srijeda, rujna 30, 2009

BOG VAS NIJE MIMOIŠAO

Jedno od najvećih bremena koje kao pastir Gospodnji imam jest: "O, Bože, kako mogu donijeti nadu i utjehu vjernicima koji podnose veliku bol i trpljenje? Daj mi poruku koja će uništiti njihovu sumnju i strah. Daj mi istinu koja će osušiti njihove suze žalosti i staviti pjesmu na usne beznađa."

 

Poruka koju čujem od Duha Svetoga za narod Božji vrlo je jednostavna: "Idi k mojoj Riječi i stoj na mojim obećanjima. Odbaci svoje dvojbene osjećaje." Sva nada rođena je iz Božjih obećanja.

 

Nedavno sam primio pismo koje sadrži divnu živu ilustraciju toga. Pismo je od jedne majke koja piše: "Moja kći ima šesnaest godina. Ima fizičku degeneraciju mišića, ligamenata i zglobova i u neiskazanim je bolovima dvadeset četiri sata na dan. 1997. godine, izgubila sam sina koji je počinio samoubojstvo zbog iste boli. Imao je dvadeset dvije godine kad si je nakon devet godina trpljenja oduzeo život. Nije više mogao podnositi bol.

 

Moja kći bila je balerina i planirala je pohađati školu Julliard u gradu New Yorku, ali njezini su se snovi srušili kad ju je pogodila ista bolest koja je mučila i njezina brata. Liječnik je rekao da je njezina bol 14 na ljestvici od 1 do 10. Količina lijekova koja bi bila učinkovita za njezinu bol uništila bi bubrege te ih ne može uzimati.

 

Ona ljubi Gospodina i radost je imati je u blizini. Divna je pjesnikinja čije su pjesme izašle u preko petnaest publikacija i uvrštena je u 'Tko je tko u međunarodnoj poeziji'."

 

Suočene sa svime time, s nemilosrdnim udarcima tijela i duše, ova majka i njezina kći stavile su svoju nadu u Riječ Božju za njih i Bog im je dao mir.

 

Pokušava li neprijatelj i vama reći da vas je Bog mimoišao? Jeste li bili u kušnji zaključiti da Gospodin nije s vama? Jeste li gotovo digli ruke od svoje vjere? Evo nade u Riječi Gospodnjoj za vas:

 

"Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti" (Heb 13,5).

 

"Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe. Nek se uzdaju u te koji znaju ime tvoje, jer ne ostavljaš onih što ljube tebe, o Jahve" (Ps 9,10-11).

utorak, rujna 29, 2009

KALEB

Kaleb, čije ime znači "silovit, odvažnost", slika je kršćanina koji ide do kraja. Kaleb je bio nerazdvojiv od Jošue, koji je slika Krista, i predstavlja onoga tko neprestano hoda s Gospodinom.

 

Kaleb je s uhodama prelazio Jordan kad ga je Duh Sveti vukao prema Hebronu – "mjestu smrti". Sa strahopoštovanjem se penjao na tu svetu planinu i vjera mu je preplavila dušu. Na njoj su bili pokopani Abraham i Sara, a tako i Izak i Jakov. Godinama kasnije, tamo je započelo Davidovo kraljevstvo. Kaleb je cijenio to sveto mjesto! Od toga vremena htio je Hebron u svoj posjed.

 

Za Kaleba je rečeno da je "slijedio Gospodina u potpunosti" (Br 14,24). Do samoga kraja nikada se nije pokolebao. U svojim poznim godinama, Salomon se pokolebao i "nije u potpunosti slijedio Gospodina". A Kaleb je i u dobi od osamdeset pet godina mogao posvjedočiti: "Ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onoga dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim" (Još 14,11).

 

Sa osamdeset pet godina, Kaleb je vodio svoju najveću bitku! "Daj mi sada ovo gorje (Hebron) ..." (Još 14,12). "Tada ga Jošua blagoslovi, i dade Kalebu ... Hebron u baštinu" (Još 14,13). "Hebron je pripao u baštinu Kalebu ... jer je slijedio Gospodina u potpunosti" (Još 14,14).

