utorak, rujna 30, 2008

BOŽJE BLAGO U NAMA

Kad se Gospodin nastanjuje u nama, on sa sobom donosi svu svoju silu i sredstva. Iznenada naš unutarnji čovjek ima pristup do Božje snage, mudrosti, istine, mira i svega što nam je potrebno da živimo pobjedonosno. Ne moramo mu vikati da siđe k nama s neba. On je već u nama. Pavao nam govori upravo o tome kako smo snažni u Kristu.

"Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga. Onomu koji, prema snazi što silu svoju očituje u nama, može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti" (Ef 3,14-20).

Kakav zadivljujući odlomak! Pavao popisuje samo nešto od nevjerojatnog blaga koje nam je Gospodin stavio na raspolaganje. Doista, sve Božje bogatstvo na raspolaganju nam je u Kristu Isusu.

Neki kršćani stvorili su zamisao o egocentričnom Bogu čije je jedino zadovoljstvo primati slavu. Neka nikada tako ne bude rečeno za našega Gospodina jer to uopće nije ono zbog čega je došao boraviti u nama. On je došao da nam pokaže da je on Bog koji nije daleko. Gospodin želi da znamo da on nije negdje u mračnom prostranstvu svemira. On je nazočan u samima nama. On ne doliječe u naše živote i ne izliječe iz njih kako hoće. Ne, on nikada ne napušta svoje boravište u nama.

Pavao primjećuje: "Ali sada, u Kristu Isusu, vi koji ste nekoć bili daleko postadoste blizu krvlju Kristovom" (Ef 2,13). Apostol daje jasno na znanje: Bog je sada ovdje i boravi u nama. Kad je Otac učinio svoje boravište u našem hramu, donio je snagu našem unutarnjem čovjeku, duboko ukorijenjenu i utemeljenu u ljubavi, kao i pristup da ga tražimo što god hoćemo. Sve nam je omogućio kroz svoju božansku silu koja djeluje u nama (vidi Ef 3,16-21).

ponedjeljak, rujna 29, 2008

NOVO STVORENJE

"S Kristom sam razapet na križ; (ipak) živim …" (Gal 2,19).

"Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo" (2 Kor 5,17).

Možda kažete: "Znam da sam u Kristu po vjeri. Razumijem da sam novo stvorenje, ali još se uvijek strašno borim s jednom navikom. To me tako obeshrabruje." Sotona vas voli uvjeravati da je Bog digao ruke od vas. On želi da mislite da vas Bog vidi kao prljavog od grijeha. Ali sve je to laž! Ono što doživljavate borba je tijela protiv Duha u vama. Ova bitka uobičajena je za sve vjernike. Dok ste usred nje, sotona vas želi uvjeriti da je "stari čovjek" još uvijek u kontroli.

Bez obzira kakvo je vaše stanje, Bog se ne koleba u svojoj ljubavi za vas. On nikada nije prestao ljubiti Adamovu rasu, usprkos sve njezine pokvarenosti, idolopoklonstva i požudnih putova. On ju je sačuvao u prošlosti sve do posljednjih dana, kad je došao sa svojim planom spasenja. Kroz križ je omogućeno da se sva Adamova rasa može pomiri s njim.

Morate znati da je vaše stajanje s Bogom temeljeno na jednoj stvari: pobjednik ste zbog križa. Ova pobjeda ne dolazi ni kroz kakvo dobro djelo koje činite. Kao što Pavao kaže: "Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu" (Rim 8,8). Naša pobjeda dolazi jedino kroz pokajanje, vjeru i pouzdanje u Božju skrb za nas. A naš dio je da čvrsto stojimo na tom položaju koji nam je milostivo dao u Kristu. Njegova Riječ nas uvjerava: "Povremeno podbacite. Ali kad ja pogledam u vas, vidimo jedino svoga Sina Isusa. Iz ove ćete bitke izaći kao pobjednik, bez krivnje ili osude."

petak, rujna 26, 2008

BOŽJI OBEĆANI POČINAK

"Preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak. Jer tko je ušao u počinak njegov, i sam je počinio od djela svojih, kao i Bog od svojih" (Heb 4,9-10).

Možda se pitate: "Što to znači ući u ovaj obećani počinak? Kako bi to trebalo izgledati u mom životu?" Molim da Bog ukloni ljuske s naših očiju i dopusti nam to shvatiti. Jednostavno rečeno, ulazak u njegov obećani počinak znači potpuno pouzdanje da je Krist učinio čitavo djelo spasenja za nas. Počivati u njegovoj spasonosnoj milosti trebate jedino po vjeri.

To je ono što je Isus mislio kad je zvao: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vam okrijepiti (dati vam počinak)" (Mat 11,28). To znači kraj svih vaših tjelesnih borbi, svih vaših ljudskih nastojanja da postignete mir. I to znači potpuno oslanjanje na Isusovo djelo za vas.

Naša borba nije protiv tijela i krvi. Ona se događa u duhovnom području. Stari zavjet to govori kristalno jasno. Iznova i iznova Izrael je davao prazna i beskorisna obećanja Bogu: "Želimo ti služiti, Gospodine. Činit ćemo sve što god nam zapovijedaš." Ali povijest dokazuje da nisu imali ni srce ni sposobnost održati svoju riječ. Bog ih je morao lišiti sve vjere u sebe same. Sve što nam je potrebno treba doći kroz dragocjenu nazočnost Gospodnju.

Pavao izjavljuje: "Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28). To govori o neprestanom zajedništvu. Kroz pobjedu križa, naš Gospodin nam je stavio na raspolaganje samoga sebe svakoga sata dana ili noći. Moramo donijeti odluku: "U svom životu želim Krista. Želim biti oslobođen od svega tijelesnoga. Dakle, idem naprijed, u njegovu nazočnost, da zahtijevam svoj posjed. Želim da mi Isus bude sve, moj jedini izvor zadovoljstva."

četvrtak, rujna 25, 2008

PRAVO ZNAČENJE OBEĆANE ZEMLJE

Bog je našem praocu Abrahamu dao "u vjekovni posjed" zemlju Kanaan (Post 17,8). Na hebrejskom riječ "vjekovni" znači vječan. Možda ćete pomisliti: "Abraham se sigurno nad tim radovao. Bog je obećao njegovim potomcima trajni zavičaj, koliko god su daleko mogli vidjeti, i on će trajati u vječnost." Međutim, Novi zavjet nam govori da će svijet biti uništen ognjem, potpuno spaljen, tako da više neće postojati, nakon čega će Gospodin načiniti novo nebo i zemlju.

