petak, siječnja 29, 2010

NA NOGE I BUDITE SPREMNI

"Šaul se poče bojati Davida, jer je Jahve bio s njim" ( 1 Sam 18,12).


Sotona zavidi i boji se najviše onih koji su s Bogom u molitvi te su odlučili dići se i boriti u vjeri. Sotona se boji čak i male vojske onih koji su u vjeri opasani za borbu. On drhti pred onima koji su na nogama, spremni oduprijeti se. A s obzirom da vas se boji, naum mu je neutralizirati vaš borbeni duh.


To čini pokušavajući vam um preplaviti užasnim, poražavajućim mislima koje vam odvraćaju pažnju i donose nepovjerenje te ispituju Božju snagu. On će vam vikati u um i duh: "Nema koristi dalje se boriti. Preslab si od svojih osobnih borbi. Nikada nećeš biti pobjednik. Sile pakla prevelike su za svladati. Jednostavno se opusti. Što se tiče borbe, ne trebaš više biti tako žestok.


Sve je to odvraćanje pažnje! Čitava sotonina strategija je da se usredotočite na svoju slabost, grijehe, nedostatke – i zbog toga pojačava temperaturu vaših sadašnjih problema i trpljenja. Želi da povjerujete da niste dovoljno jaki ići dalje. Istina, vi niste, ali Isus jest!


Činjenica je da ćemo svi biti u borbi dok ne umremo ili dok se Isus ne vrati. Možemo imati doba zatišja, razdoblja predaha. Ali dokle god smo na ovoj zemlji, uključeni smo u duhovnu borbu. Tim bitkama jednostavno nema kraja. Zbog toga Pavao kaže da nam je Isus dao oružje koje je silno za rušenje utvrda. Opremljeni smo oružjem kojem se sotona ne može oduprijeti: molitvom, postom i vjerom.


Došlo je vrijeme za nas da skrenemo pogled od svojih sadašnjih nevolja. Moramo skinuti svoje oči s naših kušnji i usredotočiti ih na Zapovjednika ovog rata. Isus drži ključeve svih pobjeda i on nam je obećao: "Snabdio sam vas svakim oružjem koje vam je potrebno za borbu. I spreman sam i voljan dati vam snagu u vrijeme vaše slabosti."

četvrtak, siječnja 28, 2010

UGODAN ŽIVOT

Apostol Pavao učio je kološansku crkvu: "Živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga" (Kol 1,10).


Što se traži za ugodan život? Pavao nam kaže: "Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost! Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi" (Kol 3,12-13).


Pavao nam kroz mnoge riječi govori: "Tu je moja riječ za vas u ova kritična vremena. S obzirom da dolaze teška vremena, svoj život morate mjeriti s Gospodinovim."


Drugim riječima, moramo sami sebe pitati: "Postajem li sve sličniji Kristu? Postajem li sve strpljiviji ili se još brže raspaljujem? Jesam li ljubazniji i nježniji ili sam podliji i svadljiviji? Jesam li blaži i opraštam ili sam ogorčen i sklon zamjeranju? Podnosim li druge? Podnosim li slabosti i greške onih blizu mene ili uvijek moram ja biti u pravu?”


Pavao govori da u svjetlu dolazećeg dana neće biti važno koliko si djela obavio ili kakva dobra djela si činio. Niti koliko si bio ljubazan prema strancima, niti koliko si duša doveo Kristu. Ostaje samo ovo pitanje: Postaješ li dobar i strpljiv; opraštaš li i jesi li obziran i blag?


Ispitati svoj život s Kristom ne znači gledati toliko u ono što činimo, nego što postajemo. Takav život ne može biti postignut samo ljudskim naporom. On se ne postiže pukim donošenjem odluka govoreći: "Postat ću takav vjernik." Naprotiv, to se događa djelom Duha Svetoga, po vjeri u njegovu Riječ.


