srijeda, ožujka 31, 2010

ŠTO SVE TO ZNAČI?

Što to sve znači kad molitve ostanu neodgovorene? Kad boli traju i čini se da Bog ništa ne čini u odgovoru na našu vjeru? Često nas u takva vremena Bog ljubi više nego ikada ranije. Riječ kaže: "Gospodin kara onoga koga ljubi." Karanje ljubavlju preuzima prioritet nad svakim činom vjere, nad svakom molitvom, nad svakim obećanjem. Ono što ja vidim kao nešto što me boli, može biti da me on voli. To može biti njegova nježna ruka koja me udara da izađem iz svoje tvrdoglavosti i ponosa.

Mi imamo vjeru u svoju vjeru. Više naglaska stavljamo na silu naših molitava nego kako da u sebe dobijemo njegovu silu. Želimo odgonetnuti Boga da ga možemo čitati kao knjigu. Ne želimo biti iznenađeni ili zbunjeni, a kad se stvari dogode suprotno našem poimanju Boga, kažemo: "To ne može biti Bog; on ne radi na takav način."

Tako smo zaposleni radeći na Bogu da zaboravljamo da on pokušava raditi na nama. To je ono što bi ovaj život trebao biti: Bog na djelu u nama, pokušavajući od nas načiniti posude slave. Tako smo zaposleni moleći da se stvari promijene da imamo premalo vremena da nas molitva promijeni. Bog nije stavio molitvu i vjeru u naše ruke kao da su to dva tajna oružja kojima određena skupina "stručnjaka" uči kako nešto izvući iz njega. Bog je rekao da je on spremniji dati nego mi primiti. Zašto koristimo molitvu i vjeru kao "ključeve" ili alat da otključamo nešto što nikada nije bilo zaključano?

Molitva nije za Božju dobrobit nego našu. Vjera nije za njegovu dobrobit, nego našu. Bog nije neko vječno, božansko zadirkivalo. On se nije obavio tajnama da ih ljudi otkrivaju, kao da kaže: "Mudri će primiti nagradu."

Tako smo pobrkali tu stvar molitve i vjere da drsko mislimo da je Bog naš osobni "dobri duh" koji ispunjava svaku želju. O vjeri mislimo da je to način kako da Boga utjeramo u kut u vezi s njegovim obećanjima. Mislimo da je Bog zadovoljan našim nastojanjem da ga pritisnemo na zid i povičemo: "Gospodine, ne možeš povući svoje obećanje. Želim ono što mi pripada. Obvezao si se svojom Riječi. Moraš tako postupiti ili tvoja Riječ nije istinita."

Zbog toga ne uspijevamo shvatiti pravo značenje molitve i vjere. Boga vidimo jedino kao davatelja, a sebe kao primatelja. Ali molitva i vjera su načini kojima i mi postajemo davatelji Bogu. Oni se trebaju koristiti ne kao načini da dobijemo nešto od Boga, neko kao način da mu damo ono čime mu možemo ugoditi.

utorak, ožujka 30, 2010

IZAZIVANJE KRISTA

"Ne izazivajmo Gospodina, kao što su ga neki od njih izazivali, te od zmija izginuli" (1 Kor 10,9).

Što Pavao misli kad ovdje govori o "izazivanju Krista"? Jednostavno rečeno, izazivati Gospodina znači kušati ga. Izazivamo ga svaki put kad pitamo: "Koliko će mi Gospodin biti milostiv odem li dalje u ovaj grijeh? Koliko dugo si mogu dopuštati grijeh prije nego se razbudi njegova ljutnja? Znam da je Bog milosrdan i da je ovo razdoblje milosti, bez osude prema grešnicima. Kako bi me mogao osuditi kad sam njegovo dijete?"

Mnoštvo kršćana ležerno postavlja to isto pitanje danas dok se igra s nekim pokvarenim iskušenjem. Žele vidjeti koliko se daleko mogu primaći paklenom ognju, bez suočenja s posljedicama grijeha. Ukratko, izazivaju Krista! I sve to vrijeme ti vjernici odbacuju osvjedočenje iz Riječi Božje.

Kad god idemo protiv istine koju nam Duh Božji jasno daje na znanje, odbacujemo Pavlovo upozorenje: "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne … Ne griješimo bludno, kao što su neki od njih sagriješili, te ih je u jedan dan palo dvadeset i tri tisuće (1 Kor 10,12.8).

Pitajte sami sebe isprobavate li granice Božjega dragocjenog dara milosti? Izazivate li Krista odajući se grijehu i prkoseći svojim izravnim buntovništvom? Jeste li sami sebe uvjerili: "Ja sam novozavjetni vjernik. Pokriven sam Isusovom krvi. Dakle, meni Bog neće suditi."

Idući dalje u svome grijehu, s velikom Isusovom žrtvom za vas postupate s krajnjim prezirom. Vaš sadašnji namjeran grijeh javno ga sramoti ne samo u očima svijeta, nego i pred čitavim nebom i paklom (vidi Heb 6,6)

U 1 Korinćanima 10,13 Pavao opisuje put izlaza iz svih kušnji: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti."

Što je to sredstvo ishoda? To je sve veća spoznaja i iskustvo svetog straha Božjeg.

ponedjeljak, ožujka 29, 2010

PREVIŠE SMO VEZANI NA ZEMLJU

Jeste li zamijetili da se danas vrlo malo govori o nebu ili o ostavljanju ovoga starog svijeta? Umjesto toga, bombardirani smo porukama kako da upotrijebimo vjeru da steknemo više stvari. "Sljedeće probuđenje", rekao je jedan poznati učitelj, "bit će financijsko probuđenje. Bog će izliti financijski blagoslov na sve vjernike."

Svaka poruka o smrti nas uznemiruje. Pokušavamo čak ni ne misliti o njoj te mislimo da su oni koji o njoj govore morbidni. Povremeno govorimo o tome kako nebo vjerojatno izgleda, ali uglavnom je tema o smrti tabu tema.

Kakvo nezdravo razmišljanje o Božjim vječnim nakanama! Nije čudo da se toliko kršćana uplaši već od same pomisli o smrti. Istina je to da smo daleko od razumijevanja Kristova poziva da ostavimo svijet i sve njegove zamke. On nas poziva da dođemo i umremo – da umremo bez da si gradimo spomenike. Ako umremo bezbrižno, kako će nas se sjećati! Isus nije ostavio autobiografiju, ni središnji ured, ni fakultet ili biblijski koledž. Nije ostavio ništa da bi se ovjekovječilo sjećanje na njega, osim kruha i vina.

Kako su drukčiji bili prvi kršćani! Pavao je mnogo govorio o smrti. Zapravo, u Novom se zavjetu o našem uskrsnuću iz mrtvih govori kao o našoj blagoslovljenoj nadi. A danas, smrt se smatra uljezom koji nas odvaja od dobra života na koji smo navikli. Tako smo povezali naš život s materijalnim stvarima da smo zaglibili. Više ne možemo podnijeti pomisao da ostavimo svoj lijepi dom, lijepe stvari, svoje ljubljene. Kao da mislimo: "Umrijeti bi bio prevelik gubitak. Ljubim Gospodina, ali potrebno mi je vrijeme da uživam u svojoj zemlji. Oženio sam se. Moram isprobati volove. Potrebno mi je vrijeme."