Možda se pitate: Kako bi Božji "vjekovni posjed" za Abrahama mogao biti samo komad nekretnine? Kako bi mogao biti vječan? Činjenica je da je ta zemlja obećanja simbolično mjesto izvan zemlje. Vjerujem da je Abraham to znao u svome duhu. Biblija kaže da kad se Abraham uselio u Kanaan, uvijek se osjećao tuđincem: "Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu" (Heb 11,9). Zašto je to bilo tako? Jer je Abrahamovo srce žudjelo za nečim izvan same te zemlje.

"…očekivao je grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). Abraham je mogao vidjeti istinsko značenje blagoslova te zemlje te je shvatio: "Ovo mjesto nije stvaran posjed. On je samo jedna ilustrirana propovijed o velikom blagoslovu koji će doći." Shvatio je istinsko značenje obećane zemlje; znao je da Kanaan predstavlja dolazak Mesije. Sam Isus nam je rekao: "Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se" (Iv 8,56).

Duh Sveti je omogućio ovom patrijarhu da vidi dolje kroz godine Dan Kristov. Znao je da njegova obećana zemlja znači mjesto potpunog mira i počinka. I, kao što je znao, ovo mjesto počinka sam je Isus Krist. Tako je, Gospodin Isus je naš obećani posjed. Mi smo njegovi, ali je i on naš. I Bog nas poziva da jednostavnom vjerom uzmemo u posjed naš vječni posjed.

srijeda, rujna 24, 2008

GDJE SU TIMOTEJI?

Filipinske kršćane Pavao je prve upoznao s istinom: "Neka um Kristov bude u vama." Pavao im je tu poruku napisao dok je bio utamničen u Rimu.

Iz tamnice je Pavao izjavio da ima um Kristov, odbacujući svoj ugled da bi postao Isusov sluga i njegove crkve. Sad je pisao: "Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama" (Fil 2,19).

To je razmišljanje uma Kristova. Razmislite o tome: tu je bio pastor koji je sjedio u zatvoru, međutim, nije razmišljao o svojoj udobnosti, svojoj vlastitoj teškoj situaciji. Zabrinut je bio samo za duhovno i fizičko stanje svoga naroda. I rekao je svojim ovcama: "Moja će utjeha doći tek kad saznam da ste vi dobro, u duhu i tijelu. Zbog toga vam šaljem Timoteja da umjesto mene vidi kako ste."

Zatim Pavao daje ovu alarmantnu izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski borio za vas" (Fil 2,20). Kakva žalosna izjava! Dok je Pavao ovo pisao, crkva je oko njega u Rimu rasla i bila je blagoslovljena. Jasno, ondje u rimskoj crkvi bili su sveti vođe. Ali Pavao kaže: "Nema čovjeka koji sa mnom dijeli um Kristov." Zašto je to bilo tako? "…jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa" (Fil, 2,21). Očito u Rimu nije bilo vođe sa srcem sluge – nikoga tko bi odbacio svoj ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svatko je išao za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao um Kristov. Pavao nije imao povjerenja ni u koga da ide u Filipe da bude istinski sluga onom tijelu vjernika.

Ove Pavlove riječi ne mogu se ublažiti: "Svatko ide za svojom koristi. Ti propovjednici traže samo svoju korist. Zbog toga nemam nikoga ovdje u koga bih se pouzdao da će se brinuti za vaše potrebe i povrede, osim Timoteja."

Naša molitva treba biti: "Gospodine, ne želim na ovom svijetu koji juri van kontrole biti usredotočen samo na sebe. Ne želim biti zabrinut za svoju vlastitu budućnost. Znam da ti držiš moj put u svojim rukama. Molim te, Gospodine, daj mi tvoj um, tvoje misli, tvoje zabrinutosti. Želim imati srce tvoga sluge. Amen."

utorak, rujna 23, 2008

POD VLAŠĆU MILOSTI

Izgubljenom je sinu bilo potrebno ono što apostol Pavao naziva "obnovom uma". Volim čitate ove riječi iz te usporedbe: "Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo" (Lk 15,22-23).

Izgubljeni je sin razmišljao o osudi, a to je u njega usadio sotona. Danas se ista stvar događa mnogoj djeci Božjoj. Naš Otac se radije nad nama i grli nas svojim dragim rukama. Međutim, mi mislimo da poniznost znači govoriti Bogu kako smo bili loši te radije iskopavamo svoje prošle grijehe nego se pouzdajemo u iskazivanja njegove ljubavi. Sve to vrijeme, opterećeni krivnjom, mislimo: "Mora biti ljut na mene. Gore sam griješio nego drugi."

Kad su očeve sluge donijele najbolju haljinu u kući i odjenule sina, to predstavlja odjevenost u Kristovu pravednost. Zatim mu je otac stavio prsten na prst, što označava njegovo jedinstvo s Kristom. Na kraju mu stavlja cipele na noge, što predstavlja obuvenost u evanđelje Kristova mira. Ovaj dragi otac svome je djetetu pokazivao: "Skini te krpe svoga tijela, te dronjke samonastojanja da mi ugodiš. Dopusti mi da ti pokažem kako ja na to gledam. Dolaziš u moju kuću i u moju nazočnost kao novo, kraljevsko dijete. Ne dolaziš kao prosjak ili rob, već kao moj sin u kome se radujem. Dođi sad sa svom hrabrošću i sigurnošću!"

Jednako je istina i za nas danas. I mi moramo biti obnovljeni u svome razmišljanju u vezi s tim kako nas Bog prima u svoju nazočnost. "Prema tome, braćo, budući da imamo hrabrost ući u Svetinju nad svetinjama krvlju Isusovom, novim i životonosnim putem koji nam je on otvorio kroz zastor, pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22).

Riječ "hrabrost" ovdje dolazi iz korijena koji znači "oslobođen rob". To znači, ne više pod zakonom grijeha i smrti, nego pod vlašću milosti. Ukratko, mi smo ljubavlju Očevom – jedino po njegovoj milosti – kvalificirani za dolazak u njegovu nazočnost. A evo tu je ta kvalifikacija: "… da veselo zahvaljujete Ocu, koji nas učini dostojnima (kvalificira) sudioništva u baštini svetih u svjetlu. On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha" (Kol 1,12-13).

ponedjeljak, rujna 22, 2008

NOVI ČOVJEK

Kao Kristovi sljedbenici, moramo uzeti Boga za njegovu Riječ i prihvatiti kao istinu što kaže da mi jesmo. To znači da naš "stari čovjek" predstavlja čovjeka koji još uvijek traži ugoditi Bogu u tijelu. Takav čovjek mrzi grijeh i ne želi sablažnjavati Boga, a ipak ga njegova savjest neprestano dovodi pod krivnju. Zbog toga daje obećanja da će nadvladati svoj problem grijeha. "Promijenit ću se! Još danas ću se početi boriti sa svojim lakozavodljivim grijehom, bez obzira što me to stajalo. Želim da Bog vidi kako jako se trudim."

