srijeda, prosinca 31, 2008

OKRETAN U BORBI

Kad god se pojavljuje protivljenje, Božja milost u nama raste. Sjetite se što se događa stablu kad ga žestoko udara velika oluja. Vjetar prijeti da će ga iščupati s korijenom i odnijeti. Lomi grane i nosi lišće. Čupa korijenje i odnosi izdanke. A kad oluja prođe, stvari izgledaju beznadne.

Međutim, pogledajte izbliza! Ista oluja koja je stvarala raspukline u zemlji oko stabla pomogla je korijenju da ide dublje. Stablo sad ima pristup do novih, dubljih izvora hrane i vode. I očišćeno je od svih svojih mrtvih grana. Izdanci su se možda odlomili, ali novi će narasti još deblji. Kažem vam, to stablo sad je jače i raste na neviđene načine. Samo čekajte vrijeme berbe – donijet će mnogo ploda!

Možda ste upravo sada usred oluje. Vjetar snažno puše i žestoko vas trese te mislite da ćete biti oboreni. Ljubljeni, ne paničarite! Morate znati da usred svoje kušnje puštate dublje duhovne korijene. Bog u vama razvija dublju poniznost, veću tugu i žalost zbog grijeha i pojačava glad za njegovom pravednošću.

Bog od vas stvara iskusnog vojnika križa – punog ožiljaka od borbe, ali okretnog i hrabrog. Sami sobom povremeno možete biti nezadovoljni, ali nikada Gospodin. Činjenica je da on može bilo kada suvereno djelovati i iščupati vas iz vaše bitke, ali on to ne čini jer vidi da to u vama stvar veću žeđ za njim!

Rimljanima 5,3 kaže: "…nevolja rađa strpljivost …" Ova riječ rađati znači "postići".

U 2 Korinćanima 4,17 čitamo: "… naša kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu." Riječ donositi u ovom retku ista je kao u Rimljanima 5,3.

utorak, prosinca 30, 2008

ŠTO BI SVAKI KRŠĆANIN TREBAO ZNATI O DUHOVNOM RASTU

"Moramo, braćo, uvijek zahvaljivati Bogu za vas, kako i dolikuje, jer vrlo napreduje vaša vjera i jer raste ljubav svakoga pojedinog među vama" (2 Sol 1,3).

Kakav je veliki kompliment Pavao dao solunskim kršćanima! Evo potpunog značenja onoga što je rekao: "Nevjerojatno je koliko ste narasli kako u svojoj vjeri u Krista, tako i u svojoj ljubavi jedni prema drugima. Kamo god idem, hvalim se drugima vašim duhovnim rastom. Kako sam zahvalan Bogu za vas!"

U ovom kratkom odlomku, Pavao nam daje divnu sliku jednog tijela vjernika koji su rasli u jedinstvu i ljubavi. Grčki izraz koji je Pavao upotrijebio za "vrlo napredovati" znači "prerasti iznad i preko drugih". Pojedinačno i zajednički, vjera i ljubav Solunjana sjajem su nadmašili vjeru i ljubav u drugim crkvama.

Očito se ti solunski kršćani nisu samo pokušavali držati svoje vjere dok se Isus ne vrati. Oni su učili, išli naprijed, rasli – i njihovi životi nudili su dokaz te činjenice. Prema Pavlu, oni su bili predmet razgovora svake crkve u Aziji.

Očito je propovijedanje koje su slušali ove ljude poticalo na uvijek sve dublje hodanje s Kristom. Ono je talilo njihove tjelesne ambicije i pokazivalo im običaje koji nisu bili slični Kristu. Duh Sveti u njima rušio je sve etničke barijere i barijere boje kože. Otkrivali su kako prihvatiti svakog čovjeka, bez obzira je li bogat ili siromašan, obrazovan ili ne. I nudili su veliku pomoć jedan drugome, dajući jedan drugome veću čast u ljubavi.

Ako ste zalijevani i hranjeni Riječju Božjom, trebate imati neprestani duhovni rast u svom životu. To se treba događati automatski.

Ne znam je li svatko u našoj zajednici "vrlo raste", kao što je Pavao čuo za crkvu u Solunu. Međutim, vjerujem da je to istina za mnoge naše ljude. Zašto? Pomazano propovijedanje čiste Riječi Božje uvijek stvara rast. Apostol Petar kaže da će rasti svi koji žele čisto mlijeko Riječi.

Pavao opisuje naš duhovni rast kao djelo Duha Svetoga. On kaže da Duh uvijek radi mijenjajući nas iz slave u slavu. On neprestano obnavlja naš um, usmrćuje naše tijelo i donosi čistoću našem nutarnjem čovjeku. On radi u našim srcima da ukloni ljutnju, gorčinu, jad i zlo svake vrste. I on stvara u nama ljubaznost, nježnost i opraštanje prema drugima. On čini da rastemo u Kristu, učeći nas da sve što kažemo i činimo mora biti vrijedno našega Gospodina!

Pavao nas zatim potiče: "Neka svatko ispita samog sebe …" (1 Kor 11,28). Grčka riječ za ispitati ovdje znači "pomno ispitati, testirati". Apostol govori: "Testirajte se i vidite hodate li prema Riječi Božjoj." Neprestano se trebamo pitati: "Mijenjam li se? Postajem li bolji i nježniji? Ponašam li se prema obitelji i prijateljima s pobožnim poštovanjem? Postaje li moj govor ispravniji?"

ponedjeljak, prosinca 29, 2008

PONEKAD RASTEMO A DA TO NI NE ZNAMO

Neki vam vjernici mogu sve reći o svom duhovnom rastu. I možete jasno vidjeti promjene u njihovim životima. Oni vam svjedoče o tome kako je Duh Sveti za njih porazio neprijatelja i vi se radujete s njima u njihovoj pobjedi.

Međutim, takvi su kršćani iznimka. Većina vjernika potpuno je nesvjesna ikakva duhovnog rasta u svome životu. Oni mole, čitaju Bibliju i traže Gospodina svim svojim srcem. Ne postoji nikakva smetnja duhovnom rastu u njima.

Ali oni ne mogu vidjeti nikakav rast u sebi. Ja sam primjer takve vrste vjernika. Znam da hodam u pravednosti Kristovoj, međutim, nikada ne osjećam nikakav napredak. Zapravo, povremeno kad učinim ili kažem nešto što nije slično Kristu, jako sam nezadovoljan sam sa sobom. To me navodi da se pitam: "Godinama sam kršćanin. Zašto nikada ne naučim?"

Mislim da su solunski kršćani bili zaprepašteni kad su čuli Pavlov sjajan sud o njima (vidi 2 Sol 1,3). Vjerojatno su mislili: "Mi rastemo? Pavao se vjerojatno šali."

Međutim, Pavao je znao da je duhovan rast tajna, skrivena stvar. Pismo to uspoređuje s nevidljivim rastom cvijeća i drveća: "Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog" (Hoš 14,6-7).

Bog nam govori: "Idite k ljiljanima! Pokušajte ih gledati kako rastu. Kažem vam, kad dan završi, nećete vidjeti da su imalo izrasli. Ali znajte ovo, svakoga jutra ja navodnjavam ljiljan rosom koju šaljem – i on raste." Jednako je istina za većinu duhovnog rasta. Za ljudsko oko taj rast je nevidljiv!

Kad se neki ljudi spase, čini se da se nikada ne bore ni s jednim lakozavodljivim grijehom. Oni svjedoče: "Onoga trenutka kad sam došao Isusu, Gospodin mi je oduzeo svako iskušenje. Slobodan sam sve otada." Poznajem mnoge bivše ovisnike koji su imali takvo iskustvo.

Ali za mnoštvo kršćana, to je drukčija priča. Godinama nakon njihova obraćenja, još uvijek nije u njima slomljena stara pokvarenost – nešto što mrze i nikada više ne žele vidjeti. Međutim, kako god se jako bore, ta jedna preostala požuda jednostavno ne odlazi. S vremenom se obeshrabre. Njihove duše vape: "Kako dugo, Gospodine? Kad će se slomiti taj lanac?" Na kraju im dolazi đavao i govori: "Nikada nećeš uspjeti. Znaš da nema načina da u takvom stanju rasteš duhovno."

Ohrabri se, prijatelju – imam dobru vijest za tebe. Rasteš usred svoje borbe! Zapravo, možda zbog svoje borbe rasteš neočekivano brzo.

Miruj! Ako imaš strah Božji u svome srcu, izaći ćeš iz oluje mnogo jači. Vidiš, ako si u borbi s neprijateljem, treniraš i potičeš svu milost i silu Božju. Iako se možda osjećaš slabim, milost i sila te jačaju. Prije svega, postaješ gorljiviji u svojoj molitvi. I drugo, lišen si svega ponosa. Dakle, oluja te zapravo stavlja u situaciju da si "duhovno budan" u svakom području svoga života!

petak, prosinca 26, 2008

ZNAJ, VJERUJ I POUZDAJ SE U NJEGOVU LJUBAV

Svatko može imati radost kad je visoko u Duhu Svetom i nije isprobavan ili kušan. Ali Bog želi da ostanemo u njegovoj ljubavi uvijek – posebno u našim kušnjama.