Što je najveće otkrivenje vjere i kako se ona mora provoditi? Odgovor ćete naći u Hebrejima: "U vjeri umriješe svi … te priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji … A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom domovinom. Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad" (Heb 11,13.16).

petak, ožujka 26, 2010

ŽIVOT NIJE U LJUŠTURI

Ova naša smrtna tijela samo su ljušture, a život nije u ljušturi. Ljuštura nije da bi se sačuvala, već privremeni zatvor koji krije životnu silu koja uvijek sve više raste, uvijek sve više sazrijeva. Tijelo je ljuštura koja se ponaša poput časovitog čuvara života koji se nalazi u njoj. Ljuštura je čista sintetika u usporedbi s vječnim životom koji oblači.

Svaki kršćanin ispunjen je vječnim životom. On je poput sjemena usađen u naše smrtno tijelo i neprestano sazrijeva. To je proces razvoja u nama koji uvijek raste, uvijek se širi – te na kraju mora probiti ljušturu da bi nastao novi oblik života. Taj slavan život Božji u nama pritiskuje na ljušturu te ona, u samom trenutku kad uskrsli život sazri, puca. Neprirodna sputanost je slomljena, kao kod novorođenog pileta, i duša je oslobođena svog zatvora. Slava Gospodinu!

Smrt je samo slamanje krhke ljušture. Točno u tom trenutku naš Gospodin zaključuje da je naša ljuštura ispunila svoju funkciju te narod Božji mora odbaciti svoje staro, pokvareno tijelo i vratiti ga u prah odakle je došlo. Tko bi htio pokupiti razbijene dijelove ljušture te novorođeno pile gurati natrag u njegovo prvotno stanje? I kome pada na pamet tražiti jednoga od svojih ljubljenih koji je otišao da vrati svoje novo, proslavljeno tijelo – stvoreno na Kristovu sliku – ljušturi sklonoj kvarenju iz koje se istrglo?

Pavao je rekao: "Za me je smrt dobitak" (Fil 1,21). Takav govor apsolutno je stran našem modernom, duhovnom rječniku. Postali smo takvi štovatelji života da imamo vrlo malo želje otići i biti s Gospodinom.

Pavao je rekao: "Pritisnut sam, i to s dvije strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje" (Fil 1,23-24). Međutim, radi pouke i izgradnje obraćenika, držao je da je bolje "ostati u ljušturi". Ili kao što je to on sam rekao, "ostati u tijelu".

Je li Pavao bio morbidan? Je li imao neku nezdravu ideju o smrti? Je li pokazivao nedostatak poštovanja prema životu kojim ga je Bog blagoslovio? Apsolutno ne! On je živio život do njegove punine! Za njega je život bio dar i on ga je dobro iskoristio da vodi dobru borbu. Pobijedio je strah od "žalca smrti" i sad je mogao reći: "Bolje je umrijeti i biti s Gospodinom nego ostati u tijelu."

četvrtak, ožujka 25, 2010

DESET ZAPOVIJEDI

Većina Amerikanaca zna da je Vrhovni sud Sjedinjenih Država presudio da Deset zapovijedi ne može biti izloženo ni na jednom vladinom sudu. Ovaj značajan događaj iscrpno su pratili mediji. Ali što znači presuditi?

Sud je mjesto gdje se provode zakoni. Deset zapovijedi predstavljaju Božji moralni zakon koji se nikada ne mijenja. On je čvrst kao i zakon gravitacije. Ako prkosite tom zakonu, to je kao da ste zakoračili s neke visoke zgrade. Možete zanijekati da se taj zakon tiče vas, ali posljedice će se sigurno morati platiti.

Jednostavno rečeno, Deset zapovijedi vječni su zakoni osmišljeni od Boga da sačuva društvo od samouništenja. Međutim, zapanjujuće je koliko tvrtki za pjeskarenje sada radi na skidanju tih Zapovijedi – kao i imena Božjeg – gdje god su ugravirani na mramornim ili betonskim zidovima sudova.

Kakva slika stanja našega društva! Te nepromjenjive zakone izvorno je u kamen ugravirao prst Božji. A sada se skidaju s kamena zakonom čovjeka.

Neki kršćani kažu: "Kakve sve to ima veze? Mi nismo pod zakonom! Zašto bi to trebao biti neki problem?" Ne, mi nismo pod hebrejskim zakonom, što znači, pod 613 zapovijedi koje su dodali židovski rabini. Ali svaki kršćanin je pod autoritetom Božjega moralnog zakona koji je ukratko izložen u Deset zapovijedi.

Pitam se što prolazi kroz Božji um dok ti pjeskari skidaju njegove zakone ispred naših očiju! Neki vjernici tvrde: "Nama te Zapovijedi nisu potrebne na zidovima. Sve što je doista potrebno za nas jest da ih imamo zapisane u našim srcima." To nije ono što govori Riječ Božja. Promotrite vidljivu nazočnost koju je Bog htio za te Zapovijedi kad su bile donesene njegovom narodu:

"Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce … Govori … o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim" (Pnz 6,6-9).

srijeda, ožujka 24, 2010

SLOBODA OD ROPSTVA GRIJEHA MORA SE PRIHVATITI PO VJERI

Vjera je nešto što činite u vezi s onim što znate. Znanje ne znači ništa ako se po njemu ne ravnate.

Djeca Izraelova primila su dobru vijest da im Bog za domovinu daje Kanaan. Ta informacija njima ne bi značila ama baš ništa da su ostali u Egiptu kao robovi. Ali Biblija kaže: "Vjerom ostavi(še) Egipat … Vjerom Izraelci prijeđoše Crveno more" (Heb 11,27.29).

Izraelci nisu domarširali do kanaanske granice te ispalili salvu strelica čekujući da sva neprijateljska vojska padne mrtva. Zemlja je bila njihova, ali oni su je morali uzeti u posjed s jednim po jednim mrtvim vojnikom.

Što to ima sa zadobivanjem moje pobjede nad zahvatom grijeh? Sve! Krist je riješio problem robovanja grijehu proglasivši vas oslobođenim od njegove vlasti, ali vi to doista morate tako povjerovati da ćete u vezi s tim nešto učiniti.

Nije dovoljno reći: "Da, vjerujem da Krist oprašta grijeh. Vjerujem da je on Gospodin. Znam da on može slomiti silu grijeha u mom životu." Mentalno dajete pristanak na ono što ste čuli, ali vjera je više od toga. Vjera stupa na to obećanje slobode i po njemu se ravna.

Zlu silu ovoga svijeta vjernici nadvladavaju po vjeri. Istinska vjera je jedino što može pomoći da se s pouzdanjem dignete protiv sila iskušenja. Samokontrola je moguća jedino kad je po vjeri prihvaćena istina da ste oslobođeni.

"Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške, jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera" (1 Iv 5,3-4)

"Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje! Bog, izvor svakovrsne milosti, onaj koji vas je u Kristu pozvao u svoju vječnu slavu, sam će vas, kad budete neko kratko vrijeme trpjeli, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova" (1 Pt 5,8-11).

utorak, ožujka 23, 2010

GENERACIJA TRENA

Mnogi kršćani redovno čitaju Bibliju i vjeruju da je to Božja živa i otkrivena Riječ za njihove živote. Iznova i iznova na njezinim stranicama čitaju o naraštajima koji su čuli glas Božji. Čitaju o Bogu koji je iznova i iznova govorio svome narodu, s ovim izrazom koji se s vremena na vrijeme ponavljao: "I reče Bog …" Međutim, mnogi od tih istih kršćana žive kao da Bog danas svome narodu ne govori.

Čitava jedna generacija vjernika donosi odluke potpuno po svome, bez molitve ili konzultacije s Riječju Božjom. Mnogi jednostavno odlučuju što žele raditi, a onda traže Boga da to potvrdi. Silovito se kreću naprijed, a njihova molitva jedino je: "Gospodine, ako to nije tvoja volja, zaustavi me."

Sad živimo u vremenu "generacije trena". Ljudi donose glavne odluke u tren oka. Odlično prodavana knjiga na tu temu naslova: Tren: Snaga razmišljanja bez razmišljanja. Njezina teorija glasi: "Pouzdaj se u svoje instinkte. Odluke u tren oka pokazuju da su najbolje."

Sjetite se "jezika trena" koji čujemo svakog dana: "Ovo je ponuda stoljeća. Možete se obogatiti preko noći, ali imate samo mali prozorčić povoljne prilike. Zgrabite je sada!" Duh poriva koji je iza svega toga je: "Tren, tren, tren!"

Takvo razmišljanje počelo je inficirati i crkvu, utječući na odluke koje ne donose samo "kršćani trena", nego i "pastiri trena". Pisalo nam je mnoštvo zbunjenih ljudi koji govore istu priču: "Naš se pastor vratio s neke konferencije za rast crkve i odmah je najavio: 'Od danas se sve mijenja.' Odlučio je da ćemo preko noći postati jedna od crkava popularnog trenda! Nije nas uopće tražio da molimo u vezi s tim … Svi smo zbunjeni."

Samo nekoliko godina ranije, među kršćanima je bilo pravilo: "Jesi li molio za tu stvar? Jesi li tražio Gospodina u vezi s tim? Mole li tvoja braća i sestre za tebe? Jesi li primio sveti savjet?" Pitam vas, je li to bila i vaša praksa? Koliko ste u prošloj godini donijeli važnih odluka iskreno odnoseći stvari pred Boga i istinski moleći? Ili, koliko ste tih odluka donijeli "u tren oka"? Razlog zašto Bog želi potpuni nadzor nad vašim životima jest da vas spasi od tragedija – koje su točno ondje gdje većina naših "odluka trena" završava.

ponedjeljak, ožujka 22, 2010

NE VIŠE ROBOVI

Rečeno je da je Abraham Lincoln "oslobodio robove" Proklamacijom emancipacije. Ovaj zakonski dokument izjavljivao je da je ropstvo mrtvo i da su svi robovi oslobođeni.

Kad su se te vijesti proširile plantažama na Jugu, mnogi robovi nisu to vjerovali. I dalje su robovali svojim gospodarima uvjereni da je njihovo obećanje slobode prijevara. Brojni beskrupulozni zemljoposjednici govorili su svojim robovima da su to samo glasine te ih i dalje držali u ropstvu. Ali malo pomalo, istina im je svanula kad su vidjeli bivše robove kako sretni hodaju okolo u svojoj novostečenoj slobodi. Jedan po jedan odbacivali su svoje terete, okretali leđa ropstvu i odlazili da započnu novi život.

Možda još niste čuli ili možda to zvuči predobro da bi bilo istinito, ali Krist je na Golgoti oslobodio sve robove grijeha. Sad možete "otići" od đavla! Možete odbaciti svoj teret grijeha, otići iz sotonine vlasti i ući u novi život slobode.

Dopustite mi pokazati vam što Biblija misli kad govori o umiranju grijehu. Kad je Lincolon oslobodio robove, "stvar" ropstva je umrla. Ne robovlasnici ni robovi. Rob je mogao slobodno otići govoreći sam sebi: "Ropstvo je mrtva stvar."

Sad se rob mogao vratiti u polje i pobrati još nekoliko redova pamuka – možda iz straha ili instinktivno – ali to ga ni na koji način više nije činilo robom. Bio je slobodan, ali svoju slobodu morao je prakticirati. Proglas ga nije mogao prisiliti da se usuglasi s njime, ali niti ga je robovlasnik više mogao prisiliti na povratak. Bila je to stvar volje roba.

Biblija kaže: "… tko je mrtav, slobodan je od grijeha. A ako smo dakle umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim" (Rim 6,7-8).

To jednostavno znači ovo: S obzirom da je vaše ropstvo grijehu mrtva stvar – jer Krist je već proglasio da ste oslobođeni – sad ste slobodni živjeti kao novi čovjek u Kristu, smatrajući samoga sebe oslobođenim.

Krist vas ne može prisiliti da činite pravo niti vas sotona može prisiliti da činite krivo. Krist izjavljuje da ste slobodni po vjeri, ali vi se morate ponašati kao slobodan čovjek.

petak, ožujka 19, 2010

BOG IMA HITNE PLANOVE ZA SVAKOG VJERNIKA

Koliko god svijet postaje nesiguran, narod Božji može se opustiti i sačuvati radost jer je naš Gospodin obećao posebnu zaštitu kad je najpotrebnija.

Nije li Bog imao hitan plan za djecu Izraelovu tijekom gladi širom svijeta? Pred njima je u Egipat poslao Josipa podigavši ga do premijera i ispunio je skladišta s dovoljno žita da prežive oskudicu. Zatim je svoj narod preselio blizu tih skladišta da mogu pješke do njih te ih je hranio sve dok je bjesnjela glad.

Nije li Bog imao hitan plan za Iliju? Dok se njegova nacija pod utjecajem gospodarskog kolapsa i nestašice hrane zbog oštre suše svijala od straha – a pokvareni kralj ucijenio njegovu glavu – Bog je pokrenuo svoj hitan plan za njega. Sakrio ga je uz miran potok i hranio hranom koju su mu donosile ptice. Plan preživljavanja uključivao je i čudesan ćup brašna koje nije presušilo.

A što je bilo s Noom? Kakav detaljan plan preživljavanja je Bog imao za njega i njegovu obitelj! Arka je pouzdano nosila njega i njegovu obitelj iznad smrti i uništenja od potopa. A Lot? Bog je zapravo poslao anđele da osobno iščupaju njega i njegovu djecu iz zle kobi grada Sodome. Božje ruke bile su vezane dok Lot nije napustio predgrađe grada. Bilo je to više od gubitka posla, više od kolapsa gospodarstva, više od pada vlade – bilo je to potpunu uništenje njegova društva. Ali Lot je bio izbavljen.