Najprije čitamo te riječi i vjerujemo da su poziv Božji nama da ispitamo sami sebe. Zatim tražimo Duha da nam pokaže tko smo u stvarnosti te se mjerimo Riječju. Nakon toga tražimo Duha Svetoga da nam pomogne promijeniti se.

srijeda, siječnja 27, 2010

TJERANJE PTICA GRABEŽLJIVICA

U Postanku 15 Bog je sklopio veličanstven sporazum s Abrahamom. Uputio je ovog patrijarha da uzme junicu i kozu i rasiječe ih napola. Zatim je trebao uzeti grlicu i golubića i položiti ih na zemlju, glavom prema glavi. Abraham je učinio kao što mu je bilo rečeno i dok su ova stvorenja krvareći ležala, ptice grabežljivice počele su se obarati na lešine. Iznenada je Abraham osjetio kako se oko njega spušta strašna tama. Što je bila ta tama? Bio je to sotona u panici.


Što mislite, kako sotona reagira kad vidi da sva obećanja Božja postaju vaša kad date svoj život Isusu? Đavao pada u ljubomorni bijes. A kad vidi vašu čvrstu odluku da ćete čitavim putem ići s Gospodinom, može reagirati samo na jedan način: sav pakao spopada panika!


Što je Abraham činio kad su dolazile ptice grabežljivice? Pismo govori da ih je rastjerivao. Na taj način Gospodin nam pokazuje kako da se bavimo prijetećim grabežljivicama. Ne moramo se bojati đavolskih napada jer smo dobili silno oružje za ratovanje.


Kad god neki glas sumnje ili ispitivanja Boga dolazi u moj um, stavljam to naspram onoga što znam o mom dragom Gospodinu. Nijednu misao ne mogu prihvatiti kao istinitu ako je temeljena samo na onome što u onom trenutku osjećam. Ona mora biti izmjerena Isusovim obećanjima za mene u vezi s njim i u vezi s pobjedom koju je zadobio za mene.


Jednostavno rečeno, ako mi dolaze optužujuće misli – ako izazivaju sumnju i strah ili donose osjećaj odbacivanja – znam da nisu od Boga. Svi moramo biti spremni na dolazak takvih užasnih misli. Čak je i Gospodin Isus bio podvrgnut takvim mislima od neprijatelja tijekom svoga pustinjskog iskušenja.


Kad vam dođu ptice grabežljivice donoseći misli nevrijednosti i nesigurnosti, otjerajte ih Riječju Božjom. Žrtva koju ste prinijeli jer vas je Gospodin tako vodio, ugodna mu je i on će je cijeniti.

utorak, siječnja 26, 2010

"PO VJERI ON, PREMDA MRTAV, JOŠ GOVORI"

Dok čitamo Hebrejima 11, nalazimo jedinstven zajednički nazivnik života spomenutih ljudi. Svaki je imao određenu karakteristiku koja označuje vrstu vjere koju Bog voli. Što je bio taj element? Njihova vjera rođena je iz duboke prisnosti s Gospodinom.


Činjenica je da nije moguće imati vjeru koja ugađa Bogu bez prisnosti s njim. Što mislim pod prisnošću? Govorim o bliskosti s Gospodinom koja izlazi iz čežnje za njim. Ta vrsta prisnosti bliska je osobna veza, zajedništvo. Ona dolazi kad želimo Gospodina više od bilo čega u ovom životu.


"Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan kad Bog zbog njegovih darova dade svjedočanstvo. Po vjeri on, premda mrtav, još govori" (Heb 11,4). Želim da uočimo nekoliko značajnih stvari u vezi s ovim retkom. Prvo, sam Bog svjedoči o Abelovim darovima ili prinosima. Drugo, Abel je sagradio oltar Gospodinu na kojem je prinosio svoje žrtve. A za žrtvu nije prinosio samo janjce bez mane, nego i pretilinu tih janjaca. "Prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu" (Post 4,4).


