevjerni – on ostaje vjeran! Ne može se, naime, odreži sam sebe" (2 Tim 2,13).

Moja vjera, vaša vjera, sve vjere moraju ležati na dobroti i brizi našega nebeskog Oca. Zapovjeđeno nam je da se hvalimo ljubavlju i vječnom dobrotom našega Oca.

"A tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što ima mudrost da mene spozna. Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu, pravo i pravdu na zemlji, jer to mi je milo …" (Jer 9,23).

Bog toliko ljubi svoju djecu da ih čuje prije nego ga zovu, poput majke koja predosjeća djetetov plač. Zbog toga je David molio: "Po svojoj dobroti, Gospode, glas mi poslušaj, i po svojoj odluci poživi me" (Ps 119,149).

On me ljubi i dolazi me izbaviti i kad je moja vjera slaba i kad ne zaslužujem nikakav odgovor od njega, sve zbog njegove nježnosti i dobrote.

"Milosrdan i milostiv je Jahve, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv" (Ps 103,8).

Otkad sam se uvjerio da me Bog ljubi, moj je život preplavio najveći mir. On će doći izbaviti me i učiniti što je ispravno u svakoj situaciji moga života. Slaba vjera ili ne, on me još uvijek ljubi i ništa ne može spriječiti tu ljubav.

četvrtak, travnja 15, 2010

U ARABIJU

Ako tražim da ugađam čovjeku, jednostavno ne mogu biti Kristov sluga. Ako mi je srce motivirano odobravanjima drugih – ako je to stav moga uma, utječući na način moga življenja – moja će odanost biti podijeljena. Uvijek ću se truditi ugoditi nekome drugom osim Isusu.

Nekoliko godina nakon što se apostol Pavao obratio, otišao je u crkvu u Jeruzalemu nastojeći se ondje pridružiti učenicima. "Ali ga se oni svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik" (Dj 9,26).

Apostoli su poznavali Pavlovu reputaciju progonitelja. "Ostao sam osobno nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. Jedino bijahu čule: 'Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti'" (Gal 1,22-23).

Barnaba je pomogao apostolima da prebrode svoj strah od Pavla te su mu ponudili zajedništvo. Ali Pavao je odlučio otputovati među pogane. Pavao uistinu vrlo pažljivo opisuje svoj poziv. Izjavljuje da on nije došao "od ljudi, ni po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih" (Gal 1,1).

Zatim naglašava: "Doista, braćo, dajem vam do znanja: Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista … ne posavjetovavši se ni s jednim čovjekom" (Gal 1,11-12.16).

Ono što Pavao ovdje govori odnosi se na sve koji žele imati Kristov um: "Nisam trebao čitati knjige ili uzimati metode drugih ljudi da bih dobio ono što imam. Svoju sam poruku, svoju službu i pomazanje dobio na svojim koljenima." U Galaćanima 1,17 Pavao ističe: "Otišao sam u Arabiju." Drugim riječima, govori: "Nisam primio svoje otkrivenje Krista od svetih u Jeruzalemu. Naprotiv, da mi se Krist otkrije, otišao sam u Arabiju, u pustinju. Ondje sam provodio dragocjeno vrijeme prazneći se od svojega ja. Tamo sam slušao Duha Svetoga koji me učio."

Pavao nije bio neki ponosan, drzak samotnjak. Znamo da je imao srce sluge. Ispraznio se od svoje vlastite ambicije i našao potpuno zadovoljstvo u Kristu.

Kad je stav vašega uma da ugađate Kristu, nikada nećete imati potrebe za povlađivanjem i potvrđivanjem ljudi.

utorak, travnja 13, 2010

NA TAJNOM MJESTU

Duh Sveti došao je k jednom pobožnom čovjeku koji je živio u Damasku, imenom Ananija, i uputio ga da ide do Judine kuće na Pravoj ulici, da položi ruke na Savla i vrati mu vid.

Dakako, Ananija je čuo za Savlovu reputaciju i shvatio da bi to moglo biti opasno. Međutim, evo kako je Duh Sveti preporučio Savla Ananiji: "On je upravo u molitvi" (Dj 9,11).

U biti je Gospodin rekao: "Ananija, naći ćeš ovoga čovjeka na koljenima. On zna da dolaziš. Zna čak i tvoje ime i zašto si poslan k njemu. On želi da mu se vrati vid.