Takav čovjek donosi Gospodinu mnogo znoja i mnogo suza. Moli i posti da bi dokazao Bogu da ima dobro srce. U stanju je oduprijeti se grijehu nekoliko dana odjednom te sam sebi kaže: "Ako mogu pobijediti dva dana, mogu i četiri. A zašto ne i tjedan?" Krajem mjeseca osjeća se dobro u vezi sa sobom, uvjeren da je sam sebe oslobodio. Ali onda izranja njegov stari grijeh i on opet pada duboko u očaj. I tako se iznova i iznova ponavlja isti krug. Takav čovjek radi jedno te isto i nikada se ne može osloboditi.

Neka ne bude tako! Njegov čovjek-u-tijelu bio je razapet zajedno s Kristom, ubijen u očima Božjim. Doista, Pavao nam govori da je stari čovjek na križu bio proglašen mrtvim. Isus je odveo sa sobom staroga čovjeka u grob, gdje je bio ostavljen kao mrtav i zaboravljen. Upravo kao što je otac izgubljena sina zanemario "staroga čovjeka" u svome sinu, Gospodin kaže našem starom čovjeku: "Ne prepoznajem tog čovjeka niti se bavim njime. Sad prepoznajem samo jednoga čovjeka, jednoga s kojim se bavim. To je moj Sin Isus i svi oni koji su u njemu po vjeri."

Novi čovjek je onaj koji je predao svu nadu da će ugoditi Bogu nekim nastojanjem tijela. On je umro starim putovima tijela. I po vjeri je spoznao da je samo jedan put da se ugodi Bogu, jedan put da ga se razveseli: Krist mora postati sve. On zna da je samo Jedan kojeg Otac prepoznaje: Krist i svi koji su u njemu.

Taj novi čovjek živi jedino po vjeri: "Pravednik će živjeti po vjeri." On tako vjeruje Riječi Božjoj da se ne uzdaje ni u što drugo. On je našao izvor svega u Kristu koji je dovoljan za sve. I vjeruje što Bog kaže za njega: "Tvoj stari čovjek je mrtav i tvoj je život sakriven s Kristom u Bogu." Možda to ne osjeća ili ne može u potpunosti shvatiti, ali neće raspravljati u vezi s Riječju svoga dragog Oca. Prihvaća je po vjeri znajući da je Gospodin vjeran svojoj Riječi.

petak, rujna 19, 2008

KUŠANJE BOGA?

Dok je Isus stajao na najvišoj točki hrama, sotona mu je šapnuo: "Hajde, skoči! Ako si stvarno sin Božji, spasit će te."

"I reče mu (đavao): 'Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano: 'Naredit će svojim anđelima za tebe da te nose na rukama, da ne bi gdje nogom udario o kamen''" (Mt 4,6).

Vidite li u tome sotonino iskrivljavanje? Izdvojio je jedno obećanje iz Pisma i kušao Isusa da čitav svoj život baci na njega. Sugerirao mu je: "Kažeš da je Bog s tobom. Dakle, pokaži mi dokaz. Tvoj Otac mi je već dopustio da te mučim. Gdje je njegova nazočnost u tome? Možeš mi odmah dokazati da je on s tobom ako skočiš. Ako je Bog s tobom, osigurat će ti lagano slijetanje. Onda možeš svoje povjerenje temeljiti na tome. Ako ne, bolje ti je i da umreš nego da ideš dalje pitajući se jesi li prepušten sam sebi. Potrebno ti je čudo da potvrdiš da je Otac s tobom."

Kako je Isus odgovorio? Izjavio je: "Također je pisano: 'Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!'" (Mt 4,7). Što je točno Isus ovdje mislio pod "kušanjem Boga"?

Stari je Izrael primjer. Gospodin se deset puta pokazao vjernim Izraelcima. Božji je narod primio vidljiv dokaz da je njihov Gospodin s njima. Međutim, svaki put, narod je postavljao isto pitanje: "Je li Bog među nama ili nije?" Bog to naziva "kušanjem njega". Isus je upotrijebio taj isti izraz – "kušanje Boga" – u svom odgovoru sotoni. Što nam to govori? To nam pokazuje da je težak grijeh sumnjati u Božju nazočnost; ne smijemo ispitivati je li on s nama ili ne.

Kao i Izraelu, Bog nam je već dao čitavo brdo dokaza. Prvo, u njegovoj Riječi imamo mnoštvo obećanja da nam je blizu. Drugo, imamo vlastitu osobnu prošlost s Bogom – svjedočanstvo mnogih njegovih prošlih izbavljenja u našim životima. Treće, imamo Bibliju punu svjedoka Božje nazočnosti u prošlim stoljećima.

Biblija ja jasna, moramo hodati s Bogom po vjeri, a ne po gledanju. Inače ćemo završiti poput nevjernog Izraela.

četvrtak, rujna 18, 2008

IZVEO NAS JE DA BI NAS UVEO

Prije križa nije bilo pristupa do Boga za običan puk; jedino je veliki svećenik mogao ući u Svetinju nad svetinjama. Za nas je put u Očevu nazočnost stvorio Isusov križ. Jedino svojom milošću, Bog je srušio zid koji nas je dijelio od njegove nazočnosti. Sad je mogao on izaći čovjeku te zagrliti svoje izgubljene sinove i grešnike svih vrsta.

Promotrite Izraelovo čudnovato izbavljenje. Dok je narod Božji prolazio suhom zemljom, vidio je kako se iza njih ruše valovi na njihove neprijatelje. Bio je to slavan trenutak te su održali silan sastanak slavljenja, s plesanjem, pjevanjem i zahvaljivanjem. "Slobodni smo! Bog nas je izbavio iz tlačiteljeve ruke!"

Izraelova priča predstavlja naše vlastito izbavljenje iz ropstva i krivice grijeha. Znamo da je sotona bio poražen na križu i trenutačno smo bili oslobođeni iz njegova željeznog stiska. Međutim, postoji veći naum Božji u tome što nas je spasio i izbavio. Vidite, Bog nikada nije mislio za Izraela da postavi tabor na crvenomorskoj strani pobjede. Njegov najveći naum u tome što ih je izveo iz Egipta bio je taj da ih uvede u Kanaan, njegovu zemlju punine. Ukratko, izveo ih je da bi ih uveo – u svoje srce, u svoju ljubav. On je htio narod koji će se potpuno oslanjati na njegovo milosrđe, ljubav i dobrotu. A sve to je istina i za njegov narod danas.

Prvi je test Izraelu došao nekoliko dana kasnije, a oni su završili mrmljajući i prigovarajući, krajnje nezadovoljni. Zašto? Upoznali su Božje izbavljenje, ali nisu spoznali njegovu veliku ljubav za njih.