Pavao je iznova i iznova dokazivao Božje hitne planove. Ovaj apostol doživio je brodolom, gonili su ga razbojnici, bio je utamničen, bio je optuživan za izdaju i protiv njega kovala se urota, međutim, u svakoj krizi Bog je imao plan za izbavljenje. Tek kad je Bog odlučio da je njegova trka završila, izvukao je svoj posljednji plan. Pozvao ga je na njegovo uskrsnuće.

I mi imamo hitan plan za preživljavanje – dizajniran posebno za svakog vjernika.

Ne sumnjajmo u njega – Bog će nas provesti kroz svaku krizu!

četvrtak, ožujka 18, 2010

TEŽNJA ZA POSVEĆENJEM

Riječ Božja nam jasno govori: "Težite za … posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina" (Heb 12,14).

Tu je istina, jasna i jednostavna. Bez posvećenja koje daje jedino Krist – dragocjeni dar kojega častimo vodeći život predan poslušnosti svakoj njegovoj Riječi – nitko neće vidjeti Gospodina. A to se ne odnosi samo na nebo, nego i na naš sadašnji život. Bez posvećenja nećemo vidjeti nazočnost Božju u našem svagdašnjem hodu, obitelji, odnosima, svjedočanstvu ili službi.

Nije važno na koliko smo kršćanskih konferencija bili, koliko smo traka s propovijedima preslušali, kolikim smo proučavanjima Biblije sudjelovali. Ako gajimo neki kancerozan grijeh, ako smo u nesuglasju s Gospodinom zbog našega grijeha, tada nikakva naša nastojanje neće proizvesti sveti plod. Naprotiv, naš grijeh će postajati samo još zarazniji te ćemo zaraziti sve oko sebe.

Dakako, ta stvar ide izvan požude tijela, ona kvari i naš duh. Pavao opisuje isti uništavajući grijeh u ovom odlomku kad kaže: "Ne mrmljajte, kao što su neki od njih mrmljali, te ih uništi Zatirač" (1 Kor 10,10).

Dakle, dragi sveti, hoćete li dopustiti Duhu Svetom da se pozabavi sa svom požudom koju eventualno gajite? Hoćete li umjesto toga tražiti i vjerovati u izlaz koji će Bog za vas osigurati? Potičem vas da njegujete sveti strah i pouzdanje u ovim posljednjim danima. To će vas sačuvati čistim, bez obzira kako glasno pokvarenost bjesnjela oko vas. To će vam omogućiti da hodate u Božjoj svetosti koja sadrži obećanje njegove nazočnosti.

Sve je to stvar vjere. Krist je obećao da će vas sačuvati od pada i da će vam dati snagu da se oduprete grijehu ako ćete jednostavno vjerovati onome što je rekao. Dakle, vjerujte mu za taj sveti strah. Molite za njega i želite mu dobrodošlicu. Bog će održati svoju riječ za vas. Ne možete se istrgnuti iz smrtnog zahvata lakozavodljiva grijeha snagom svoje volje, obećanjima ili bilo kakvim ljudskim nastojanjem. "Ne silom niti snagom, već Duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama" (Zah 4,6b).

srijeda, ožujka 17, 2010

KRIŽ NAS UČI KAKO SE ODREĆI SEBE

Naš Gospodin nijednom nije rekao: "Pognite se i dopustite da na vas stavim križ." On se ne bavi poslom novačenja; njegova vojska sve su dragovoljci. Svi kršćani ne nose križ. Možete biti vjernik a da ne nosite križ, ali ne možete biti učenik.

Vidim mnoge vjernike koji odbacuju put križa. Oni se odlučuju za dobar život s njegovim prosperitetom, materijalnim dobitkom, popularnošću i uspjehom. Siguran sam da će mnogi od njih dospjeti do neba – spasit će svoju kožu – ali neće spoznati Krista. Odbacujući trpljenje i žalost križa, neće biti sposobni upoznati ga i uživati u njemu u vječnosti, kao što će biti sveti koji su nosili križ i koji su imali udjela u patnjama.

Svoj ćete križ morati nositi dok se ne naučite odricati. Odricati se čega? Od one jedne stvari koja neprestano sprečava djelo Božje u našim životima – naš ja. Isus je rekao: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme križ i neka me slijedi" (Mt 16,24). Ovaj odlomak pogrešno tumačimo ako naglašavamo da je samoodricanje odbacivanje materijalnih ili nezakonitih stvari. Isus nas nije pozvao da učimo samodisciplinu prije nego uzmemo svoj križ. To je daleko ozbiljnije od toga. Isus nas traži da se odrečeno samoga sebe. To znači, odreći se vlastite umješnosti nošenja bilo kojega ili svakoga križa u svojoj vlastitoj snazi. Drugim riječima: "Ne uzimajte križ dok niste spremni odbaciti svaku pomisao da ćete postati sveti učenik kao rezultat svoga vlastitog truda i nastojanja."

Milijuni kršćana hvališu se svojim samoodricanjem. Ne piju, ne puše, ne psuju i ne čine preljubu. Oni su primjeri ogromne samodiscipline. I ni za stotinu godina ne bi priznali da je to postignuto nečim drugim osim njihovom vlastitom snagom volje. Oni prakticiraju samoodricanje, ali nikada se nisu odrekli sebe. Na neki način, svi smo tome slični. Doživljavamo "izljeve" svetosti koju prate osjećaji čistoće. Dobra djela obično stvaraju dobre osjećaje, ali Bog nam neće dopustiti misliti da nas naša dobra djela i čisti običaji mogu spasiti. Za tu stvar potreban nam je križ.

Vjerujem da nam Isus zapravo govori: "Prije nego uzmeš svoj križ, budi spreman suočiti se s trenutkom istine. Budi spreman iskusiti krizu u kojoj ćeš naučiti odreći se svoje samovolje, svoje samopravednosti, svoje samodostatnosti, svoga vlastitog autoriteta. Dići se i slijediti me kao istinski učenik možeš jedino kad slobodno priznaš da ne možeš ništa u svojoj vlastitoj snazi: svojom vlastitom snagom volje ne možeš pobijediti grijeh; svojim vlastitim nastojanjima i trudom ne možeš svladati iskušenja; svojom vlastitom pameću ne možeš iznaći rješenja.

Tvoja ljubav za Isusa može te baciti na koljena, ali tvoj križ bacit će te na lice.

utorak, ožujka 16, 2010

BOŽJI KONAČAN PLAN

Sa završetkom knjige Postanka, Bog odabire mali, beznačajan narod da postane narod za poučavanje. Želio je podići narod koji će neznabožačkom svijetu biti živ primjer njegove dobrote. I tako, da bi ostvario takvo svjedočanstvo, odveo je svoj narod u situacije koje su bile izvan njihova nadzora. Odveo ga je u pustinju gdje je on sam trebao biti njihov izvor života brinući se za svaku njihovu potrebu.

