petak, veljače 26, 2010

IMALI SU ŽIVOT I SVJETLO

Crkvi Isusa Krista u društvu nedostaje duhovni autoritet jer joj nedostaje duhovnost.

Zašto su vođe naše vlasti i mediji snishodljivi prema kršćanima? Zašto je Crkva izgubila svako značenje i svrhu u očima svijeta? Zašto mladi ljudi otpisuju kršćanstvo kao potpuno nevažno u njihovim životima?

Uglavnom zato što Crkva više nije svjetlo. Krist ne vlada u našem društvu jer ne vlada u našim životima. Dok danas gledam okolo, vidim malo onih u domu Božjem koji su uistinu sjedinjeni s Kristom. Tako je malo zajedništva s nebom. Malo je pastora koji odbijaju svjetovne metode da bi se pouzdali u Boga za vodstvo. Izgubili smo naše svjetlo jer smo izgubili Kristov život. Da bi Božji autoritet imao neki utjecaj, on mora biti u životima predanih, poslušnih posuda.

Pogledajmo babilonsko carstvo tijekom vladavine Nabudokonozora. To je bilo najmoćnije carstvo na zemlji. Danijel je prorokovao da će svaki sljedeći car biti manje značajan, slabiji, manje utjecajan. Zašto? Zato što Nabukodonozor nije bio stvaran vladar u Babilonu. Moć iza carstva nije bila u zlatnom kipu koji je podigao. Ne, babilonska vlast počivala je u rukama male grupe ljudi koji su imali Boga. Gospodin je uspostavio tajnu, nebesku vlast i njome su upravljali Daniel i trojica hebrejskih mladića. Ti su ljudi bili Božji vladalački instrumenti jer su djelovali u nebeskom području. Odbili su išta imati sa svjetskim sustavom. Umjesto toga, provodili su vrijeme nasamo s Bogom.

Kao rezultat toga, ti sveti ljudi poznavali su vremena. Mogli su reći ljudima što Bog namjerava u bilo koje vrijeme. Bili su bistro, sjajno svjetlo cijeloj naciji jer su imali život Božji u sebi.

U 2 Kraljevima 6 čitamo da su Aramejci bili u ratu protiv Izraela. Tijekom tog sukoba prorok Elizej sjedio je kod kuće razgovarajući s Gospodinom. Ovaj čovjek bio je Božja tajna vlast i vladao je s autoritetom. Slušao je poruke od Gospodina i slao glasnike izraelskom kralju upozoravajući ga na svaki pokret aramejske vojske.

Kad je aramejski kralj čuo za Elizejeve poruke koje su mrsile njegove naume, opkolio je prorokov grad s mnogim četama. Ali Bog je zaslijepio Aramejce i Elizej ih je odveo kao zarobljenike u izraelski tabor. Elizej je imao svjetlo – i znao je svaki sotonin pokret – jer je imao život.

četvrtak, veljače 25, 2010

OGRANIČAVANJE SVECA IZRAELOVA

"Oni ... ograničavahu Sveca Izraelova" (Ps 78,41). Riječ ograničavati ovdje dolazi iz dvije korijenske riječi, što znači "žalostiti Boga urezivanjem oznake". Ukratko, vrijeđati Boga znači povlačiti crtu ili krug te izjavljivati: "Bog je do ove crve ili u ovom krugu i ne ide dalje." To opisuje razmišljanja mnogih vjernika. U svojim glavama označili smo vrlo mali krug ili ideju o Kristovoj veličini.

To je upravo ono što je učinila prva crkva u Jeruzalemu. Ograničili su Krista na mali krug, omeđujući ga samo na židovski narod. Ali Isus ne može biti omeđen. On neprestano izbija iz naših malih omeđenih krugova te poseže za krajnjima.

Dopustite mi dati primjer. Do prije četrdeset godina, pentekostalci su imali krštenje Duhom Svetim ograničeno samo na svoj pokret. Mnogi su pentekostalci mislili: "Mi imamo Božju, Duhom Svetim ispunjenu crkvu." Pentekostni propovjednici kukali su nad mrtvilom glavnih denominacija. "Oni nemaju cjelovito evanđelje kao mi", izjavljivali su.

Iznenada je Duh Božji probio zacrtan krug svih. Duh Sveti pao je na vjernike u svim denominacijama. O djelovanju Duha napisan je bio i klasik naslova I govore drugim jezicima Johna L. Sherrilla.

Gospodin je upotrijebio i moju knjigu Na život i smrti, posebno u katoličkim krugovima. Međutim, poput Petra i prve crkve, morao sam dopustiti Bogu da radi u mom srcu prije nego sam mogao prihvatiti ono što se događalo. Odrastao sam kao pentekostalac i po prvi put u svom životu vidio sam svećenike kako plaču pod osvjedočenjem vapeći Isusu.

Ubrzo su se evenđeoski propovjednici počeli prepirati sa mnom: "A što je s katoličkom marijologijom? Kako možeš služiti ljudima koji vjeruju u to?" Našao sam se kako odgovaram kao i Petar: "Ne znam ništa o mariologiji. Sve što znam jest da postoje gladni ljudi u katoličkoj crkvi. Među svećenicima postoje istinski Isusovi štovatelji. Te ljude Bog ispunjava svojih Duhom."

Bog svoje ljude ima svugdje i ne smijemo nikoga od njih nazivati prostakom ili nečistim. Moramo biti pažljivi da ne predstavljamo Isusa kao maloga i da ga ne stavljamo u isti okvir s našim jadnim mišljenjem.

srijeda, veljače 24, 2010

BEZ LJAGE I BORE

Svijet Kristovu crkvu nikada nije prihvatio ni priznao. I nikada neće. Ako živite za Isusa, nećete se morati odvajati od društva; oni će se odvojiti od vas. Sve što vi morate učiniti jest da živite za njega. Iznenada ćete otkriti da ste ponižavani, odbacivani, nazivani zlim: "Zamrzit će vas, izopćit, pogrdit i odbacit vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega" (Lk 6,22).