Evo ključa za ovo učenje: Ne možete ući u radost i mir – doista ne možete znati kako služiti Gospodinu – dok ne vidite njegovu radost u vašem izbavljenju … dok ne vidite radost njegova srca nad njegovim zajedništvom s vama … dok ne vidite da je svaki zid bio uklonjen kod križa … dok ne znate da je sve iz vaše prošlosti bilo osuđeno i zbrisano. Bog kaže: "Želim da ideš dalje, u puninu koja te čeka u mojoj nazočnosti!"

Danas se mnogi raduju u divnim blagodatima križa. Izašli su iz Egipta i stoje na "pobjedničkoj strani" svoje kušnje na Crvenom moru. Uživaju u slobodi i neprestano zahvaljuju Bogu što je bacio njihova tlačitelja u more. Ali mnogi od tih istih vjernika promašili su veći Božji naum i blagodat za njih. Promašili su zašto ih je Gospodin izveo – da bi ih uveo k sebi.

srijeda, rujna 17, 2008

SNAGA ZA ULAZAK U NAZOČNOST BOŽJU

"Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama – taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor … Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnom uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22)

Dvije su strane Kristova djela na Golgoti. Jedna strana je blagodat čovjeka, a druga je blagodat Božja. Jedna je za grešnika, druga je za Boga.

Dobro smo upoznati s tom blagodati na ljudskoj strani. Kristov križ osigurao nam je oproštenje za naše grijehe. Dana nam je sila pobjede nad svakim ropstvom i vlašću nad grijehom. Primili smo milost i milosrđe. I, dakako, dobili smo obećanje vječnog života. Križ nam je dao sredstva bijega od užasa grijeha i pakla.

Zahvaljujem Bogu za tu blagodat križa čovječanstvu i za divno olakšanje koje on donosi. Radujem se da se to iz tjedna u tjedan propovijeda u crkvama širom svijeta.

Međutim, postoji i druga blagodat križa, blagodat o kojoj znamo vrlo malo. Ona je Očeva. Vidite, vrlo malo znamo o Očevoj radosti koja mu je omogućena križem. To je radost koja mu dolazi kad god prima izgubljeno dijete u svoju kuću.

Ako je sve u što smo uperili pogled o križu oproštenje, ako je to završetak svega našeg propovijedanja, onda smo promašili važnu istinu koju je Bog namijenio za nas u vezi s križem. Ovdje postoji potpunije razumijevanje toga i ono je u vezi s njegovom radosti. Ta istina jamči narodu Božjem daleko više od samog olakšanja. Ona donosi slobodu, počinak, mir i radost.

Po mom mišljenju, većina kršćana je naučila hrabro doći pred Boga po oproštenje, po ispunjenje svojih potreba, po odgovore na molitvu. Ali njima nedostaje hrabrost u ovom vidu vjere – vidu koji je presudan za njihovo hodanje s Gospodinom.

Gospodin se vrlo raduje što nam je križ osigurao otvoren pristup do njega. Doista, najslavniji trenutak u povijesti bio je kad se onoga dana kad je Krist umro hramski zastor razderao na dvoje. Upravo u tom trenutku započela je Božja blagodat. U onom trenutku kad se hramski zastor – odvajajući čovjeka od svete Božje nazočnosti – razderao, nešto se neopisivo dogodilo. Od te točke nadalje ne da je samo čovjek bio u stanju doći u Gospodnju nazočnost, nego je i Bog mogao izaći k čovjeku.

utorak, rujna 16, 2008

POZVANI OD PRIJE STVARANJA

Apostol Pavao kaže za Boga: "…koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po našim djelima, već po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vječnosti dana u Kristu Isusu" (2 Tim 1,9).

Svaki čovjek koji je "u Kristu" pozvan je od Gospodina. I svi mi imamo isti nalog: da čujemo glas Božji, da navješćujemo njegovu Riječ, da se nikada ne bojimo čovjeka i da se uzdamo u Gospodina usprkos svakoj kušnji koju možemo zamisliti.

Bog je to obećanje dao svome proroku Jeremiji kad ga je pozvao (vidi Jer 1,1-10). Poput Jeremije, ni nama nije potrebno imati pripremljenu poruku koju ćemo govoriti pred svijetom. On je obećao da će napuniti naša usta svojom Riječi u točnom trenutku kad će biti potrebna. Ali to će se dogoditi jedino ako se pouzdajemo u njega.

Pavao nam kaže da su mnogi pozvani kao propovjednici, učitelji i apostoli i da će svi oni trpjeti iz tog razloga. On sebe ubraja među njih: "…ja sam postavljen glasnikom, apostolom i učiteljem. Zbog toga ovo i trpim" (2 Tim 1,11-12). Kazao je: "Bog mi je dao sveto djelo da ga činim. A s obzirom da imam taj poziv, trpjet ću."

Pismo pokazuje da je Pavao bio testiran kao malo koji propovjednik. Sotona ga je pokušavao iznova i iznova ubiti. Takozvano religijsko mnoštvo odbacilo ga je i ismijalo. Povremeno su ga i oni koji su ga potpomagali ostavili iskorištenim i odbačenim.

Ali Pavao pred ljudima nikada nije bio poražen. Nikada nije pred svijetom bio očajan ili osramoćen. I nikada nije pregorio. U svakoj prilici imao je pomazanu riječ od Boga, upravo kad je bila potrebna.

Zapravo, Pavao jednostavno nije mogao biti uzdrman. Nikada nije izgubio svoje pouzdanje u Gospodina. Umjesto toga, svjedočio je: "…znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana" (2 Tim 1,12). Govorio je: "Svoj sam život u potpunosti predao u Gospodnju vjernost. Živ ili mrtav, njegov sam." I poticao je svoga mladog "sina" u vjeri da čini isto: "Za uzor zdravog propovijedanja uzmi što si čuo od mene u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu" (2 Tim 1,13).

ponedjeljak, rujna 15, 2008

HODATI KAO NOV ČOVJEK

Priča vam je poznata. Jedan je mladić uzeo svoj dio nasljedstva i spiskao ga na razvratan život. Završio je kao slomljen čovjek, uništena zdravlja i duha te se na najnižoj točki odlučio vratiti ocu. Pismo nam govori: "Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vata i izljubi ga" (Lk 15,20).

Kao što vidimo, ništa nije spriječilo oca da oprosti ovom mladiću. Ovaj mladić ništa nije trebao učiniti – čak ni priznati svoje grijehe – jer se otac već pobrinuo za pomirenje. Doista, sve se to dogodilo na očevu inicijativu; potrčao je k svome sinu i zagrlio ga čim ga je vidio da dolazi cestom. Istina je, oproštenje nikada nije problem za nijednog oca koji ljubi. Isto tako, ono nikada nije problem ni za našega Oca kad vidi jedno raskajano dijete.