Apostol Ivan vrlo nam jednostavno kaže kako se možemo očuvati u ljubavi Božjoj: "A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama, i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu" (1 Iv 4,16). Ukratko, ako "ostajemo u ljubavi Božjoj", čuvamo se u Bogu.

Riječ ostati ovdje znači "biti u stanju očekivanja". Drugim riječima, Bog želi da očekujemo da se njegova ljubav obnavlja u nama svakoga dana. Svaki dan moramo živjeti u spoznaji da nas je Bog uvijek ljubio i da će nas uvijek ljubiti.

U stvarnosti, većina od nas ulazi i izlazi iz Božje ljubavi prema svojim emocionalnim usponima i padovima. Osjećamo se sigurni u njegovoj ljubav jedino ako radimo dobro. Ali nismo sigurni u njegovu ljubav kad god smo kušani, isprobavani ili kad ga iznevjerimo. To je naročito vrijeme kad se trebamo pouzdavati u njegovu ljubav. On nam govori u tim odlomcima: "S kakvom se god kušnjom suočavaš, nikada ne smiješ sumnjati u moju ljubav za tebe. Ako se aktivno pouzdaješ u moju ljubav, onda živiš onako kako ja želim da živiš."

Jeremija 31 nudi divnu ilustraciju ljubavi Božje. Izrael je bio u stanju otpadništva. Narod se udebljao i obogatio i bio je uključen u razne pokvarenosti.

A onda se iznenada njihova požuda pretvorila u zlovolju. Izgubili su svako zadovoljstvo u zadovoljavanju svojih senzualnih apetita. Ubrzo su vapili: "Gospodine, izgubljeni smo. Potreban si nam da nas obratiš." Bog je čuo njihov vapaj pokajanja i njegovo dobro srce otišlo je k njima. Kaznio je narod šibom ispravljanja – i Izrael je zavapio: "Ti me pokara …Obrati me da se obratim … Odvratih se od tebe, ali se pokajah" (Jer 31,18-19).

Poslušajte Božje riječi na toj točki: "Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti …" (Jer 31,20). "Ljubavlju vječnom ljubim te" (Jer 31,3).

Evo što morate znati o ljubavi Božjoj! Bog je govorio svome narodu: "Morao se te kazniti i izgovoriti ti teške riječi istine. Međutim, i onda si griješio protiv mene usprkos milosti i milosrđa koje sam ti pružao. Okrenuo si se protiv moje ljubavi, odbacujući me. Ipak, moje samilosno srce duboko je ganuto prema tebi, sjećam te se u tvojoj muci i definitivno ću ti se smilovati. Opraštam ti i obnavljam te."

četvrtak, prosinca 25, 2008

HODANJE U SLAVI

Jedna stvar koja nas može poticati da idemo dalje u teškim dolazećim vremenima jest razumijevanje slave Božje. Možda vama to zvuči kao visok i plemenit pojam, pojam koji je najbolje ostaviti teolozima. Ali ja sam uvjeren da predmet slave Božje ima vrlo stvarnu i praktičnu vrijednost za svakoga iskrenog vjernika. Kad ga shvatimo, otključavamo vrata pobjedonosnom životu!

Slava Božja otkrivenje je naravi i bića našega Gospodina. Sjetite se iz Staroga zavjeta kad je Mojsije doslovce primio kratak uvid u slavu Božju. Prije toga, Gospodin je otposlao Mojsija sa samo jednim opisom samoga sebe ovim riječima: "Ja jesam". Ali Mojsije je htio znati nešto više o Bogu. I tako ga je molio: "Gospodine, pokaži mi svoju slavu."

Bog je odgovorio uzevši ga i stavljajući u rasjeklinu jedne stijene. Zatim se, govori Pismo, otkrio Mojsiju u svoj svojoj slavi (vidi Izl 34,6-7). Bog želi da upoznamo njegovu slavu kroz otkrivenje njegove velike ljubavi prema čovječanstvu. I to je upravo ono što je otkrio Mojsiju.

Vjerujem da je ovaj odlomak apsolutno bitan za naše razumijevanje tko je naš Gospodin. Često kad mislimo o slavi Božjoj mislimo na njegovo veličanstvo i sjaj, njegovu silu i vlast, ili na neka očitovanja u svome narodu. Sve te stvari mogu biti rezultat gledanje slave Božje. Ali to nije slava po kojoj on želi da ga mi znamo. Gospodin uvijek čeka da nam pokaže svoju ljubav i oproštenje, da izlije na nas kišu svoje milosti i da nas vrati k sebi.

Otkrivenje Božje slave ima snažan učinak na one koji je primaju i mole za njezino razumijevanje. Do ove točke, Mojsije je gledao na Gospodina kao na Boga zakona i gnjeva. Drhtao je od užasa u Gospodnjoj nazočnosti upućujući mu molbe, vapeći mu, preklinjući za Izraela. To je bila osnova njegova odnosa s Gospodinom licem u lice.

Ali sada, čim je ugledao slavu Božju, Mojsije se više nije bojao Gospodina. Umjesto toga, bio je potaknut na štovanje: "Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se" (Izl 34,8). Sad je vidio da Bog nije samo grmljavina, munje i glasna truba, tako da je drhtao od straha. Naprotiv, Bog je bio ljubav i njegova je narav bila milost i milosrđe!

Vidite li nevjerojatnu istinu koju nam Pismo ovdje pokazuje? Iz srcâ koja su svladana vizijom Božje nezaslužene ljubavi za nas, diže se istinsko štovanje. Ono se temelji na otkrivenju koje Bog daje o samom sebi, svojoj dobroti, svome milosrđu, svojoj spremnosti da oprosti. Dakle, ako želimo slaviti Boga u duhu i istini, naše štovanje mora biti temeljno na toj velikoj istini o njemu.

Jednom kad primimo otkrivenje Božje slave, naše štovanje morat će se promijeniti. Zašto? Kad vidimo njegovu slavu, to mijenja način našega življenja. To utječe na naš izgled i ponašanje mijenjajući nas iz "slave u slavu", čineći nas sličnijim njemu. Svako novo otkrivenje njegove ljubavi i milosti donosi nadnaravnu promjenu.

srijeda, prosinca 24, 2008

BOŽJA LJUBAV PRENOSI NAM SE JEDINO KROZ ISUSA KRISTA

Prema Ivanu, sva ljubav Božja stanuje u Isusu. On piše: "Svi mi primismo od njegove punine …" (Iv 1,16). Kako smo primili Očevu ljubav? Primili smo je time što smo u Kristu.

Ali možda ćete pitati što je to tako važno u vezi s tim da znamo da nam se ljubav Božja prenosi kroz Krista? Kako to utječe na naše svagdašnje živote?

Kako ljubav Božja utječe na naše živote? Za naš primjer moramo pogledati u Krista. Isus nam je već rekao da nas Otac ljubi na isti način kao što je ljubio Sina. Kako je, dakle, Očeva ljubav utjecala na Isusa?

"Po tome smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život" (1 Iv 3,16). Tu je plod ljubavi Božje u Isusu: on je sam sebe dao kao žrtvu za druge. Druga polovica ovoga retka govori nam o svrsi ljubavi Božje u našim vlastitim životima. Ona glasi: "Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću." Božja nas ljubav vodi da i mi predstavimo naša tijela kao žive žrtve.

Jeste li ikada razmišljali što to znači istinski položiti svoj život za svoju braću i sestre? Ivan ne govori o mučeništvu na stranom tlu. Niti misli da postanemo donatori organa. A ne misli ni da zauzmemo mjesto nekog zločinca osuđenog na smrt. Tu žrtvu prinio je sam Krist. Ne, jedini kršćanin koji može donijeti život i nadu svojoj braći jest mrtav kršćanin. Taj je sluga umro ovom svijetu – sebi, ponosu, ambiciji.

Ovaj "mrtav" kršćanin dopustio je Duhu Svetom da napravi duhovnu inventuru njegove duše. On vidi pokvarenost i bezbožnost u svome srcu. I dragovoljno ide do Božjega oltara vapeći: "Gospodine, spali me. Uzmi sve." On zna da jedino kad je očišćen krvlju Kristovom može dati život za svoju braću.

utorak, prosinca 23, 2008

OTKRIVENJE LJUBAVI BOŽJE

Nedavno me Duh Sveti potakao i odveo do ovog odlomka: "Vi se, ljubljeni, naprotiv uzdižite na temelju svoje presvete vjere; molite se uz suradnju Duha Svetoga! Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj, očekujući milosrđe našega Gospodina Isusa Krista, za vječni život" (Jd 20-21). Dok sam čitao ove retke, čuo sam kako mi Duh Sveti šapće: "Davide, nikada nisi ušao u puninu i radost moje ljubavi. Imaš ispravnu teologiju, ali nikada još nisi iskusio ushićenje i odmor očuvanja u mojoj ljubavi. Dosad si samo bio u tome do svojim članaka. Ali postoji čitav ocean moje ljubav za tebe da u njemu plivaš."