Međutim, Isus dodaje da je to put pravog ispunjenja: "Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga" (Mt 16,25). Drugim riječima: "Jedini put da nađete svrhu života jest da za mene sve prodate. Tada ćete naći pravu radost, mir i zadovoljstvo." Krist nam govori: "Moja crkva je bez ljage i bore. Dakle, kad dolazite k meni, morate biti voljni odložiti sve grijehe. Sve morate predati meni i potpuno umrijeti sebi, bezbožnim ambicijama i svome egu. Po vjeri ćete biti zakopani sa mnom. Ali ja ću vas uskrsnuti u novi život."

Razmislite što to znači biti bez ljage ili bore. Znamo da je ljaga mrlja. Ali što je bora? Jeste li ikada čuli izraz "nova bora". To znači dodati novu ideju na neki postojeći koncept. Bora se u tom smislu odnosi na one koji pokušavaju poboljšati evanđelje. To nagovještava lakši put da bi se postiglo nebo, bez potpune predanosti Kristu.

To je evanđelje koje se danas propovijeda u mnogim crkvama. Propovijedi su ciljane samo da ispune potrebe ljudi. Dok čitam Isusove riječi, vidim da takvo propovijedanje neće biti učinkovito. Ono ne postiže istinsko djelo evanđelja.

Nemojte me pogrešno razumjeti; nisam protiv propovijedanja utjehe i snage narodu Božjem. Kao pastir Gospodnji, pozvan sam činiti upravo to. Ali ako propovijedam samo potrebama ljudi i zanemarim Kristov poziv da položimo svoje živote, onda istinske potrebe nikada neće biti ispunjene. Isusove su riječi jasne: naše će potrebe biti ispunjene kad umremo samome sebi i uzmemo njegov križa.

utorak, veljače 23, 2010

PROPOVIJEDAO JE POKAJANJE

Isus izjavljuje: "Moja je crkva mjesto otvorena pokajanja, pokajanja bez srama." Doista, apostol Pavao svjedoči: "Blizu je tebi riječ: u tvojim ustima i tvojem srcu, to je riječ vjere koju mi propovijedamo. Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.

Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje, jer Pismo veli: 'Tko god vjeruje u nj, neće se razočarati'" (Rim 10,8-11).

Jednostavno rečeno, do spasenja smo dovedeni kroz otvoreno priznanje pokajanja. Isus izjavljuje: "Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike na pokajanje" (Mt 9,13). I, kaže on, pokajanje je put kojim smo ozdravljeni i obnovljeni: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao pozvati pravednike, nego grešnike na pokajanje" (Lk 5,31-32).

To je dobra vijest. Isus nam govori: "U mojoj crkvi svatko je kroz pokajanje ozdravljen. Nije važno kakav si – fizički slomljen, duševno ili duhovno bolestan. Svatko mora doći k meni istim putem. I svatko nalazi ozdravljenje kroz pokajanje."

Koliko crkava još uvijek ima otvoren oltar za ljude slomljena srca da dođu naprijed i pokaju se? Koliki su pastori prestali pozivati na ovo prevažno duhovno djelo? Koliki su vjernici izgubili sav osjećaj potrebe za priznavanjem grijeha?

Što je središnja poruka Kristova evanđelja? U sva četiri evanđelja on je jasan i govori nam: "Evo što ja propovijedam u svojoj crkvi. Ovo je moja poruka za sve grešnike."

"Dođe Isus ... propovijedajući evanđelje o kraljevstvu Božjem i govoreći: 'Ispunilo se vrijeme i približilo se kraljevstvo Božje! Pokajte se i vjerujte evanđelju'" (Mk 1,14-15). Ovo je prva zabilježena Isusova poruka. Propovijedao je pokajanje!

Za neke kršćane ovo možda zvuči poput teška jezika. Možda će odgovoriti: "Dobro, ali kako jako je Isus propovijedao pokajanje?" Luka na to odgovara u svom evanđelju. Isus je rekao svojim slušateljima: "Ako se ne pokajete, svi ćete tako propasti" (Lk 13,5).

ponedjeljak, veljače 22, 2010

CRTANJE VLASTITOGA KRUGA

Jeste li zabrinuti za nekoga člana obitelji ili prijatelja koji kao da ne raste i ne sazrijeva u Kristu? Kad mjerite tog čovjeka, koristite li za njegov život vlastito poimanje Krista? Jeste li nacrtali vlastiti krug što to znači biti istinski sljedbenik Krista i ne vidite da se vaš ljubljeni kreće u tom krugu?

Je li moguće da ograničavate Krista? Je li vaš Isus tako mali, tako tijesno ograđen da ne možete vjerovati da njegov Duh možda čini dublje, skriveno djelo? Osuđujete li ga jer ne zadovoljava vašoj mjeri? Vjerujete li da je Bog dovoljno velik da radi u njemu na nevidljive načine?

Prije približno 35 godina, jedna ozloglašena žena imenom Celeste Horvath ušla je u Teen Challenge u Brooklynu. Ona je bila njujorška najpoznatija madam; vodila je lanac prostitucije koji je opsluživao neke od najpoznatijih ljudi u našoj naciji. Celeste je odrasla u pentekosnom domu i njezina baka, koja je bila moliteljica, prorokovala je nad njom da će biti evanđelistkinja. Ali je Celeste odbacila svoj crkveni odgoj i okrenula se prostituciji.

Kako je njezin lanac rastao, navukla se na drogu. Sve to vrijeme u njezinu se srcu vodila borba. Iz noći u noć je molila: "Bože, daj da poživim samo još jedan dan." Na kraju je bila uhićena. Ta vijest se pojavila na nacionalnim naslovnicama. Jednom joj je pisao brat: "Tako si osramotila našu obitelj da za tebe više nema iskupljenja."

Ali Isus je nikada nije napustio. Jednoga dana, u svom je najsamotnijem času Celesta molila i slomila se pred Gospodinom. Promjena u njoj bila je trenutačna i odmah je postala novo stvorenje.

Svi koji su vidjeli Celestin život izvana mislili su da je potpuno beznadan slučaj, krajnje neosjetljiva. Ali imali su samo ograničenu sliku Krista. Nisu vidjeli kako kroz sve one godine Duh Sveti radi u njoj. Dok su je ljudi u njezinom životu vidjeli samo kao vulgarnu i nečistu, Gospodin je u njoj vidio evanđelistkinju.