Kad je Savao primio ovu unutarnju spoznaju? Kako je primio ovo viđenje, ovu čistu riječ od Boga? To je došlo kroz žarku molitvu i prošnju. Zapravo, vjerujem da riječi Duha upućene Ananiji otkrivaju što je pokrenulo srce Božje u vezi sa Savlom: "On je upravo u molitvi."

Savao je bio nasamo zatvoren s Bogom tri dana, odbijajući svu hranu i vodu. Sve što je želio bio je Gospodin. I tako je sve vrijeme bio na koljenima, moleći i tražeći Boga.

Dok sam rastao, moj me otac, propovjednik, učio: "Za čovjeka molitve Bog uvijek stvara put." U mom su životu bila razdoblja kad je Gospodin osigurao pouzdan dokaz toga. Bio sam pozvan propovijedati kad mi je bilo osam godina, kad je Duh Sveti sišao na mene. Plakao sam i molio vapeći: "Ispuni me, Gospodine Isuse!" Kasnije, kao tinejdžer, molio sam dok Duh božanskom snagom nije sišao na mene.

Kad sam bio mlad pastor, u meni se pojavila duboka glad tako da sam revno molio. Nešto mi je u mom srcu govorilo: "Postoji više u služenju Isusu od onoga što činim." I tako sam mjesece provodio na koljenima – povremeno satima vapeći i moleći – kad me konačno Gospodin pozvao da pođem u grad New York da služim bandama i ovisnicima o drogi.

Bio sam na koljenima i prije dvadeset godina kad sam sa suzama i glasnim jecanjima tražio Gospodina i on me pozvao da se vratim u New York i započnem crkvu na Times Squareu.

Ako sam ikada čuo riječ od Boga, ako sam ikada imao ikakvo otkrivenje Krista, ikakvu mjeru uma Kristova – to nije došlo kroz samo proučavanje Biblije. Došlo je kroz molitvu. Došlo je kroz traženje Boga na tajnom mjestu.

ponedjeljak, travnja 12, 2010

PUT GORE

Poznavao sam velike kršćane koji su iskusili kušnju tako mračnu i duboku da se njihov život nije činio vrijedan življenja. U svome najmračnijem času, Jeremija je otkrio slavnu istinu koja mu je donijela novu nadu i sigurnost njegovu umu. Bilo je to nešto što je već znao u vezi s Bogom, ali nije dotaklo njegovu dušu dok nije došao do kraja samoga sebe. Otkrio je da je Bog i na samom dnu njegove kušnje. Što je dublje silazio, više je trebao otkrivati Boga. Boga se nije moglo otkrivati tamo gore u nekom blaženom lebdjenju prema bezbrižnom nebu, već u sjenama žalosti i očaja. Kad je pao na dno, udario je u Boga! Pao je udarivši teško u vjernost suosjećajnog Boga. Poslušajte njegovo otkriće:

"Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika" (Tuž 3,22-23).

Malo pomalo, Jeremija je došao do spoznaje velikih istina koje se mogu otkriti jedino onima koji su na dnu.

1. Kad sam na najnižoj točki, kad mi nevolje dođu preko glave poput vode, kažem: "Pogiboh!" Ali Bog mi se primiče i šapće: "Ne boj se!" (Tuž 3,54-57)

2. Kad se čini da se Bog "oblakom … obastro da molitva ne prodre do njega", još uvijek vidi moje tlačenje te mi "dosudi pravdu" (Tuž 3,44.59).

3. Ako Gospodin dopušta tugu i žalost, on će me u isto vrijeme poduprijeti obiljem suosjećanja i ljubavi (Tuž 3,32)

4. Kad sam poput zatvorenika u nevolji, Bog nije protiv mene nastojeći me zgnječiti pod svojom nogom (Tuž 3,34).

5. Bog ne pokušava osujetiti nijedan moj plan; ne uzrokuje on moju zbrku niti radi protiv mene (Tuž 3,35-36).

6. Čak i u mom očaju i gorčini, kad mi je bilo mrsko suočiti se s novim danom, njegovo suosjećanje nije podbacilo. Njegova me milost čekala, nova svakoga jutra (Tuž 3,22-23).

