četvrtak, srpnja 31, 2008

"Po vjeri on, premda mrtav, još govori"

Dok čitamo Hebrejima 11, nalazimo jedinstven zajednički nazivnik života spomenutih ljudi. Svaki je imao određenu karakteristiku koja označuje vrstu vjere koju Bog voli. Što je bio taj element? Njihova vjera rođena je iz duboke prisnosti s Gospodinom.

Činjenica je da nije moguće imati vjeru koja ugađa Bogu bez prisnosti s njim. Što mislim pod prisnošću? Govorim o bliskosti s Gospodinom koja izlazi iz čežnje za njim. Ta vrsta prisnosti bliska je osobna veza, zajedništvo. Ona dolazi kad želimo Gospodina više od bilo čega u ovom životu.

"Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan kad Bog zbog njegovih darova dade svjedočanstvo. Po vjeri on, premda mrtav, još govori" (Heb 11,4). Želim da uočimo nekoliko značajnih stvari u vezi s ovim retkom. Prvo, sam Bog svjedoči o Abelovim darovima ili prinosima. Drugo, Abel je sagradio oltar Gospodinu na kojem je prinosio svoje žrtve. A za žrtvu nije prinosio samo janjce bez mane, nego i pretilinu tih janjaca. "Prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu" (Post 4,4).

Što ta pretilina ovdje označava? Levitski zakonik govori o pretilini: "... to je jelo od žrtve paljenice Jahvi na ugodan miris. Sav loj (pretilina) pripada Jahvi" (Lev 3,16). Pretilina je bila dio žrtve iz kojega se dizao ugodan miris. Ovaj dio životinje brzo je zahvatio oganj i spalio donoseći ugodan miris. Pretilina ovdje služi kao slika molitve (ili zajedništva) koja je prihvatljiva Bogu. Ona predstavlja našu službu Gospodinu u tajnoj klijeti molitve. Sam Gospodin izjavljuje da se takvo prisno štovanje podiže k njemu poput ugodna mirisa.

Biblija prvi put spominje tu vrstu štovanja kod Abela. Zbog toga je Abel na popisu u Hebrejima 11. On je slika sluge koji je bio u zajedništvu s Gospodinom prinoseći mu najbolje što je imao. Kao što Hebrejima izjavljuje, Abelov primjer živi i danas kao svjedočanstvo istinske i žive vjere: "Po vjeri on, premda mrtav, još govori."

srijeda, srpnja 30, 2008

Više vjere

Marko 4 iznosi priču o Isusu i njegovim učenicima u lađici dok ih je tamo-amo bacalo olujno more. Dok promatramo ovaj prizor, Krist umiruje valove jednom zapovijedi. Zatim se okreće svojim učenicima i pita: "Kako nemate vjere?" (Mk 4,40)

Možda mislite da ovo zvuči grubo. Ljudski je bilo bojati se u oluji. Ali Isus ih nije korio iz tog razloga. Ne, nego im je govorio: "Nakon svega vremena koje ste bili sa mnom, još uvijek ne znate tko sam ja. Kako to da tako dugo hodate sa mnom i još me prisno ne poznajete?"

Učenici su bili zapanjeni nad divnim čudom koje je Isus izvršio. "Njih spopade velik strah, te su jedan drugomu govorili: 'Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?'" (Mk 4,41).

Možete li to zamisliti? Isusovi vlastiti učenici nisu ga poznavali. Svakoga od njih osobno je pozvao da ga slijedi i zajedno s njim služili su mnogim ljudima. I oni su činili čuda ozdravljenja i nahranili su mase gladnih ljudi. Ali njima je njihov Gospodar još uvijek bio stranac.

Tragično, ali jednako je istina i danas. Mnoštvo je kršćana zajedno s Isusom u čamcu, s njim služe i u njegovo ime dosežu mnoštva, ali u stvarnosti ne znaju tko je njihov Gospodar. Oni ne provode prisno vrijeme nasamo s njim. Nikada ne sjede tiho u njegovoj nazočnosti otvarajući mu srce te čekajući i slušajući da shvate što im želi reći.

Vidimo još jedan prizor u vezi s vjerom učenika u Luki 17. Učenici su došli k Isusu moleći: "Daj nam više vjere" (Lk 17,5). Mnogi kršćani danas postavljaju isto pitanje: "Kako mogu postići vjeru?" Ali oni ne traže samoga Gospodina za odgovor.

Ako želite više vjere, morate učiniti isto što je Isus rekao svojim učenicima u ovom odlomku. Kako je odgovorio na njihovo traženje više vjere? "Pripaši se da mi služiš dok ja jedem i pijem" (Lk 17,8). Isus je u biti govorio: "Stavi na se svoju haljinu strpljenja. Zatim dođi do mog stola i jedi sa mnom. Želim da me tamo hraniš. Čitav si dan veselo radio za mene. Sada želim da sa mnom razgovaraš. Sjedi sa mnom, otvori srce i uči od mene."

utorak, srpnja 29, 2008

Ugodio je Bogu

Henok je uživao u prisnom zajedništvu s Gospodinom. Zapravo je njegovo zajedništvo s Bogom bilo tako prisno da ga je Gospodin prenio u slavu daleko prije nego je njegov život na zemlji završio. "Vjerom je Henok prenesen tako da nije vidio smrti; i više se ne nađe, jer ga Bog bijaše prenio. Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu" (Heb 11,5).

Zašto je Gospodin odlučio prenijeti Henoka? Prva riječ ovoga retka vrlo nam jasno govori da je to bilo zbog njegove vjere. Štoviše, završni izraz nam govori da je Henokova vjera ugodila Bogu. Grčka korijenska riječ za ugoditi ovdje znači potpuno sjedinjen, potpuno suglasan, u potpunom jedinstvu. Ukratko, Henok je imao najprisnije moguće zajedništvo s Gospodinom koje je jedno ljudsko biće moglo imati. A to prisno zajedništvo ugodilo je Bogu.

Biblija nam govori da je Henok počeo hodati s Gospodinom nakon što je rodio svoga sina Metušalaha. U to vrijeme imao je šezdeset pet godina. Zatim je sljedećih tristo godina proveo prisno u zajedništvu s Bogom. Hebrejima nam jasno daje na znanje da je Henok bio u tako prisnom dodiru s Ocem, u tako bliskom zajedništvu, da je Bog odlučio dovesti ga k sebi kući. U biti rekao je Henoku: "U tijelu te ne mogu dalje odvesti. Da bih povećao svoju prisnost s tobom, moram te dovesti na moju stranu." I tako je povukao Henoka u slavu.

Prema Hebrejima 11,5 Henokova prisnost bila je ta koja je ugodila Bogu. Prema našem saznanju, ovaj čovjek nikada nije izvršilo neko čudo, nikada nije razvio neku duboku teologiju, nikada nije činio velika djela koja bi bila dostojna spomenuti se u Pismu. Umjesto toga, čitamo ovaj jednostavan opis života toga vjernog čovjeka: "Henok je hodao s Bogom."