Dakle, oproštenje jednostavno nije predmet ove usporedbe. Zapravo, Isus jasno daje na znanje da ovom izgubljenom sinu nije bilo dovoljno da mu bude oprošteno. Otac nije zagrlio svoga sina samo da mu oprosti i da onda ide svojim putem. Ne, ovaj je otac čeznuo za više od same sinovljeve obnove. On je želio društvo svoga sinom, njegovu nazočnost i zajedništvo.

Iako je izgubljeni sin primio oproštenje i naklonost još jednom, još uvijek se nije smjestio u kući svoga oca. Njegov je otac mogao biti zadovoljan i radost mu potpuna tek kad je njegov sin bio uveden u njegovo društvo. To je predmet ove usporedbe.

Tu priča postaje vrlo zanimljiva. Sin se ipak nije osjećao lagodno kad mu je otac oprostio. Zbog toga je oklijevao uči u očevu kuću. Zapravo mu je rekao: "Kad bi ti samo znao što sam činio, sve prljave, bezbožne stvari. Griješio sam protiv Boga i protiv tvoje ljubavi i milosti. Ne zaslužujem tvoju ljubav. Imaš svako pravo odbaciti me."

Pogledajte kako je otac odgovorio svome sinu. Nije izgovorio nijedne riječi prijekora. Nema spomena o tome što je izgubljeni sin činio, ni riječi o njegovom buntovništvu, ludosti, razvratnom životu, duhovnoj propasti. Zapravo, otac čak nije priznao pokušaje svoga sina da ostane vani, nedostojan. Sve je to zanemario! Zašto?

U očevim očima, stari je sin bio mrtav. Taj sin više uopće nije bio u njegovim mislima. U očevim očima taj sin koji se vratio kući sad je bio novi čovjek. Njegova se prošlost nikada više nije spominjala. Otac je govorio: "Što se mene tiče, stari je sin mrtav. Sad hodaj sa mnom kao nov čovjek. Nema potrebe da živiš pod krivnjom. Grijeh je riješen. Dakle, hrabro dođi u moju nazočnost i budi dionik moje milosti i milosrđa."

petak, rujna 12, 2008

U ARABIJU

Ako tražim da ugađam čovjeku, jednostavno ne mogu biti Kristov sluga. Ako mi je srce motivirano odobravanjima drugih – ako je to stav moga uma, utječući na način moga življenja – moja će odanost biti podijeljena. Uvijek ću se truditi ugoditi nekome drugom osim Isusu.

Nekoliko godina nakon što se apostol Pavao obratio, otišao je u crkvu u Jeruzalemu nastojeći se ondje pridružiti učenicima. "Ali ga se oni svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik" (Dj 9,26).

Apostoli su poznavali Pavlovu reputaciju progonitelja. "Ostao sam osobno nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. Jedino bijahu čule: 'Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti'" (Gal 1,22-23).

Barnaba je pomogao apostolima da prebrode svoj strah od Pavla te su mu ponudili zajedništvo. Ali Pavao je odlučio otputovati među pogane. Pavao uistinu vrlo pažljivo opisuje svoj poziv. Izjavljuje da on nije došao "od ljudi, ni po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih" (Gal 1,1).

Zatim naglašava: "Doista, braćo, dajem vam do znanja: Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista … ne posavjetovavši se ni s jednim čovjekom" (Gal 1,11-12.16).

Ono što Pavao ovdje govori odnosi se na sve koji žele imati Kristov um: "Nisam trebao čitati knjige ili uzimati metode drugih ljudi da bih dobio ono što imam. Svoju sam poruku, svoju službu i pomazanje dobio na svojim koljenima." U Galaćanima 1,17 Pavao ističe: "Otišao sam u Arabiju." Drugim riječima, govori: "Nisam primio svoje otkrivenje Krista od svetih u Jeruzalemu. Naprotiv, da mi se Krist otkrije, otišao sam u Arabiju, u pustinju. Ondje sam provodio dragocjeno vrijeme prazneći se od svojega ja. Tamo sam slušao Duha Svetoga koji me učio."

Pavao nije bio neki ponosan, drzak samotnjak. Znamo da je imao srce sluge. Ispraznio se od svoje vlastite ambicije i našao potpuno zadovoljstvo u Kristu.

Kad je stav vašega uma da ugađate Kristu, nikada nećete imati potrebe za povlađivanjem i potvrđivanjem ljudi.

četvrtak, rujna 11, 2008

NA TAJNOM MJESTU

Duh Sveti došao je k jednom pobožnom čovjeku koji je živio u Damasku, imenom Ananija, i uputio ga da ide do Judine kuće na Pravoj ulici, da položi ruke na Savla i vrati mu vid.

Dakako, Ananija je čuo za Savlovu reputaciju i shvatio da bi to moglo biti opasno. Međutim, evo kako je Duh Sveti preporučio Savla Ananiji: "On je upravo u molitvi" (Dj 9,11).

U biti je Gospodin rekao: "Ananija, naći ćeš ovoga čovjeka na koljenima. On zna da dolaziš. Zna čak i tvoje ime i zašto si poslan k njemu. On želi da mu se vrati vid.

Kad je Savao primio ovu unutarnju spoznaju? Kako je primio ovo viđenje, ovu čistu riječ od Boga? To je došlo kroz žarku molitvu i prošnju. Zapravo, vjerujem da riječi Duha upućene Ananiji otkrivaju što je pokrenulo srce Božje u vezi sa Savlom: "On je upravo u molitvi."

Savao je bio nasamo zatvoren s Bogom tri dana, odbijajući svu hranu i vodu. Sve što je želio bio je Gospodin. I tako je sve vrijeme bio na koljenima, moleći i tražeći Boga.

Dok sam rastao, moj me otac, propovjednik, učio: "Za čovjeka molitve Bog uvijek stvara put." U mom su životu bila razdoblja kad je Gospodin osigurao pouzdan dokaz toga. Bio sam pozvan propovijedati kad mi je bilo osam godina, kad je Duh Sveti sišao na mene. Plakao sam i molio vapeći: "Ispuni me, Gospodine Isuse!" Kasnije, kao tinejdžer, molio sam dok Duh božanskom snagom nije sišao na mene.

Kad sam bio mlad pastor, u meni se pojavila duboka glad tako da sam revno molio. Nešto mi je u mom srcu govorilo: "Postoji više u služenju Isusu od onoga što činim." I tako sam mjesece provodio na koljenima – povremeno satima vapeći i moleći – kad me konačno Gospodin pozvao da pođem u grad New York da služim bandama i ovisnicima o drogi.