Biblija je puna istina o Božjoj ljubavi. Ali povremeno si dopuštam pitati kako me Gospodin uopće ikada mogao ljubiti. Ne da sumnjam u njegovu ljubav; više se tu radi o podbačaju s moje strane da ostanem u spoznaji i sigurnosti njegove ljubavi za mene.

Otkrivenje ljubavi Božje djelomično dolazi kad se nanovo rodimo. Ako biste pitali većinu kršćana što znaju o ljubavi Božjoj za njih, odgovorili bi: "Znam da me Bog ljubi jer je dao svoga Sina da umre za mene." Citirali bi Ivana 3,16: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni."

Divan je trenutak kad shvatite tu istinu. Iznenada znate: "Bog me ljubio i kad sam bio izgubljen, nedostojan, stranac. Dokazao mi je svoju ljubav žrtvujući svoga vlastitog Sina za mene."

Međutim, malo kršćana nauči kako biti očuvan u ljubavi Božjoj. Znamo nešto o svojoj ljubavi prema Gospodinu, ali rijetko tražimo otkrivenje ljubavi Božje za nas. Zapravo, kad biste tražili većinu kršćana da nađu biblijske odlomke u vezi s Božjom ljubavi za nas, pokazali bi ih samo nekoliko. Međutim, razumjeti ljubav Božju tajna je pobjedonosnog života. Mnogi se duhovno ohlade i ulijene jer nisu upućeni u Gospodnju ljubav za nas. Oni ne znaju da je najveće oružje protiv sotoninih napada potpuno uvjerenje u Božju ljubav za njih kroz otkrivenje Duha Svetoga.

U svojoj posljednjoj molitvi na zemlji, Isus je rekao: "Oče… ti si me ljubio prije postanka svijeta" (Iv 17,24). Kakva nevjerojatna misao: i prije stvaranja svijeta Otac je vrlo ljubio Krista.

Zatim je Isus molio ovu važnu molitvu: "Ti si, Oče … njih ljubio kao što si mene ljubio" (Iv 17,21-23). Isto tako, molio je: "…da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima" (Iv 17,26). Krist je govorio: "Oče, znam da ćeš ljubiti one koje sam doveo u moje tijelo kao što si i mene ljubio."

Dublji smisao ovdje je da je Otac, s obzirom da je ljubio Isusa prije vječnosti, ljubio i nas. Doista, kad je čovjek bio tek misao u Božjem vječnom umu, Gospodin je već brojio udove našega tijela i planirao naše izbavljenje. "On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim u ljubavi …" (Ef 1,4)

Kako dugo vas je Bog ljubio? Ljubio vas je otkad postoji – jer Bog je ljubav. Ona je sama njegova narav. Ljubio vas je kao grešnika. Ljubio vas je u utrobi. Ljubio vas je prije nego je svijet stvoren. Nema početka njegovoj ljubavi za vas, a nema ni njezina kraja.

Kad će vas Bog prestati ljubiti? Prestat će vas ljubiti kad prestane ljubiti i svoga vlastitog Sina, što je nemoguće.

Za Krista je rečeno: "Isus … ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav" (Iv 13,1).

ponedjeljak, prosinca 22, 2008

DRŽITE SE U LJUBAVI BOŽJOJ

Prije više godina, Bog mi je stavio na srce za započnem dom za dječake na Long Islandu. Doista sam mislio da je Gospodin iza tog djela. Međutim, nakon samo jedanaest mjeseci, država je odredila tako stroge propise za vođenje doma da nismo imali druge mogućnosti nego zatvoriti ga.

Tijekom onoga kratkog vremena dok je dom bio otvoren, uzeli smo četiri dječaka. Uvijek sam mislio da je taj poduhvat bio jedan od najvećih neuspjeha svih vremena. Više od tri desetljeća pitao sam se zašto je Bog dopustio da s tim idemo dalje.

Nedavno sam primio pismo čovjeka imenom Clifford. Ispričao je ovu priču:

"Brate Davide, ja sam bio jedan od ona četiri dječaka poslana u onaj dom na Long Islandu. Naši staratelji bili su dragi i dobri ljudi. Učili su nas Bibliju i vodili u crkvu. Jednoga dana odveli su nas u neku crkvu koja je održavala probuđenje u šatoru. Bio sam tako ogorčen i potišten. Ali upravo tamo pod šatorom, Duh Sveti je počeo djelovati na mom srcu. Čuo sam propovjednika kako kaže: 'Isus te ljubi.' Sve godine boli, zbunjenosti i beznađa izbile su na površinu. Spustio sam se na koljena i molio. To je bilo prije trideset pet godina. Sad me Bog poziva propovijedati i vodi me u punovremenu službu. 'Hvala vam' buja u meni čitavo ovo vrijeme. Želim vam zahvaliti za vašu brigu. Znam što je ljubav Božja."

Pismo ovoga čovjeka dokazuje mi da ništa što činimo za Krista nije uzalud. Taj dom za dječake nije bio neuspjeh, jer je jedan izgubljen i zbunjen židovski dječak otkrio značenje ljubavi Božje.

petak, prosinca 19, 2008

SOTONA KORISTI ISTANČANE LUKAVŠTINE

"Asirski je kralj poslao … Rabsaku s velikom vojskom protiv kralja Ezekije u Jeruzalem" (2 Kr 18,17). Asirci predstavljaju današnje "priručnike za blagostanje". Đavao će paradirati svojom vojskom oko vaših zidova: ljudi snažni, lijepi i naizgled uspješni u svemu što poduzimaju. Kad ih vidite, osjećat ćete se kao u zatvoru!

Prvi trik Čovjeka grijeha jest da ispituje vjernikovo potpuno predanje pouzdanju u Gospodina. Rabsake, čije ime znači "pijan izaslanik", bio je kraljev poslanik. Ružno se podrugivao iz pobožnih (vidi 2 Kr 18,19-20). Govorio im je: "Bog vas neće izbaviti iz ove nevolje. Bit ćete oboreni! Sad ste u stvarnoj nevolji i vaša vjera neće biti od koristi."

Zatim sotona dodaje još jedan udarac govoreći vam da je Bog onaj tko je iza vaših nevolja. Asirski je poslanik tvrdio: "Naposljetku, zar sam ja mimo volju Jahvinu krenuo protiv ovoga mjesta da ga razorim" (2 Kr 18,25). Sotona će vas pokušati uvjeriti da vam se Bog osvećuje i da je bijesan na vas. To je njegova najljepša laž! On vas uvjerava da vas je Bog ostavio i predao nevolji i žalosti. Želi da mislite da su svi vaši problemi rezultat Božjega kažnjavanja za vaše prošle grijehe. Ne vjerujte! To je sotona koji je krenuo da vas uništi.

Naš Gospodin je izbavitelj, utvrda. Izaija je rekao da on dolazi "da razveseli ožalošćene na Sionu i da im dade vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna. I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim – na slavu njegovu" (Iz 61,2-3).

Ne, dragi sveti, nećete biti oboreni. Samo ste pod napadom, pod baražnom vatrom neprijateljevih laži jer ste postavili svoje srce da se istinski pouzdaje u Gospodina. Sotona pokušava uništiti vašu vjeru u Boga.

četvrtak, prosinca 18, 2008

POZIVA NAS NA BORBU

"Koji kralj, kad se sprema da zarati protiv drugoga kralja, najprije neće sjesti i ispitati je li kadar oduprijeti se sa deset tisuća ljudi onomu koji ide na nj sa dvadeset tisuća? Ako ne može, šalje svoje poslanike dok je onaj još daleko, i moli za uvjete mira. Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik" (Lk 14,31-33).

Henok je jednom prorokovao: "Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama" (Jd 14). Pismo kaže da smo mi kraljevi i svećenici Gospodinu i mi predstavljamo Desettisuće koji se odlaze boriti sa sotoninom vojskom. Sotona ratuje protiv nas jer nas mrzi (vidi Otk 12,17).

Moramo biti spremni za ono što dolazi! Moramo biti spremni provoditi naše dane u duhovnom ratovanju, znajući da je bujica grijeha i nepravde ciljana protiv naroda Božjeg! Ako smo odlučili držati se Krista, tad trebamo znati da smo u Kristu nesavladivi: "Veći je onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu" (1 Iv 4,4). Bog kaže da nam je zajamčena pobjeda nad svim silama neprijatelja jer imamo svu vojsku neba koja se bori za nas!

Neka nam Bog da više borbenosti Duha Svetoga tako da svaki od nas može povikati svijetu i hordama pakla: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? … Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu" (Rim 8,35.37-39).

To je ratni poklič onih koji gladuju za Isusom.

Svaki muškarac i svaka žena Božja postat će meta zlih lukavština iz pakla kad jednom učini predanje da će postati živa žrtva za Krista. Horde pakla otpuštene su protiv onoga tko je postavio svoje srce da će hodati u svetosti vjere.

Sotona će vam nanositi bol i podizati prepreke jer ste postali stvarna prijetnja njegovom programu prijevare. Možete napustiti vojevanje, dići ruke, odustati i postati trom, besplodan lutalica.