7. S obzirom da je Bog uvijek vjeran, neće me odbaciti. Bit će uz mene i spasiti me (Tuž 3,25-26).

8. Kad sam na najnižoj točki i nemam se kamo okrenuti osim Bogu, podići ću svoje srce i ruke i zahvaljivati mu za njegovu vjernost! (tuž 3,40-41).

9. Dok sam bio oboren, iscrpili su se moja snaga i nada. Ostavljen sam bio prazan i ponižen i sada potpuno ovisim o njegovu milosrđu! (Tuž 3,18.20-22).

petak, travnja 09, 2010

MRZITE ŽIVOT DA GA NAĐETE!

"Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni" (Iv 12,25).

Ključ za obilan život upravo je ovdje u ovoj naizgled beznačajnoj i zbunjujućoj izjavi. To je Isusov poziv našem malom svijetu! Razumijevanje ovoga što on ovdje misli vrata su za otkrivenje koje donosi život. On je isto tako rekao: "Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik" (Lk 14,26).

Krist definitivno ne može misliti da mrzimo u smislu tumačenja klasičnog rječnika: prezirati ili groziti se; ne voljeti ili odbacivati. Riječ Božja kaže: "Tko god mrzi svoga brata, ubojica je" (1 Iv 3,15). "Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima" (Kol 3,19).

Nije život taj koji trebamo mrziti, jer život je dar od Boga. Niti su ljudi ti koje trebamo mrziti; to je nije biblijski.

Mi moramo naučiti mrziti način na koji živimo život. Moramo mrziti ono što nam je učinila naša preokupiranost s obitelji i bližnjima. Je li sav vaš život čine samo vaša djeca, muž, žena, roditelji? Jesu li sva vaša radost i problemi ograničeni samo na taj mali krug?

Bog nas jednostavno poziva da proširimo svoj krug življenja. Život mora biti više od namještanja kuće, računa, školovanja, brige za roditelje, obiteljskih odnosa. Marta je bila ovisna o životu trivijalnosti, ali Marija je htjela rasti! Marija je htjela proširiti svoj horizont i Isus je pohvalio njezin pristup životu.

Ne možete rasti dok ne zamrzite svoju sadašnju nezrelost. Ne morate odbaciti svoje dužnosti i obveze prema obitelji i prijateljima, ali možete postati tako vezani dužnostima da one sprečavaju vaš rast. Jednoga se dana morate probuditi. Sveti gnjev, sveta mržnja, mora se podići u vašoj duši te morate zavapiti: "O, Bože! Mrzim što sam postao. Mrzim svoje nastupe gnjeva. Mrzim kako sam povremeno razdražljiv. Mrzim svoja loša raspoloženja. Mrzim kako sam postao sitan. Mrzim to! Mrzim to! Mrzim to!" Morate toliko zamrziti svoj sadašnji život da ćete zavapiti Bogu: "Gospodine, premjesti me u svoje slavno kraljevstvo sile i pobjede!" (vidi Kol 1,13).

četvrtak, travnja 08, 2010

PRIZNAVANJE KRISTA

"Svakog, dakle, koji prizna mene pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. A tko god zaniječe mene pred ljudima, zanijekat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima." (Mt 10,32-33).

Grčka riječ za priznati u ovom odlomku znači zavjet, pristanak ili sporazum. Isus govori o sporazumu koji imamo s njim. Naš dio je da ga priznajemo ili predstavljamo u svome svakodnevnom životu. Moramo živjeti s njegovim obećanjima zaštite i osobne brige za nas. I moramo svjedočiti načinom svoga življenja o njegovim čudesnim blagoslovima.

Priznavanje Krista znači više od vjerovanja u njegovo božanstvo. To je više od izjavljivanja da je on Sin Božji, razapet, pokopan, podignut iz mrtvih i posjednut Ocu zdesna. Biblija govori da to čak i demoni vjeruju i da drhte od te spoznaje. Dakle, što Isus misli kad kaže da ga trebamo priznavati pred ljudima?