Henok je imao prisno zajedništvo s Ocem. A njegov život samo je još jedno svjedočanstvo o tome što znači istinski hodati u vjeri.

ponedjeljak, srpnja 28, 2008

Prijatelj Božji

Pogledajmo kako je sam Bog opisao svoje prijateljstvo s Abrahamom: "Abraham, moj ljubimac" (Iz 41,8). Isto tako, Novi zavjet nam govori: "Vjerova Abraham Bogu ... te postade Božji prijatelj" (Jak 2,23).

Kakva nevjerojatna pohvala biti nazvan prijateljem Božjim! Većina kršćana pjeva poznatu himnu: "Kakav prijatelj je Isus". Ovi biblijski odlomci čine da tu istinu snažno shvaćamo! Da Stvoritelj svemira nekog čovjeka naziva svojim prijateljem, van je ljudskog shvaćanja. Međutim, to se dogodilo s Abrahamom. To je znak velike prisnosti ovog čovjeka s Bogom.

Hebrejska riječ koju ovdje Izaija koristi za ljubimca govori o privrženosti i bliskosti. A grčka riječ koju Jakov koristi za prijatelja znači drag, blizak suradnik. Obje riječi opisuju duboku, uzajamnu prisnost.

Što bliže dolazimo Kristu, veća postaje naša želja da živimo sasvim u njegovoj nazočnosti. Štoviše, počinjemo jasnije sagledavati da je Isus doista naš jedini temelj.

Biblija nam govori da je Abraham "očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). Za Abrahama ništa u ovom životu nije bilo stalno. Pismo govori da je svijet za njega bio "tuđina". To nije bilo mjesto gdje bi pustio korijenje. Nebeska domovina za kojom je Abraham čeznuo nije doslovno mjesto. Naprotiv, to je dom s Ocem. Vidite, hebrejska riječ za ovaj izraz "nebeska domovina" jest Pater. Ona dolazi iz korijenske riječi koja znači Otac. Dakle, nebeska domovina koju je Abraham tražio doslovce je mjesto s Ocem.

Međutim, Abraham nije bio mistik niti neki pustinjak koji bi na se stavio sveti izraz lica i živio u nekoj duhovnoj izmaglici. Ovaj čovjek živio je zemaljski život teško uključen u zemaljske stvari. Na kraju krajeva, bio je vlasnik tisuća grla stoke. I imao je dovoljno slugu da oformi malu vojsku. Abraham je morao biti vrlo zaposlen čovjek upravljajući slugama te kupujući i prodajući stoku, ovce i koze.

Međutim, usprkos svojim mnogim poslovima i odgovornostima nekako je nalazio vrijeme za svoju prisnost s Gospodinom.

petak, srpnja 25, 2008

Kako ostati zelen

Bio sam vođen čitati i proučavati Otkrivenje 9, poglavlje o skakavcima. Dok sam čitao 4. redak o Božjoj zapovjedi skakavcima da ne uništavaju ništa zeleno, doletjela mi je jedna misao.

Shvatio sam da je ovdje ključ kako ostati siguran za vrijeme užasa: moram ostati zelen. David je zapisao: "A ja, ko zelena maslina u Domu Božjem ... dovijeka" (Ps 52,10).

"Zeleno" o kojem David ovdje govori znak je duhovnog zdravlja. To znači cvjetati, rasti i biti plodan. On nam govori: "Moje zdravlje dolazi iz pouzdanja u Boga. Cvjetam jer se okrećem k njemu. Moje pouzdanje u njega stvara u meni duhovni život."

Evo slavne istine o sili ostajanja zelenim: "Ovako govori Jahve: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj" (Jer 17,5-6)

Gospodin upozorava: "Ne pouzdavajte se u čovjeka. Ako radije stavljate svoju vjeru u ljudsku snagu nego u mene, bit ćete prokleti."

Međutim, ako stavljamo svoje pouzdanje u Gospodina, evo što će naša vjera proizvesti: "Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku, ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod" (Jer 17,7-8).

Kad se potpuno pouzdajemo u Oca, puštamo korijenje u njegovu rijeku zdravlja. Tada njegova božanska snaga – sočnost, zelenilo, duhovno zdravlje – istječe iz nas i kroz nas. Dok sve oko nas vene, mi bujamo kao zelena trava, zdravi i jaki. A kad trenutak kušnje dođe, ne klonemo i ne venemo. Umjesto toga, naša vjera raste.

četvrtak, srpnja 24, 2008

Božja vatra još uvijek gori

Žalosno, ali ogroman dio Kristova tijela danas nalikuje modernoj dolini suhih kostiju. To je pustinja puna izblijedjelih kostura palih kršćana. Pastiri i ostali odani kršćani ugasili su se zbog lakozavodljivoga grijeha. Sad su ispunjeni stidom i kriju se u spiljama koje su si sami stvorili. Poput Jeremije, sami sebe su uvjerili: "Neću više na (Gospodina) misliti, niti ću govoriti u njegovo ime" (Jer 20,9).

Bog još uvijek postavlja isto pitanje kao i Ezekielu: "Mogu li ove mrtve kosti oživjeti" Odgovor na ovo pitanje apsolutno je da. Kako? To se događa obnovljenjem naše vjere u Riječ Božju.

Riječ Gospodnja sama po sebi je oganj koji proždire. Doista, ona je jedino pravo svjetlo koje imamo tijekom mračnih noći očaja. Ona je jedina obrana protiv neprijateljevih laži kad nam šapće: "Sve je gotovo. Izgubio si vatru. Nikada je više nećeš povratiti."

Jedina stvar koja će nas izvesti iz našega mraka jest vjera. A vjera dolazi od slušanja Riječi Božje. Jednostavno se moramo držati Riječi koja je usađena u nas. Gospodin je obećao: "Neću dopustiti da padneš; dakle, nemaš razloga očajavati. Nemaš razloga dići ruke. Počivaj u mojoj Riječi."

Možda mislite: "Ali ova mračna noć gora je od svega što sam ikada iskusio. Čuo sam tisuće propovijedi iz Riječi Božje, ali kao da mi sad ništa od toga nije od neke vrijednosti." Ne bojte se; vatra Božja još uvijek gori u vama čak ako je i ne vidite. U tu vatru morate uliti gorivo vjere. A to činite pouzdajući se u Gospodina. Kad to učinite, vidjet ćete da će sve vaše sumnje i požude biti proždrete.