Celeste se pojavila u Teen Challengeu upravo prije nego je bila osuđena i mi smo je prihvatili. Odslužila je zatvorsku kaznu i tamo je postala evanđelistkinja, na što ju je Bog i pozvao. Dok je bila u zatvoru, mnoge je duše dovela Isusu. Kad je bila puštena, postala je snažan ulični učitelj, a na kraju je započela i crkvu na Long Islandu, zajednicu koja danas još uvijek gori ognjem.

petak, veljače 19, 2010

STRAHOPOŠTOVANJE I POŠTOVANJE

Biblija je jasna da postoji strah Gospodnji koji svaki vjernik treba njegovati. Istinski strah Božji uključuje strahopoštovanje i poštovanje, ali to ide daleko dalje od toga. David nam govori: "Dođe riječ posred srca mojega o prijestupu opakoga: nema straha Božjega pred očima njegovim" (Ps 36,1). Zapravo kaže: "Kad vidim nekoga da se predaje zlu, moje mi srce govori da taj čovjek nema straha Božjeg. On ne priznaje istinu o grijehu niti o Božjem pozivu na svetost."

Činjenica je da nam sveti strah daje snagu da sačuvamo pobjedu u zla vremena. Dakle, kako postižemo taj strah? Jeremija odgovara ovim proročanstvom iz Riječi Božje: "I dat ću im srce jedno i put jedan da bi me se bojali u sve dane, na sreću svoju i djece svoje. I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usaditi ću im u srce svoj strah da se nikad više ne odmetnu od mene" (Jer 32,39-40).

Ovo je divno obećanje od Gospodina. Ono nas uvjerava da će nam on dati svoj sveti strah. On ne baca taj strah u naše srce nekim nadnaravnim bljeskom. Ne, on svoj strah stavlja u nas kroz svoju Riječ.

Znači li to da se Božji strah usađuje u naše srce samo dok čitamo Bibliju? Ne, uopće ne. On dolazi kad svjesno odlučujemo biti poslušni svakoj riječi koju pročitamo u Riječi Božjoj. Pismo nam u tome pomaže. Ono nam govori kako je sveti strah došao na Ezru: "Ezra je nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin (i) vršiti ga" (Ezr 7,10).

Strah Božji nije samo starozavjetna zamisao. Sveti strah nalazimo spomenuti u oba Zavjeta. Stari nam govori: "Boj se Jahve i kloni se zla" (Izr 3,7). Isto tako, Novi izjavljuje: "Nema straha Božjega pred njihovim očima" (Rim 3,18). Pavao dodaje: "Očistimo se ... od svake tjelesne i duševne ljage, i privedimo k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu" (2 Kor 7,1).

četvrtak, veljače 18, 2010

SVRHA SVJETLA NIJE DA BUDE SKRIVENO

Isus nam kaže: "Vi ste svjetlo svijetu" (Mt 5,14). Njegova izjava ovdje govori daleko više od vršenja službe. Ona odlazi dalje od učenja, propovijedanja ili dijeljenja letaka. Krist nam vrlo jasno kaže: "Vi ste svjetlo." Zapravo govori: "Vi niste samo odraz svjetla. I niste samo provodnik svjetla. Vi ste samo svjetlo. A jačina vaše svjetlosti ovisi o jačini vašeg hodanja sa mnom."

Vidite li što Gospodin ovdje misli? Svijet prepoznaje one koji blisko hodaju s njim. Vaši susjedi ili suradnici možda ne znaju za vaše svakodnevno zajedništvo s Kristom, vašu vjeru u njega, vašu krajnju ovisnost o njemu. Ali vide svjetlo koje sja iz vas zbog vašega života koji imate s njim. I sve dok ništa ne sprečava taj život, vaše svjetlo nastavit će sjati u mraku.

"Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori" (Mt 5,14). Isus govori: "Izložio sam vas pred svijetom. Ljudi vas gledaju jer sam vas ja učinio prizorom. Vi ste svjetlo koje ne smije biti skriveno."

Tko su, dakle, svjetla postavljena na gori? I gdje ih vidimo? Obično se ne nalaze u središtu pozornosti. Nisu među samoživima, nisu među onima koji promiču sami sebe i žive da budu prepoznati na ovom svijetu. Niti su među onima u crkvi koji su važni samo sebi samima pretvarajući se da su sveti, ali ogovaraju, mrmljaju i prigovaraju.

Tijekom godina, vidio sam mnoge vjernike koji se prave pobožnima, ali su u stvari duhovno lijeni. Drugima govore o svojim neuspjesima i slabostima misleći da ih to čini poniznima. Ali brzi su osuditi druge. Oni ne posjeduju istinski, darežljiv duh dobroga sluge, poput Kristova duha. Naprotiv, "svjetlo" koje imaju zapravo je mrak. Isus govori: "Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li će biti tama?" (Mt 6,23). Gdje nema Kristovog života, tamo ne može biti svjetla za druge.

"Vaša svjetlost neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog" (Mt 5,16). Razlog zašto trebamo dopustiti da naše svjetlo zasja svijetu jest da Bog može primiti slavu.

srijeda, veljače 17, 2010

ŽIVOT IZA SVJETLA

"Ponovno im, dakle, Isus reče govoreći: 'Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, neće hodati u tami, nego će imati svjetlo života'" (Iv 8,12).

Isus je bio i još uvijek jest svjetlo svijeta. Ivan kaže da je to svjetlo proizvedeno životom koji je u Kristu: "U (njemu) bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima" (Iv 1,4). Jednostavno rečeno, život koji Krist posjeduje izvor je svjetla svijetu. A svi koji vjeruju "imat će svjetlo života" (Iv 8,12). Što je "život iza tog svjetla", o kome govori Pismo?

Većina od nas misli o tom životu kao o vječnom životu koji je utjelovljen u Kristu. Gledamo na to kao na njegovu snagu da dâ vječni život svima koji vjeruju. Ali Ivan ovdje govori o još nečem. Kad koristi riječ "život", on govori o čitavom Isusovom životopisu.

Isus nam kaže da moramo živjeti kao što je on živio. Da bismo bili kao što je on bio u svijetu, njegov život mora biti nešto što moramo sami upoznati i iskusiti. On mora biti povezan s našim vlastitim životom.