"Svakog, dakle, koji prizna mene …" (Mt 10,32). Koristeći riječ dakle, Isus zapravo kaže: "U svjetlu onoga što sam upravo rekao …" ili "Zbog onoga što sam upravo rekao …" Što je Krist upravo rekao svojim slušačima? Rekao je: "Ne prodaju li se dva vrapčića za novčić? Pa ipak nijedan od njih neće pasti na zemlju bez Oca vašega" (Mt 10,29). Isus im je govorio: "Sjetite se milijuna ptica širom zemlje. I sjetite se svih ptica sve od stvaranja. Do danas nijedna ptica nije umrla niti je bila uhvaćena u zamku, a da to vaš Otac nije znao."

Zatim je istakao: "A vama su i vlasi na glavi izbrojene" (Mt 10,30). Krist je naglašavao: "Bog je tako velik; on je iznad vaše mogućnosti razumijevanja. Nikada nećete biti u stanju dokučiti kako je njegova briga za vas detaljna."

Zaključio je govoreći: "Ne bojte se dakle! Vi ste vrjedniji od mnogo vrapčića" (Mt 10,31). I ukratko sve to iznosi govoreći: "Svakog, dakle, koji prizna mene pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima" (Mt 10,32). On govori: "Razmislite što sam vam upravo otkrio o Očevoj brizi koja sve vidi i sve zna. Tu istinu morate priznavati cijelom svijetu. Morate to živjeti, time disati i to svjedočiti: 'Za mene se brine Bog.'"

Vjerujte u Očevu ljubav za vas i prihvatite njegovu brižnu skrb. Odložite sve svoje strahove i sumnje. Živite pred ljudima s vjerom da vas Bog nije previdio. Priznajte svakome: "Njegovo je oko na vrapcu i znam da pazi i mene."

srijeda, travnja 07, 2010

ON POTPUNO RAZUMIJE

"Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,13-16).

Nalazim veliku utjehu znajući da moj Spasitelj razumije moje osjećaje. On je povezan sa svima kroz što prolazim. On doista razumije svaki osjećaj i nikada me ne osuđuje za bolne napade neprijatelja. Umjesto toga, govori mi da ustrajem i da se ne bojim. Dopušta mi znati da je i on bio upoznat s takvim borbama. Zatim mi nudi milostivu audijenciju kod svoga prijestolja, s obećanjem milosti i milosrđa u vrijeme moje potrebe. Bez obzira jesu li naši negativni osjećaji rezultati fizičke ili duhovne borbe, naš Gospodin nudi utjehu i pomoć kad je najpotrebnija.

Što naš Gospodin pod time misli? On ohrabruje svu svoju dragu djecu da se prestanu izjedati kad su pod utjecajem negativnih misli. Ne optužujte se više zbog neuspjeha i slabosti. Očaj i strah mogu biti izazvani grijehom, ali ne uvijek. Dakle, nemojte jednostavno leći i to prihvatiti. Nemojte navečer otići u krevet dok se ne zatvorite nasamo s Gospodinom, dok se s pouzdanjem ne približite njegovu prijestolju i ne zatražite milost i pomoć koje je tako jasno obećao. Zahtijevajte milost, oproštenje i milosrđe da rasprše sve negativne osjećaje. To je Kristova formula, ne moja.

Zahtijevanjem pobjede, korištenjem autoriteta njegova imena, dolaženjem k njemu s vjerom da primite oproštenje i obećanja, otjerajte svoju oluju da biste ušli u stanje počinka. Neka Bog rasprši negativne osjećaje što je brže moguće.

"… strpljivo čekajući postiže obećanje" (Heb 6,15).

"… večer donese suze, a jutro klicanje" (Ps 30,6).

Leći i spavati možete s ovom molitvom na svojim usnama: "O, Gospodine, odbijam sve negativne osjećaje. Odričem ih se. Ne znam odakle i kako dolaze, ali sve ih predajem tebi. Daj mi novu sigurnost i oduzmi mi sav strah. Amen!"

"Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji" (Heb 2,18).

utorak, travnja 06, 2010

POTPUNA KONTROLA

Ne postoji formula za život potpuno ovisan o Gospodinu. Sve što vam mogu ponuditi jest ono što je Bog mene naučio na tom području. Pokazao mi je dvije jednostavne stvari o tome kako ću mu dati potpunu kontrolu.

Prvo, moram biti uvjeren da je Gospodin željan i voljan učiniti da znam njegovu volju, čak i u malim detaljima moga života. Moram vjerovati da Duh koji boravi u meni zna Božju volju za mene i da će me on voditi i govoriti mi.