Bio sam na koljenima i prije dvadeset godina kad sam sa suzama i glasnim jecanjima tražio Gospodina i on me pozvao da se vratim u New York i započnem crkvu na Times Squareu.

Ako sam ikada čuo riječ od Boga, ako sam ikada imao ikakvo otkrivenje Krista, ikakvu mjeru uma Kristova – to nije došlo kroz samo proučavanje Biblije. Došlo je kroz molitvu. Došlo je kroz traženje Boga na tajnom mjestu.

srijeda, rujna 10, 2008

PRIZNAVANJE KRISTA

"Svakog, dakle, koji prizna mene pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. A tko god zaniječe mene pred ljudima, zanijekat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima." (Mt 10,32-33).

Grčka riječ za priznati u ovom odlomku znači zavjet, pristanak ili sporazum. Isus govori o sporazumu koji imamo s njim. Naš dio je da ga priznajemo ili predstavljamo u svome svakodnevnom životu. Moramo živjeti s njegovim obećanjima zaštite i osobne brige za nas. I moramo svjedočiti načinom svoga življenja o njegovim čudesnim blagoslovima.

Priznavanje Krista znači više od vjerovanja u njegovo božanstvo. To je više od izjavljivanja da je on Sin Božji, razapet, pokopan, podignut iz mrtvih i posjednut Ocu zdesna. Biblija govori da to čak i demoni vjeruju i da drhte od te spoznaje. Dakle, što Isus misli kad kaže da ga trebamo priznavati pred ljudima?

"Svakog, dakle, koji prizna mene …" (Mt 10,32). Koristeći riječ dakle, Isus zapravo kaže: "U svjetlu onoga što sam upravo rekao …" ili "Zbog onoga što sam upravo rekao …" Što je Krist upravo rekao svojim slušačima? Rekao je: "Ne prodaju li se dva vrapčića za novčić? Pa ipak nijedan od njih neće pasti na zemlju bez Oca vašega" (Mt 10,29). Isus im je govorio: "Sjetite se milijuna ptica širom zemlje. I sjetite se svih ptica sve od stvaranja. Do danas nijedna ptica nije umrla niti je bila uhvaćena u zamku, a da to vaš Otac nije znao."

Zatim je istakao: "A vama su i vlasi na glavi izbrojene" (Mt 10,30). Krist je naglašavao: "Bog je tako velik; on je iznad vaše mogućnosti razumijevanja. Nikada nećete biti u stanju dokučiti kako je njegova briga za vas detaljna."

Zaključio je govoreći: "Ne bojte se dakle! Vi ste vrjedniji od mnogo vrapčića" (Mt 10,31). I ukratko sve to iznosi govoreći: "Svakog, dakle, koji prizna mene pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima" (Mt 10,32). On govori: "Razmislite što sam vam upravo otkrio o Očevoj brizi koja sve vidi i sve zna. Tu istinu morate priznavati cijelom svijetu. Morate to živjeti, time disati i to svjedočiti: 'Za mene se brine Bog.'"

Vjerujte u Očevu ljubav za vas i prihvatite njegovu brižnu skrb. Odložite sve svoje strahove i sumnje. Živite pred ljudima s vjerom da vas Bog nije previdio. Priznajte svakome: "Njegovo je oko na vrapcu i znam da pazi i mene."

utorak, rujna 09, 2008

POTPUNA KONTROLA

Ne postoji formula za život potpuno ovisan o Gospodinu. Sve što vam mogu ponuditi jest ono što je Bog mene naučio na tom području. Pokazao mi je dvije jednostavne stvari o tome kako ću mu dati potpunu kontrolu.

Prvo, moram biti uvjeren da je Gospodin željan i voljan učiniti da znam njegovu volju, čak i u malim detaljima moga života. Moram vjerovati da Duh koji boravi u meni zna Božju volju za mene i da će me on voditi i govoriti mi.

"A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu … On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama" (Iv 16,13-14).

Možda ste upravo sada usred neke nevolje, možda uzrokovane prebrzo donesenom odlukom. No ako je i tako, Gospodin vam obećava: "Vaše unutarnje uho čut će kako vam moj Duh govori: 'Idi tim putem! Učini ovo! I nemoj učiniti ono …'"

Drugo, moramo moliti s nepokolebljivom vjerom za snagu da ćemo poslušati Božje vodstvo. Pismo govori: "Neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7). Kad nam Bog kaže da nešto učinimo, potrebna nam je snaga da ustrajemo do kraja i da ga u potpunosti poslušamo. Preko pet desetljeća u mojoj službi, naučio sam da će sotona i tijelo uvijek ubacivati sumnje i pitanja u moj um. Potrebna mi je snaga s neba da ne kažem "da" nijednoj situaciji kad Isus kaže "ne".

Mnogi od nas mole: "Gospodine, znam što si mi rekao. Ali još uvijek nisam siguran da je to bio tvoj glas. Nisam siguran da sam dovoljno duhovan da bih prepoznao tvoj glas. Molim te, samo otvori ili zatvori vrata za mene u vezi s tom stvari."

To nije odgovor vjere koji on traži od svoje djece. Možete moliti koliko god hoćete, satima ili čak danima odjednom. Ali ako ne molite s vjerom da će vas Duh Sveti voditi kao što je Isus obećao, nikada nećete imati um Božji prenijet vama. On čeka dok ne vidi da ste predani tome da ćete prihvatiti što god kaže i to poslušati bez pitanja.

ponedjeljak, rujna 08, 2008

NEKA U VAMA BUDE ONA MISAO

"Ta neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu" (Fil 2,5).

U ovom poticaju apostol Pavao govori narodu Božjem: "Neka um koji je u Kristu, samo Isusovo razmišljanje bude i vaše. Njegov stav uma je onaj koji i mi tražimo."

Što znači imati misao Kristovu? Jednostavno rečeno, to znači misliti i raditi kao Isus. To znači donositi Kristu slične odluke koje određuju kako trebamo živjeti. To znači dovesti svaku sposobnost našega uma do toga da zapravo možemo imati um Kristov.

Kad god pogledamo u ogledalo Riječi Božje, trebamo sami sebe zapitati: "Je li ono što vidim od sebe odražava prirodu i razmišljanje Krista? Mijenjam li se iz slike u sliku, prilagođavajući se sa svakim iskustvom koje Bog donosi u moj život da budem sve sličniji Isusu?"

Prema Pavlu, tu je Kristov stav uma: "(On) sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan" (Fil 2,7).

Isus je donio odluku još dok je bio u nebu. Dogovorio se sa svojim Ocem da će odložiti svoju nebesku slavu i sići na zemlju kao čovjek. Silazio je na zemlju kao ponizan sluga. Htio je služiti, a ne da njemu bude služeno.