Duh Božji ponovno udiše život u svaku gomilu suhih kostiju. On ih podsjeća na Riječ koja je usađena u njih. Oni koji su jednom ležali mrtvi sad oživljuju. I vape kao Jeremija: "Božja vatra predugo je u meni bila prigušena. Ne mogu to više podnijeti. Osjećam kako me Gospodnja sila podiže. On u mene stavlja život. Izgovarat ću Riječ koju mi je dao. Navješćivat ću njegovo milosrđe i silu ozdravljenja."

srijeda, srpnja 23, 2008

Ostadoh na životu

Biblija nam govori da je Jakov primio nevjerojatno otkrivenje kroz svoj susret s Bogom licem u lice: "Onom mjestu Jakov nadjenu ime Penuel, jer – reče – 'Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh'" (Post 32,31). Kakva je okolnost bila iza ovog otkrivenja? Bila je to najniža i najstrašnija točka u Jakovljevu životu. U to vrijeme, Jakov se našao uhvaćen između dvije snažne sile: svoga ljutitog tasta Labana i neprijateljski nastrojenog i ogorčenog brata Ezava.

Jakov je preko dvadeset godina radio za Labana koji ga je iznova i iznova varao. Na kraju mu je bilo dosta te je, bez da je išta rekao Labanu, uzeo svoju obitelj i pobjegao.

Laban je krenuo s istoka s malom vojskom u potjeru za njim, spreman da ga ubije. Međutim, tek kad ga je Bog upozorio u snu da ne naudi Jakovu, pustio je svoga zeta da ode. No tek što je Laban izašao iz te slike, sa zapada se pojavio Ezav. Sa sobom je vodio vojsku od približno četiristo ljudi, spreman ubiti svoga brata jer mu je ukrao prvorodstvo.

Jakov se suočio s ovom strašnom situacijom uvjeren da će sve izgubiti. Stvari su izgledale krajnje beznadne; međutim u toj mračnoj noći imao je susret s Bogom kao nikada ranije. Borio se s anđelom za kojega teolozi vjeruju da je bio sam Gospodin.

Sjetite se i Joba. U njegovom najmračnijem trenutku, pojavio mu se Bog u oluji i dao mu jedno od najvećih otkrivenja samoga sebe što je ijedno ljudsko biće ikada imalo.

Bog ga je odveo u svemir, zatim dolje u morske dubine. Odveo ga je u same tajne stvaranja. Job je vidio stvari koje nitko nikada nije vidio. Pokazana mu je bila krajnja slava i veličanstvo Božje. Iz tog je iskustva izašao slaveći Boga. Govorio je: "Sad znam da možeš učiniti sve, Gospodine. Kajem se što sam sumnjao u tvoje sudove. Vidim da je sve pod tvojim nadzorom i vođeno tvojom milošću. Sve si vrijeme imao plan, ali sad te zapravo vidim vlastitim očima" (vidi Job 42,2-5).

Kad jednostavno vjerujemo, nešto se čudesno događa. Preplavljuje nas mir te smo u stanju reći: "Nije važno što će isplivati iz ovoga iskušenja. Moj Bog sve ima pod svojim nadzorom. Ničega se ne moram bojati."

utorak, srpnja 22, 2008

On drži sve ključeve

Kroz čitavo Pismo, najveća otkrivenja o dobroti Božjoj dolazila su ljudima tijekom njihovih nevolja, tragedija, osame i teškoća. Jedan takav primjer nalazimo u Ivanovu životu. Tri godine ovaj je učenik bio "Isusu do krila". Bilo je to vrijeme krajnjeg počinka, mira i radosti, bez nevolja i kušnji. Sve to vrijeme Ivan je primao vrlo malo otkrivenja. Znao je Isusa jedino kao Sina Čovječjeg. Kad je, dakle, primio svoje otkrivenje o Kristu u svoj njegovoj slavi?

To se dogodilo tek nakon što je bio odvučen iz Efeza u lancima. Bio je prognan na otok Patmos, osuđen na težak rad. Bio je u osami, bez zajednice, bez obitelji i prijatelja da ga tješe. Bilo je to vrijeme krajnjeg očaja, najniža točka u njegovu životu.

Tada je primio otkrivenje svoga Gospodina koje će postati posljednji element Pisma – knjigu Otkrivenja. Usred toga mračnog razdoblja svjetlo Duha Svetoga došlo je k njemu te je vidio Isusa kao nikada ranije. Doslovce je vidio Krista kao Sina Božjeg.

Ivan nije primio ovo otkrivenje dok je bio s drugim apostolima ili tijekom Isusovih dana na zemlji. Međutim sada, u svome najmračnijem satu, vidio je Krista u svoj njegovoj slavi kako izjavljuje: "Ja sam ... Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja" (Otk 1,18). Ovo nevjerojatno otkrivenje bacilo je Ivana ničice. Ali Isus ga je podigao i pokazao mu ključeve koje je držao u ruci. I umirio je Ivana: "Nemoj se bojati" (Otk 1,17).

Vjerujem da ovo otkrivenje dolazi svakom povrijeđenom sluzi ili sluškinji, molitelju, u vrijeme njihove potrebe. Duh Sveti govori: "Isus drži sve ključeve života i smrti. Dakle, svaka smrt nalazi se u njegovim rukama." Značenje ovoga otkrivenja je da donese mir našim srcima. Poput Ivana, i mi moramo vidjeti Isusa kako stoji pred nama s ključevima života i smrti te nas umiruje: "Ne boj se. Ja držim sve ključeve." Kakav treba biti naš odgovor? Poput Joba, i mi moramo reći u vjeri: "Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino" (Job 1,21).

ponedjeljak, srpnja 21, 2008

Ljudi milosrđa

Bog često koristi anđele da služe ljudima. Ali uglavnom koristi svoje vlastite brižne ljude da dijele njegovu milost. To je jedan od razloga zašto smo učinjeni dionicima njegove milosti – da postanemo kanali za nju. Trebali bismo je dijeliti drugima. Ja to nazivam "ljudi milosrđa".

"A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar" (Ef 4,7). Zbog utjehe koja nam je dana kroz Božju milost, nije moguće da itko od nas nastavi tugovati čitav svoj život. U nekoj točki Gospodin nas ozdravlja te počinjemo graditi spremište milosti Božje.

Vjerujem da je to ono što je Pavao mislio kad je zapisao: "... postao sam službenik po daru Božje milosti koja mi je dana ... da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo" (Ef 3,7-8). Apostol ovdje daje jednu duboku izjavu. On govori: "Kad odlazim do Božjega prijestolja da postignem milost, to je zbog vas. Želim vam biti milosrdan pastir, ne onaj koji vas osuđuje. U vrijeme vaše potrebe, želim biti u stanju dati vam milost." Milost Božja učinila je Pavla milosrdnim pastirom koji je bio u stanju plakati s ožalošćenima.

Petar piše: "Služite jedan drugoga – svaki milošću kakvu je primio – kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti" (1 Pt 4,10). Što znači biti dobar upravitelj ili djelitelj mnogovrsne milosti Božje? Jesam li ja takva osoba? Ili provodim vrijeme moleći samo za svoju vlastitu bol, žalost i borbe?