Što ta pretilina ovdje označava? Levitski zakonik govori o pretilini: "... to je jelo od žrtve paljenice Jahvi na ugodan miris. Sav loj (pretilina) pripada Jahvi" (Lev 3,16). Pretilina je bila dio žrtve iz kojega se dizao ugodan miris. Ovaj dio životinje brzo je zahvatio oganj i spalio donoseći ugodan miris. Pretilina ovdje služi kao slika molitve (ili zajedništva) koja je prihvatljiva Bogu. Ona predstavlja našu službu Gospodinu u tajnoj klijeti molitve. Sam Gospodin izjavljuje da se takvo prisno štovanje podiže k njemu poput ugodna mirisa.


Biblija prvi put spominje tu vrstu štovanja kod Abela. Zbog toga je Abel na popisu u Hebrejima 11. On je slika sluge koji je bio u zajedništvu s Gospodinom prinoseći mu najbolje što je imao. Kao što Hebrejima izjavljuje, Abelov primjer živi i danas kao svjedočanstvo istinske i žive vjere: "Po vjeri on, premda mrtav, još govori."

ponedjeljak, siječnja 25, 2010

VIŠE VJERE

Marko 4 iznosi priču o Isusu i njegovim učenicima u lađici dok ih je tamo-amo bacalo olujno more. Dok promatramo ovaj prizor, Krist umiruje valove jednom zapovijedi. Zatim se okreće svojim učenicima i pita: "Kako nemate vjere?" (Mk 4,40)


Možda mislite da ovo zvuči grubo. Ljudski je bilo bojati se u oluji. Ali Isus ih nije korio iz tog razloga. Ne, nego im je govorio: "Nakon svega vremena koje ste bili sa mnom, još uvijek ne znate tko sam ja. Kako to da tako dugo hodate sa mnom i još me prisno ne poznajete?"


Učenici su bili zapanjeni nad divnim čudom koje je Isus izvršio. "Njih spopade velik strah, te su jedan drugomu govorili: 'Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?'" (Mk 4,41).


Možete li to zamisliti? Isusovi vlastiti učenici nisu ga poznavali. Svakoga od njih osobno je pozvao da ga slijedi i zajedno s njim služili su mnogim ljudima. I oni su činili čuda ozdravljenja i nahranili su mase gladnih ljudi. Ali njima je njihov Gospodar još uvijek bio stranac.


Tragično, ali jednako je istina i danas. Mnoštvo je kršćana zajedno s Isusom u čamcu, s njim služe i u njegovo ime dosežu mnoštva, ali u stvarnosti ne znaju tko je njihov Gospodar. Oni ne provode prisno vrijeme nasamo s njim. Nikada ne sjede tiho u njegovoj nazočnosti otvarajući mu srce te čekajući i slušajući da shvate što im želi reći.


Vidimo još jedan prizor u vezi s vjerom učenika u Luki 17. Učenici su došli k Isusu moleći: "Daj nam više vjere" (Lk 17,5). Mnogi kršćani danas postavljaju isto pitanje: "Kako mogu postići vjeru?" Ali oni ne traže samoga Gospodina za odgovor.


Ako želite više vjere, morate učiniti isto što je Isus rekao svojim učenicima u ovom odlomku. Kako je odgovorio na njihovo traženje više vjere? "Pripaši se da mi služiš dok ja jedem i pijem" (Lk 17,8). Isus je u biti govorio: "Stavi na se svoju haljinu strpljenja. Zatim dođi do mog stola i jedi sa mnom. Želim da me tamo hraniš. Čitav si dan veselo radio za mene. Sada želim da sa mnom razgovaraš. Sjedi sa mnom, otvori srce i uči od mene."

petak, siječnja 22, 2010

UGODIO JE BOGU

Henok je uživao u prisnom zajedništvu s Gospodinom. Zapravo je njegovo zajedništvo s Bogom bilo tako prisno da ga je Gospodin prenio u slavu daleko prije nego je njegov život na zemlji završio. "Vjerom je Henok prenesen tako da nije vidio smrti; i više se ne nađe, jer ga Bog bijaše prenio. Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu" (Heb 11,5).