Za Krista je to značilo: "Oče, idem vršiti tvoju volju." Doista, Isus je prije vremena odlučio: "Odlažem svoju vlastitu volju da bi vršio tvoju, Oče. Podčinjavam svoju volju da bih mogao prihvatiti tvoju. Sve što kažem i činim mora doći od tebe. Odlažem sve da budem potpuno ovisan o tebi."

Zauzvrat, Očev je dogovor sa Sinom bio da će mu otkrivati svoju volju. Bog mu je zapravo rekao: "Moja volja nikada neće od tebe biti sakrivena. Uvijek ćeš znati što činim. Imat ćeš moj um."

Kad Pavao hrabro izjavljuje: "Imam Kristov um", zapravo izjavljuje: "I ja sam sebe lišio ugleda. Poput Isusa, preuzeo sam ulogu sluge." On drži da isto vrijedi za svakog vjernika: "Mi (svi možemo) posjedovati Kristovu misao" (1 Kor 2,16).

petak, rujna 05, 2008

IZAZIVANJE KRISTA

"Ne izazivajmo Gospodina, kao što su ga neki od njih izazivali, te od zmija izginuli" (1 Kor 10,9).

Što Pavao misli kad ovdje govori o "izazivanju Krista"? Jednostavno rečeno, izazivati Gospodina znači kušati ga. Izazivamo ga svaki put kad pitamo: "Koliko će mi Gospodin biti milostiv odem li dalje u ovaj grijeh? Koliko dugo si mogu dopuštati grijeh prije nego se razbudi njegova ljutnja? Znam da je Bog milosrdan i da je ovo razdoblje milosti, bez osude prema grešnicima. Kako bi me mogao osuditi kad sam njegovo dijete?"

Mnoštvo kršćana ležerno postavlja to isto pitanje danas dok se igra s nekim pokvarenim iskušenjem. Žele vidjeti koliko se daleko mogu primaći paklenom ognju, bez suočenja s posljedicama grijeha. Ukratko, izazivaju Krista! I sve to vrijeme ti vjernici odbacuju osvjedočenje iz Riječi Božje.

Kad god idemo protiv istine koju nam Duh Božji jasno daje na znanje, odbacujemo Pavlovo upozorenje: "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne … Ne griješimo bludno, kao što su neki od njih sagriješili, te ih je u jedan dan palo dvadeset i tri tisuće (1 Kor 10,12.8).

Pitajte sami sebe isprobavate li granice Božjega dragocjenog dara milosti? Izazivate li Krista odajući se grijehu i prkoseći svojim izravnim buntovništvom? Jeste li sami sebe uvjerili: "Ja sam novozavjetni vjernik. Pokriven sam Isusovom krvi. Dakle, meni Bog neće suditi."

Idući dalje u svome grijehu, s velikom Isusovom žrtvom za vas postupate s krajnjim prezirom. Vaš sadašnji namjeran grijeh javno ga sramoti ne samo u očima svijeta, nego i pred čitavim nebom i paklom (vidi Heb 6,6)

U 1 Korinćanima 10,13 Pavao opisuje put izlaza iz svih kušnji: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti."

Što je to sredstvo ishoda? To je sve veća spoznaja i iskustvo svetog straha Božjeg.

četvrtak, rujna 04, 2008

DESET ZAPOVIJEDI

Većina Amerikanaca zna da je Vrhovni sud Sjedinjenih Država presudio da Deset zapovijedi ne može biti izloženo ni na jednom vladinom sudu. Ovaj značajan događaj iscrpno su pratili mediji. Ali što znači presuditi?

Sud je mjesto gdje se provode zakoni. Deset zapovijedi predstavljaju Božji moralni zakon koji se nikada ne mijenja. On je čvrst kao i zakon gravitacije. Ako prkosite tom zakonu, to je kao da ste zakoračili s neke visoke zgrade. Možete zanijekati da se taj zakon tiče vas, ali posljedice će se sigurno morati platiti.

Jednostavno rečeno, Deset zapovijedi vječni su zakoni osmišljeni od Boga da sačuva društvo od samouništenja. Međutim, zapanjujuće je koliko tvrtki za pjeskarenje sada radi na skidanju tih Zapovijedi – kao i imena Božjeg – gdje god su ugravirani na mramornim ili betonskim zidovima sudova.

Kakva slika stanja našega društva! Te nepromjenjive zakone izvorno je u kamen ugravirao prst Božji. A sada se skidaju s kamena zakonom čovjeka.

Neki kršćani kažu: "Kakve sve to ima veze? Mi nismo pod zakonom! Zašto bi to trebao biti neki problem?" Ne, mi nismo pod hebrejskim zakonom, što znači, pod 613 zapovijedi koje su dodali židovski rabini. Ali svaki kršćanin je pod autoritetom Božjega moralnog zakona koji je ukratko izložen u Deset zapovijedi.

Pitam se što prolazi kroz Božji um dok ti pjeskari skidaju njegove zakone ispred naših očiju! Neki vjernici tvrde: "Nama te Zapovijedi nisu potrebne na zidovima. Sve što je doista potrebno za nas jest da ih imamo zapisane u našim srcima." To nije ono što govori Riječ Božja. Promotrite vidljivu nazočnost koju je Bog htio za te Zapovijedi kad su bile donesene njegovom narodu:

"Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce … Govori … o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim" (Pnz 6,6-9).

srijeda, rujna 03, 2008

GENERACIJA TRENA

Mnogi kršćani redovno čitaju Bibliju i vjeruju da je to Božja živa i otkrivena Riječ za njihove živote. Iznova i iznova na njezinim stranicama čitaju o naraštajima koji su čuli glas Božji. Čitaju o Bogu koji je iznova i iznova govorio svome narodu, s ovim izrazom koji se s vremena na vrijeme ponavljao: "I reče Bog …" Međutim, mnogi od tih istih kršćana žive kao da Bog danas svome narodu ne govori.

Čitava jedna generacija vjernika donosi odluke potpuno po svome, bez molitve ili konzultacije s Riječju Božjom. Mnogi jednostavno odlučuju što žele raditi, a onda traže Boga da to potvrdi. Silovito se kreću naprijed, a njihova molitva jedino je: "Gospodine, ako to nije tvoja volja, zaustavi me."

Sad živimo u vremenu "generacije trena". Ljudi donose glavne odluke u tren oka. Odlično prodavana knjiga na tu temu naslova: Tren: Snaga razmišljanja bez razmišljanja. Njezina teorija glasi: "Pouzdaj se u svoje instinkte. Odluke u tren oka pokazuju da su najbolje."