Želim vam reći kako sam ja povezan sa životom koji je u Kristu. Radujem se u malim stvarima koje je Isus učinio, dotakao i rekao. Vjerujem da su njegova svagdašnja djela, riječi i život s Ocem bili da definiraju značenje života slična Kristu za nas.

Mislim na Isusovo prijateljstvo s Lazarom. Mislim o njemu dok se povlači od mnoštva nakon dugačke službe. Mislim o njemu dok uživa u domu Marije, Marte i Lazara. Mislim o njemu dok uzima malu djecu u svoje naručje i blagoslivlja ih. Mislim o tome kako je bio poslušan majci čak i kao odrastao čovjek, kad je na svadbi pretvorio vodu u vino. Mislim o Isusovoj ljubavi i brizi za prezrene, neljubljene, siromašne. Mislim o njegovom sažaljenju prema ženi uhvaćenoj u preljubu ili kako se divi udovici koja je imala samo dvije lepte.

Sumnjam da bi bilo dovoljno knjiga koje bi mogle opisati sve dobre stvari, stvari slične sluzi, koje je Isus činio dok je bio na zemlji. U ovim odlomcima nalazimo kako trebamo povezati svoj život s Kristovim. Na taj se način uključujemo u život koji je svjetlo.

utorak, veljače 16, 2010

JAŠUĆI NA OBEĆANJU

Zbog Božjega "predusretnutog" obećanja, u stanju smo zahtijevati pobjedu i vlast i prije nego bitka započne. David je pjevao: "Gospode, tvojoj snazi radovat će se kralj, a tvojemu spasenju kako će tek klicati! Ti mu ispuni čežnju srca njegova, i ne odbi molbu usana njegovih" (Ps 21,1-2).

Možda se pitate: "Kako se David mogao radovati? Suočio se s najžešćim napadom u životu. Kako je mogao imati radost kad je mogao biti ranjen ili ubijen?"

David odgovara: "Jer si ga predusreo blagoslovima dobrote, na glavu mu stavio krunu od čistoga zlata" (Ps 21,3). Ono što David ovdje govori mijenja život: "Suočio sam se sa snažnim neprijateljem koji ima namjeru uništiti me. Ali moja je duša spokojna. Zašto? Gospodin je unaprijed vidio moju borbu. I izlio je na mene sigurnost svoje ljubavi. Moj neprijatelj može prouzročiti da se spotaknem ili padnem, a u nekoj točki može se činiti i da sam gotov. Ali Bog mi je rekao da ako se dignem, primit ću njegovu snagu i zadobiti bitku."

Zatim je dao ovu izjavu vjere uoči odlaska u rat: "Na glavu (mi je) stavio krunu od čistoga zlata" (Ps 21,3). Kruna od zlata koju David ovdje spominje jest simbol pobjede i vlasti. Zapravo je govorio: "Odlazim u rat jašući na Božjem obećanju za mene. Rekao je da ću izaći iz borbe noseći krunu pobjede."

Ovo ukratko opisuje nauku Božje "predusretnute dobrote": on je predvidio sve naše borbe – sve naše bitke s grijehom, tijelom i đavlom – i u svome milosrđu i dobroti platio je naš dug prije nego je došao na naplatu. Naša je pobjeda riješena.

Božja predusretnuta dobrota odnosi se posebno na one koji ljube Isusa, a iznenadi ih grijeh. Gospodin nas uvjerava da čak ako smo privremeno i oboreni, izaći ćemo iz borbe na nogama, sve zato što je Isus već platio naš dug.

ponedjeljak, veljače 15, 2010

"PREDUSRETNUTA LJUBAV"

"Ti ga predusrete blagoslovima sretnim, na glavu mu krunu stavi od suhoga zlata" (Ps 21,4). Na prvi pogled, ovaj Davidov redak malo je zbunjujući. Riječ "predusresti" obično je povezana s preprekom, ne s blagoslovom. Moderni prijevod bi ovdje bio: "Gospodin je prepriječio Davida blagoslovima dobrote."

Međutim, biblijska riječ za "predusresti" daje potpuno drukčije značenje. Ona znači "preduhitriti, prethoditi, predvidjeti i unaprijed ispuniti, platiti dug prije roka plaćanja". Nadalje, gotovo u svakom slučaju, ona se odnosi na neko zadovoljstvo.

Izaija nam daje kratak uvid u ovu vrstu zadovoljstva. Ono dolazi od Boga koji predviđa potrebu i ispunjava je prije vremena. "Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvati; još će govoriti, a ja ću ih već uslišati" (Iz 65,24).

Ovaj nam redak nudi nevjerojatnu sliku ljubavi našega Gospodina za nas. Očito nas tako želi blagosloviti i tako je spreman izvršiti svoju dobrotu u našim životima da čak ne može dočekati da mu kažemo svoje potrebe. On skače i vrši djela milosrđa, milosti i ljubavi prema nama. Njemu je to vrhovno zadovoljstvo.

To je upravo ono što David govori u Psalmu 21: "Gospodine, izlio si blagoslove i dobrotu na mene prije nego sam te čak tražio. I ponudio si mi više nego što sam ikada mogao pojmiti da ću tražiti."

David je govorio o nekom strahovitom djelu koje je Bog izvršio za njega u duhovnom području. Bilo je to nešto što je dalo Davidu pobjedu nad neprijateljima, odgovore na molitvu, pobjedonosnu snagu i neiskazanu radost. A sve to Bog je učinio prije nego je David uopće mogao otići na molitvu da rastereti svoje srce i iznese svoj zahtjev. Kad je na kraju David izlio svoje srce, otkrio je da se Bog već pobrinuo za poraz njegovih neprijatelja. Davidova pobjeda bila je osigurana prije nego se uopće približio bojnom polju.

petak, veljače 12, 2010

Sve buduće post se preselila u: http://www.worldchallenge.org/hr/view/devotions

KAMO TREBA BITI USMJEREN NAŠ POGLED

Kad su kršćani u Pavlovo vrijeme osjetili da se približava uništenje Jeruzalema, htjeli su više znati o proročkim događajima. Uplašili su se glasina o nemilosrdnostima osvajačkih vojski koje su mnoge odvele u sužanjstvo. To je navelo vjernike misliti da su pogibeljna vremena na vratima. Zbog toga su tražili Pavla da im kaže više o tome što dolazi: "Piši nam o tome kako da raspoznajemo vremena."