Zašto je Gospodin odlučio prenijeti Henoka? Prva riječ ovoga retka vrlo nam jasno govori da je to bilo zbog njegove vjere. Štoviše, završni izraz nam govori da je Henokova vjera ugodila Bogu. Grčka korijenska riječ za ugoditi ovdje znači potpuno sjedinjen, potpuno suglasan, u potpunom jedinstvu. Ukratko, Henok je imao najprisnije moguće zajedništvo s Gospodinom koje je jedno ljudsko biće moglo imati. A to prisno zajedništvo ugodilo je Bogu.


Biblija nam govori da je Henok počeo hodati s Gospodinom nakon što je rodio svoga sina Metušalaha. U to vrijeme imao je šezdeset pet godina. Zatim je sljedećih tristo godina proveo prisno u zajedništvu s Bogom. Hebrejima nam jasno daje na znanje da je Henok bio u tako prisnom dodiru s Ocem, u tako bliskom zajedništvu, da je Bog odlučio dovesti ga k sebi kući. U biti rekao je Henoku: "U tijelu te ne mogu dalje odvesti. Da bih povećao svoju prisnost s tobom, moram te dovesti na moju stranu." I tako je povukao Henoka u slavu.


Prema Hebrejima 11,5 Henokova prisnost bila je ta koja je ugodila Bogu. Prema našem saznanju, ovaj čovjek nikada nije izvršilo neko čudo, nikada nije razvio neku duboku teologiju, nikada nije činio velika djela koja bi bila dostojna spomenuti se u Pismu. Umjesto toga, čitamo ovaj jednostavan opis života toga vjernog čovjeka: "Henok je hodao s Bogom."


Henok je imao prisno zajedništvo s Ocem. A njegov život samo je još jedno svjedočanstvo o tome što znači istinski hodati u vjeri.

četvrtak, siječnja 21, 2010

PRIJATELJ BOŽJI

Pogledajmo kako je sam Bog opisao svoje prijateljstvo s Abrahamom: "Abraham, moj ljubimac" (Iz 41,8). Isto tako, Novi zavjet nam govori: "Vjerova Abraham Bogu ... te postade Božji prijatelj" (Jak 2,23).


Kakva nevjerojatna pohvala biti nazvan prijateljem Božjim! Većina kršćana pjeva poznatu himnu: "Kakav prijatelj je Isus". Ovi biblijski odlomci čine da tu istinu snažno shvaćamo! Da Stvoritelj svemira nekog čovjeka naziva svojim prijateljem, van je ljudskog shvaćanja. Međutim, to se dogodilo s Abrahamom. To je znak velike prisnosti ovog čovjeka s Bogom.


Hebrejska riječ koju ovdje Izaija koristi za ljubimca govori o privrženosti i bliskosti. A grčka riječ koju Jakov koristi za prijatelja znači drag, blizak suradnik. Obje riječi opisuju duboku, uzajamnu prisnost.


Što bliže dolazimo Kristu, veća postaje naša želja da živimo sasvim u njegovoj nazočnosti. Štoviše, počinjemo jasnije sagledavati da je Isus doista naš jedini temelj.


Biblija nam govori da je Abraham "očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). Za Abrahama ništa u ovom životu nije bilo stalno. Pismo govori da je svijet za njega bio "tuđina". To nije bilo mjesto gdje bi pustio korijenje. Nebeska domovina za kojom je Abraham čeznuo nije doslovno mjesto. Naprotiv, to je dom s Ocem. Vidite, hebrejska riječ za ovaj izraz "nebeska domovina" jest Pater. Ona dolazi iz korijenske riječi koja znači Otac. Dakle, nebeska domovina koju je Abraham tražio doslovce je mjesto s Ocem.