Ljubljeni, naša sadašnja trpljenja stvaraju nešto dragocjeno u našim životima. Ona u nama oblikuju vapaj za darom milosti i milosrđa da ga možemo ponuditi drugima koji su povrijeđeni. Naša trpljenja čine od nas da želimo biti davatelji milosti.

petak, srpnja 18, 2008

Mrvice

Žena s problematičnom kćeri ustrajala je tražeći Isusa. Na kraju su učenici nagovarali svoga gospodara: "Gospodine, otpusti je, riješi je se. Neće nam prestati dosađivati." Pogledajte Isusov odgovor na molbu ove žene: "Ali joj on ne uzvrati ni jedne riječi" (Mt 15,23). Očito je Krist ignorirao čitavu ovu situaciju. Zašto bi on to činio? Isus je znao da će se priča ove žene pripovijedati svakoj budućoj generaciji i htio je otkriti istinu svima koji će je čitati. I tako je testirao vjeru te žene govoreći: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova" (Mt 15,24). Govorio je: "Ja sam došao za spasenje Židova. Zašto bih trošio njihovo Radosnu vijest na pogane?"

Većinu od nas ova bi izjava otjerala da idemo dalje, ali ova se žena nije ni pomakla. Pitam vas, kako često vi dignete ruke od molitve? Koliko puta ste se umorili misleći: "Tražio sam Gospodina. Molio sam i tražio. I nikakav odgovor nisam dobio"?

Pogledajte kako je ova žena odgovorila. Nije odgovorila prigovorom niti je uperila optužujući prst u njega: "Zašto me odbijaš, Isuse?" Ne, Pismo govori upravo obratno: "Ali ona dođe, pade pred njim ničice i reče: 'Gospodine, pomozi mi'" (Mt 15,25).

Ono što zatim slijedi teško je čitati. Isus ju je još jednom odbio. Samo što je ovaj put njegov odgovor bio još oštriji. Rekao joj je: "Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima" (Mt 15,26). Još ju je jednom testirao.

Sad mu je ova majka odgovorila: "Istina, Gospodine ... jer i psići jedu mrvice što padaju sa stola njihovih gospodara" (Mt 15,27). Kakav nevjerojatan odgovor! Ova žena nije popustila u svom nastojanju da dosegne Isusa. I Gospodin ju je za to pohvalio. Rekao joj je: "'O ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš.' Istoga časa ozdravi njezina kći" (Mt 15,28).

Ljubljeni, mi ne moramo tražiti mrvice. Obećani su nam milost i milosrđe koji su nam potrebni u našim krizama. A to uključuje i svaku krizu koja se tiče naših obitelji, spašenih ili nespašenih. Pozvani smo da hrabro, s pouzdanjem, dođemo do Kristova prijestolja.

četvrtak, srpnja 17, 2008

Izvan ljudske nade

Postoje vremena kad su određene životne situacije izvan ljudske nade. Ne postoji savjet, liječnik, lijek ni išta drugo što bi moglo pomoći. Situacija je postala nemoguća. Ona zahtijeva čudo ili će sve završiti u uništenju.

U takva vremena, jedina nada koja je za nekoga ostala jest da dođe k Isusu. Nije važno tko je to, otac, majka ili dijete. Ta osoba mora preuzeti odgovornost da dohvati Isusa. I mora odlučiti: "Neću otići dok ne čujem riječ od Gospodina. On mi mora reći: 'Gotovo je. Sad idi u miru.'"

U Evanđelju po Ivanu nalazimo upravo takvu obiteljsku krizu: "Tu se nalazio neki kraljevski činovnik komu je sin bolovao u Kafarnaumu" (Iv 4,46). Bila je to ugledna obitelj, možda čak kraljevska. Duh smrti visio je nad tim domom dok su roditelji njegovali sina koji je umirao. Možda su tamo u tom domu bili nazočni i drugi članovi obitelji: tete, ujaci, djedovi i bake ili druga djeca. Rečeno nam je da je čitava kuća povjerovala, uključujući i sluge. "(Otac) prigrli vjeru i sav njegov dom" (Mt 4,53).

Netko u toj obitelji pogođenoj nevoljom znao je tko je Isus, čuo je za njegovu čudotvornu silu. I nekako je riječ došla u tu kuću da je Krist u Kani, oko četrdesetak kilometara dalje. U očajanju, otac je uzeo na sebe da će doprijeti do Gospodina. Pismo nam govori: "Kad ču da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu" (Iv 4,47).

Ovaj uglednik čvrsto je riješio da će doprijeti do Isusa. Biblija govori da "zamoli (Isusa) da siđe i ozdravi mu sina, jer bijaše na umoru" (Iv 4,47). Kakva čudesna slika posredovanja! Ovaj čovjek sve je ostavio da bi tražio Gospodina da kaže samo riječ.

Krist mu je odgovorio: "Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati" (Iv 4,48). Što je Isus time mislio? Govorio je ovom ugledniku da čudesno izbavljenje nije njegova najhitnija potreba. Njegova potreba broj jedan bila je vjera. Razmislite! Krist je mogao otići u tu kuću, položiti ruke na umirućeg sina i iscijeliti ga. Međutim, sve što bi ova obitelj tada saznala o Isusu bilo bi da čini čudesa.


Krsti je za ovog čovjeka i njegovu obitelj želio više. On je htio da povjeruju da je on Bog u tijelu. I tako je zapravo rekao tom kraljevskom činovniku: "Vjeruješ li da Boga moliš za ovu potrebu? Vjeruješ li da sam ja Krist, Spasitelj svijeta?" Kraljevski je činovnik odgovorio: "Gospodine ... siđi prije nego mi umre dijete" (Iv 4,49). U toj točki, Isus je vjerojatno vidio vjeru u ovom čovjeku. Bilo je to kao da je Isus rekao: "On vjeruje da sam ja Bog u tijelu." Jer sljedeće čitamo: "Idi – odgovori mu Isus – tvoj je sin živ" (Iv 4,50).

srijeda, srpnja 16, 2008

Temelj vjere

Na kakvom je temelju građena vaša vjera? Pismo govori da vjera dolazi od slušanja i da nam Riječ Božja daje "duhovne uši" omogućujući nam da možemo čuti (vidi Rim 10,17). Dakle, evo što Biblija govori o pustinjskim iskustvima u našim životima:

• "Nek me ne pokriju valovi, nek me ne proguta dubina ... Usliši me, Jahve, jer je dobrostiva milost tvoja ... Ne sakrivaj lica pred slugom svojim; jer sam u stisci" (Ps 69,16-18). Očigledno živote pobožnih preplavljuju vode nevolja.
• "Iskušavao si nas teško, Bože, iskušavao ognjem kao srebro. Pustio si da u zamku padnemo, stisnuo lancima bokove naše ... prošli smo kroz oganj i vodu" (Ps 66,10-12). Tko nas dovodi u zamku nevolja? Sam Bog.
• "Prije nego bjeh ponižen lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ ... Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila" (119,67.71). Ovi redci savršeno nam jasno govore. Za naše je dobro – čak nas blagoslivlja – da budemo poniženi.