Sjetite se "jezika trena" koji čujemo svakog dana: "Ovo je ponuda stoljeća. Možete se obogatiti preko noći, ali imate samo mali prozorčić povoljne prilike. Zgrabite je sada!" Duh poriva koji je iza svega toga je: "Tren, tren, tren!"

Takvo razmišljanje počelo je inficirati i crkvu, utječući na odluke koje ne donose samo "kršćani trena", nego i "pastiri trena". Pisalo nam je mnoštvo zbunjenih ljudi koji govore istu priču: "Naš se pastor vratio s neke konferencije za rast crkve i odmah je najavio: 'Od danas se sve mijenja.' Odlučio je da ćemo preko noći postati jedna od crkava popularnog trenda! Nije nas uopće tražio da molimo u vezi s tim … Svi smo zbunjeni."

Samo nekoliko godina ranije, među kršćanima je bilo pravilo: "Jesi li molio za tu stvar? Jesi li tražio Gospodina u vezi s tim? Mole li tvoja braća i sestre za tebe? Jesi li primio sveti savjet?" Pitam vas, je li to bila i vaša praksa? Koliko ste u prošloj godini donijeli važnih odluka iskreno odnoseći stvari pred Boga i istinski moleći? Ili, koliko ste tih odluka donijeli "u tren oka"? Razlog zašto Bog želi potpuni nadzor nad vašim životima jest da vas spasi od tragedija – koje su točno ondje gdje većina naših "odluka trena" završava.

utorak, rujna 02, 2008

TEŽNJA ZA POSVEĆENJEM

Riječ Božja nam jasno govori: "Težite za … posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina" (Heb 12,14).

Tu je istina, jasna i jednostavna. Bez posvećenja koje daje jedino Krist – dragocjeni dar kojega častimo vodeći život predan poslušnosti svakoj njegovoj Riječi – nitko neće vidjeti Gospodina. A to se ne odnosi samo na nebo, nego i na naš sadašnji život. Bez posvećenja nećemo vidjeti nazočnost Božju u našem svagdašnjem hodu, obitelji, odnosima, svjedočanstvu ili službi.

Nije važno na koliko smo kršćanskih konferencija bili, koliko smo traka s propovijedima preslušali, kolikim smo proučavanjima Biblije sudjelovali. Ako gajimo neki kancerozan grijeh, ako smo u nesuglasju s Gospodinom zbog našega grijeha, tada nikakva naša nastojanje neće proizvesti sveti plod. Naprotiv, naš grijeh će postajati samo još zarazniji te ćemo zaraziti sve oko sebe.

Dakako, ta stvar ide izvan požude tijela, ona kvari i naš duh. Pavao opisuje isti uništavajući grijeh u ovom odlomku kad kaže: "Ne mrmljajte, kao što su neki od njih mrmljali, te ih uništi Zatirač" (1 Kor 10,10).

Dakle, dragi sveti, hoćete li dopustiti Duhu Svetom da se pozabavi sa svom požudom koju eventualno gajite? Hoćete li umjesto toga tražiti i vjerovati u izlaz koji će Bog za vas osigurati? Potičem vas da njegujete sveti strah i pouzdanje u ovim posljednjim danima. To će vas sačuvati čistim, bez obzira kako glasno pokvarenost bjesnjela oko vas. To će vam omogućiti da hodate u Božjoj svetosti koja sadrži obećanje njegove nazočnosti.

Sve je to stvar vjere. Krist je obećao da će vas sačuvati od pada i da će vam dati snagu da se oduprete grijehu ako ćete jednostavno vjerovati onome što je rekao. Dakle, vjerujte mu za taj sveti strah. Molite za njega i želite mu dobrodošlicu. Bog će održati svoju riječ za vas. Ne možete se istrgnuti iz smrtnog zahvata lakozavodljiva grijeha snagom svoje volje, obećanjima ili bilo kakvim ljudskim nastojanjem. "Ne silom niti snagom, već Duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama" (Zah 4,6b).

ponedjeljak, rujna 01, 2008

BOŽJI KONAČAN PLAN

Sa završetkom knjige Postanka, Bog odabire mali, beznačajan narod da postane narod za poučavanje. Želio je podići narod koji će neznabožačkom svijetu biti živ primjer njegove dobrote. I tako, da bi ostvario takvo svjedočanstvo, odveo je svoj narod u situacije koje su bile izvan njihova nadzora. Odveo ga je u pustinju gdje je on sam trebao biti njihov izvor života brinući se za svaku njihovu potrebu.

Na onom pustom mjestu Izrael nije imao nadzor nad svojim preživljavanjem. Nisu mogli nadzirati pristup hrani ili vodi. Nisu mogli nadzirati svoje odredište jer nisu imali kompasa ni mapa. Što će jesti ili piti? Kojim pravcem trebaju ići? I gdje će završiti?

Sve je to za njih htio činiti Bog. Svakoga dana htio ih je voditi oblakom čuda; oblakom koji je sjao noću i rastjerivao tamu pred njima. Htio ih je hraniti anđeoskom hranom s neba i davati im vodu iz stijene. Da, Gospodin im je htio osigurati svaku pojedinu potrebu da ih nikakav neprijatelj ne može poraziti.

"S neba ti se oglasio svojim glasom da te pouči" (Pnz 4,36). Narod Božji trebao je čuti njegove riječi kako ih vodi, a zauzvrat bi svjedočili: "Tko je od čitavog čovječanstva čuo glas živog Boga?" (vidi Pnz 4,32-34).

Narodi koji su okruživali drevni Izrael bili su puni "drugih bogova", idola napravljenih od drva, srebra i zlata. Ti su bogovi bili nijemi, nesposobni vidjeti i čuti, nesposobni ljubiti, voditi i štititi narod koji ih je štovao. Međutim, svaki pojedini narod mogao je pogledati u Izraela i vidjeti poseban narod kojega je Bog nosio kroz strašnu pustinju. Mogli su vidjeti Boga koji je govorio svom narodu, koji je ljubio i osjećao, koji je odgovarao na molitve i stvarao čuda. Tu je bio živi Bog, Bog koji je vodio svoj narod u svakom detalju njihova života.

Bog je podigao narod koji je on sam htio podučavati. Oni su trebali biti narod koji će živjeti pod njegovim autoritetom, koji će se potpuno pouzdavati u njega dajući mu puni nadzor nad svakim vidom svoga života. Taj narod trebao je postati njegovo svjedočanstvu svijetu!

Zašto je Bog htio potpuni nadzor nad nekim narodom te je sve vrijeme ustrajao na njihovom potpunom povjerenju? Bilo je to zbog toga što je jedino on poznavao put i jedino je on mogao izvršiti nemoguće koje je bilo potrebno da bi ih tamo odveo.