Međutim, Abraham nije bio mistik niti neki pustinjak koji bi na se stavio sveti izraz lica i živio u nekoj duhovnoj izmaglici. Ovaj čovjek živio je zemaljski život teško uključen u zemaljske stvari. Na kraju krajeva, bio je vlasnik tisuća grla stoke. I imao je dovoljno slugu da oformi malu vojsku. Abraham je morao biti vrlo zaposlen čovjek upravljajući slugama te kupujući i prodajući stoku, ovce i koze.


Međutim, usprkos svojim mnogim poslovima i odgovornostima nekako je nalazio vrijeme za svoju prisnost s Gospodinom.

srijeda, siječnja 20, 2010

KAKO OSTATI ZELEN

Bio sam vođen čitati i proučavati Otkrivenje 9, poglavlje o skakavcima. Dok sam čitao 4. redak o Božjoj zapovjedi skakavcima da ne uništavaju ništa zeleno, doletjela mi je jedna misao.


Shvatio sam da je ovdje ključ kako ostati siguran za vrijeme užasa: moram ostati zelen. David je zapisao: "A ja, ko zelena maslina u Domu Božjem ... dovijeka" (Ps 52,10).


"Zeleno" o kojem David ovdje govori znak je duhovnog zdravlja. To znači cvjetati, rasti i biti plodan. On nam govori: "Moje zdravlje dolazi iz pouzdanja u Boga. Cvjetam jer se okrećem k njemu. Moje pouzdanje u njega stvara u meni duhovni život."


Evo slavne istine o sili ostajanja zelenim: "Ovako govori Jahve: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj" (Jer 17,5-6)


Gospodin upozorava: "Ne pouzdavajte se u čovjeka. Ako radije stavljate svoju vjeru u ljudsku snagu nego u mene, bit ćete prokleti."


Međutim, ako stavljamo svoje pouzdanje u Gospodina, evo što će naša vjera proizvesti: "Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku, ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod" (Jer 17,7-8).


Kad se potpuno pouzdajemo u Oca, puštamo korijenje u njegovu rijeku zdravlja. Tada njegova božanska snaga – sočnost, zelenilo, duhovno zdravlje – istječe iz nas i kroz nas. Dok sve oko nas vene, mi bujamo kao zelena trava, zdravi i jaki. A kad trenutak kušnje dođe, ne klonemo i ne venemo. Umjesto toga, naša vjera raste.

utorak, siječnja 19, 2010

BOŽJA VATRA JOŠ UVIJEK GORI

Žalosno, ali ogroman dio Kristova tijela danas nalikuje modernoj dolini suhih kostiju. To je pustinja puna izblijedjelih kostura palih kršćana. Pastiri i ostali odani kršćani ugasili su se zbog lakozavodljivoga grijeha. Sad su ispunjeni stidom i kriju se u spiljama koje su si sami stvorili. Poput Jeremije, sami sebe su uvjerili: "Neću više na (Gospodina) misliti, niti ću govoriti u njegovo ime" (Jer 20,9).


Bog još uvijek postavlja isto pitanje kao i Ezekielu: "Mogu li ove mrtve kosti oživjeti" Odgovor na ovo pitanje apsolutno je da. Kako? To se događa obnovljenjem naše vjere u Riječ Božju.


Riječ Gospodnja sama po sebi je oganj koji proždire. Doista, ona je jedino pravo svjetlo koje imamo tijekom mračnih noći očaja. Ona je jedina obrana protiv neprijateljevih laži kad nam šapće: "Sve je gotovo. Izgubio si vatru. Nikada je više nećeš povratiti."


Jedina stvar koja će nas izvesti iz našega mraka jest vjera. A vjera dolazi od slušanja Riječi Božje. Jednostavno se moramo držati Riječi koja je usađena u nas. Gospodin je obećao: "Neću dopustiti da padneš; dakle, nemaš razloga očajavati. Nemaš razloga dići ruke. Počivaj u mojoj Riječi."