Pogledajte svjedočanstvo psalmiste: "Ljubim Jahvu, jer čuje vapaj molitve moje ... Užeta smrti sapeše me, stegoše me zamke Podzemlja, snašla me muka i tjeskoba. Tada zazvah ime Jahvino: 'O Jahve, spasi život moj'" (Ps 116,1-4). Tu je vjerni sluga koji je ljubio Boga i imao veliku vjeru. Međutim, suočio se s tugom boli, nevolje i smrti.

Tu temu nalazimo u cijeloj Bibliji. Riječ Božja glasno izjavljuje da je put do vjere kroz vodu i vatru: "Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme" (Ps 77,20). "Evo, ja ću učiniti nešto novo, već se vidi ... u pustinji pravim put, u pustari rijeke" (Iz 43,19). "Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće" (Iz 43,2). "Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te držim za desnicu, koji ti govorim: 'Ne boj se! Ja sam tvoj pomoćnik'" (Iz 41,13).

Ovaj posljednji redak sadrži važan ključ: u svakoj pustinji u kojoj se nađemo, naš nas Otac drži za ruku. Međutim, samo oni koji prolaze kroz pustinju dobivaju ovu ruku utjehe. On je pruža onima koji su zahvaćeni bijesnom rijekom nevolja.

utorak, srpnja 15, 2008

Snaga Duha da oslobodi

"On nas je oslobodio od tolike smrtne pogibli i opet će nas osloboditi" (2 Kor 1,10). Kakva nevjerojatna izjava! Pavao govori: "Duh me izbavio iz beznadne situacije. On me i sada izbavlja. I nastavit će me izbavljati u svim mojim nevoljama."

Primanje Duha Svetoga ne dokazuje se nekom emocionalnom manifestacijom, (iako vjerujem da postoje manifestacije Duha.) Ono o čemu govorim jest primanje Duha kroz uvijek sve veću spoznaju. Primati njega znači imati sve veće svjetlo o njegovoj sili izbavljenja, o njegovom nošenju bremena, o njegovoj skrbi.

Ponavljam Petrove riječi: "Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći" (2 Pt 1,3). Prema Petru, božanska snaga Duha ne dolazi kao manifestacija. On prije svega dolazi "pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći".

"Svi mi primismo od njegove punine" (Iv 1,16). Ali Duh Sveti nije u potpunosti primljen dok u potpunosti nije glavni. Mi ga jednostavno nismo primili ako mu nismo dali potpunu kontrolu. Moramo se potpuno baciti pod njegovu skrb.

Dopustite mi dati konačan primjer da bih to ilustrirao. U Postanku 19 nalazimo Lota i njegovu obitelj u strašnoj nevolji. Sud samo što nije pao na njihov grad Sodomu te je Bog poslao svoje anđele da ih izbave. Ovim poslanicima Gospodnjim Lot je otvorio vrata te su ušli u kuću. Oni su imali silu neba da izbave čitavu tu obitelj. Ali nisu bili prihvaćeni.

Na kraju su morali na Lotu i njegovoj obitelji primijeniti silu da ih izvuku iz Sodome. Božji plan čitavo je vrijeme bio da ih izbavi bježanjem. On ih je namjeravao hraniti i odijevati i brinuti se za njih, ali kao što znamo, Lotova se žena osvrnula i umrla.

Poruka anđelâ bila je jasna: "Ako želite da Bog bude u kontroli, tad morate predati uzde. Ako tražite da vas on izbavi, morate ostaviti svoje planove i biti voljni ići njegovim putem." Ukratko, Duh Sveti ne koristi silu da izbavi sumnjičavce. Nevjera prekida njegovo djelo. Moramo mu biti voljni dopustiti činiti promjene u našim životima ako je to od Boga izabran put kako da nas izbavi.

ponedjeljak, srpnja 14, 2008

Milina Božja

Ne da Bog samo ljubi svoj narod, nego mu je i mio svaki od nas. U svima nama nalazi veliko zadovoljstvo. Time što nas čuva i izbavlja zapravo je blagoslovljen.

Vidim takvo roditeljsko zadovoljstvo u mojoj ženi Gwen kad se javi neko od naše unučadi. Gwen zasvijetli poput božićna drvca kad je neko od naših dragih na telefonu. Ništa je ne može skinuti s telefona. Čak i kad bih joj rekao da je Predsjednik na vratima, mahnula bi mi rukom da se maknem i nastavila govoriti.

Kako bih ikada mogao optužiti svoga nebeskog Oca da sam ja njemu manje mio nego što je meni milo moje potomstvo? Povremeno su me moja djeca iznevjerila čineći stvari suprotne onima koje sam ih naučio. Ali nikada ih nisam prestao voljeti i uvijek su mi bili mili. Dakle, ako ja imam takvu trajnu ljubav kao jedan nesavršen otac, koliko se više naš nebeski Otac brine za nas, za svoju djecu?

Jošua i Kaleb digli su se usred Izraela i povikali: "Ako smo mili Gospodinu, u tu će nas zemlju dovesti, i dat će nam je" (Br 14,8). Kakva jednostavna, ali ipak snažna izjava! Govorili su: "Naš Gospodin nas ljubi i mili smo mu. On će svladati svakog diva jer smo mu mili. Zato ne smijemo gledati na naše prepreke. Svoje oči moramo držati na velikoj Gospodnjoj ljubavi za nas."

Kroz čitamo Pismo čitamo da smo mili Bogu: "Mili su mu bezazleni na svome putu" (Izr 11,20). "Mila mu je molitva pravednika" (Iz 15,8). "Od protivnika moćnog mene izbavi ... Jahve me zaštiti, na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sam mu mio" (Ps 18, 18-20).

Apsolutno je važno vjerovati da nas Bog ljubi i da smo mu mili. Tada ćemo biti u stanju prihvatiti da će svaka situacija u našem životu na kraju pokazati da je bila draga volja našega Oca za nas. Iz svoje ćemo pustinje izaći oslanjajući se na dragu Isusovu ruku. On će naše tugovanje pretvoriti u radost.

petak, srpnja 11, 2008

Pobjeda nad tamom

Samo jedna stvar pobjeđuje i rastjeruje tamu; to je svjetlo. Izaija izjavljuje: "One što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja" (Iz 9,1). Isto tako, Ivan izjavljuje: "Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze" (Iv 1,5).

Svjetlo predstavlja shvaćanje. Kad kažemo: "Zasvijetlilo mi je", govorimo: "Sad razumijem." Vidite li što govori Pismo? Gospodin nam otvara oči ne da vidimo pobjedonosnog đavla, nego da primimo novo otkrivenje. Naš Bog poslao je svoga Duha Svetog čija sila je veća od svih sila pakla: "Veći je onaj koji je u vama, nego onaj koji je u svijetu" (1 Iv 4,4).