Pavao im je odgovorio ovim riječima: "A što se tiče, braćo, vremena i časa, nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći" (1 Sol 5,1-2).

Pavao im je opisao što će se događati kad se Krist vrati: "Sam Gospodin će sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima" (1 Sol 4,16-18).

Pavlovo uvjeravanje imalo je naum ohrabrenja. U biti je govorio: "Nema potrebe za strah u vezi sa stvarima koje dolaze na zemlju. Ne trebate se previše zabrinjavati u vezi sa svim strašnim znacima i katastrofama. Dobro znate što to sve znači. Sve to naznačuje dolazak Gospodina Isusa da odvede svoj narod."

Istina je da povijest nekamo ide. Možemo biti sigurni da nas današnje brzo razvijanje događaja nosi prema Božjem vječnom cilju. Svijet nije prepušten sam sebi. Bez obzira kako je čovječanstvo postalo pokvareno i bezvjerno, Gospodin nije napustio zemlju. Naprotiv, Bog je jednostavno poduzeo brze korake. A ono što sad vidimo, brzo je kretanje događaja prema "jednom božanskom događaju" pred nama: stvaranju novih nebesa i nove zemlje gdje će Krist imati vrhovnu vlast za svu vječnost.

Kao Kristovi sljedbenici, naš pogled ne smije biti usredotočen na dnevne vijesti. Ne smijemo živjeti na ratovima i glasinama o ratovima, na mogućnostima nuklearne nesreće i na drugim stvarima koje dolaze na zemlju. Kad je Isus rekao: "Toga dana, podignite pogled" (vidi Lk 21,28), govorio je o tome gdje naš pogled treba biti usmjeren.

četvrtak, veljače 11, 2010

BOG NAŠIH ČUDOVIŠTA

Bog je rekao Jobu: "A sada, de promotri Behemota (nilskog konja) kojeg sam stvorio zajedno s tobom" (Job 40,15). "Zar loviš Levijatana (krokodila) udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit užetom?" (Job 40,25).

Zašto bi Bog započeo svoje otkrivenje time da Job promotri ova dva ogromna čudovišta? Zašto bi Bog htio da Job pogleda u lice jednom nilskom konju i krokodilu?

Prije svega, Gospodin je postavio pred svoga slugu ovaj problem: "Pogledaj, Jobe, za tobom dolazi nilski konj. Što ćeš učiniti? Možeš li ga svladati svojom fizičkom snagom? Ne? Možda možeš pokušati lijepim riječima.

Pogledaj krokodila koji prijeti. Kako ćeš se nositi s njim? Ovo stvorenje ima kameno srce. On ne zna za milost." Ovo je bilo više od jednostavne lekcije iz životinjskog carstva. Bog je Jobu govorio nešto o životnim "čudovištima". Pokazao je svome sluzi da ova dva strašna, okrutna, neodoljiva stvorenja predstavljaju čudovišne probleme koji bjesne u njegovu životu.

"Promotri voden-konja. On gazi pred sobom sve što mu je na vidiku. Jobe, on je jednostavno prevelik problem da se s njime nosiš. Ni na koji način mu nisi dorastao. Ti ništa ne možeš učiniti da bi ga pripitomio. Jedino ja, Gospodin, znam kako zaustaviti takvo čudovišno stvorenje.

A što je s krokodilom, Jobe? Nikakav se čovjek ne može boriti s takvim stvorenjem. I nitko u vlastitoj snazi ne može skinuti krokodilu njegov debeli štit. Jednako je istina za tvoga duhovnog neprijatelja, đavla. Jedino ja mogu zadobiti bitku s njim."

Čujete li što Bog kaže u tom govoru? On ne govori samo Jobu, nego svim vjernicima. I izjavljuje: "Suoči se s istinom u vezi s čudovištima u svom životu. Ne možeš se s njima nositi. Ja sam jedini tko to može."

Job je odgovorio: "Moj Bog je svemoćan. On može sve. I nikakav njegov naum ne može se nikada spriječiti. Znam da se ne mogu dići protiv nilskog konja i krokodila. Ali nije važno. Znam da Bog može. Moje je jednostavno da mirno stojim i gledam spasenje Gospodnje" (vidi Job 42,1-2).

srijeda, veljače 10, 2010

POBJEDNIK SVAKE BITKE

Bog je obećao da ćete iz svake bitke izaći kao pobjednik, okrunjeni njegovom snagom. "Uzvisi se, Gospode, u sili svojoj! A mi ćemo pjevati i hvaliti snagu tvoju" (Ps 21,13).
Kako nas Gospodin "predusreće" tim blagoslovima dobrote? Duh Sveti tjera sav strah iz nas – strah od pada, strah da ćemo biti uklonjeni od Boga, strah da ćemo izgubiti nazočnost Duha Svetoga – usađujući u nas svoju radost. Trebamo ići naprijed radujući se kao David, jer nam je Bog zajamčio da ćemo pobijediti.

Međutim, tako malo kršćana ima tu radost i veselje. Mnogi nikada ne upoznaju odmor duše ni mir Kristove nazočnosti. Hodaju okolo kao da su u koroti; radije zamišljaju da su pritisnuti palcem Božjega gnjeva nego da su pod njegovim krilima zaštite. Na njega gledaju kao na okrutnog nadzornika, uvijek spremna spustiti bič na njihova leđa. I tako žive nesretni i bez nade, više mrtvi nego živi.

Ali u Božjim očima naš problem nije grijeh, nego pouzdanje. Isus je na Golgoti jednom zauvijek riješio naš problem grijeha. On ne govori stalno: "Ovaj put si prešao crtu." Ne, nikada! Njegov stav prema nama upravo je suprotan. Njegov Duh nas neprestano poziva podsjećajući nas na Očevu dobrotu čak i usred naših neuspjeha.

Kad smo usredotočeni na svoj grijeh, pred očima gubimo sve ono što Bog najviše želi: "A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6). Ovaj redak kaže sve. Naš Bog je nagrađivač i on tako čezne na nas izliti svoju dobrotu da nas blagoslivlja prije roka.