"A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu … On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama" (Iv 16,13-14).

Možda ste upravo sada usred neke nevolje, možda uzrokovane prebrzo donesenom odlukom. No ako je i tako, Gospodin vam obećava: "Vaše unutarnje uho čut će kako vam moj Duh govori: 'Idi tim putem! Učini ovo! I nemoj učiniti ono …'"

Drugo, moramo moliti s nepokolebljivom vjerom za snagu da ćemo poslušati Božje vodstvo. Pismo govori: "Neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7). Kad nam Bog kaže da nešto učinimo, potrebna nam je snaga da ustrajemo do kraja i da ga u potpunosti poslušamo. Preko pet desetljeća u mojoj službi, naučio sam da će sotona i tijelo uvijek ubacivati sumnje i pitanja u moj um. Potrebna mi je snaga s neba da ne kažem "da" nijednoj situaciji kad Isus kaže "ne".

Mnogi od nas mole: "Gospodine, znam što si mi rekao. Ali još uvijek nisam siguran da je to bio tvoj glas. Nisam siguran da sam dovoljno duhovan da bih prepoznao tvoj glas. Molim te, samo otvori ili zatvori vrata za mene u vezi s tom stvari."

To nije odgovor vjere koji on traži od svoje djece. Možete moliti koliko god hoćete, satima ili čak danima odjednom. Ali ako ne molite s vjerom da će vas Duh Sveti voditi kao što je Isus obećao, nikada nećete imati um Božji prenijet vama. On čeka dok ne vidi da ste predani tome da ćete prihvatiti što god kaže i to poslušati bez pitanja.

ponedjeljak, travnja 05, 2010

OSJEĆAJI, SOTONINI POSLANICI

Tako sam sretan da moji osjećaji nemaju značenja. Još sam zahvalniji da oni ne utječu na moje spasenje ili na moj odnos s Gospodinom. Kad neprijatelj dolazi poput bujice pokušavajući me utopiti u depresivnim osjećajima i negativnim mislima, sklon sam kriviti samoga sebe. Svome srcu tada kažem: "Zašto sam oboren, o dušo moja? Zašto sam iznenada zabrinut u duhu? Zašto sam tako nemiran i razdražljiv kad ne želim biti takav? Kakvo sam zlo učinio da zaslužujem takve negativne, depresivne osjećaje?"

Moje negativne, sjetne misli ne dolaze od Boga, dakle, ne moram ih podnositi!

"Uistinu, Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti" (2 Tim 1,7).

Svaki pojedini negativan osjećaj mogu odbaciti znajući da nijedan ne dolazi od Boga. Osjećaji koji nekoga plaše nisu poslani s neba, nego s dna pakla! Oni trebaju biti odbačeni i vezani kroz silu molitve i vjeru.

Bog nam govori: "Nisam vam ja dao te osjećaje straha i sumnje. Naprotiv, dao sam vam duh ljubavi, sile i vlasti." On nas poziva da prekinemo te neželjene misli zarobljavajući ih i dovodeći u pokornost. Ne smijemo dopustiti da naši osjećaji gospodare nad nama. Ne smijemo dopustiti da se zadržavaju i da puste korijene gorčine i sumnje. Moramo doći protiv njih u ime Krista Gospodina i oboriti ih. Zapovjeđeno nam je da tako činimo!

"Mi obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga, i zarobljujemo svaki razum da se pokorava Kristu" (2 Kor 10,5).

Svaki obarajući osjećaj plod je sotonskog sjemena nepouzdanja. To je na djelu stara zmija koja nas pokušava navesti da posumnjamo u Božju vjernost, da posumnjamo u Božju skrb, da posumnjamo u Boga! Te laži sjeme su negativnih osjećaja, a Bog nam zapovijeda da se borimo protiv njih.

petak, travnja 02, 2010

BOG VAS NIJE ZABORAVIO

Bog vas nije zaboravio! On točno zna gdje ste i kroz što upravo sada prolazite te nadgleda svaki korak na vašem putu. Ali mi smo poput djece Izraelove koja su sumnjala u Božju svakodnevnu brigu za njih, iako su im bili slani proroci da im iznesu divna obećanja s neba. Mi zaboravljamo u svome času potrebe da nas Bog drži na dlanu svoje ruke. Umjesto toga, bojimo se poput djece Izraelove da će neprijatelj sve to otpuhnuti i uništiti.