 

Ovo je slavna poruka, a glasi: Nije dovoljno umrijeti grijehu i ući u puninu jednom u prošlosti. Potrebno je do kraja rasti u Gospodinu! Sačuvati duhovnu snagu i silu – ne se kolebati, "slijediti Gospodina u potpunosti" – čak i u starosti! To treba biti vjera koja uvijek raste.

 

Hebron, Kalebova baština, znači "društvo udruženih". Udruženih s čime? Odgovor je: sa smrću. Ne se samo udružiti sa smrću grijehu na Jordanu, nego i živjeti s društvom ljudi, zajednicom drugih vjernika, koji su isto tako združeni sa smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Upravo na Hebronu gdje je Abraham sagradio oltar da žrtvuje svoga sina trebali su Kaleb i njegova obitelj živjeti. Živjeti neprestano združeni s oltarom žive žrtve.

 

Kalebova bezrezervnost za Gospodina stvorila je i svetu vatru za Boga u njegovoj djeci. Dok su se djeca dva i pol plemena koja su  živjela na međuzemljištu okrenula i prigrlila svijet i njegovo idolopoklonstvo, Kalebova obitelj jačala je u Gospodinu!

ponedjeljak, rujna 28, 2009

NEUTRALCI

Oni koji su izabrali živjeti na neutralnom terenu dijele određene karakteristike! Karakteristike dva i pol plemena (Rubena, Gada i pola Manašea) mogu se danas naći u onima koji odbijaju uništiti svoje idole i umrijeti svijetu. Razotkrivaju ih njihova hebrejska imena.

 

Ruben znači "sin koji vidi!" On je bio Jakovljev prvorođenac, ali je izgubio svoje pravo prvorodstva jer ga je gonila požuda. Prišao je očevoj priležnici te je Jakov na svojoj samrtnoj postelji rekao za njega: "Ti Rubene, na ležaj oca svog se pope i moj oskvrnu krevet" (Post 49,4). Jakov je opisao svoga sina Rubena: "...poput vode nabujao, nećeš više imati prvenstva" (Post 49,3).

 

Ruben je imao oči samo za ovaj svijet –  za njegovu požudu, njegove stvari, njegova zadovoljstva. Bio je nepostojan jer mu je srce uvijek bilo razdijeljeno i taj duh prešao je na njegovo potomstvo. Cijelo pleme bilo je odano svijetu i sklono svome vlastitom putu.

 

Gad znači "bogatstvo, četa". Jednostavno rečeno, to su plaćenici. Mojsije je rekao za Gada: "Prvine je tad sebi dodijelio..." (Pnz 33,21). Izvana, ovo je pleme bilo poslušno, "pravdu Jahvinu izvršivši", ali njegova najvažnija karakteristika bila je vlastiti interes. Gada su proždrli njegovi vlastiti problemi i potreba da "uspije".

 

Gadova je filozofija: "Borit ću se s vojskom Gospodnjom; bit ću poslušan i činiti sve što Bog od mene očekuje. Ali najprije ja moram dobiti svoj dio u životu. Prvo moram srediti sebe i obitelj, a onda ću biti slobodan više raditi za Gospodina!"

 

Manaše znači "zaboraviti, zanemariti". Bio je Josipov prvorođenac i trebao je primiti pravo prvorodstva. Ali već se u njegovu djetinjstvu razvila žalosna crta i Jakov je to u Duhu vidio. Manaše će jednoga dana zaboraviti putove svoga oca Josipa i zanemariti zapovijed Gospodnju.

 

Spojite i razmotrite ove crte kršćana neutralaca: u duhovnim uvjerenjima nepostojani su kao voda; nikada se ne ističu u stvarima Božjim; mlaki su i slabi od požude; vođeni sebičnim potrebama; zanemaruju Riječ; ne uzimaju ozbiljno zapovijedi Gospodnje; rade stvari po svom vlastitom odabiru umjesto da se pouzdaju u Boga; zaboravljaju prošle blagoslove i djela; nisu voljni pustiti određene idole; opravdavaju svoje vlastite odluke; nisu voljni umrijeti svemu što ih svodi na neutralce!

 

Opredijelimo se za Gospodnju puninu. Božja želja za vas je da uđete u počinak, radost i mir u Duhu Svetom. To zahtijeva da ga slijedimo "svim srce, svom snagom".

petak, rujna 25, 2009

BITI U KRISTU

"Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu" (Ef 1,3). Pavao nam govori: "Svi koji slijede Isusa blagoslovljeni su duhovnim blagoslovima u nebesima, gdje je Krist." Kakvo nevjerojatno obećanje narodu Božjem!