Na onom pustom mjestu Izrael nije imao nadzor nad svojim preživljavanjem. Nisu mogli nadzirati pristup hrani ili vodi. Nisu mogli nadzirati svoje odredište jer nisu imali kompasa ni mapa. Što će jesti ili piti? Kojim pravcem trebaju ići? I gdje će završiti?

Sve je to za njih htio činiti Bog. Svakoga dana htio ih je voditi oblakom čuda; oblakom koji je sjao noću i rastjerivao tamu pred njima. Htio ih je hraniti anđeoskom hranom s neba i davati im vodu iz stijene. Da, Gospodin im je htio osigurati svaku pojedinu potrebu da ih nikakav neprijatelj ne može poraziti.

"S neba ti se oglasio svojim glasom da te pouči" (Pnz 4,36). Narod Božji trebao je čuti njegove riječi kako ih vodi, a zauzvrat bi svjedočili: "Tko je od čitavog čovječanstva čuo glas živog Boga?" (vidi Pnz 4,32-34).

Narodi koji su okruživali drevni Izrael bili su puni "drugih bogova", idola napravljenih od drva, srebra i zlata. Ti su bogovi bili nijemi, nesposobni vidjeti i čuti, nesposobni ljubiti, voditi i štititi narod koji ih je štovao. Međutim, svaki pojedini narod mogao je pogledati u Izraela i vidjeti poseban narod kojega je Bog nosio kroz strašnu pustinju. Mogli su vidjeti Boga koji je govorio svom narodu, koji je ljubio i osjećao, koji je odgovarao na molitve i stvarao čuda. Tu je bio živi Bog, Bog koji je vodio svoj narod u svakom detalju njihova života.

Bog je podigao narod koji je on sam htio podučavati. Oni su trebali biti narod koji će živjeti pod njegovim autoritetom, koji će se potpuno pouzdavati u njega dajući mu puni nadzor nad svakim vidom svoga života. Taj narod trebao je postati njegovo svjedočanstvu svijetu!

Zašto je Bog htio potpuni nadzor nad nekim narodom te je sve vrijeme ustrajao na njihovom potpunom povjerenju? Bilo je to zbog toga što je jedino on poznavao put i jedino je on mogao izvršiti nemoguće koje je bilo potrebno da bi ih tamo odveo.

ponedjeljak, ožujka 15, 2010

NE MOŽETE NOSITI SVOJ VLASTITI KRIŽ

Isus je rekao svojim učenicima: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi" (Mt 16,24). Međutim, Isus nije sam mogao nositi svoj križ niti vi možete svoj!

Dok je Isus, vođen svojim mučiteljima, nosio svoj križ na Golgotu, bio je preslab da bi ga dugo nosio. Kad je dospio do kraja izdržljivosti, njegov je križ bio stavljen na tuđe rame. Biblija nam ne govori kako je daleko Isus nosio svoj križ, ali znamo da je Šimun, Cirenac, bio prisiljen podići ga i nositi do mjesta raspeća (vidi Mt 27,32).

Što to znači za nas? Bi li Gospodin nas prisiljavao činiti nešto što sam nije mogao? Nije li rekao: "Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik" (Lk 14,27)? Križ je križ, bio drven ili duhovan. Nije dovoljno reći: "Njegov je križ bio drukčiji; naš križ je duhovan."

Meni osobno daje veliku nadu kad znam da Isus nije mogao sam nositi svoj križ. Ohrabruje me znati da ja nisam jedini koji je povremeno do zemlje pritisnut bremenom te da nisam u stanju ići dalje u svojoj vlastitoj snazi.

Kad nas je Isus pozvao "da uzmemo križ i slijedimo ga", znao je točno što govori. Sjetio se svoga vlastitog križa i da će ga netko drugi morati nositi za njega. Zašto nas onda traži da nosimo križ za koji je znao da će nas ubrzo pritisnuti do zemlje? On zna sve o agoniji, bespomoćnosti i teretu koji stvara križ. On zna da ga čitavim putem ne možemo nositi u svojoj vlastitoj snazi.

Ovdje je skrivena jedna istina koju moramo razotkriti, istina tako snažna da može promijeniti naš pogled na sve naše nevolje i boli. Možda zvuči gotovo svetogrdno insinuirati da Isus nije mogao nositi svoj vlastiti križ, ali to je istina.

Bog zna da nijedno od njegove djece ne može nositi križ koji podiže kad počne slijediti Krista. Mi želimo biti dobri učenici te se odričemo sami sebe i uzimamo svoj križ, ali kao da zaboravljamo da će nas taj isti križ jednoga dana dovesti do kraja naših ljudskih snaga. Bi li nas Isus namjerno tražio da uzmemo križ za koji zna da će iscrpsti svu našu ljudsku snagu i ostaviti nas da bespomoćni ležimo, čak do točke da se predamo? Apsolutno da! Isus je unaprijed upozorio: "Bez mene ne možete ništa učiniti" (Iv 15,5). Zbog toga nas traži da uzmemo svoj križ i da se borimo s njim dok ne naučimo tu lekciju. Dok nas naš križ ne baci dolje u prah, mi ne naučimo lekciju da je to ne našom silom ili snagom, nego njegovom. To je ono što Biblija misli kad kaže da se njegova snaga savršeno očituje u našoj slabosti.

petak, ožujka 12, 2010

BOŽJE BLAGO JE U ZEMLJANIM POSUDAMA

Jedan od redaka koji najviše ohrabruje u Bibliji je 2 Korinćanima 4,7: "Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama." A onda Pavao ide dalje i opisuje te zemljane posude: to su ljudi koji umiru, uznemiravani su sa svih strana, u tjeskobi, progonjeni, obarani. Iako nikada nisu ostavljeni ili očajni, ti ljudi, upotrebljavani od Boga, neprestano su pod teretom svoga tijela i željno čekajući da se obuku u novo.

Bog se ruga iz čovječje sile. On se smije iz naših egoističnih nastojanja da budemo dobri. On nikada ne koristi velike i silne, nego slabe stvari ovoga svijeta da bi posramio mudre.

"Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,26-29).

Opisuje li to mene? Slab, lud, prezira vrijedan, neplemenit, čak ono čega nema! Međutim, to je njegov savršen plan; najveća tajna na zemlji. Bog nas poziva u našoj slabosti. On stavlja svoje neprocjenjivo blago u te naše zemljane posude jer mu je radost činiti nemoguće s ništa.

Vidio sam Israela Narvaeza, bivšeg vođu bande Mau Mau, kako kleči i prihvaća Krista kao Gospodina. Nije to bilo samo neko površno emocionalno iskustvo – on je to doista i mislio. Ali Israel se vratio natrag u bandu i na kraju završio u zatvoru kao sudionik ubojstva. Je li Bog digao ruke od njega? Ni na trenutak! Primivši ljubav i oproštenje od strpljivog Spasitelja, danas je Israel propovjednik evanđelja.