Možda mislite: "Ali ova mračna noć gora je od svega što sam ikada iskusio. Čuo sam tisuće propovijedi iz Riječi Božje, ali kao da mi sad ništa od toga nije od neke vrijednosti." Ne bojte se; vatra Božja još uvijek gori u vama čak ako je i ne vidite. U tu vatru morate uliti gorivo vjere. A to činite pouzdajući se u Gospodina. Kad to učinite, vidjet ćete da će sve vaše sumnje i požude biti proždrete.


Duh Božji ponovno udiše život u svaku gomilu suhih kostiju. On ih podsjeća na Riječ koja je usađena u njih. Oni koji su jednom ležali mrtvi sad oživljuju. I vape kao Jeremija: "Božja vatra predugo je u meni bila prigušena. Ne mogu to više podnijeti. Osjećam kako me Gospodnja sila podiže. On u mene stavlja život. Izgovarat ću Riječ koju mi je dao. Navješćivat ću njegovo milosrđe i silu ozdravljenja."

ponedjeljak, siječnja 18, 2010

OSTADOH NA ŽIVOTU

Biblija nam govori da je Jakov primio nevjerojatno otkrivenje kroz svoj susret s Bogom licem u lice: "Onom mjestu Jakov nadjenu ime Penuel, jer – reče – 'Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh'" (Post 32,31). Kakva je okolnost bila iza ovog otkrivenja? Bila je to najniža i najstrašnija točka u Jakovljevu životu. U to vrijeme, Jakov se našao uhvaćen između dvije snažne sile: svoga ljutitog tasta Labana i neprijateljski nastrojenog i ogorčenog brata Ezava.


Jakov je preko dvadeset godina radio za Labana koji ga je iznova i iznova varao. Na kraju mu je bilo dosta te je, bez da je išta rekao Labanu, uzeo svoju obitelj i pobjegao.


Laban je krenuo s istoka s malom vojskom u potjeru za njim, spreman da ga ubije. Međutim, tek kad ga je Bog upozorio u snu da ne naudi Jakovu, pustio je svoga zeta da ode. No tek što je Laban izašao iz te slike, sa zapada se pojavio Ezav. Sa sobom je vodio vojsku od približno četiristo ljudi, spreman ubiti svoga brata jer mu je ukrao prvorodstvo.


Jakov se suočio s ovom strašnom situacijom uvjeren da će sve izgubiti. Stvari su izgledale krajnje beznadne; međutim u toj mračnoj noći imao je susret s Bogom kao nikada ranije. Borio se s anđelom za kojega teolozi vjeruju da je bio sam Gospodin.


Sjetite se i Joba. U njegovom najmračnijem trenutku, pojavio mu se Bog u oluji i dao mu jedno od najvećih otkrivenja samoga sebe što je ijedno ljudsko biće ikada imalo.


Bog ga je odveo u svemir, zatim dolje u morske dubine. Odveo ga je u same tajne stvaranja. Job je vidio stvari koje nitko nikada nije vidio. Pokazana mu je bila krajnja slava i veličanstvo Božje. Iz tog je iskustva izašao slaveći Boga. Govorio je: "Sad znam da možeš učiniti sve, Gospodine. Kajem se što sam sumnjao u tvoje sudove. Vidim da je sve pod tvojim nadzorom i vođeno tvojom milošću. Sve si vrijeme imao plan, ali sad te zapravo vidim vlastitim očima" (vidi Job 42,2-5).


Kad jednostavno vjerujemo, nešto se čudesno događa. Preplavljuje nas mir te smo u stanju reći: "Nije važno što će isplivati iz ovoga iskušenja. Moj Bog sve ima pod svojim nadzorom. Ničega se ne moram bojati."

petak, siječnja 15, 2010

ON DRŽI SVE KLJUČEVE

Kroz čitavo Pismo, najveća otkrivenja o dobroti Božjoj dolazila su ljudima tijekom njihovih nevolja, tragedija, osame i teškoća. Jedan takav primjer nalazimo u Ivanovu životu. Tri godine ovaj je učenik bio "Isusu do krila". Bilo je to vrijeme krajnjeg počinka, mira i radosti, bez nevolja i kušnji. Sve to vrijeme Ivan je primao vrlo malo otkrivenja. Znao je Isusa jedino kao Sina Čovječjeg. Kad je, dakle, primio svoje otkrivenje o Kristu u svoj njegovoj slavi?