 

Ovo obećanje samo su puke riječi ako ne znamo što su ti duhovni blagoslovi. Kako možemo uživati u blagoslovima koje nam Bog obećava ako ih ne razumijemo?

 

Pavao je ovu poslanicu pisao "vjernima u Isusu Kristu" (Ef 1,1). Ti su vjernici bili sigurni u svoje spasenje. Efežani su bili dobro poučeni u evanđelje Isusa Krista i u nadu vječnoga života. Znali su tko su u Kristu i bili su sigurni u svoj nebeski položaj u njemu.

 

Ti "vjerni" u potpunosti su razumjeli da ga Bog "uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima" (Ef 1,20). Znali su da su izabrani od Boga od "prije postanka svijeta da bud(u) sveti i bez mane pred njim u ljubavi" (Ef 1,4).  Shvatili su da ih je posinio "po Isusu Kristu, za sebe" (Ef 1,5). Bog ih je uveo u obitelj, jer kad su čuli riječ istine, povjerovali su i pouzdali se u nju.

 

Mnogi kojima je oprošteno, koji su oprani i izbavljeni, žive u bijedi. Oni nikada nemaju osjećaj da su ispunjeni u Kristu. Umjesto toga, neprestano silaze s vrhunaca u doline, iz duhovnih visina u depresivne nizine. Kako to može biti? Jer mnogi nikada nisu prešli od raspeta Spasitelja k uskrslom Gospodinu koji živi u slavi.

 

Isus je rekao učenicima: "... jer ja živim i vi ćete živjeti. U taj dan spoznat ćete da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama" (Iv 14,19-20). Sada živimo u "taj dan" o kome je Isus govorio i moramo razumjeti svoju nebeski položaj u Kristu.

 

Što se misli pod izrazom "naš položaj u Kristu"? Položaj je "gdje je netko smješten, gdje netko jest." Bog nas je smjestio gdje jesmo, što znači, u Kristu.

 

Zauzvrat, Krist je u Ocu, sjedeći njemu s desne strane. Dakle, ako smo u Kristu, sjedimo zapravo s Isusom u prostoriji prijestolja, gdje je on. To znači da sjedimo u nazočnosti Svevišnjeg. To je ono o čemu Pavao govori kad kaže da smo "postavljeni na nebesima, u Kristu Isusu" (Ef 2,6). Da, Isus je u raju. Ali Gospodin boravi i u vama i u meni. On nas je učini hramom na zemlji, svojim prebivalištem.

četvrtak, rujna 24, 2009

LICE BOŽE

"Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim ..." (Ps 27,4). Kralj David je znao da mora postojati više da bi upoznao Boga; osjećao je da postoji nešto od Gospodina što nije postigao te nije htio odahnuti dok to ne nađe. Ukratko, rekao je: "Postoji ljepota, slava, uzbuđenje u vezi s Gospodinom što u svome životu još nisam vidio. Želim znati kako je to imati neprestano zajedništvo s Bogom. Želim da moj život bude živa molitva. Jedino će me to održati kroz ostatak mojih dana."

 

Lice Božje njegova je slika, njegov odraz. U odgovoru na vapaj Davidova srca za prisnošću s njim, Bog je rekao: "Tražite lice moje" (Ps 27,8). A Davidov je odgovor bio: "Kad reče: 'Tražite lice moje!', moje ti srce kaza: 'Tvoje ću lice, Gospode, tražiti'" (Ps 27,8)

 

Odgovarajući tako, Gospodin je otkrio Davidu kako će smiriti svoju čežnju: odražavajući Boga u svom vlastitom životu. Poučio je Davida: "Uči od mene. Istražuj moju Riječ i moli za razumijevanje kroz Duha, tako da možeš biti poput mene. Želim da tvoj život odražava svijetu moju ljepotu."

 

To nije bio samo poziv na molitvu; David je već molio sedam puta na dan. Zapravo, Davidove su molitve ono što je stvorilo u njemu ovu strast da spozna Gospodina. Ne, ovaj poziv od Boga bio je glad da vodi života koji će potpuno pokazivati tko je Isus.