To je misao koju naš nebeski Otac želi da imamo o njemu. On zna kad ćemo se pokajati za svoje padove i grijehe. On zna kad dolazi naša skrušenost. Ali ne može dočekati taj datum. Zbog toga uskače i govori: "Želim svoje dijete uvjeriti da neće biti osuđeno jer sam mu već oprostio kroz krv očišćenja moga Sina."

utorak, veljače 09, 2010

ZAŠTO JE "ZELENILO" VAŽNO?

"I bi im naređeno da ne nanose štetu ni zemaljskoj travi, ni ikakvu zelenilu, ni ikakvu stablu, već jedino ljudima koji nemaju Božji pečat na čelu" (Otk 9,4).

Zašto je "zelenilo" važno za našu vjeru? Upamtite, skakavcima je zapovjeđeno da ne dotiču ništa zeleno. Jednostavno rečeno, oni ne mogu nauditi nikome tko hoda u vjeri.

Dakle, čak i na vrhuncu njihovih napada, oni koji se pouzdaju u Boga ostat će stajati poput čvrstih, zelenih stabala. Nikakvi skakavci neće im moći nauditi pa niti teroristi. Najbolja obrana protiv svakoga strašnog napada i svakog uboda sličnog štipavcima duhovno je zdravlje. A to zdravlje dolazi jedino ako se okrećemo Gospodinu i pouzdajemo u njegova obećanja.

Dopustite mi pitati vas:

  • Pouzdajete li se u potpunosti u Božje opraštanje? Oslanjate li se na njegovu krv da vas očisti od svakoga grijeha? Ako osjećate osudu i neprestano se borite da biste ugodili Bogu, onda niste zeleni i zdravi. Prije svega, Božja je želja da prihvatite njegov dar opraštanja i počivate u tome.

  • Prihvatili ste Božje opraštanje. No pouzdajete li se u njegovu bezuvjetnu ljubav za vas?

Naš Gospodin nas ne udaljava od sebe svaki put kad padnemo. On ne viri neprestano iznad našeg ramena zahtijevajući ispravak. On nas jednostavno traži da dođemo k njemu priznajući: "Vjerujem tvojoj Riječi, Gospodine. Oprosti mi, operi me, drži me u svojim rukama."

Božja želja za nas je da živimo sve naše dane bez straha. Zbog toga, ne smijemo dopustiti sotoni da nas optužuje pogreškama iz prošlosti. Ako smo se za njih pokajali, onda smo pokriveni Kristovom dragocjenom krvi očišćenja.

Evo Božjeg obećanja za sve koji su položili svoje pouzdanje u njega: "Neki se uzdaju u bojna kola, a neki u konje, a mi ćemo se spomenuti imena Gospoda, Boga našega. Oni posrnuše i padoše, a mi ustasmo i uspravismo se" (Ps 20,7-8).

ponedjeljak, veljače 08, 2010

BOLJE OD PENTEKOSTA

Ivan Krstitelj nije preživio do Pentekosta! Nije vidio razdijeljene ognjene jezike niti je čuo buku silna vjetra. Nije vidio potresen Jeruzalem i obraćeno mnoštvo. Ali je rekao da je njegovo veselje doseglo vrhunac. On je čuo nešto bolje od buke vjetra, bolje od pohvalna svjedočanstva, bolje od glasa radosne zaručnice. Čuo je Spasiteljev glas.


"Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac" (Iv 3,29).


Ivan je okusio najveće veselje koje jedan Isusov sljedbenik može poznavati. Rekao je: "Mirno sam stajao i čuo ga kako mi govori. Od njegova glasa srce mi je poskočilo. Govorio je meni osobno. Čuo sam svoga Gospodina i to je moje veselje. Moje veselje je već sâm njegov glas."


Ivan je mogao reći: "O, da, ljubim ga. Štovao sam ga do njegovih nogu i rekao mu koliko sam nedostojan. Ali moje veselje nije bilo u onome što sam ja rekao njemu, nego što je on rekao meni. Čuo sam njegov glas i radovao se već u zvuku njegova glasa."


Neki ljudi uče da Gospodin više ne govori ljudima osim kroz otkrivenu Riječ. Oni ne mogu vjerovati da ljudi i danas mogu biti vođeni i blagoslivljani tim tihim glasićem.


Isus je rekao: "Moje ovce slušaju glas moj; kad ih zovem, čuju me … drugoga ne slušaju …" Danas se bojimo svih iskorištavanja, bojimo se da ćemo biti odvedeni u otkrivenja suprotna Riječi Božjoj. No svaka lažna vizija, lažno proroštvo, lažno vodstvo, izravan je rezultat vlastitog ponosa i samovolje. Ljudi zlorabljuju svaki dar Božji. Međutim, Bog ipak izravno govori srcima onih koji su voljni čuti.


"Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu …" (Heb 1,1-2).


"Zato, kako veli Duh Sveti: 'Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja'" (Heb 2,7-8).

petak, veljače 05, 2010

LEKCIJA SLUŠANJA

Bog je Iliju morao naučiti lekciju o slušanju te ga je zbog toga odveo na vrh gore Horeb i dao mu jednu slikovitu propovijed.


"Glas mu reče: 'Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.' Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: 'Što ćeš ovdje, Ilija?'" (1 Kr 19,11-13).


Kad je vjetar počeo zavijati, mislim da je Ilija pomislio: "Vrijeme je, Gospodine. Otpuhni Izebel ravno s prijestolja – baci nju i njezine grešne prijatelje vjetru. Sve ih otpuhni!" Ali Bog nije bio u vjetru!


Iznenada je došao velik potres te je Ilija rekao: "Ovo će ih dobro uplašiti! Bog će im vratiti milo za drago. Istrest će ih ravno iz njihovih cipela! Gospodine, vidim da osvećuješ svoga slugu." Ali Bog nije bio ni u potresu.


Nakon potresa, oganj! Nebo se zacrvenjelo od užarenih plamenova! Ilija je povikao: "Gospodine, nisu prihvatili oganj koji je pao na oltar – sad ih spali! Spali pokvarenog Ahaba! Sprži Izebelu! Učini da tvoj oganj proždre zle. Bože, znam da si u ognju!" Ali Bog nije bio ni u ognju!