Što se mene tiče, ja sam odlučio oduprijeti se đavoljim naumima, dići se u vjeri i nastaviti borbu. Onoga tko se uistinu pouzdaje u Gospodina sotona ne može zadržati na tlu.

srijeda, prosinca 17, 2008

POZIVA NAS DA DOVRŠIMO

"Tko od vas, kad hoće da sagradi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak da li ima čim dovršiti? Da mu se ne bi, kad postavi temelj a ne mogne dovršiti, počeli rugati svi koji ga vide: 'Ovaj je čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti'" (Lk 14,28-30).

Krist je znao da mnogi njegovi sljedbenici neće imati ono što je potrebno da bi došli do kraja. Znao je da će se okrenuti i neće završiti trku. Vjerujem da je to najtragičnije moguće stanje jednog vjernika – započeti s namjerom da će se potpuno držati Krista, da će izrasti u zrelog učenika i postajati sve sličniji Isusu, a onda otpasti. Takav čovjek je onaj koji postavlja temelj i ne može dovršiti jer prije nije izračunao cijenu.

Kakva radost susresti one koji doista završavaju trku! Ti vjernici rastu u mudrosti i spoznaji Krista. Oni se svakodnevno mijenjaju, iz trenutka u trenutak. Pavao im kaže ohrabrujuće: "A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha" (2 Kor 3,18). Ti vjernici ne vide nebo, nego Krista u njegovoj slavi!

Znam da su mnogi koji čitaju ovu poruku u procesu zastoja ili koraka unazad. Možda se to čini kao mali koračić, ali će prouzročiti brz odlazak iz njegove ljubavi. Ako je to istina za vas, shvatite da vas Duh Sveti poziva da se vratite natrag, natrag na pokajanje, i da se odreknete samoga sebe te predate njemu. U ovom trenutku vrijeme je veliki faktor. Ako imate namjeru dohvatiti Krista, učinite to sada; idite do kraja!

utorak, prosinca 16, 2008

LJUBAV i MRŽNJA

"Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik" (Lk 14,26).

Grčka riječ za mrziti ovdje znači "uspoređujući voljeti manje". Isus nas poziva da imamo ljubav za njega koja je sveobuhvatna, žarka i apsolutna, kojoj se nikakve zemaljske ljubavi ne mogu ni približiti.

Razmislite: Znamo li mi kako izgleda doći u njegovu divnu nazočnost i ništa ne tražiti? Posezati se za njim samo zato što smo zahvalni jer nas toliko ljubi?

U svojim molitvama postali smo sebični i usredotočeni na sebe: "Daj nam … susretni nas … blagoslovi nas … upotrijebi nas … zaštiti nas." Sve to može biti biblijski, ali usredotočeni smo na sebe. Čak je i naš rad za Gospodina postao sebičan. Želimo da blagoslovi našu službu za njega, tako da možemo znati da je naša vjera izvorna. Ali Gospodina viša zanima što mi postajemo nego što radimo za njega.

Netko tko ovo čita možda je povrijeđen jer su se vrata službe zatvorila. Ili možda misli da je "stavljan na policu". Netko drugi možda misli da bi bio korisniji Gospodinu na nekom potrebitom misijskom polju. Ali ja kažem da ne možemo biti korisniji Gospodinu kao kad mu s ljubavlju služimo u tajnoj klijeti molitve. Kad tražimo Gospodina i kad beskrajno istražujemo njegovu Riječ da ga upoznamo, tad smo na vrhuncu korisnosti. Više blagoslivljamo i ugađamo Bogu kad se zatvorimo nasamo s njim u divnom zajedništvu, nego kad radimo bilo što drugo. Kakvo će god djelo on za nas započeti, kod kuće ili u inozemstvu, ono će doći bez napora iz našega zajedništava s njim. Njega više zanima zadobiti cijelo naše srce, nego da mi za njega zadobijemo cijeli svijet.

Time ne mislim obezvrijediti žarki rad na zadobivanju duša, nego izjavljujem da je svo evangeliziranje blagoslovljeno od Duha rođeno u zajedništvu s njim. Svjedok koji je često s Gospodinom u molitvi primit će mudrost i silu da vrši volju Božju te vrijeme kad da je vrši.

ponedjeljak, prosinca 15, 2008

DOLAZAK DO NJEGOVA STOLA

Jedna stara evanđeoska pjesma za mene ima duboko značenje. Ona glasi: "Isus je prostro stol da se sveti Božji hrane; on poziva odabrani narod svoj da dođe i jede."

Kako uzbudljiva slika: Gospodin prostire stol na nebu za svoje sljedbenike! Svojim je učenicima rekao: "Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu" (Lk 22,29-30). Gladovati za njim znači po vjeri sjediti za njegovim stolom.

Kad apostol Pavao govori: "Trajno svetkujmo blagdan" (1 Kor 5,8), on misli da jasno razumijemo da smo određeni sjediti s Kristom u nebu za njegovim kraljevskim stolom. On govori: "Uvijek se pokažite. Ne dopustite da vaše sjedalo ikada ostane prazno."

Žalosna je istina da Crkva Isusa Krista jednostavno ne shvaća što to znači uvijek svetkovati blagdan. Mi ne razumijemo dostojanstvenost i čast koji su nam dani time što nas je Krist podigao da sjedimo s njim na nebesima. Postali smo prezaposleni da bismo sjedili za njegovim stolom. Pogrešno izvodimo našu duhovnu radost iz službe umjesto iz zajedništva. Činimo sve više i više za Gospodina kojega poznamo sve manje i manje. Razdiremo se dajući naše tijelo i um da radimo njegovo djelo, a rijeko svetkujemo.

Od svojih slugu, propovjednika i pastira, naš Gospodin traži jednu stvar iznad svih drugih, a to je jelo za njegovim stolom. Taj stol je mjesto za duhovnu prisnost i on je svakodnevno prostrt. Trajno svetkovati blagdan znači neprestano dolaziti k njemu po hranu, snagu, mudrost i zajedništvo.

Sve od križa, svi duhovni velikani imali su jednu zajedničku stvar: poštovali su stol Gospodnji. I izgubili su se u Kristovoj golemosti. Svi su umrli tugujući što još uvijek tako malo znaju o njemu i njegovom životu.

Danas je naša vizija o Kristu premala, preograničena. A da bi se nadvladali zamršeni i sve veći problemi ovoga zlog vremena, potrebno je evanđelje "golemosti". Vidite, Bog u ovom svijetu ne rješava samo probleme – on ih guta u svojoj golemosti! Netko čije se otkrivenje o Kristovoj golemosti povećava ne treba se bojati nikakva problema, nikakva đavla, nikakve sile na zemlji. On zna da je Krist veći od svega toga. Ako imamo otkrivenje o tome kako je on ogroman, kako je beskonačan, neizmjeran, neograničen i nesaglediv, nikada nas više neće svladati problemi života.

Pavao nam je primjer. On je bio predan takvom uvijek sve većem otkrivenju Krista. Zapravo, sve što je imao o Kristu došlo je kroz otkrivenje; sve to naučio je za stolom Gospodnjim od Duha Svetoga. Sjetite se, tek je tri godine nakon svoga obraćenja otišao u Jeruzalemu da neko vrijeme provede s apostolima i ostao je s njima samo petnaest dana prije nego je nastavio svoja misionarska putovanja. Kasnije je rekao: "…objavom mi je saopćena Tajna" (Ef 3,3). Duh Sveti zna duboke i skrivene stvari Božje i Pavao je neprestano molio za dar milosti da razumije i propovijeda "neistraživo Kristovo bogatstvo" (Ef 3,8).

Gospodin traži vjernike koji nisu zadovoljni pomnim ispitivanjem proturječnih glasova da nađu istinsku riječ. On želi da gladujemo za otkrivenjem njega samoga što će biti naša vlastita duboka i osobna prisnost.

petak, prosinca 12, 2008

S BOJNOG POLJA VJERE

Kad je Pavao odlučio poći u Jeruzalem, nije to bilo jer je čuo da je tamo izbilo probuđenje. On nije bio obeshrabren propovjednik tražeći da mu netko da nešto od Boga. Ne, on jasno izjavljuje: "Uzišao sam u Jeruzalem … potaknut objavom … Izložio sam im … Evanđelje koje propovijedam" (Gal 2,1-2). Pavao je išao u Jeruzalem da iznese tajnu koju je Bog htio otkriti svome narodu.

Ovaj pobožan čovjek imao je svoje vlastito potpuno i slavno otkrivenje Krista. On nije naučio nauku koju je propovijedao zatvoren u radnoj sobi s knjigama i komentarima. On nije bio neki usamljen filozof koji je maštao o svojim teološkim istinama: "Jednoga dana moja će djela čitati i učiti buduće generacije."

Dopustite mi reći kako i gdje je Pavao stvarao svoje poslanice. Pisao ih je u mračnim i vlažnim zatvorskim ćelijama. Pisao ih je dok je brisao krv sa svojih leđa nakon bičevanja. Pisao ih je nakon što se izvukao iz mora preživjevši brodolom.