U Otkrivenju čitamo da će pakao izbaciti skakavce i štipavce koji će imati veliku moć. Čitamo o Zmaju, Zvijerima, stvorenjima s rogovima kao i o dolasku Antikrista. Međutim, ne znamo značenje svih tih stvorenja. To znači da ni ne moramo. Ne moramo se brinuti o Antikristu ili o znaku Zvijeri.

U nama živi Duh Svevišnjeg Boga i Krista. Pavao izjavljuje da sila Duha Svetoga djeluje u nama. Drugim riječima, Duh Sveti je živ u nama i sada.

Dakle, kako Duh radi u nama usred ovih teških vremena? Njegova se sila oslobađa jedino kad ga primimo kao nositelja našeg bremena. Duh Sveti nam je dan upravo iz tog razloga – da nosi naše brige. Dakle, kako možemo reći da smo ga primili, ako sva svoja bremena nismo predali njemu?

Duh Sveti nije zatvoren u slavi; on je ovdje i boravi u nama. On željno čeka preuzeti nadzor nad svakom situacijom u našem životu, uključujući i nad našim nevoljama. Dakle, ako se i dalje bojimo – očajavajući, ispitujući, ulazeći dublje u tjeskobu – onda ga nismo primili kao svoga utješitelja, pomoćnika, vodiča, osloboditelja i snagu.

Svjedok svijetu jest kršćanin koji je bacio sve svoje breme na Duha Svetoga. Poput Solunjana, taj vjernik vidi strašne probleme svuda oko sebe, ali ipak ima radost Gospodnju. On se pouzdaje u Duha Božjega za utjehu i za vodstvo kako izaći iz nevolje. I ima silno svjedočanstvo izgubljenom svijetu jer jasno pokazuje radost usprkos tame kojom je okružen. Njegov život govori svijetu: "Ovaj čovjek vidio je svjetlo."

četvrtak, srpnja 10, 2008

Tajna klijet

"A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti" (Mt 6,6).

U prošlosti sam mislio da zbog zahtjeva života "tajnu klijet molitve" možemo imati bilo gdje: u automobilu, na autobusu, tijekom stanke na poslu... U nekom smislu to je istina. Ali postoji i više. Grčka riječ za "sobu" u ovom retku znači "privatna soba, tajno mjesto". Ovo je bilo jasno Isusom slušateljima jer su kuće u njihovoj kulturi imale unutrašnju sobu koja je služila kao neka vrsta ostave. Isusova zapovijed bila je da čovjek uđe u tu tajnu klijet i za sobom zatvori vrata. Tamo ćeš ući u takvu molitvu koju ne možeš imati u crkvi ili s molitvenim partnerom.

Isus je postavio primjer za to jer je i sam odlazio na tajna mjesta da moli. Iznova i iznova Pismo nam govori da je "otišao nasamo" da provede vrijeme u molitvi. Nitko nije imao tako zaposlen život kao on s obzirom da je neprestano bio pod pritiskom potreba onih oko sebe, a tako je malo vremena imao za sebe. Međutim, rečeno nam je: "Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio" (Mk 1,35). "Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sam" (Mt 14,23).

Svi mi imamo opravdanja zašto ne molimo u tajnoj klijeti, sami na nekom posebnom mjestu. Kažemo da nemamo takvo tajno mjesto ili da nemamo vremena za to. Thomas Manton, pobožan puritanski pisac, kaže ovo: "Kažemo da nemamo vremena za tajnu molitvu. Međutim, imamo vremena za sve ostalo: vrijeme za jelo, za piće i za djecu, ali nemamo vremena za ono što održava sve to. Kažemo da nemamo tajnog mjesta, ali Isus je našao goru, Petar krov kuće, proroci pustinju. Ako nekoga volite, naći ćete mjesto da budete sami."

Vidite li kako je važno da vam je srce tako postavljeno da molite na tajnom mjestu? Ne radi se tu o legalizmu ili ropstvu, nego o ljubavi. Radi se o Božjoj dobroti prema nama. On vidi što je pred nama i zna da su nam potrebna ogromna sredstva, svakodnevno njihovo "dolijevanje". A sve to nalazimo na tajnom mjestu s njim.

srijeda, srpnja 09, 2008

Postavljeni na nebesima

Prema Pavlu, mi koji vjerujemo u Isusa uskrsnuli smo iz duhovne smrti i postavljeni smo na nebesima. "...nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, (Bog) s Kristom oživi ... s njim nas podiže i posjede na nebesima u Kristu Isusu" (Ef 2,5-6).

Gdje su ta nebesa gdje smo posjednuti s Isusom? To nije ništa drugo nego prostorija Božjega vlastitog prijestolja – prijestolja milosti, boravište Svevišnjeg. Dva retka kasnije čitamo kako smo dovedeni na to divno mjesto: "Milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji" (Ef 2,8).

Ova prostorija prijestolja sjedište je sile i vlasti. To je mjesto odakle Bog vlada nad svim vlastima i silama i odakle upravlja nad ljudima. U toj prostoriji prijestolja on promatra svaki pokret sotone i ispituje svaku misao čovjeka.

A Krist sjedi Ocu s desne strane. Pismo nam govori: "Sve je po (njemu) postalo" (Iv 1,3) i "...U njemu stanuje stvarno sva punina božanstva" (Kol 2,9). U Isusu prebiva sva mudrost i mir, sva vlast i snaga, sve što je potrebno za pobjedonosan i plodan život. A mi smo dobili pristup do svega tog bogatstva koje je u Kristu.

Pavao nam govori: "Kao što je sigurno da je Krist bio podignut iz mrtvih, tako je i nas Otac podigao s njim. I kao što je sigurno da je Isus bio odveden do prijestolja slave, i mi smo bili odvedeni s njim do toga istog slavnog mjesta. S obzirom da smo u njemu, i mi smo tamo gdje je on. To je privilegij svih vjernika. To znači da smo posjednuti s njim na istom nebeskom mjestu gdje i on obitava."

Pavao govori da su svi duhovni blagoslovi dani u prostoriji prijestolja. Tamo nam je na raspolaganju čitavo Kristovo bogatstvo: postojanost, snaga, počinak, sve veći mir. "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista – on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu"(Ef 1,3).

utorak, srpnja 08, 2008

Veliko buđenje

Što mislim pod velikim buđenjem? Govorim o onome što Pavao opisuje kao otkrivenje i prosvjetljenje: "...da vam Bog našega Gospodina Isusa Krista, Otac slave, dadne duha mudrosti i otkrivenja da ga potpuno upoznate: da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima, koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove" (Ef 1,17-19).