"Poslije ognja šapat" (r. 12).


Možete li to zamisliti? Prorok koji se nije bojao uragana, zemljotresa ili nebeske vatre, uplašio se šapata. "Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem" (r. 13).


Ilija je pokrio lice kaputom! Zašto? Nije li ovaj prorok razgovarao s Bogom mnogo puta? Nije li bio veliki čovjek molitve? Nije li ga Bog silno upotrebljavao? Da! Ali Ilija je bio stranac tom šapatu!


Kad je konačno dopustio da mu taj glas govori – u samoći, tišini, daleko od svakog očitovanja sile – primio je najjasnije upute u čitavoj svojoj službi.


"Idi u Damask; prođi kroz pustinju; pomaži Hazaela za kralja aramskog, pomaži Jehuu za kralja nad Izraelom i pomaži Elizeja za proroka namjesto sebe …" (vidi 1 Kr 19,15-16)


Danas su tolika djeca Božja tako zaposlena da nikada ne čuju glas koji im dolazi. Oni su silno odani i silno zaposleni svjedočeći, čineći dobro, moleći za duhovno probuđenje, posteći. Međutim, čuju sve osim glasa Gospodnjeg.

četvrtak, veljače 04, 2010

MORAMO MU DOPUSTITI DA NAM GOVORI

Ilija je primjenjivao silu molitve. Zatvorio je i otvorio nebo, sazvao vatru i razdvojio vodu svojim plaštem. Bio je čovjek akcije koji je čitavu vladu doveo pod svoju "čaroliju"; stajao je na gori Karmel i izrugivao se Baalovim prorocima, a zatim ih je pobio pred samim kraljevim nosom.


Ozbiljno moleći za kišu, ovaj silan čovjek ušao je u prostoriju Božjega prijestolja sedam puta. Sedam je puta Ilija govorio Bogu o ovoj jednoj potrebi. A onda se pojavio malen oblak i ovaj prorok – koji je tri i pol godine ranije zatvorio nebo i izazvao strašnu sušu – otvorio je nebo i pala je obilna kiša.


Ilija je bio ponosan na pobjedu. Dogodit će se veliko probuđenje. Pao je oganj Božji i mnogi su bili svjedoci čuda. Ovo je bilo nevjerojatno očitovanje Božje sile. Mislio je: "Sad će se i Izebela pokajati! Čak ni ona ne može opovrći sve ove znake i čudesa. Ovo je Božji trenutak za ovu naciju."


Ali kakav šok je doživio! Izebela nije bila nimalo impresionirana čudima i silom te je rekla Iliji: "Sutra u ovo vrijeme ubit ću te kao što si i ti ubio moje svećenike."


Sljedeći put kad vidimo ovoga velikana sile i akcije, vidimo ga kako se skriva u spilji na gori Horeb, gotovo tristo pedeset kilometara dalje.


Kakav prizor! Četrdeset dana i četrdeset noći proveo je razmišljajući kako su stvari pošle krivo. Zaokupio se problemima; oči su mu bile na njemu samome umjesto na Bogu. A onda ga je pozvao Bog: "Ilija, što radiš ovdje skrivajući se u ovoj spilji?"


Dureći se, odgovorio je: "Gospodine, nacija se raspada. Čitava vlada je pokvarena, nemoralna. Ljudi su otpali; ne vjeruju ni u čuda. Društvo je poludjelo. Moja poruka mi je bačena natrag u lice. Đavao je u kontroli; uhvatio je sve osim mene. Samo sam ja preostao koji je vjeran tebi, Gospodine. Skrivam se da ostane barem jedan svetac."


Ilija, prorok molitelj, zaposlen je bio za Boga, tako zaposlen očitujući silu Božju, tako zaposlen štiteći Božje kraljevstvo, da je postao jednosmjeran sluga. Često je govorio Bogu, ali malo je učinio da bi slušao. Da je slušao, čuo bi kako mu Bog govori da si je ostavio sedam tisuća svetih koji se nisu kompromitirali.

srijeda, veljače 03, 2010

KRATAK UVID U ISUSOVO SRCE

"Tko će od vas svome sluzi koji ore ili čuva stoku, kad se vrati iz polja, reći: 'Brzo dođi i sjedi za stol!' Neće li mu, naprotiv, reći: 'Pripremi večeru te se pripaši da mi služiš dok ja jedem i pijem, pa poslije ti jedi i pij!'" (Lk 17,7-8).


Uopće nemamo problema poistovjetiti se sa slugom u njegovoj dužnosti prema gospodaru. Uopće nemamo problema staviti na se pregaču i posluživati Gospodina s punim stolom slavljenja – dobrom gozbom štovanja. Mi našega Gospodina volimo hraniti. Naša je najveća radost, naše vrhovno ispunjenje, služiti Gospodinu.


Ali imamo poteškoća s posljednjim dijelom – Gospodnjim dijelom. "… pa poslije ti jedi i pij!" To je previše da bismo mogli shvatiti. Nakon što smo mu služili, mi ne znamo kako sjesti i dopustiti mu istu radost koju smo mi uživali dok smo služili njega! Mi našem Gospodinu otimamo radost koju bi imao služeći nama.


Mi mislimo da naš Gospodin dobiva dovoljno zadovoljstva iz onoga što mi činimo za njega, ali postoji daleko više. On odgovara na našu vjeru i raduje se kad se kajemo. On govori Ocu o nama i raduje se u našem djetinjem pouzdanju. Ali ja sam uvjeren da je njegova najveća potreba imati zajedništvo jedan-na-jednoga s onima koji su ostali ovdje na zemlji. Tu potrebu mu ne može ispuniti nijedan anđeo u nebu. Isus želi razgovarati s onima koji su na bojištu.


Gdje dobivam takvu predodžbu da je Krist osamljen i imati očajničku potrebu govoriti? Sve je to u onom izvješću kad se Krist pojavio onoj dvojici učenika na cesti za Emaus. Upravo onoga dana kad je uskrsnuo, dvojica su učenika išla iz Jeruzalema u Emaus. Bili su ožalošćeni jer ih je Gospodin napustio, a kad im se on približio, nisu ga prepoznali. A on je želio razgovarati jer im je toliko toga imao za reći.