Pavao je znao da su sva istina i otkrivenje koje ući došli s bojnog polja vjere. I radovao se u svojim nevoljama radi Evanđelja. Rekao je: "Sad mogu sa svom vlašću propovijedati svakom mornaru koji prolazi kroz brodolom, svakom zatvoreniku koji je zatvoren bez nade, svakom tko gleda smrti u oči. Božji Duh čini me iskusnim veteranom, tako da mogu govoriti njegovu istinu svakom tko ima uši da čuje."

Bog vas nije predao sili sotone. Ne, on dopušta vaše kušnje jer Duh Sveti u vama čini jedno nevidljivo djelo. U vama se oblikuje Kristova slava za svu vječnost.

Nikada nećete dobiti pravu duhovnost od nekoga ili nečega drugog. Okusite li slavu Božju, ona će doći k vama upravo tamo gdje jeste – u svojim sadašnjim prilikama, ugodnima ili neugodnima.

Vjerujem da je jedna od velikih tajni Pavlove duhovnosti bila njegova spremnost bez mrmljanja prihvatiti svako stanje u kojem je bio. On piše: "…u prilikama sam u kojima sam naučio biti zadovoljan svojom sudbinom" (Fil 4,111).

Grčka riječ za zadovoljan ovdje znači "odvratiti". Pavao govori: "Ne pokušavam se zaštiti od neugodnih prilika. Ne preklinjem Boga da me od njih oslobodi. Naprotiv, prihvaćam ih. Znam iz prošlosti da Gospodin u meni čini nešto vječno."

"…da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13). Riječ podnijeti koju Pavao ovdje koristi daje naslutiti da se naše stanje neće promijeniti. Radi se o tome da istrajemo u svojoj situaciji. Zašto? Bog zna da ako promijeni naše stanje, bit ćemo uništeni. On dopušta da trpimo jer nas ljubi.

Naš dio u svakoj kušnji je da se uzdamo u Boga za svu silu i sva sredstva koja su nam potrebna da nađemo zadovoljstvo usred svoga trpljenja. Nemojte me pogrešno razumjeti, biti "zadovoljan" u našim kušnjama ne znači da u njima uživamo. To jednostavno znači da se više ne pokušavamo zaštititi od njih. Zadovoljni smo prihvatiti i podnositi što god nam je pruženo jer znamo da nas Gospodin mijenja u sliku svoga Sina.

četvrtak, prosinca 11, 2008

SADAŠNJA GENERACIJA NE ZNA NIŠTA O STRPLJIVOM PODNOŠENJU

Podnositi znači "ići dalje usprkos poteškoćama; trpjeti strpljivo bez odustajanja". Ukratko, to znači strpljivo nastaviti dalje i istrpjeti. Ali ova riječ malo znači ovoj sadašnjoj generaciji. Mnogi kršćani danas odustaju – dižu ruke od svojih supružnika, svojih obitelji i svoga Boga.

Petar govori na tu temu: "Ako tko, jer je svjestan Boga (koji ovo traži), trpi nepravedno i strpljivo podnosi patnje, to je (Bogu) ugodno" (1 Pt 2,19). Zatim dodaje: "Kakva je, naime, slava u tome ako ćete krivi strpljivo podnositi udarce? Ali ako ćete strpljivo podnositi trpeći što dobro činite, to je ugodno kod Boga. Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednom Sucu; on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni. Lutali ste, naime kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih" (1 Pt 2,20-25).

Apostol Pavao zapovijeda: "Ti, dakle, podnesi nedaće kao dobar vojnik Isusa Krista" (2 Tim 2,3). Na kraju nam sam Gospodin daje ovo obećanje: "Ali tko ustraje (pretrpi) do konca, bit će spašen" (Mt 24,13).

Pitam vas, što je vaša poteškoća? Je li vam brak u krizi? Ili posao? Jeste li u sukobu s nekim rođakom, šefom ili s prijateljem koji vas je izdao?

Potrebno je da uzmemo nadu. Vidite, upravo kao što Pavlovo trpljenje nikada nije prestalo, nije ni njegovo otkrivenje, zrelost, duboka vjera, postignuti mir. Rekao je: "Ako želim biti duhovan čovjek, ako uistinu želim ugađati Gospodinu, onda se ne mogu boriti protiv svojih prilika. Ići ću dalje i nikada neću odustati. Ništa na zemlji ne može mi dati ono što svakodnevno u svojoj kušnji dobivam od Duha Božjega. On me čini duhovnim čovjekom."

Pavlov je život "odisao" Kristovim Duhom. A tako je i sa svakim istinskim duhovnim čovjekom. Duh Sveti šalje iz nutarnjeg bića tog čovjeka nebeski povjetarac Božji. Taj čovjek nije oboren, ne mrmlja i ne prigovara u vezi sa svojom sudbinom. Možda ide kroz najveću kušnju svoga života, ali još se uvijek smiješi jer zna da Bog radi u njemu otkrivajući mu svoju vječnu slavu.

srijeda, prosinca 10, 2008

OSOBNO OTKRIVENJE KRISTA

Ako ste propovjednik, misionar ili učitelj, razmislite o ovome: Što vi učite? Je li to ono što vas je netko naučio? Je li to ponavljanje otkrivenja nekoga velikog učitelja? Ili ste doživjeli svoje vlastito osobno otkrivenje Isusa Krista? Ako jeste, postaje li ono sve veće? Je li vam nebo otvoreno?

Pavao je rekao: "Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28). Pravi muškarci i žene Božje žive unutar ovoga vrlo malog, međutim, ogromnog kruga. Svaki njihov korak i čitav njihov život završavaju u tome da rade na Kristovim interesima. Prije više godina, Duh Sveti me vukao u takvu službu, službu koja će propovijedati samo Krista. O, kako sam čeznuo propovijedati ništa drugo nego njega! Ali moje srce nije bilo usredotočeno na to te sam otkrio da je krug preuzak. Kao rezultat toga, nisam imao dotok otkrivenja koje bi podržavalo moje propovijedanje.

Da bismo propovijedali Krista, moramo imati neprestani dotok otkrivenja od Duha Svetoga, inače ćemo na kraju ponavljati ustajale poruke. Ako Duh Sveti poznaje um Božji i istražuje duboke i skrivene Očeve stvari te ako mora poteći kao voda u nama, tad moramo biti na raspolaganju da se ispunimo tom tekućom vodom. Moramo se ispunjavati beskrajnim otkrivenjem Krista. Takvo otkrivenje čeka svakoga slugu Gospodnjeg koji je voljan čekati na njega, vjerujući Duhu Svetom i pouzdajući se u njega da će mu pokazati um Božji.

Pavao je rekao da se Krist objavio u njemu, ne samo njemu (vidi Galaćanima 1,16). U Božjim očima neplodno je propovijedati riječ koja još nije pokazala svoju snagu u propovjednikovu životu i službi. Površnima možda izgleda u redu propovijedati Krista s naprezanjem, ali nije tako za muškarce i žene Božje. Mi moramo propovijedati uvijek sve veće otkrivenje Krista, međutim, jedino ako to otkrivenje čini duboku promjenu u nama.

Pavao je izrekao i osobnu zabrinutost: "…da sâm ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao" (1 Kor 9,27). On definitivno nikada nije sumnjao u svoju sigurnost u Kristu; to mu nije bilo na kraj pameti. Grčka riječ upotrijebljena za odbačen ovdje znači "nepohvaljen" ili "nedostojan". Pavao se zgrozio nad mišlju da stoji pred Kristovim sudom i da mu se sudi za propovijedanje Krista kojega zapravo nije poznavao ili za navješćivanje Evanđelja kojega nije u potpunosti provodio. Zbog toga tako često govori o Kristu koji živi u njemu.

Ne možemo i dalje sami sebe nazivati slugom Božjim dok osobno ne možemo odgovoriti na ova pitanja: Ne želim li ja doista ništa drugo osim Krista? Je li mi on doista sve, jedina svrha moga života?

Je li vaš odgovor da? Ako to mislite, bit ćete u stanju pokazati na gomilu blata u svome životu, onoga blata o kome je i Pavao govorio kad je rekao: "…sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8). Gubi li sada sve u vašoj cijeni svoju vrijednost za otkrivenje Krista? Ako ne želite ništa drugo nego Krista, onda vaša služba nije karijera – vaša je služba molitva! Nećete trebati biti poticani da ga tražite; često ćete odlaziti u svoju tajnu klijet znajući da čim uđete, sjedate za njegov stol. Štovat ćete ga, bez žurbe sjediti u njegovoj nazočnosti, ljubiti ga, slaviti ga podignutim rukama, čeznuti za njim i zahvaljivati mu za njegovu mudrost.

utorak, prosinca 09, 2008

SAVRŠENO SE SRCE POUZDAJE

Psalmist piše: "U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu" (Ps 22,5-6).