Jeste li podbacili? Postoji li grijeh koji vas lako zavodi? Osjećate li se kao kukavica, slab i nesposoban zadobiti pobjedu nad grijehom? No postoji li s tom slabošću u vama glad za Bogom? Žudite li za njim, ljubite ga, posežete za njim? Ta glad i žeđ ključ su vaše pobjede. To vas čini drukčijim od svih drugih koji su krivi da su iznevjerili Boga. To vas stavlja u drugi položaj. Tu glad morate održavati živom. Žeđajte za pravednošću. Nikada ne priznajte svoju slabost, nikada joj se nemojte predavati i nikada je nemojte prihvatiti kao dio svoga života.

četvrtak, ožujka 11, 2010

ON TO ČINI KROZ ŽIVOT

Dopustite mi reći kako Bog dovodi ljude u svoj dom, kako im govori i kako ih spašava. On to čini kroz život. Gospodin izgrađuje svoju Crkvu kroz svjedočanstva svjetla koja sjaje iz onih koji ga ljube. On je u stanju to činiti ne zbog toga što te sluge koriste prave metode, nego zato što žive život.

Kristov život stvara svjetlo u domovima, u četvrtima, u gradovima, na radnim mjestima. Kako se taj život postiže? On dolazi svakom svetom koji živi ispravno, bez sramote, kao primjer milosti Božje. Takvi sluge iskreni su i nesebični i u njima nema tamnih područja. Njihov je život čitav odan Isusu i spremni su sve vrijeme služiti drugima.

Pavao govori o slugama koji "poznaju volju njegovu i koji, poučeni Zakonom, znaju izabrati bolje; ti ... su uvjereni da su vođe slijepcima, svjetlo onima koji su u tami" (Rim 2,18-19). Ti sveti, kao što ih Pavao opisuje, trebaju biti pohvaljeni.

Dopustite mi dati primjer takva svjetla. Nedavno je izvršni direktor jedne tvrtke u New Yorku nazvao našu crkvu. Pastor Neil preuzeo je poziv. Direktor mu je govorio o dvije žene iz naše crkve koje rade za njega. Rekao je da one nisu kao drugi u njegovom uredu. Te dvije žene uvijek su uljudne, uvijek se smiješe, uvijek pomažu drugima, nikada ne prigovaraju i nikada ne kleveću. "U vezi s njima nešto je drukčije", rekao je. "Volio bih se naći s vama da otkrijem što je to."

Te žene teški su svijećnjaci koje je na taj posao smjestio Isus. A svjetlo koje iz njih izbija, osvjetljava čitav onaj radni prostor. Kako? U sebi imaju Kristov život. Njihov šef to prepoznaje kao nešto iznad onoga što ovaj svijet može ponuditi.

Taj izvršni direktor je Židov. Mislite li da bi se on odazvao na neki sastanak probuđenja? Da bi pročitao svežanj materijala koji je neka crkva izdala? Ne, sve to bacio bi u koš za smeće i nikada više ne bi pogledao u to. Ovaj čovjek reagirao je na istinsko svjetlo – svjetlo rođeno iz života skrivenog u Krstu koji svakodnevno u život provode dvije ponizne žene.

Svojoj okolini jedino možemo svijetliti ako smo sami puni Kristova života. Ako želimo propovijedati sa silom, moramo živjeti poruku koju donosimo. Neka nam Bog pomogne upamtiti da svjetlo izbija kroz male stvari života.

srijeda, ožujka 10, 2010

SUŠNO RAZDOBLJE

Propovijedam tisućama, međutim, postoje razdoblja kad se osjećam silno suhim – silno daleko do nazočnosti Božje. U takvim trenucima nemam veliku čežnju za čitanjem Riječi. Čitanje Biblije u vremenima suše uglavnom se čini zbog osjećaja obveze. Kad sam suh i prazan, osjećam mali poticaj da molim iako znam da je moja vjera neoštećena i moja ljubav za Isusa jaka.

Jeste li ikada sjedili u crkvi i promatrali one oko sebe kako su blagoslovljeni dok vi ne osjećate ništa? Oni plaču, mole i štuju s ogromnim osjećajem, a vi uopće niste dotaknuti. I počinjete se pitati da nešto nije u redu s vašim duhovnom životom.

Vjerujem da svi istinski vjernici doživljavaju sušne trenutke u različita razdoblja svoga kršćanskog života. Čak je i Isus osjetio osamljenost – kad je glasno povikao: "Oče, zašto si me ostavio?"

Što moram učiniti da nadvladam duhovnu sušu?

1. Moram održavati život molitve!

Ništa brže ne raspršuje sušu i prazninu od sata ili dva nasamo s Bogom. Odlaganje vremena s Bogom u njegovoj tajnoj klijeti izaziva krivnju. Znamo da nas naša ljubav za njega treba voditi u njegovu nazočnost, ali mi počinjemo raditi toliko drugih stvari da vrijeme izmiče te je Bog ispušten. U njegovom pravcu bacamo bezbroj "misaonih molitava". Ali ništa ne može nadomjestiti onu tajnu klijet – sa zatvorenim vratima – kad se upućuje molitva Ocu nasamo.

Hrabro dođite do njegova prijestolja milosti – čak i kad ste sagriješili i podbacili. On oprašta – odmah – onima koji se kaju sa svetom žalošću.

2. Ne smijem se više bojati malo trpljenja!

Kristovo je uskrsnuće slijedilo nakon kratka perioda trpljenja. I mi umiremo! I mi trpimo! Postoji bol i žalost.

Mi ne želimo trpjeti i opiremo se da ne budemo povrijeđeni. Želimo bezbolno izbavljenje. Želimo nadnaravnu intervenciju. "Učini to, Bože", molimo, "jer sam slab i uvijek ću takav biti. Učini sve to dok ja idem svojim putem i čekam na nadnaravno izbavljenje!"

Ali, hvala Bogu, trpljenje je uvijek ono kratko razdoblje prije konačne pobjede. "Bog, izvor svakovrsne milosti, onaj koji vas je u Kristu pozvao u svoju vječnu slavu, sam će vas, kad budete neko kratko vrijeme trpjeli, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi" (1 Pt 5,10).

utorak, ožujka 09, 2010

IZGUBLJENI SIN I NJEGOV OTAC

Vjerujem da se izgubljeni sin (vidi Luka 15) vratio kući zbog svoje prošlosti s ocem. Ovaj mladić poznavao je očev karakter i očito je da je primio veliku ljubav od njega. Inače, zašto bi se vratio čovjeku koji je ljut i osvetnički raspoložen, koji bi ga tukao i natjerao da mu vrati svaki novčić koji je spiskao?

Izgubljeni sin definitivno je znao da ako se vrati, neće mu biti predbacivano za njegove grijehe niti će zbog njih biti osuđivan. Vjerojatno je mislio: "Znam da me moj otac ljubi. Neće mi bacati moj grijeh u lice. Uzet će me natrag." Kad imate takvu prošlost, uvijek se možete vratiti kući.