 

Vidite, na Golgoti Bog je preuzeo ljudsko lice. Isus je na zemlju došao kao čovjek. Bog u tijelu. To je učinio da bi mogao osjećati našu bol i biti kušan kao i mi te pokazivati Oca. Pismo naziva Isusa otiskom biti (što znači, točnom slikom) Boga. On je bit Boga Oca (vidi Heb 1,3), ista "gravura". Ukratko, on je "isti kao" Otac u svemu.

 

Do dana današnjega, Isus Krist je lice ili sama slika Boga na zemlji. Zbog njega imamo neprekidno zajedništvo s Ocem. Kroz križ imamo privilegij "gledati njegovo lice", dodirivati ga. Možemo živjeti kao i on svjedočeći: "Ne činim ništa drugo osim što vidim i čujem od Gospodina."

 

Kad danas Bog kaže: "Tražite moje lice", njegove riječi imaju dublji smisao nego ikada u povijesti. Sa svime što se događa u svijetu oko nas, kako bismo trebali reagirati? Kad je David bio okružen vojskom idolopoklonika, Bog je rekao: "Traži moje lice." A i mi to činimo s jednim ciljem: da bismo bili poput njega. Da bismo postali odraz njegove slike tako da bi ga oni koji istinski traže Krista, mogli vidjeti u nama.

srijeda, rujna 23, 2009

IZ LAVLJE ŠAPE

Za naše vlastito dobro, Bog nam kaže da se sjećamo. Sjećanje naših prošlih izbavljenja pomaže nam da nam raste vjera za ono kroz što upravo prolazimo.

 

Suočavate li se s krizom? Imate li neki divovski prijeteći problem kod kuće, na poslu, u obitelji? Jedini način da se suočite s tim divom jest da učinite što i David: sjetite se lava i medvjeda. To je bio način kako je mogao poći protiv Golijata bez straha: sjećajući se Božje vjernosti prema njemu u njegovim prošlim krizama.

 

Kad se David dobrovoljno javio da se bori s Golijatom, "Šaul odvrati Davidu: 'Ne možeš ti izaći na toga Filistejca da se boriš s njim ...' Ali David odgovori Šaulu: 'Tvoj je sluga čuvao ovce svome ocu, pa kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja ... I lava je i medvjeda tvoj sluga ubio, pa će i taj neobrezani Filistejac proći kao jedan od njih'" (1 Sam 17,33-36).

 

Idući protiv Golijata, David je znao s kakvom se opasnošću suočava. Nije bio početnik, neko naivno dijete koje se razmeće i traži borbu. Ne, David se jednostavno sjećao svojim prošlih izbavljenja i sad je gledao u svoga neprijatelja ravno u oči te izjavio: "Jahve koji me izbavio iz lavlje pandže i medvjeđe šape izbavit će me i iz ruku toga Filistejca" (1 Sam 17,37).

 

Mnogi iz naroda Božjeg danas se suočavaju s divovima na svim stranama. Međutim, mnogi su u strahu šćućureni. Opisuje li to i vas? Jeste li zaboravili vrijeme kad ste bili tako bolesni da ste bili blizu smrti, ali Gospodin vas je podigao? Sjećate li se financijske katastrofe kad ste mislili: "To je to; gotov sam", međutim, Gospodin vas je i kroz to proveo i održao do današnjeg dana?

 

Mnogo je stvari koje ne razumijemo i nećemo ih razumjeti dok ne dođemo kući k Isusu. Ali ja apsolutno vjerujem da Bog može iscijeliti i da ima izlaz iz svake situacije. No pred nama je pitanje gdje ćemo naći vjeru i hrabrost da se dignemo i steknemo pobjedu u njemu?

 

Ona dolazi jedino dok se sjećamo lava i medvjeda. Ona dolazi kad ste u stanju prisjetiti se nevjerojatne Božje vjernosti i prošlih pobjeda koje vam je dao. Ne možete se suočiti s divom dok niste u stanju zamisliti i razumjeti veličanstvo i slavu Božju u vašem životu.

utorak, rujna 22, 2009

IZABRAN RODITI ROD

Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod" (Iv 15,6).

 

Mnogi iskreni kršćani misle da roditi rod znači dovoditi duše Kristu. Ali roditi rod znači nešto daleko više od zadobivanja duša.