Hebrejska korijenska riječ za uzdati se ukazuje na "odbacivanje od provalije". To znači biti poput djeteta koje se popelo na krovnu gredu i ne može sići. Ono čuje oca kako viče: "Skači!" te se baca u očeve ruke. Jeste li upravo sada na takvom mjestu? Jeste li na rubu, bez ikakve druge mogućnosti nego da se bacite u Isusove ruke? Prepustili ste se svojoj situaciji, ali to nije pouzdanje; to nije ništa drugo nego fatalizam, prepuštanje sudbini. Pouzdanje je potpuno drukčije od pasivnog prepuštanja. Ono je aktivno vjerovanje!

Dok žarko gladujemo za Isusom, otkrivamo da je naše pouzdanje u njega opravdano. U nekoj točki svoga života možda smo mislili da se ne možemo pouzdavati u njega jer on ustvari nema nadzor nad svime i da moramo sami biti odgovorni. Ali što se bliže primičemo k njemu i bolje ga upoznajemo, to se mijenja. To znači da mu ne dolazimo samo po pomoć kad smo na kraju snage, nego počinjemo tako prisno hodati s njim da ga čujemo kako nas unaprijed upozorava na kušnju.

Srce koje se pouzdaje uvijek kaže: "Svi moji koraci određeni su od Gospodina. On je moj dobar Otac. On dopušta moja trapljenja, kušnje i nevolje, ali nikada više nego što ih mogu nositi. On uvijek stvara put bijega. On ima vječni plan i naum za mene. Izbrojio je svaku vlas na mojoj glavi i oblikovao me dok sam još bio u utrobi majke. On zna kad sjedim, stojim ili ležim, jer sam zjenica njegova oka. On je Gospodin – ne samo nada mnom, već nad svakim događajem i nad svakom situacijom koja se tiče mene."

Savršeno srce je i slomljeno srce!

Psalmist David rekao je: "Blizu je Gospodin onima koji su slomljena srca i spasava one koji su duha skrušena" (Ps 34,19).

Slomljenost znači više od žalosti i plakanja, više od skrušenosti duha, više od poniznosti. Istinska slomljenost otpušta u srcu najveću silu koju Bog može povjeriti čovječanstvu – veću od sile koja podiže mrtve ili ozdravlja bolesne. Kad smo uistinu slomljeni pred Bogom, primamo silu koja popravlja ruševine, silu koja donosi posebnu vrstu slave i časti našem Gospodinu.

Vidite, slomljenost je u vezi sa zidovima – srušenim zidovima koji se raspadaju. David je usporedio srušene jeruzalemske zidove sa slomljenošću i skrušenošću Božjega naroda. "Žrtve su Bogu duh slomljen; srce slomljeno i skrhano … U dobroti svojoj čini dobro Sionu: sagradi zidine jeruzalemske. Tada će ti biti mile žrtve pravedne…" (Ps 51,17-19).

I Nehemija je bio čovjek slomljena srca. Njegov primjer u vezi je s tim srušenim jeruzalemskim zidinama (vidi Neh 2,12-15). U mraku noći, Nehemija je "razgledao zid". Ovdje je upotrijebljena hebrejska riječ šabar . To je ista riječ upotrijebljena u Psalmu 51,17 za "slomljeno srce". U najcjelovitijem hebrejskom značenju, Nehemijino je srce bilo slomljeno na dva načina. Prvo, bilo je slomljeno od patnje zbog ruševina i drugo, zbog nade u ponovnu njihovu izgradnju.

Istinski slomljeno srce je srce koje vidi crkvu i obitelji u ruševini i osjeća Gospodnju patnju. Takvo srce tuguje nad sramotom bačenom na Gospodnje ime. Ono gleda i duboko u sebe te vidi, kao David, svoju vlastitu sramotu i promašaj. Ali tu je i drugi važan element ove slomljenosti, a to je nada. Istinski slomljeno srce čuje Boga: "Ja ću iscijeliti, obnoviti i sagraditi. Riješi se otpadaka i baci se na posao popravljanja proboja i pukotina!"

ponedjeljak, prosinca 08, 2008

HODANJE S BOGOM

"Henok je hodio s Bogom" (Post 5,24). Izvorno hebrejsko značenje za "hodati" podrazumijeva da je Enok hodao gore i dolje, ulazio i izlazio, dolazio i odlazio, rukom u ruci s Bogom, neprestano razgovarajući s njim i se sve više primičući k njemu. Henok je živio 365 godina ili "godinu" godina. U njemu vidimo novu vrstu vjernika. Jer on je kao odrastao čovjek 365 dana sve godine hodao rukom u ruci s Gospodinom. Gospodin je bio sam njegov život tako da na kraju svoga života nije vidio smrti (vidi Heb 11,5).

Poput Henoka koji je bio prenesen iz života, oni koji prisno hodaju s Bogom preneseni su iz sotonina dosega – izvađeni su iz njegova kraljevstva tame i premješteni u Kristovo kraljevstvo svjetla: "On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina" (Kol 1,13).

Usred pokvarenog društva, Henok je naučio ugodno hodati pred Bogom. On je bio jedan običan čovjek, s istim problemima i bremenima koje i mi nosimo; nije bio pustinjak skriven u nekoj pustinjskoj spilji. U njegovom su životu bili žena, djeca, obveze i odgovornosti. I nije krio da je svet.

"Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze" (Post 5,24). Iz Poslanice Hebrejima znamo da ovaj redak govori da je bio prenesen; činjenica je da nije okusio smrt. Ali to znači i nešto dublje. Izraz "iščeznuti" kao što je upotrijebljen u Postanku 5, isto tako znači da "on nije bio od ovoga svijeta". U svom duhu i osjećajima, Henok nije bio dio ovoga pokvarenog svijeta. Dok je hodao s Gospodinom, svakoga je dana sve manje bio vezan za stvari ovdje dolje. Poput Pavla, svakodnevno je umirao ovom zemaljskom životu i u svome je duhu bio odnesen u nebesko područje.

Međutim, dok je hodao na ovoj zemlji, Henok je izvršavao sve svoje odgovornosti. Brinuo se za svoju obitelj; radio je, služio i bio zaposlen. Ali "iščeznu" – nije bio vezan za zemlju. Ništa od onoga što zahtjeva život nije ga moglo zadržati da ne hoda s Bogom.

Poslanica Hebrejima 11,5 jasno kaže: "Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu." Čime je to Henok tako ugodio Bogu? Njegovo je hodanje s Bogom stvorilo u njemu onu vjeru koju Bog voli. Ova dva retka ne mogu se odvajati: "Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu. A bez vjere nemoguće mu je ugoditi" (Heb 11,5-6). Ovaj drugi redak često čujemo, ali rijetko u vezi s prvim. Međutim, kroz čitavu Bibliju i kroz povijest svih onih koji su prisno hodali s Bogom vidljivo je da su svi oni postali muškarci i žene duboke vjere. Ako Crkva svakodnevno hoda s Bogom i neprestano je u vezi s njim, rezultat će biti ljudi puni vjere – prave vjere koja ugađa Bogu.

Svuda oko Henoka ljudstvo je postajalo sve bezbožnije. Međutim, dok su se ljudi mijenjali u divlje zvijeri, puni požude, otvrdnuli, Henok je sve više postajao kao Onaj s kojim je hodao.

"Vjerom je Henok prenesen." Ovo je nevjerojatna istina, gotovo izvan mogućnosti našega shvaćanja. Sva Henokova vjera bila je usredotočena na jednu veliku želju njegova srca: da bude s Gospodinom. I Bog ga je u odgovoru na njegovu vjeru prenio. On više nije mogao podnijeti stajati iza vela, jednostavno je morao vidjeti Gospodina.

Naš brat Henok nije imao Biblije, pjesmarice, istomišljenika, učitelja, obitavanje Duha Svetoga, razderanog zastora s pristupom u Svetinju nad svetinjama. Ali je poznavao Boga!

"Onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6). Kako znamo da je Henok vjerovao da je Bog onaj koji nagrađuje? Jer znamo da je to jedina vjera koja ugađa Bogu – i znamo da mu je Henok ugodio! Bog je onaj koji daje naknadu, koji plaća, koji dobro plaća za vjernost. Kako Gospodin nagrađuje one koji ga traže?

Tri su važne nagrade koje dolaze vjerovanjem Bogu i hodanjem s njim po vjeri:

1. Prva nagrada je Božji nadzor nad našim životima. Čovjek koji zanemaruje Gospodina ispada iz njegova nadzora te dolazi đavao i preuzima ga. Kad bi se samo taj čovjek zaljubio u Isusa, hodao i razgovarao s njim, Bog bi mu brzo pokazao da sotona nema stvarne vlasti nad njim te bi brzo dopustio Kristu da uzme nadzor nad njim.

2. Druga nagrada koja dolazi po vjeri jest "čista svjetlost". Kad hodamo s Gospodinom, nagrađeni smo svjetlošću, vodstvom, oštroumnošću, otkrivenjem – pouzdanom "spoznajom" koju nam daje Bog.