"I dok su tako razgovarali i pretresali, približi im se sam Isus te pođe s njima … I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima" (Lk 24,15.27).


Za ovu dvojicu učenika nije moglo biti bolje iskustvo te su se vraćali natrag govoreći: "Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio …" Mi mislimo na radost učenika, ali što je s Isusovom radošću? Vidim uskrsla Gospodina; suze mu teku niz njegove proslavljene obraze i srce mu je puno radosti. Ispunjen je, njegova je potreba namirena. Vidim ga presretna. Služio je u svome proslavljenom tijelu; iskusio je svoje prvo dvosmjerno zajedništvo. Izlio je svoje srce, ali je i njegovo osamljeno srce bilo dotaknuto i njegova potreba ispunjena.

utorak, veljače 02, 2010

KAKO POBIJEDITI ISKUŠENJE

Sila da podnesemo i da se ne predamo iskušenju ne dolazi od toga što smo naše umove nakljukali redcima Pisma, dali prisege i obećanja, provodili sate u molitvi i postu ili se čak predali nekoj velikoj duhovnoj stvari. Sve te stvari su za pohvalu za normalan kršćanski rast, ali u njima ne leži naša pobjeda.


Jednostavna tajna kako da podnesemo bilo koje iskušenje leži u tome da slomimo strah od sotonske sile! Strah je jedina sila nad čovjekom koju ima sotona. Bog nam ne daje duh straha. To je jedino od sotone! Ali čovjek se boji đavla. Plaši se demona. Boji se neuspjeha. Boji se da se njegovi apetiti i navike ne mogu promijeniti. Boji se da će njegove unutarnje želje eruptirati i nadzirati mu život. Boji se da je jedan od tisuću koji je drukčiji, pun požude i izvan mogućnosti pomoći.


Čovjek se boji da neće moći ostaviti svoj grijeh. Sotoni pripisuje silu koju nema. Čovjek viče: "Ovisnik sam i ne mogu prestati! Kao začaran sam od sile đavolje. Đavao me tjera da to činim!"


Strah ima muku. Dokle god se bojite đavla, ne možete slomiti silu nijednog iskušenja. Sotona uspijeva na strahu te kršćani koji se boje đavla imaju malo ili nimalo snage da se odupru.


Sve to je temeljno na laži! Laž je da sotona ima snagu slomiti kršćane pod pritiskom. Uopće ne! Isus je došao da uništi svu silu đavolsku nad krvlju opranom djecom Božjom. Često sam se pitao zašto Bog dopušta duhovnim ljudima da budu tako kušani. Zašto Bog ne ukloni svaku kušnju umjesto da "daje sretan ishod, da je možemo podnijeti" (1 Kor 10,13)? Odgovor je jednostavan. Jednom kad naučite koliko je sotona slab, jednom kad naučite da vas on ne može natjerati ni na što, jednom kad naučite da Bog ima svu silu da vas sačuva od pada, od tada nadalje moći ćete sve "podnijeti" što sotona baci u vas. I moći ćete proći kroz sve to bez straha da ćete pasti!


Nismo izbavljeni od iskušenja, već od straha od đavla da će nas navesti da mu podlegnemo. Kušani ćemo biti dok ne dođemo do mjesta "počinka" u našoj vjeri. Taj počinak je nepokolebljivo pouzdanje da je Bog porazio sotonu, da sotona nema prava na nas i da ćemo izaći iz kušnje poput zlata kušanog u vatri.

ponedjeljak, veljače 01, 2010

RAZLOG ISKUŠENJA

Iskušenje je poziv ili napast da se izvrši nemoralno djelo. Upravo sada sotona bjesni zemljom kao ričući lav, nastojeći proždrijeti kršćane kroz snažne napasti nemorala. Nitko nije imun i, što se više primičete Bogu, sotona će vas htjeti više rešetati.


Grešnici ne mogu biti iskušavani – jedino istinska djeca Božja! Kiša ne može namočiti tijelo već pod vodom. Kao djeca sotone, grešnici su već uronjeni u grijeh; oni čine što im on zapovijeda. Oni ne moraju biti iskušavani ili napastovani, jer su već nemoralni – već osuđeni. Kao robovi, nemaju slobodu odabrati. Oni jednostavno prelaze iz mrtvih u stanje dvaput umrlih; "iz korijena iščupani". Grešnicima đavao može dosađivati i poticati ih, ali ne može ih iskušavati. Sotona potiče svoju vlastitu djecu da ulaze dublje u mračne jame nemorala, ali oni su već mrtvi u svojim prijestupima i grijesima i ne bore se da bi preživjeli. Zbog toga nam naš Gospodin kaže da se radujemo kad upadnemo u različite kušnje. Mi doživljavamo nešto jedinstveno da bismo postali zreli kršćani.


Iskušenje je "vježba pod bojnim uvjetima". To je "ograničeno" vojevanje; Bog ga ograničava točkom "podnošljivosti". On želi ratnike bojno izvježbane koji mogu posvjedočiti: "Bio sam pod vatrom! Bio sam u bitki! Neprijatelj je bio svuda oko mene gađajući me i pokušavajući ubiti, ali Bog mi je pokazao kako da to podnesem i ne bojim se. Sad imam iskustvo, tako da se sljedeći put ne moram bojati."


Iskušenje nije znak slabosti ili sklonosti prema svijetu. Naprotiv, to je promaknuće, znak da se Bog pouzdaje u vas. Duh je odveo Isusu u arenu iskušenja u pustinji da može naučiti tajnu sile nad svakim iskušenjem. Zapravo je Bog govorio Isusu: "Sine, dao sam ti Duha bez mjere. Potvrdio sam te pred svijetom. Sad ću dopustiti sotoni da baci u tebe sve što je smislio – tako da vidiš koliko je slab i da se nikada više ne bojiš njegove vlasti nego da ideš naprijed propovijedajući kraljevstvo, uvjeren da je sotona poražen i da te ne može ni na koji način dotaći."


To je razlog zašto su kršćani danas kušani. Iskušenje je dopušteno u najsvetijim životima da naučimo da je sotona ograničen. Da izloži njegovu slabost. Da ga razotkrije kao strašilo. Bojimo se jedino kad ne razumijemo.