Pogledajte kako ga je otac "predusreo" s blagoslovima dobrote. Mladić je namjeravao dati iskreno priznanje svome tati jer je to ponavljao čitavim putem do kuće. Međutim, kad se susreo sa svojim ocem, nije uopće imao prilike u potpunosti iznijeti svoje priznanje. Otac ga je prekinuo dotrčavši do njega i zagrlivši ga.

"Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade u oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Otac je bio tako sretan zbog povratka svoga sina da ga je sveg izljubio, govoreći: "Ljubim te, sine. Dođi kući i obnovi se."

Otac je sve to učinio i prije nego je njegov sin mogao završiti svoje priznanje. Mladić je mogao tek izreći početak svoga govora. Ali njegov otac nije čekao da završi. Za njega, grijeh ovog mladića već je bio riješen. Očev jedini odgovor bio je izdati naredbu slugama: "Obucite moga sina u najbolju haljinu i na ruku mu stavite prsten. Pripremite gozbu jer ćemo to proslaviti. Svi se radujte jer je moj sin kod kuće!"

Ovom ocu najvažnija stvar nije bio grijeh. Jedino što mu je bilo na pameti bila je ljubav. Htio je da njegov sin zna da je prihvaćen čak i prije nego je mogao izgovoriti priznanje. I to Bog želi naglasiti svakome od nas: Njegova je ljubav veća od svih naših grijeha. "Dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju" (Rim 2,4).

ponedjeljak, ožujka 08, 2010

ISUS I OLUJE

Isus je zapovjedio svojim učenicima da uđu u lađicu koja je kretala prema oluji. Biblija kaže da je on "primorao učenike da uđu u lađicu …" koja je bila na putu u uznemirene vode, gdje će biti bacana amo-tamo poput pluta. Učenici su bili gurnuti u mini iskustvo Titanica, s tim da je Isus to sve vrijeme znao.

"Odmah poslije toga Isus primora učenike da uđu u lađicu i pred njim otplove na drugu obalu dok on otpusti narod" (Mt 14,22).

Gdje je bio Isus? Gore u planini promatrajući to more. On je bio ondje moleći za njih da ne padnu na testu za koji je znao da ga moraju proći. Putovanje lađicom, oluja, veliki valovi, vjetar, sve je to bilo dio ove kušnje koju je isplanirao Otac. Oni su bili na putu da nauče veliku životnu lekciju: kako u oluji prepoznati Isusa.

U toj točki, učenici su ga upoznali kao čudotvorca, Čovjeka koji je pretvorio kruhove i ribe u čudotvornu hranu. Upoznali su ga kao prijatelja grešnika, kao Onoga koji je donio spasenje za svakog čovjeka. Upoznali su ga kao Čovjeka koji ispunjava sve njihove potrebe, čak i plaćanje poreza novcem iz riblju usta.

Upoznali su Isusa kao "Krista, Sina Božjeg". Znali su da ima riječi vječnoga života. Znali su da ima vlast nad svim djelima đavla. Znali su ga kao učitelja koji ih je učio moliti i opraštati, vezati i odrješavati. Ali nikada nisu naučili prepoznati Isusa u oluji.

To je korijen mnoge naše današnje nevolje. Mi se pouzdajemo u Isusa za čuda i iscjeljenje. Vjerujemo mu za spasenje i oproštenje naših grijeha. Na njega gledamo kao na snabdjevača svih naših potreba i pouzdajemo se u njega da će nas jednoga dana odvesti u slavu. Ali kad iznenadna oluja padne na nas i kad se čini da se sve raspada, nalazimo da je teško vidjeti Isusa negdje u blizini. Ne možemo vjerovati da on dopušta oluje da bi nas naučio kako se pouzdavati. Nikada nismo potpuno sigurni da je blizu kad stvari ne izgledaju dobro.

U ovoj oluji za učenike je bila samo jedna lekcija koju su trebali naučiti, samo jedna! Jednostavna lekcija, ne neka duboka, tajanstvena, od koje bi zemlja zadrhtala. Isus je jednostavno želio da se pouzdaju u njega kao u Gospodara nad svakom olujom života. On je jednostavno želio da učenici održe svoju radost i povjerenje i u najcrnjim satima kušnje. To je sve!

petak, ožujka 05, 2010

IĆI "U DUHU"

"U duhu" možete ići u bilo koju naciju na zemlji. Na svojim koljenima možete dotaći bilo koji netaknut narod. Doista, vaša tajna klijet može postati sjedište pokreta Duha Svetoga nad čitavom nekom nacijom.

Sjećam se Abrahamova primjera. On je molio nad bezbožnom, pokvarenom Sodom. Gospodin mu je odgovorio: "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih ... zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto" (Post 18,26).

Kad je Abraham to čuo, počeo je pregovarati s Gospodinom. Pitao je: "Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog tih pet?" (Post 18,28). Zapravo je pitao: "Gospodine, što ako je četrdeset pet pravednika među onih pedeset vjernika? Što ako je samo toliko onih koji te traže u molitvi? Ili, što ako je samo deset pravednika koji te traže? Ako te samo desetorica prizivaju, hoćeš li poštedjeti grad?" Bog je odgovorio Abrahamu: "Neću ga uništiti zbog njih deset" (Post 18,32).

Ovaj odlomak nam govori nešto o Gospodinu. On je voljan spasiti čitava društva ako nađe skupinu pravednika u njima. To govori o ljudima koji traže njegovo lice zbog svoga naroda.

Bog ide čak i dalje u toj stvari nego što je bilo s Abrahamom. U Ezekielu 22 Bog govori da traži samo jednoga vjernika koji će stajati u proboju: "Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga" (Ez 22,30).

U vrijeme Ezekielova proročanstva, Izrael je bio duhovno nečist. Proroci su bili svjetovni i kršili su Božji zakon gdje god su mogli. A narod je bio potišten, uzrujan i pun požude, otimajući jedan od drugoga. Nitko od njih nije vapio Gospodinu. Nitko nije stajao u proboju posredujući. A Bog bi spasio čitavu naciju samo zbog jednog zagovornika.

Ako fizički ne možete ići u druge nacije, možete biti dio tijela potpore, zagovornik. Mi moramo pomagati onima koji su se predali da idu u sve narode. Kad Pavao piše o svojim putovanjima, ne spominje samo Timoteja i Tita kao svoje pomoćnike, nego i Lidiju i druge dragocjene žene koje su mu pomagale. To su bile odane sluškinje čija pomoć je pomogla da se evanđeljem dotaknu čitave nacije.

srijeda, ožujka 03, 2010

BOŽJE BEZGRANIČNO OPRAŠTANJE

Dragi moj prijatelju, nikada ne ograničavaj Božje opraštanje za tebe! Nema granice njegovom opraštanju i strpljivosti. Isus je rekao svojim učenicima: "Ako (ti brat) i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam ti se puta obrati i rekne: 'Kajem se' – oprosti mu" (Lk 17,4).