To se dogodilo tek nakon što je bio odvučen iz Efeza u lancima. Bio je prognan na otok Patmos, osuđen na težak rad. Bio je u osami, bez zajednice, bez obitelji i prijatelja da ga tješe. Bilo je to vrijeme krajnjeg očaja, najniža točka u njegovu životu.


Tada je primio otkrivenje svoga Gospodina koje će postati posljednji element Pisma – knjigu Otkrivenja. Usred toga mračnog razdoblja svjetlo Duha Svetoga došlo je k njemu te je vidio Isusa kao nikada ranije. Doslovce je vidio Krista kao Sina Božjeg.


Ivan nije primio ovo otkrivenje dok je bio s drugim apostolima ili tijekom Isusovih dana na zemlji. Međutim sada, u svome najmračnijem satu, vidio je Krista u svoj njegovoj slavi kako izjavljuje: "Ja sam ... Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja" (Otk 1,18). Ovo nevjerojatno otkrivenje bacilo je Ivana ničice. Ali Isus ga je podigao i pokazao mu ključeve koje je držao u ruci. I umirio je Ivana: "Nemoj se bojati" (Otk 1,17).


Vjerujem da ovo otkrivenje dolazi svakom povrijeđenom sluzi ili sluškinji, molitelju, u vrijeme njihove potrebe. Duh Sveti govori: "Isus drži sve ključeve života i smrti. Dakle, svaka smrt nalazi se u njegovim rukama." Značenje ovoga otkrivenja je da donese mir našim srcima. Poput Ivana, i mi moramo vidjeti Isusa kako stoji pred nama s ključevima života i smrti te nas umiruje: "Ne boj se. Ja držim sve ključeve." Kakav treba biti naš odgovor? Poput Joba, i mi moramo reći u vjeri: "Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino" (Job 1,21).

četvrtak, siječnja 14, 2010

LJUDI MILOSRĐA

Bog često koristi anđele da služe ljudima. Ali uglavnom koristi svoje vlastite brižne ljude da dijele njegovu milost. To je jedan od razloga zašto smo učinjeni dionicima njegove milosti – da postanemo kanali za nju. Trebali bismo je dijeliti drugima. Ja to nazivam "ljudi milosrđa".


"A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar" (Ef 4,7). Zbog utjehe koja nam je dana kroz Božju milost, nije moguće da itko od nas nastavi tugovati čitav svoj život. U nekoj točki Gospodin nas ozdravlja te počinjemo graditi spremište milosti Božje.


Vjerujem da je to ono što je Pavao mislio kad je zapisao: "... postao sam službenik po daru Božje milosti koja mi je dana ... da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo" (Ef 3,7-8). Apostol ovdje daje jednu duboku izjavu. On govori: "Kad odlazim do Božjega prijestolja da postignem milost, to je zbog vas. Želim vam biti milosrdan pastir, ne onaj koji vas osuđuje. U vrijeme vaše potrebe, želim biti u stanju dati vam milost." Milost Božja učinila je Pavla milosrdnim pastirom koji je bio u stanju plakati s ožalošćenima.


Petar piše: "Služite jedan drugoga – svaki milošću kakvu je primio – kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti" (1 Pt 4,10). Što znači biti dobar upravitelj ili djelitelj mnogovrsne milosti Božje? Jesam li ja takva osoba? Ili provodim vrijeme moleći samo za svoju vlastitu bol, žalost i borbe?


Ljubljeni, naša sadašnja trpljenja stvaraju nešto dragocjeno u našim životima. Ona u nama oblikuju vapaj za darom milosti i milosrđa da ga možemo ponuditi drugima koji su povrijeđeni. Naša trpljenja čine od nas da želimo biti davatelji milosti.