 

Rod o kome Isus govori jest sličnost s njime. Jednostavno rečeno, roditi rod znači pokazivati sličnost s Isusom. A izraz "mnogo roda" znači "uvijek sve više postajati sličan Kristu".

 

Postajati sve sličniji Isusu naša je središnja svrha u životu. Ona treba biti središnjica svih naših aktivnosti, našega stila života, naših odnosa. Doista, svi naši darovi i pozivi – rad, služba, svjedočenje – mora istjecati iz te središnje svrhe.

 

Ako u srcu nisam sličan Kristu – ako vidljivo ne postajem sličniji njemu – promašio sam Božju svrhu u svom životu.

 

Vidite, Božji naum za mene ne može se ispuniti onim što činim za Krista. On se ne može ničim izmjeriti što sam postigao pa čak ako sam i ozdravljao bolesne ili izbacivao demone. Ne, Božji naum ispunjen je u meni jedino time što postajem u njemu. Sličnost s Kristom nije što činim za Gospodina, već kako se mijenjam da bi bio sličniji njemu.

 

Uđite u bilo koju kršćansku knjižaru i pročitajte naslove na policama. To su uglavnom knjige kako pomoći sam sebi: kako svladati osamljenost, kako preživjeti depresiju, kako naći ispunjenje. Zašto to? Jer smo sve potpuno pogrešno shvatili. Mi nismo pozvani da budemo uspješni, da budemo oslobođeni od svih nevolja, da budemo posebni, da "uspijemo".  Ne, promašili smo jedini poziv, jedinu bit koja bi trebala biti u našem životu, a to je, postajati rodan u sličnosti s Kristom.

 

Isus je bio potpuno predan Ocu i to mu je bilo sve. Izjavio je: "Ja ništa ne činim i ništa ne kažem osim onoga što mi kaže Otac."

 

Dakle, želite li roditi "mnogo roda" koji nastaje kad postajemo sve sličniji Kristu? Svrhu svoga života ispunjavamo samo kad počinjemo ljubiti druge kao što je Krist ljubio nas. I postajemo sve sličniji Kristu ako se naša ljubav za druge povećava.

 

"Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio. Ostanite u mojoj ljubavi" (Iv 15,9). Njegova zapovijed je jasna i jednostavna: "Idite i ljubite druge. Dajte drugima bezuvjetnu ljubav koju i ja vama pokazujem." Sve sličniji Kristu postajemo kad se naša ljubav za druge povećava. Jednostavno rečeno: rađanje roda se pokazuje kroz to kako postupamo s ljudima.

ponedjeljak, rujna 21, 2009

NALAŽENJE NOVE SNAGE

Kako brzo zaboravljamo velika Božja izbavljenja u svom životu! Kako lako uzimamo zdravo za gotovo čuda koja je on u našem životu izvršio. Međutim, Biblija nam iznova i iznova govori: "Sjeti se svojih izbavljenja."

 

Tako smo slični učenicima. Ni oni nisu razumjeli Kristova čuda kad je tisuće nadnaravno nahranio sa svega nekoliko kruhova i riba. Isus je dvaput izvršio to čudo, jednom nahranivši pet tisuća, a drugi put četiri tisuće ljudi. Nekoliko dana kasnije, učenicima su ti događaji potpuno ispali iz sjećanja.

 

To se dogodilo kad ih je Isus upozorio na farizejski kvasac. Oni su mislili da im je to rekao jer su zaboravili na put ponijeti kruh. Ali Krist im je odgovorio: "Zar još ne razumijete? Ne sjećate li se više onih pet kruhova na pet tisuća ljudi, i koliko košara uzeste? I sedam kruhova na četiri tisuće ljudi, i koliko košara uzeste?" (Mt 16,9-10).