Pavao je govorio Efežanima: "Molim da vam Bog da svježe otkrivenje i da vam otvori oči na poziv koji vam je uputio. Tražim ga da vam da novo razumijevanje o vašoj baštini, bogatstvu u Kristu koje pripada vama. Postoji silna moć koju Bog želi osloboditi u vama. To je ista moć koja je bila u Isusu. Da, ista moć koja je u ustoličenom Kristu na nebu sada je i u vama."

Prema Pavlu: "(Božja silna moć) što je pokaza u Kristu uskrisujući ga od mrtvih i postavljajući ga sebi s desne strane na nebesima", ista je "izvanredno velika njegova snaga, nama koji vjerujemo" (Ef 1,20.19). Iz tog razloga, Pavao potiče: "Sami sebe ispitajte jeste li u vjeri" (2 Kor 13,5).

Kako trebamo ispitati sami sebe? To činimo mjereći sami sebe naspram strahovitih obećanja Božjih. Sami sebe trebamo pitati: "Koristim li Kristova sredstva da se oduprem đavlu? Posežem li za njegovom silom da pobijedim grijeh? Živim li neprestano u radosti, miru i počinku koji je Isus obećao svakom vjerniku bez izuzetka?"

Vaše osobno "veliko buđenje" dolazi onoga dana kad pogledate u svoj život i zavapite: "Život u Kristu mora biti više od ovoga. Svi su se moji planovi izjalovili, svi moji snovi srušili. Živim kao rob svojim strahovima i tjelesnim požudama. Ali ne mogu tako dalje.

Znam da me Gospodin pozvao k životu koji je više od ovog poraženoga. Ne želim biti licemjer. O Bože, postoji li zapravo mjesto gdje ćeš me opskrbiti snagom da živim pobjedonosno? Jesi li stvarno voljan učiniti me i više nego pobjednikom u mojim kušnjama? Je li istina da si se pobrinuo da imam mjesto savršena mira usred svojih borbi?
Je li doista moguće da imam neprestanu prisnost s tobom? Je li istina da ne moram više upadati u bezvoljnost ili se boriti da ti ugodim? Postoji li zapravo mjesto počinka u tebi gdje nikada više neću trebati probuđenje jer mi vjera ostaje postojana?"

ponedjeljak, srpnja 07, 2008

Ispunjen Duhom

"Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći" (2 Pt 1,3).

Godinama sam tvrdio da sam ispunjen Duhom. Svjedočio sam da sam kršten u Duhu. Propovijedao sam da mi Duh Sveti daje snagu za svjedočenje i da me on posvećuje. Molio sam u Duhu, govorio Duhu, hodao u Duhu i slušao njegov glas. Doista sam vjerovao da je Duh Sveti sila Božja.

Mogu vas odvesti na mjesto gdje sam bio ispunjen Duhom kad sam imao osam godina. Pročitao sam sve što Pismo govori o Duhu Svetom. Međutim, u posljednje vrijeme našao sam se kako molim: "Poznajem li ja doista ovu neopisivu silu koja živi u meni? Ili je Duh za mene samo nauka? Zanemarujem li ga na neki način? Tražim li da čini za mene ono za što je došao?"

Činjenica je da možete imati nešto vrlo vrijedno, ali to ne znati te ne možete uživati u onome što imate jer ne razumijete koliko je to vrijedno.

Postoji priča o farmeru koji je čitav život radio na svojoj maloj farmi. Desetljećima je orao kamenito tlo, siromašno živio i konačno umro nezadovoljan. Nakon smrti, farma je došla u ruke njegova sina. Dok je sin jednoga dana orao, našao je zlatom isprugan grumen. Dao ga je procijeniti i saznao je da je to čisto zlato. Mladić je ubrzo otkrio da je farma puna zlata. Trenutačno je postao bogat čovjek. Međutim, za njegova oca to je bogatstvo bilo izgubljeno iako je bilo na njegovoj zemlji čitavoga njegovog života.

Tako je i s Duhom Svetim. Mnogi od nas žive u neznanju o onome što imamo, o sili koja stanuje u nama. Neki kršćani čitav svoj život žive misleći da imaju sve što Duh Sveti donosi, međutim, zapravo ga nisu primili u punini i sili. On u njima nije obavio vječno djelo za koje je poslan.

petak, srpnja 04, 2008

Obiteljska molitva

"Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski" (Mt 18,19). Neki kršćani nazivaju to "sporazumnom molitvom". Ako imate odanog brata ili sestru da mole s vama, duboko ste blagoslovljeni. Doista, najsnažniji zagovornici koje sam poznavao dolazili su u dvoje ili troje.

Takva molitva najsnažnija je kod kuće. Moja žena Gwen i ja svakodnevno molimo i vjerujem da to našu obitelj drži zajedno. Molili smo za svako pojedino naše dijete dok je odrastalo da se nijedno ne izgubi. Molili smo za njihova prijateljstva, veze i za buduće supružnike, a sad to činimo i za našu unučad.

Vrlo si malo kršćanskih obitelji uzima vrijeme za molitvu kod kuće. Osobno mogu posvjedočiti da sam danas u službi zbog silne obiteljske molitve. Kad sam bio dijete, svakoga dana, bez obzira gdje smo se mi djeca igrali, ispred kuće ili dolje na ulici, moja je majka zvala s ulaznih vrata: "Davide, Jerry, Juanita, Ruth, vrijeme je za molitvu!" Moj brat Don još se nije rodio.

Čitavo je susjedstvo znalo da je sad vrijeme za našu obiteljsku molitvu. Ponekad sam mrzio čuti taj poziv, stenjao sam i gunđao zbog njega. Ali nešto se očito događalo tijekom one molitve jer je Duh djelovao u našoj obitelji i doticao naše duše.

Možda se ne možete vidjeti da održavate obiteljsku molitvu. Možda imate ženu ili muža koji ne žele u tome sudjelovati ili dijete koje se buni. Ljubljeni, nije važno tko ne želi sudjelovati. Još uvijek možete doći za kuhinjski stol, pognuti glavu i moliti. To će služiti kao molitveno vrijeme u vašoj kući i svaki član obitelji to će znati.

četvrtak, srpnja 03, 2008

Imam potrebu za tobom

Neki kršćani ne žele biti povezani s drugim udovima Kristova tijela. Povezani su s Isusom, ali namjerno su se odvojili od drugih vjernika. Ne žele ništa imati s tijelom, osim s glavom.

Ali tijelo se ne može sastojati samo od jednoga jedinog uda. Možete li zamisliti glavu samo s rukom koja raste iz nje? Kristovo tijelo ne može biti sastavljeno samo od glave, bez udova ili organa. Njegovo se tijelo sastoji od mnogih udova. Jednostavno ne možemo biti jedno s Kristom ako nismo jedno s tijelom.

Naša potreba nije samo za glavom, nego i za cijelim tijelom. Povezani smo zajedno ne samo našom potrebom za Isusom, nego i potrebom jednih za drugima. Pavao izjavljuje: "Ne može oko reći ruci: 'Ne trebaš mi", ili opet glava nogama: 'Ne trebate mi'" (1 Kor 12,21).