Je li moguće da nastavljamo u svojoj boli – živeći dalje u porazu i neuspjehu – jednostavno zato što doista vjerujemo da Bog više ne odgovara na naše molitve?

Snosimo li krivnju kao djeca Izraelova misleći da nas je Bog ostavio i predao našim vlastitim zamislima da sami odgonetavamo stvari? Je li doista vjerujemo da je naš Gospodin to mislio kad je rekao da će Bog djelovati na vrijeme u odgovoru na našu molitvu vjere? Isus indirektno kaže da se većina od nas, iako pozvani i odabrani, neće pouzdavati u njega kad se vrati. Neki od Božjega naroda već su izgubili svoje povjerenje u njega. U dubini svoje duše oni ne vjeruju da njihove molitve čine neku razliku. I ponašaju se kao da se moraju brinuti sami za se.

Budite sad iskreni! Je li vaša vjera u posljednje vrijeme oslabila? Jeste li gotovo digli ruke u vezi s određenim stvarima za koje ste tako dugo molili? Jeste li se umorili čekajući? Možda ste razočarani digli ruke kao da kažete: "Jednostavno ne vidim proboj. Ne znam što je krivo i zašto moja molitva nije odgovorena. Očito mi je Bog rekao ne."

Bog nije ostavio mene – a ni vas! Tisuću puta ne! On upravo sada čeka da povjerujemo da on sve radi pridonoseći našem dobru (Rim 8,28). Dakle, prestanite odgonetavati; prestanite se brinuti; prestanite sumnjati u svoga Gospodina! Odgovor dolazi. Bog nije začepio uho te ćete u pravo vrijeme žeti ako sad ne malakšete! "Neka nam ne dodija činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako sad ne malakšemo" (Gal 6,9).

četvrtak, travnja 01, 2010

NEKA U VAMA BUDE ONA MISAO

"Ta neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu" (Fil 2,5).

U ovom poticaju apostol Pavao govori narodu Božjem: "Neka um koji je u Kristu, samo Isusovo razmišljanje bude i vaše. Njegov stav uma je onaj koji i mi tražimo."

Što znači imati misao Kristovu? Jednostavno rečeno, to znači misliti i raditi kao Isus. To znači donositi Kristu slične odluke koje određuju kako trebamo živjeti. To znači dovesti svaku sposobnost našega uma do toga da zapravo možemo imati um Kristov.

Kad god pogledamo u ogledalo Riječi Božje, trebamo sami sebe zapitati: "Je li ono što vidim od sebe odražava prirodu i razmišljanje Krista? Mijenjam li se iz slike u sliku, prilagođavajući se sa svakim iskustvom koje Bog donosi u moj život da budem sve sličniji Isusu?"

Prema Pavlu, tu je Kristov stav uma: "(On) sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan" (Fil 2,7).

Isus je donio odluku još dok je bio u nebu. Dogovorio se sa svojim Ocem da će odložiti svoju nebesku slavu i sići na zemlju kao čovjek. Silazio je na zemlju kao ponizan sluga. Htio je služiti, a ne da njemu bude služeno.

Za Krista je to značilo: "Oče, idem vršiti tvoju volju." Doista, Isus je prije vremena odlučio: "Odlažem svoju vlastitu volju da bi vršio tvoju, Oče. Podčinjavam svoju volju da bih mogao prihvatiti tvoju. Sve što kažem i činim mora doći od tebe. Odlažem sve da budem potpuno ovisan o tebi."

Zauzvrat, Očev je dogovor sa Sinom bio da će mu otkrivati svoju volju. Bog mu je zapravo rekao: "Moja volja nikada neće od tebe biti sakrivena. Uvijek ćeš znati što činim. Imat ćeš moj um."

Kad Pavao hrabro izjavljuje: "Imam Kristov um", zapravo izjavljuje: "I ja sam sebe lišio ugleda. Poput Isusa, preuzeo sam ulogu sluge." On drži da isto vrijedi za svakog vjernika: "Mi (svi možemo) posjedovati Kristovu misao" (1 Kor 2,16).