3. Treća nagrada koja dolazi s hodanjem po vjeri je zaštita od svih naših neprijatelja. "Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano" (Iz 54,17). U izvornom hebrejskom, ovaj redak se može prevesti kao: "Nikakav plan, nikakav instrument uništenja, nikakva sotonska artiljerija neće te tjerati niti prijeći preko tebe nego će biti obustavljena."

petak, prosinca 05, 2008

PRIMJER BOŽJEG NAUMA U NAŠEM UZIMANJU PLIJENA

Dok su David i njegova vojska bili odsutni, Amalečani su navalili na njegovo selo Siklag. Ovi pljačkaši uzeli su sve žene i djecu i spalili čitavo mjesto. Kad se David vratio, "našao se u velikoj nevolji, jer su ljudi počeli govoriti da će ga kamenovati … Ali se David ohrabri u Jahvi" (1 Sam 30,6).

Govorimo o duhovnom vojevanju! To nije bio samo napad protiv Davida. Bio je to brz juriš protiv Božjega vječnog nauma. Đavao je još jednom išao za Božjim sjemenom.

To je cilj svega duhovnog vojevanja: neprijatelj uvijek namjerava uništiti Kristovo sjeme. Ta se činjenica nije promijenila čak ni dvije tisuće godina nakon križa. Sotona još uvijek ide da uništi Božje sjeme, a to čini napadajući nas, sjeme Kristovo. David se osjetio ugroženim kad je čuo gunđanje svojih ljudi. Ali je znao i da je njegovo srce ispravno pred Bogom te se, govori Pismo, ohrabrio u Gospodinu. Ovaj čovjek vjere odmah je krenuo u potjeru za Amalečanima. I brzo ih je svladao, spašavajući svakog čovjeka i sve blago koji su bili odneseni (vidi 1 Sam 30,19-20). David nije povratio samo ono što je bilo oteto u Siklagu, nego je uzeo i sve ostalo što su Amalečani oteli.

Što je David učinio sa svim tim ratnim plijenom? Iskoristio ga je za ojačanje Božjih nauma. Uz to, poslao je darove od plijena Judinim starješinama i gradovima gdje su se on i njegovi ljudi sakrivali (vidi 1 Sam 30,26.31). To je još jedan primjer Božjeg nauma u našem duhovnom vojevanju. Iz bitke moramo uzeti plijen ne samo za sebe, nego i za Kristovo tijelo. Sredstva koja steknemo su za donošenje blagoslova drugima.

Tijekom gladi, aramejska je vojska opsjedala grad Samariju. Aramejci su se jednostavno utaborili pred gradom čekajući da stanovnici Samarije pomru od gladi. Stanje je postalo tako strašno da se unutar gradskih zidina magareća glava prodavala za osamdeset šekela srebra. Stvari su postale tako užasne da su žene nudile svoju djecu da se kuhaju za jelo. Ovo je bila krajnja umobolnost (vidi 1 Kr 6).

Četiri gubavca koji su živjeli izvan gradskih zidina na kraju su rekli: "Zašto stojimo ovdje i očekujemo smrt? … Hajde! Pobjegnimo i prijeđimo u aramejski tabor: ako nas ostave na životu, živjet ćemo; ako nas ubiju, pa dobro: umrijet ćemo" (2 Kr 7,3-4). I tako su krenuli u aramejski tabor.

Kad su stigli, sve je bilo mrtvo tiho. Ni duše na vidiku. Pretražili su svaki šator, ali sve je otišlo. Pismo govori: "Gospodin je učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske. I govorili su među sobom: 'Eto, kralj Izraela najmio je protiv nas kraljeve hetitske i kraljeve egipatske da krenu protiv nas.' Digli su se i pobjegli u sumraku: ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše. Pobjegli su da iznesu živu glavu" (2 Kr 7,6-7).

Kad su gubavci to shvatili, prošli su kroz tabor jedući i pijući i čak su se vratili u grad i pozvali ga: "Dođite! Nećete vjerovati, ali Aramejci su pobjegli iz svoga tabora" (vidi 2 Kr 7,10). Gospodin je okrenuo čitavu situaciju. Uzeo je ratni plijen i iskoristio ga da obnovi i okrijepi svoj narod, ojačavajući i održavajući svoju stvar na zemlju.

Jeste li dobili sliku? Započinjete li shvaćati razlog za vašu sadašnju bitku? Onima koji se pouzdaju u Gospodina obećana je slavna pobjeda nad svim silama neprijatelja. Bog želi da znate: "Da, trijumfalno ćeš proći kroz to. No ja ću te učiniti i više nego pobjednikom. U tebi radim na čak većoj svrsi za moje kraljevstvo. Iz ove ćeš bitke izaći s više plijena nego što ga možeš nositi."

četvrtak, prosinca 04, 2008

ONO ŠTO JE DUHOVNO NE MOŽE SE KOPIRATI

Ovdje na ulicama grada New Yorka možete kupiti sat Rolex za petnaest dolara. Svaki Njujorčanin zna da ti satovi nisu stvarno Rolexi. Oni su samo imitacije – jeftine kopije originala.

Izgleda da se danas može sve kopirati. Ali jedna se stvar ne može i to je istinska duhovnost. Ništa što je istinski duhovno ne može se kopirati. Gospodin prepoznaje djelo svojih vlastitih ruku i ne prihvaća nijednu kopiju svoga božanskog djela koju je stvorio čovjek. Zašto? Jer je čovjeku nemoguće kopirati ono što je uistinu duhovno. To je djelo samog Duha Svetoga. On je neprestano na djelu radeći nešto novo u svome narodu. I ne postoji način da reproduciramo to djelo.

To je velika pogreška moderne religije. Mi mislimo da ako damo narodu samo spoznaju Pisma i biblijske principe, da će postati duhovan. Ali ostaje jedna činjenica – ni čovjek ni institucija nemaju tu silu da bi u nekome stvorili duhovnost. To čini jedino Duh Sveti.

Vrlo malo djela Duha Božjega može u nama biti vidljivo. Zbog toga uistinu duhovni ljudi rijetko traže izvanjski dokaz njegova djela. Pavao kaže: "Mi ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo" (2 Kor 4,18).

U kontekstu ovoga odlomka, Pavao govori o trpljenjima i nevoljama te kaže: "Nitko ne zna s čime se sve suočavamo, osim Duha Svetoga. I tu se očituje istinska duhovnost – u topioničkom loncu trpljenja."

Oni koji se podređuju vodstvu Duha Božjega – koji se suočavaju sa svojim nevoljama uvjereni da Gospodin u njima nešto stvara – izlaze iz svoga topioničkog lonca s jakom vjerom. I svjedoče da ih je tijekom njihova trpljenja Duh više naučio nego kad je u njihovom životu bilo sve dobro.

U svim mojim godinama hodanja s Gospodinom, rijetko sam vidio rast moje duhovnosti u dobrim razdobljima. Naprotiv, svaki takav rast obično se događao dok sam prolazio kroz poteškoće, agonije, testiranja – kroz sve što je Duh Sveti dopustio.

U jednoj točki hodanja po vjeri, Pavao kaže: "Duh Sveti mi ozbiljno svjedoči da me čekaju okovi i patnje" (vidi Dj 20,22-23). Doista, kroz čitav Pavlov život, njegove nevolje nikada nisu završile. Jednostavno su dolazile i dolazile.

"Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu" (2 Kor 4,17). Prema Pavlu, naše nevolje i poteškoće stvaraju u nama vječne vrijednosti. On govori: "Trpljenje kroz koje prolazimo na ovoj zemlji vjerojatno će trajati čitav naš životni vijek. Ali u usporedbi s vječnošću, to je samo trenutačno. Sada, dok podnosimo nevolje, Bog stvara u nama otkrivenje svoje slave koja će trajati zauvijek."

srijeda, prosinca 03, 2008

PLIJEN DUHOVNOG RATOVANJA

"Posvetili su dio ratnog plijena da se bolje ojača Jahvin dom" (1 Ljet 26,27). Ovaj nam redak otvara duboku istinu koja može promijeniti život. Ona govori o plijenu koji se može zadobiti jedino u bitki. A kad je jednom zadobiven, posvećen je za izgradnju doma Božjega.

Vjerujem da ako shvatimo snažnu istinu iza ovog retka, razumjet ćemo zašto Gospodin dopušta žestoke duhovne borbe kroz čitav naš život. Mnogi kršćani misle da kad su jednom spašeni, njihove borbe prestaju i život će im biti mirna plovidba. Ništa nije dalje od te istine. Ne da Bog samo dopušta bitke, nego ima i slavni naum za njih u našim životima.

Što je ratni plijen? Plijen je grabež, otimačina, dobra koja uzimaju pobjednici u bitki. Biblija prvi put spominje plijen u Postanku 14 kad je konfederacija kraljeva napala Sodomu i Gomoru. Ovi osvajači zarobili su stanovništvo i oteli njihova dobra: "Pobjednici pokupe sve blago po Sodomi i Gomori … Pograbe i Lota, Abramova bratića" (Post 14,11-12).