 

Prema Marku, Krist je bio svladan činjenicom kako su njegovi učenici brzo zaboravili taj događaj. Rekao im je: "Zar još ne razumijete i ne shvaćate?! Zar vam je srce otvrdnulo? Zar kod očiju ne vidite? Zar kod ušiju ne čujete? Zar se ne sjećate koliko košara punih ulomaka digoste kad razlomih pet kruhova na pet tisuća ljudi?" (Mk 8,17-19)

 

Što nam ti odlomci govore? Jasno je da nijedan od učenika nije stao da bi promislio o tome što se dogodilo kod tih čuda hranjenja. Pokušajte zamisliti ljude kako hodaju među mnoštvom naroda noseći košare i dodavajući kruhove i ribe koji se čudnovato razmnožavaju pred njihovim očima. Pomislili biste da će učenici pasti na koljena vičući: "Kako je to moguće? Ovo je strahovito! Van ljudske pameti. O, Isuse, ti si doista Gospodin!" Zamišljam ih kako potiču ljude koje poslužuju: "Evo, jedite čudesnu hranu poslanu iz slave. Osigurao ju je Isus."

 

Učenici su svojim vlastitim očima vidjeli ova čuda, međutim, nekako nisu registrirali njihovo značenje. Nisu razumjeli ova čuda, a jednako i vi i ja zaboravljamo čuda Božja u našem životu. Usred kriza današnjice, jučerašnja se izbavljenja brzo zaboravljaju.

 

Kroz Stari i Novi zavjet čitamo: "Sjećajte se silne ruke Gospodnje koja je vršila čuda za vas. Ne zaboravljajte svoja izbavljenja u prošlosti." Pogledajte kako Mojsije potiče Izraela nakon čuda na Crvenom moru: "Sjećajte se ovoga dana u koji ste izbavljeni iz Egipta, iz kuće ropstva, jer vas Jahve izbavi odande svojoj jakom mišicom..." (Izl 13,3).

petak, rujna 18, 2009

OČEV POLJUBAC

Kad smo postavljeni na nebesima, velik postaje naš blagoslov. Što je taj blagoslov? To je privilegij prihvaćanja: "... prihvati nas u Ljubljenome (Kristu)" (Ef 1,6). Grčka riječ za "prihvatiti" znači vrlo omiliti. To je razlika između naše riječi koja se može protumačiti kao "primiti kao prikladnog". Ovo govori o nečem što se tek može podnijeti, predlažući stav: "Mogu s time živjeti." No to nije slučaj s Pavlovom upotrebom ove riječi. Njegovo korištenje riječi "prihvatiti" tumači se kao "Bog nas vrlo zamilova. Posebni smo mu jer smo postavljeni u Kristu."

 

S obzirom da je Bog prihvatio Kristovu žrtvu, sad vidi samo jednoga čovjeka: Krista i one koji su povezani s njim po vjeri. U Božjim očima naše je tijelo umrlo. Kako? Isus je na križu uništio našu staru prirodu. I tako, kad sad Bog gleda na nas, vidi samo Kristu. A zauzvrat, mi moramo naučiti gledati sebe kao što nas gleda Bog. To znači da se ne usredotočujemo samo na naše grijehe i slabosti, već na pobjedu koju je Krist za nas zadobio na križu.

 

Usporedba o izgubljenom sinu daje nam snažnu ilustraciju prihvaćanja koje dolazi kad nam je dan nebeski položaj u Kristu. Priča vam je poznata. Jedan mladić uzeo je od oca svoje nasljedstvo i spiskao ga na grešan život. Zatim se, kad je potpuno moralno, emocionalno i fizički propao, sjetio svoga oca. Bio je uvjeren da je izgubio svu očevu naklonost i bojao se da mu je otac pun bijesa i mržnje prema njemu.

 

Pismo nam govori da je ovaj slomljen mladić bio pun žalosti nad svojim grijehom i da je vapio: "Nedostojan sam. Sagriješio sam protiv neba." To predstavlja one koji dolaze do pokajanja kroz svetu žalost.

 

Izgubljeni sin rekao je sam sebi: "Ustat ću i poći svome ocu" (Lk 15,18). Vježbao je svoj blagoslov prihvaćanja. Jeste li shvatili? Izgubljeni sin ostavio je svoj grijeh i svijet iza sebe te pristupio otvorenim vratima koja mu je otac obećao. Hodao je u pokajanju i primijenio pristup.

 

Dakle, što se dogodilo s izgubljenim sinom? "Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Kakav divan prizor! Grešnom sinu bilo je oprošteno i primio je zagrljaj i poljubac od oca bez ikakva gnjeva ili osude. Kad je primio očev poljubac, znao je da je prihvaćen.