Pogledajte drugu polovicu ovoga retka. Čak ni glava ne može reći drugom udu: "Ne trebaš mi." Kakva nevjerojatna izjava! Pavao nam govori: "Krist nikada nijednom udu svoga tijela neće reći: 'Ne trebam te.'" Naša glava se spremno povezuje sa svima nama. Štoviše, on kaže da smo svi mi važni, čak potrebni da bi njegovo tijelo funkcioniralo.

Ovo je posebno istina za udove koji su izudarani i povrijeđeni. Pavao naglašava: "Štoviše, najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji" (1 Kor 12,22). Apostol zatim dodaje: "I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije" (1 Kor 12,23). Govori o onima u Kristovu tijelu koji su nevidljivi, skriveni, nepoznati. U očima Božjim ti udovi imaju veću čast i apsolutno su potrebni da bi njegovo tijelo funkcioniralo.

Ovaj odlomak sadrži duboko značenje za sve nas. Pavao nam govori: "Nije važno kako možda jadno o sebi mislite. Možda mislite da kao kršćanin niste za ništa sposobni, ali sam Gospodin kaže: 'Trebam te. Ti nisi samo jedan važan ud moga tijela, nego vitalan i neophodan da bi ono funkcioniralo.'"

Kao važni udovi Kristova tijela, vjernici se trebaju dići i poduzeti ozbiljnu akciju protiv sotonskih napada na druge vjernike. Nevjerojatno, ali ovu zapovijed zanemaruju mnogi kršćani. Kad vidimo nekog vjernika u boli, želimo ponuditi utjehu, što je čin svete ljubavi. Ali to nije dovoljno! Svaki vjernik treba u Isusovo ime svezati sotonu i baciti ga u krajnju tamu. To je znak da smo istinski ud tijela.

srijeda, srpnja 02, 2008

Predan Božjoj skrbi

Isus je rekao: "... Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer zviježđa nebeska će se uzdrmati" (Lk 21,25-26). Krist nas upozorava: "Bez nade u mene, mnogi će doslovce umrijeti od straha."

Međutim, za Isusove sljedbenike, za one koji se pouzdaju u Božja obećanja da će sačuvati svoju djeci, postoji slavna sloboda od svakoga straha. Zapravo, svi koji dođu pod Kristovo gospodstvo, nikada se više ne moraju bojati ako otkriju sljedeću tajnu: istinska sloboda od straha je kad potpuno povjerimo život u ruke Gospodnje.

Povjeriti samoga sebe u Božju skrb jest čin vjere. To znači, staviti se potpuno pod njegovu silu, mudrost i milost; biti vođen i sačuvan prema samoj njegovoj volji. Ako to učinimo, Bog svemira obećava da će biti potpuno odgovoran za nas, da će nas hraniti, odijevati, dati nam zaklon i čuvati naša srca od svakoga zla.

Isus se pobrinuo za krajnji primjer toga svetog pouzdanja kad je otišao na križ. Upravo prije nego je predao svoj duh, glasno je povikao: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" (Lk 23,46).

Krist je doslovce predao Ocu na čuvanje i svoj život i svoju vječnu budućnost. Čineći tako, položio je duše svake svoje ovce u Očeve ruke.

Možda se pitate: "Ali nije li Isus rekao da ima vlast dati svoj život i ponovno ga uzeti?" (vidi Iv 10,18). S obzirom da je imao vlast "opet uzeti život", zašto ga je povjerio u Božju ruku da ga sačuva? Odgovor je očit: Isus je to učinio da bi postavio primjer za svaku svoju ovcu!

Ako se od nas traži da povjerimo nekome svoj život, onda moramo znati da taj Netko ima snagu sačuvati nas od opasnosti, prijetnje i nasilja. Apostol Pavao piše: "...znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana" (2 Tim 1,12).

utorak, srpnja 01, 2008

Jedan put do prijestolja

Do tog nebeskog mjesta ne možete putem suza. Ne možete ni putem proučavanja Pisma, dobrih djela ili htijenja. Ne, jedini put do prijestolja života jest putem žive žrtve: "Prinesite sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje" (Rim 12,1).

Pavao govori iz iskustva. Bio je to čovjek koji je bio odbacivan, kušan, progonjen; primao je udarce; bio je utamničen; doživio je brodolome i kamenovanja. Na njemu je bila i sva briga za Crkvu. Međutim, on svjedoči: "U svakom sam stanju bio zadovoljan."

Sad nam govori: "Dakle, želite znati kako sam došao do spoznaje o ovom nebeskom hodanju? Želite znati kako sam postigao da sam zadovoljan u svakom stanju, kako sam otkrio pravi odmor u Kristu? Tu je put, tajna prisvajanja vašega nebeskog položaja: prinesite svoje tijelo kao živu žrtvu Gospodinu. Zadovoljan sam postao tek kad sam žrtvovao svoju vlastitu volju."

Grčki korijen za "živo" ovdje govori o "doživotnom". Pavao govori o obvezujućem predanju, žrtvi koja se čini jednom u životu. Međutim, nemojte me pogrešno razumjeti; to nije pomirna žrtva za grijeh. Kristova žrtva na križu jedina je vrijedna pomirenja: "On se samo jedanput zauvijek – u punini vremena – pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh" (Heb 9,26).

Ne, Pavao govori o drukčijoj vrsti žrtve. Nemojte misliti da su Bogu bile ugodne žrtve koje su prinosili ljudi Staroga zavjeta. Hebrejima nam govori: "Ni paljenice ni okajnice nisu ti bile ugodne" (Heb 10,6). Zašto te žrtve nisu bile ugodne Gospodinu? Jednostavno rečeno, one nisu zahtijevale srce.

Žrtva o kojoj Pavao govori jest ona koja je Bogu vrlo ugodna, točnije zato što uključuje srce. Kakva je to žrtva? To je smrt našoj volji, to je odlaganje naše samodostatnosti i odbacivanje naših ambicija.

Kad Pavao vruće moli: "Prinesite sebe", on govori: "Približite se Gospodinu." Međutim, što to točno znači? To znači, približavati se Bogu s namjerom prinošenja cijeloga sebe njemu. To znači, ne dolaziti k njemu u našoj vlastitoj dostatnosti, već kao uskrslo dijete, sveto u Isusovoj pravednosti, prihvaćeno kod Oca kroz naš položaj u Kristu. Onoga trenutka kad se odričete svoje volje i dajete je njemu, žrtva je učinjena. To se događa kad predajete borbu pokušavajući ugoditi Bogu u svojoj vlastitoj snazi. Ovaj čin vjere je "duhovno bogoštovlje" o kom Pavao govori. To je sve u vezi s pouzdanjem u njega s našom voljom vjerujući da će se on pobrinuti za sve blagoslove koji su nam potrebni.