Kad je Abram saznao da je njegov bratić odveden u zarobljeništvo, okupio je vojsku od tristo osamnaest ljudi, svojih slugu, i krenuo u potjeru za neprijateljskim kraljevima. Pismo govori da sustiže osvajače i "… potuče (ih) … Povrati sve blago, svoga bratića Lota i njegovo blago, žene i ostali svijet" (Post 14,15-16).

Zamislite ovdje slavodobitnog Abrama! Vodio je dugačku kolonu radosnih ljudi i visoko natovarena kola s raznim blagom. Na svom je putu sreo Melkisedeka, kralja Šalema. Pismo nam govori da je bio potaknut ovom kralju dati desetinu od svega svog plijena (vidi Post 14,20). "Sad promatrajte kako je velik onaj komu je, on, patrijarh Abraham dao desetinu od najboljeg plijena" (Heb 7,4).

Bog želi da shvatimo princip koji se ovdje nalazi: Našega Gospodina zanima još nešto osim da nas učini pobjednicima. Iz našega ratovanja, on nam želi dati plijen, dobra, duhovno blago. Iz bitke bismo trebali izaći s punim kolima raznih sredstava. To je ono na što Pavao ovdje misli kad kaže: "…više smo nego pobjednici po onome koji nas je ljubio" (Rim 8,37).

Prema plijenu uzetom u ratovanju David je imao stav pun poštovanja. Vidimo to u odredbi koju je donio na kraju svoga života. Upravo je odredio da će ga njegov sin Salomon naslijediti na izraelskom prijestolju. Sad je okupio vođe nacije i postavio božansku odredbu za održavanje Božjeg doma. Koja su sredstva trebali koristiti za to sveto djelo? "Posvetili su dio ratnog plijena da se bolje ojača Jahvin dom" (1 Ljet 26,27)

Dopustite mi opisati ovaj prizor. Nakon svake vojne pobjede, David je donosio plijen i gomilao ga: zlato, srebro, mjed, novac u takvim količinama da ga se nije moglo izbrojiti. Sve to bilo je s jednim naumom na njegovom umu: iskoristiti taj plijen kao sredstvo za izgradnju hrama.


Kad Pismo govori o ojačavanju hrama, izvorni hebrejski znači "popravljati kuću, jačati i spajati što je sagrađeno". Ta sredstva bila su za održavanje izvornog sjaja hrama.

Gdje je danas hram Božji? Njega sačinjava njegov narod – vi, ja, njegova Crkva širom svijeta. Prema Pavlu, naša su tijela hramovi Duha Svetog. I, poput drevnog Izraela, naš Gospodin još uvijek ojačava svoj hram plijenom stečenim u bitki. Zbog toga naše kušnje znače i više nego samo preživljavanje. Kroz svaku bitku Bog odlaže blago, sredstva, bogatstvo za nas. On puni dobrima riznicu iz našeg ratovanja. A taj plijen posvećen je za izgradnju i ojačavanje njegova tijela, Crkve Isusa Krista.

Razmislite o tome: godinama nakon što je Salomon sagradio hram, dobro je bio održavan i ojačavan plijenom uzetim u prošlim ratovima. Božji dom ostao je vitalan i živ jer je njegov narod iz svakoga sukoba izranjao ne samo kao pobjednik, nego bogat raznim sredstvima. Ovaj princip "opskrbe kroz bitku" nalazimo u čitavoj Riječi Božjoj.

utorak, prosinca 02, 2008

DOBIVANJE KRISTA

"Sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8).

Pavla je njegov Gospodin potpuno zarobio. Zašto je osjećao potrebu da "dobije" Krista? Krist se već jasno objavio i to ne samo apostolu, nego i u njegovom životu. Međutim, Pavao se ipak osjećao prisiljenim zadobiti Kristovo srce i naklonost.

Čitavo Pavlovo biće – njegova služba, život i sama svrha za život – bilo je usredotočeno samo na to da ugađa svome Gospodaru i Gospodinu. Sve drugo za njega je bilo blato, čak i "dobre" stvari.

Možda pitate je li ova ideja zadobivanja Isusova srca biblijska? Nismo li mi već predmet Božje ljubavi? Istina, njegova dobrohotna ljubav pruža se čitavom čovječanstvu. Ali postoji još jedna vrsta ljubavi koju je malo kršćana iskusilo. To je nježna i odana ljubav između Krista i vas koja se događa jedino između muža i žene.

Ova ljubav izražena je u Salomonovoj Pjesmi nad pjesmama. U toj knjizi Salomon je prikazan kao slika Krista. U jednom odlomku Gospodin govori svojoj zaručnici ovako:

"Srce si mi otela, sestro moja, nevjesto, srce si mi otela jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje. Kako je slatka ljubav tvoja … nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina" (Pj 4,9-10).

Kristova zaručnica obuhvaća sveti narod koji tako čezne ugađati svome Gospodinu i koji živi tako poslušno i tako odvojeno od svih drugih stvari da je Kristu oteo srce. Riječ oteti u ovom odlomku znači "ukrasti srce". U ovom mom prijevodu iznad ovog odlomka stoji da je Kristovo srce oteto samo "jednim pogledom". Vjerujem da je taj "jedan pogled" usmjerenost uma samo na Krista.

ponedjeljak, prosinca 01, 2008

DRAGOCJENIJE OD ZLATA

Priča o kraljici Esteri priča je o žestokom vojevanju, o jednoj od najvećih duhovnih bitaka u čitavom Pismu. Đavao je pokušao uništiti naum Božji na zemlji, ovaj put kroz pokvarena Hamana. Ovaj bogat, utjecajan čovjek, nagovorio je perzijskog kralja da izda proglas da se zatru svi Židovi pod njegovom vlašću od Indije do Etiopije.

Prvi Židov pred Hamanovim očima bio je pravedni Mordokaj, Esterin stric. Za njega je posebno dao podignuti vješala, ali je Estera posredovala pozivajući narod Božji na molitvu i izlažući vlastiti život da bi opozvala Hamanovu naredbu. Bog je razotkrio ovaj pokvaren plan i Haman je završio na vlastitim vješalama. Kralj nije samo promijenio svoju pogibeljnu naredbu, nego je dao Esteri Hamanovu kuću, posjed koji bi prema današnjim mjerilima bio vrijedan milijune.

Međutim, Hamanova palača nije bio jedini plijen uzet u toj priči. Pismo nam govori: "Bio je to za Židove dan svjetla, veselja, kliktanja i slavlja" (Est 8,16). U ovoj bitki s neprijateljem ovo je bio istinski plijen.

Vidite, naše kušnje ne donose nam samo duhovna bogatstva, nego nas drže jakima, čistima i pod neprestanim održavanjem. Kad se pouzdajemo u Gospodina, on uzrokuje kušnje da bi u nama stvorio vjeru dragocjeniju od zlata: "…da se vrijednost vaše vjere, dragocjenije od propadljivog zlata koje se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist" (1 Pt 1,7).

"Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodećih ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime" (Kol 2,15).

Isus je na Golgoti oplijenio đavla lišivši ga sve sile i vlasti. Kad se Krist pobjedonosno digao iz groba, izveo je iz sotonina zahvata bezbrojnu vojsku izbavljenih zarobljenika. A ta krvlju kupljena kolona još uvijek ide.

Nevjerojatno, ali Kristov trijumf na Golgoti dao nam je čak i više od pobjede nad smrću. U ovom životu on je za nas stekao neopisiv plijen: milost, milosrđe, mir, oproštenje, snagu, vjeru – sva sredstva potrebna da vodimo pobjedonosan život. On je osigurao svako sredstvo za održavanje svoga hrama: "Krist je vjeran u svojstvu Sina i stoji na kućom Božjom. A njegova smo kuća mi, ako čvrsto sačuvamo (do kraja) pouzdanje i slavni ponos nade" (Heb 3,6).

Duh Sveti nam ovdje pokazuje čudesnu istinu: Isus nas je u svome Duhu Svetom snabdio sa svim sredstvima koja su nam potrebna. Ali mi smo odgovorni da iskoristimo to bogatstvo za održavanje njegova hram. A ta sredstva za održavanje hrama moraju doći izravno iz plijena našega vojevanja.

Krist nam je dao sve potrebno za to održavanje. Usvojio nas je u svoju obitelj. On stoji kao ugaoni kamen kuće i očistio je čitavu kuću. I na kraju, dao nam je pristup u samu Svetinju nad svetinjama. I tako, sad smo po vjeri potpuno izgrađen, gotov hram. Isus nije izgradio samo napola završenu kuću. Njegov je hram gotov.

Ovaj hram mora se održavati. Čitavo vrijeme mora se obnavljati i popravljati. Dakako, znamo gdje se mogu naći sredstva: u samom Kristovom Duhu. On je rizničar svega plijena. Ta sredstva se oslobađaju kad vidimo svoju potrebu i surađujemo s Bogom.

Suradnja započinje kad smo usred sukoba. Naše je sredstvo sličnost s Kristom koju dobivamo dok smo ukopani u bitki. To su lekcije, vjera, karakter, koje stječemo iz ratovanja s neprijateljem. U svakoj je bitki vrijednost. I možemo biti sigurni da će iz nje izaći dobro.