četvrtak, rujna 17, 2009

"POSTAVLJANJE" NAŠE VJERE

Uvjeren sam da ljudi gube nadu jer su izgubili vjeru. Čuli su mnoge propovijedi i pročitali mnogo knjiga, ali svuda oko sebe vide primjere brodoloma vjere. Kršćani koji su jednom priznavali vjeru, sada usred svojih teških vremena dižu ruke od pouzdanja u Boga. Kamo se, dakle, ljudi okreću za nadu? Duh mi je dao jasnu riječ: "Svoju vjeru moraš usidriti. Postavi svoje srce tako da se pouzdaje u Boga u svemu, u sva vremena.

 

"Postaviti" našu vjeru znači "učvrstiti je, učiniti neuzdrmanom, pustiti korijene, staviti odozdo stupove, položiti temelje". Pismo govori da je u našoj moći to učiniti. Jakov piše: "Onaj koji sumnja sličan je morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7).

 

U ovom odlomku Gospodin svu odgovornost polaže na vjernika. Bog nam zapravo govori: "Kad u ove dane drhtanja i tjeskobe svijet gleda u moj narod, mora biti u stanju vidjeti vjeru. Dok se sve drma, vjera je ono što mora stajati čvrsto i neuzdrmano. Dakle, vjerniče, usidri svoju vjeru. Kršćanine, zauzmi čvrst položaj. I nikada ga ne predaj."

 

Uvjeren sam da svijetu ne treba više propovijedi na temu vjere. On treba vidjeti ilustrirani propovijed: život muškarca ili žene koji žive svoju vjeru pred svijetom. On mora vidjeti sluge Božje koji prolaze kroz iste nevolje kao i sami, a da nisu njima uzdrmani. Samo će tada grešnici doći licem u lice sa snažnim svjedočanstvom nepokolebane vjere.

 

David to opisuje kad govori o "onima što se (Gospodinu) utječu na očigled sinovima čovječjim" (Ps 31,20). On govori o vjernicima čije snažno pouzdanje i vjeran život zrače nadom onima koji su u tami.

 

Kad postavite svoju vjeru donoseći svako breme i kušnju Kristu, ostavljajući sve to kod njegovih nogu i počivajući u vjeri, bit ćete oštro kušani.

 

Jednom kad sam bio u procesu postavljanja istrajne vjere i kad sam doista položio sva svoja bremena na Gospodina, primio sam telefonski poziv s vijestima koje su me uzdrmale. Na trenutak me preplavila bujica straha. Ali Duh Sveti nježno mi je šapnuo: "Drži svoj položaj vjere. Ne predaj se. Ja imam sve pod kontrolom. Samo čvrsto stoj." Nikada neću zaboraviti mir koji me preplavio u tom trenutku. Krajem dana, srce mi je bilo puno radosti kad sam shvatio: "Uzdao sam se u tebe. Nisam se pokolebao. Hvala ti!"

srijeda, rujna 16, 2009

UČITI OPRAŠTATI SAMOME SEBI

Za mene, ovo je najteži dio opraštanja. Kao kršćani, brzi smo ponuditi milost našega Gospodina svijetu, ali često je škrto dijelimo sebi.

 

Pogledajmo kralja Davida koji je počinio preljub, a zatim ubio muža da bi prekrio svoj prekršaj. Kad je njegov grijeh bio razotkriven, pokajao se i Gospodin mu je poslao proroka Natana da mu kaže: "Grijeh ti je oprošten." Međutim, iako je znao da mu je oprošteno, izgubio je radost. Molio je: "Objavi mi radost i veselje, nek se obraduju kosti satrvene ... Vrati mi radost spasenja i učvrsti me duhom spremnim" (Ps 51,10.14).

 

Zašto je David bio tako uznemiren? Pred Gospodinom je bio opravdan i imao je mir kroz Božje obećanje oproštenja! Međutim, postoji mogućnost da imaš zbrisane grijehe iz Knjige Božje, ali ne i iz svoje savjesti. David je napisao ovaj psalam jer je htio da ga savjest prestane osuđivati za grijehe. Ali nije si sâm mogao oprostiti. Sad je podnosio kaznu jer se predao neopraštanju – neopraštanju samome sebi – a to je gubitak radosti. Radost Gospodnja dolazi nam kao plod prihvaćanja njegovog opraštanja.