Možete li to povjerovati? Sedam puta na dan ovaj čovjek namjerno griješi pred vašim očima i onda kaže da mu je žao i ja mu trebam oprostiti – i tako neprestano. Koliko će više naš nebeski Otac oprostiti svojoj djeci koji u pokajanju dokaze k njemu! Ne pokušavajte to dokučiti – i ne pitajte kako ili zašto tako slobodno oprašta. Jednostavno to prihvatite!

Isus nije rekao: "Oprostite svome bratu jednom ili dvaput, a onda mu recite da ide i ne griješi više. Recite mu da ako to ikada ponovno učini, bit će odstranjen. Recite mu da je ovisnik o grijehu." Ne! Isus je pozvao na bezgranično opraštanje, bez ikakvih zamjerki!

Božja narav je oprostiti. David je rekao: "Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju" (Ps 86,5). Bog upravo sada čeka da vaše biće preplavi radošću opraštanja. Trebate otvoriti sva vrata i prozore svoje duše i dopustiti njegovu Duhu da vas preplavi oproštenjem.

Govoreći kao kršćanin, Ivan piše: "On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta" (1 Iv 2,2).

Prema Ivanu, cilj svakog kršćanina je da "ne griješi". To znači da kršćanin nije sklon grijehu nego, naprotiv, Bogu. Ali što se događa kad to dijete, sklono Bogu, sagriješi?

"Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika" (1 Iv 2,1).

"Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti" (1 Iv 1,9).

Odloži svoju krivnju, prijatelju moj! Nijedne minute ne moraš više nositi taj teret. Otvori vrata i prozore svoga srca i dopusti da uđe ljubav Božja. On ti oprašta – iznova i iznova! On će ti dati snagu da kroz svoju borbu dođeš do pobjede. Ako ga tražiš i ako se pokaješ, bit će ti oprošteno! Prihvati to – sada!

utorak, ožujka 02, 2010

OPASNOST OD KRIVNJE

Krivnja je opasna jer uništava vjeru. Neprijatelj naše duše nije uopće zainteresiran da od kršćana načini preljubnike, ovisnike ili prostitutke. Njega zanima sam jedna stvar – pretvoriti kršćane u nevjernike. Da sputa um, koristi požudu tijela.

Sotona želi da ste pritisnuti krivnjom koja će vas lišiti vaše vjere. On želi da posumnjate u Božju vjernost i da mislite da nikome zapravo nije stalo, da ćete živjeti u bijedi i slomljena srca, da ćete uvijek biti rob svoje požude, da je Božja svetost nedostižna, da ste prepušteni sebi samom da riješite svoje probleme, da se Bog više ne brine za vaše potrebe i osjećaje. Ako vas može dovesti do točke očaja, može vas preplaviti nevjerom – a onda je uspio u svojoj misiji. Tri jednostavna koraka prema ateizmu su krivnja, sumnja i nevjera.

Krivnja može izjesti duhovnu vitalnost jednog kršćanina poput smrtonosna raka. Ona uzrokuje da čovjek gubi nadzor nad životom; ona vodi do želje da odustane ili odstupi od duhovne aktivnosti i, na kraju, ona donosi fizičku bol i bolest. Poput raka, krivnja se hrani sama sobom dok sav duhovni život ne nestane te je krajnji rezultat slabost te osjećaj stida i neuspjeha.

Kako se riješiti krivnje? Potrebno je riješiti se grijeha, što zvuči jednostavno, ali nije. Ne donosite samo tako odluku da ćete "izbaciti" treću osobu koja je ušla u vaš život. Mnogi su to pokušali i otkrili da to ne funkcionira. Od stari koje vas vežu ne odlazite tek tako.

Najvažniji korak koji ćete u svom životu učiniti jest onaj koji ćete učiniti odmah nakon što iznevjerite Boga. Hoćete li povjerovati optuživačevim lažima te u očaju dići ruke ili ćete si dopustiti primiti opraštajuću rijeku ljubavi Božje?

Bojite ga se tražiti oproštenje jer niste sasvim sigurni da želite biti oslobođeni od te stvari koja vas veže? Želite Gospodina, ali tajno žudite za nečim što zakonito nije vaše? Bog je u stanju odgovoriti na iskrenu molitvu i učiniti da poželite vršiti njegovu savršenu volju. Tražite ga da učini da poželite ispuniti njegovu volju.

ponedjeljak, ožujka 01, 2010

I DANAS MOŽEMO ČUTI NJEGOV GLAS

Milijuni su se obratili jer je jedan čovjek čekao da čuje glas Božji. Savao "pade na zemlju i ču glas", a i kad je postao Pavao, i dalje je čuo taj glas. Gospodin je razgovarao s njim kao čovjek s čovjekom.

Petar je dopustio da Spasiteljev glas dopre do njega. "… uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli … i neki mu glas reče" (Dj 10,9.13).

Čitava neznabožačka rasa pozvana je bila u kraljevstvo, zajedno s Kornelijevom kućom, jer je jedan čovjek bio poslušan glasu. Mi živimo u isto novozavjetno vrijeme kao Pavao i Petar te i mi moramo dopustiti njegovu glasu da dođe do nas. "Danas, ako čujete njegov glas …" Što sve Bog može učiniti s kršćanima koji čuju s neba!

Ali umjesto da čekamo da njegov glas dođe do nas, mi trčimo k savjetnicima i kršćanskim psiholozima, na ovo ili ono savjetovanjem, čitamo knjige i slušamo vrpce – čekajući da čujemo od Boga. Tražimo jasnu riječ vodstva za naše živote i želimo da nam pastori kažu što je ispravno, a što krivo. Mi želimo vođu kojega ćemo slijediti, dijagram za budućnost. Ali malo je onih koji znaju kako otići Gospodinu da čuju njegov glas. Mnogi su koji znaju kako zadobiti Božju pozornost – doista dotaći Boga – ali ne znaju ništa kako da Bog dosegne njih.

"Tko ima uši da čuje neka čuje što Duh poručuje …" (vidi Mt 11,15).

Bog još jednom želi potresti zemlju.

"Pazite da ne odbijete onoga koji vam govori! Jer, ako nisu izbjegli kazni oni što su odbili da slušaju onoga koji im je htio govoriti na zemlji, kako ćemo izbjeći mi ako odbijemo da slušamo onoga koji nam govori s nebesa! Njegov je glas onda potresao zemlju, a sad ovo obećava: 'Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo'" (Heb 12,25-26).

Obećao je: "Moj će se glas čuti još jednom. Oni koji čuju potrest će zemlju te će se i nebo i zemlja uzdrmati. Što god bude razriješeno na zemlji kad čuje moj glas, bit će razriješeno i na nebu."

Posljednjoj crkvi, laodicejskoj, Gospodin viče:

"Evo stojim na vatima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom" (Otk 3,19-20).

"Tražim da me se čuje. Otvorite! Dozvolite mi ući u vašu tajnu klijet! Dajte da ja razgovaram s vama i vi sa mnom. Razgovarajmo. Na taj ću vas način sačuvati od časa iskušenja koji dolazi na sav svijet."