 

Na mene je vrlo utjecala biografija Hudsona Taylora. Taylor je bio jedan od najučinkovitijih misionara u povijesti, pobožan čovjek molitve koji je podizao crkve širom ogromne kineske unutrašnjosti. Međutim, godinama je služio bez radosti. Obaran je bio borbama i smrtno se mučio nad tajnim čežnjama i mislima nevjere.

 

Godine 1869. iskusio je korjenitu promjenu. Vidio je da Krist ima sve što mu je potrebno, ali da nijedna njegova vlastita suza ili pokajanje ne mogu odriješiti te blagoslove u njemu. Shvatio je da je samo jedan put do Kristove punine: kroz vjeru. Svako obećanje koje je Bog dao čovjeku zahtijeva vjeru. I tako je Taylor odlučio raspirivati svoju vjeru, međutim, čak se i taj trud pokazao uzaludnim. Na kraju mu je, u njegovu najmračnijem trenutku, Duh Sveti dao otkrivenje: vjera ne dolazi raspirivanjem, već počivanjem na obećanjima Božjim. To je tajna otvaranja svih Kristovih blagoslova.

 

Taylor si je oprostio grijehe za koje je Krist već rekao da su bačeni u more. A jer je počivao na obećanjima Božjim, u stanju je bio postati radostan sluga neprestano bacajući sve svoje brige na Gospodina.

utorak, rujna 15, 2009

SJEME LJUBOMORE I ZAVISTI

Svi mi imao sjeme ljubomore i zavisi u sebi. Pitanje je samo tko će od nas to priznati.

 

Puritanski pisac imenom Thomas Manton rekao je za ljudsku sklonost prema zavisti i ljubomori: "Rođeni smo s tim adamovskim grijehom. Uvlačimo ga u sebe s majčinim mlijekom." On je duboko u nama.

 

To grešno sjeme sprečava nas da se ne radujemo u blagoslovima i postignućima drugih službi i djela. Njegov je učinak da podiže snažne zidove između nas i naše braće i sestara: "Jarost je okrutna i srdžba žestoka, a tko će odoljeti ljubomoru?" (Izr 27,4).

 

Jakov tome dodaje: "Ako li u srcu svom nosite gorku zavist i sebičnost, nemojte se ponositi i nemojte lagati protiv istine" (Jak 3,14).

 

Jednostavnim rječnikom, ovaj grijeh ljubomore i zavisti gorak je otrov. Ako mu se predamo, to nas neće stajati samo naše duhovne vlasti, već će nas otvoriti i demonskoj aktivnosti.

 

Kralj Šaul daje najjasniji primjer toga u čitavom Pismu. U 1 Samuelu 18, nalazimo Davida koji se vraća iz bitke u kojoj je pogubio Filistejce. Dok su on i kralj Šaul ulazili u Jeruzalem, Izraelove su žene izašle plešući i pjevajući da proslave Davidove pobjede: "Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća."

 

Ovim veselim slavljem Šaul je bio povrijeđen misleći u sebi: "Davidu su dale desetke tisuća, a meni samo tisuće! Još mu samo treba kraljevstvo" (1 Sam 18,8).

 

Šaula je odmah obuzeo duh ljubomore i zavisti. Odmah u sljedećem retku čitamo kakav je to smrtonosni učinak imalo na njemu: "I od toga dana Šaul poprijeko gledaše (zavidio je) Davida" (1 Sam 18,9). Tragično, ali nakon toga, "Šaul ... posta neprijatelj Davidu zauvijek" (1 Sam 18,29).

 

Svojom ljubomorom Šaul je bio potpuno obmanut. Nije se mogao u pokajanju poniziti pred Gospodinom. Da je priznao svoju zavist i istrgao je iz srca, Bog bi na ovoga pomazanog slugu nagomilao časti. Ali Šaul se nije mogao natjerati da zauzme najniže mjesto. Umjesto toga, njegov ga je duh zavisti tjerao na najviše. A što se dogodilo sljedećeg dana, trebalo bi nas sve ispuniti svetim strahom: "...Šaul se poče bojati Davida, jer je Jahve bio s njim, a od Šaula je odstupio" (1 Sam 18,10-12).