petak, svibnja 30, 2008

OBLAK SVJEDOKA

Poslanica Hebrejima 12,1 govori nam da je svijet opkoljen oblakom svjedoka koji su s Kristom u slavi. Što to mnoštvo nebeskih svjedoka ima za reći sadašnjem svijetu? Mi živimo u generaciji koja je daleko pokvarenija od Noine. Što ti svjedoci mogu reći ljudskoj rasi čiji su grijesi premašili i one Sodomine?

Naše vrijeme je vrijeme napretka. Gospodarstvo nam je blagoslovljeno, međutim, naše društvo je postalo tako nemoralno, nasilno te nastrojeno protiv Boga da čak i sekularisti jadikuju kako smo daleko pali. Kršćani se svugdje pitaju zašto Bog zadržava sudove nad tako pokvarenim društvom.

Mi koji ljubimo Krista možda ne razumijemo zašto je dopušteno da se takvo veliko zlo nastavlja. Ali oblak nebeskih svjedoka razumije. Oni ne ispituju milost i strpljivost koje Bog pokazuje.

Apostol Pavao u tom je oblaku svjedoka i nosi svjedočanstvo Božje bezgranične ljubavi čak i za "najveće grešnike". Pavlov život i njegove poslanice govore nam da je psovao Kristovo ime. Bio je terorist; lovio je narod Božji i odvlačio ih da budu utamničeni ili ubijeni. On bi nam rekao da je Bog strpljiv s ovom sadašnjom generacijom jer postoje mnogi kao što je i sam bio, koji griješe u neznanju.

I apostol Petar je u tom oblaku svjedoka, a i on razumije zašto je Bog tako strpljiv. Petrov život i njegove poslanice podsjećaju nas da je i on psovao Isusa zaklinjući se da ga ne poznaje. Bog zadržava svoj sud jer postoje mnogi koji ga još uvijek psuju i odriču ga se upravo kao i Petar. Gospodin ne diže ruke od njih kao što ih nije digao ni od Petra. Mnogi su poput njega za koje Krist još uvijek moli.

Dok promatram taj oblak svjedoka, vidim lica bivših ovisnika o drogi i alkoholu, bivših prostitutki i homoseksualaca, bivših gangstera i prodavače droge, bivših ubojica i zlostavljača žena, bivših nevjernika i ovisnika o pornografiji – mnoštvo onih od kojih je društvo diglo ruke. Svi oni su se pokajali i umrli na Isusovim rukama i sada su svjedoci milosti i strpljivosti dobroga Oca.

Vjerujem da bi svi oni u jednom objedinjenom svjedočanstvu rekli da im Isus nije sudio prije nego su primili njegovu milost. Bog još uvijek ljubi ovaj ludi, nemoralan svijet. Neka nam pomogne da i mi ljubimo izgubljene kao on. Molimo da i mi imamo ljubav i strpljivost koju on pokazuje svijetu upravo sada.

četvrtak, svibnja 29, 2008

KAD DUH SVETI DOLAZI

Prorok Izaija opisuje što se događa kad Duh Sveti pada na ljude. Izaija prorokuje: "...dok se na nas ne izlije duh iz visina. Tad će pustinja postat voćnjak, a voćnjak se u šumu pretvorit" (Iz 32,15).

Izaija je govorio: "Kad dolazi Duh Sveti, ono što je jednom bila neplodna pustinja, postaje plodni voćnjak. Mrtav komad zemlje iznenada je pun ploda. I to nije prolazna berba. Plodni voćnjak pretvara se u šumu. Tada u toj šumi možete imati berbu iz godine u godinu i neprestano povećavati svoju plodnost."

Izaija dodaje: "Tada će se sud nastaniti u pustinji, i pravednost prebivati u voćnjaku" (Iz 32,16). Prema proroku, Duh Sveti sa sobom donosi poruku suda protiv grijeha, a ta poruka stvara pravednost u ljudima.

Izaija ne govori o jednokratnom izlijevanju Duha, što neki ljudi smatraju "probuđenjem". Izaija opisuje nešto što traje. Studije kršćanskih sociologa pokazuju da većina današnjih probuđenja traju u prosjeku pet godina i iza sebe ostavljaju mnoštvo zbrke i razdora. Znam za neke crkve gdje se dogodilo takozvano probuđenje, ali sada, za svega nekoliko godina, tamo nema ni traga Duhu. Te su crkve mrtve, suhe, prazne. Zgrade koje su jednom primale tisuće sada su poput grobova, sa svega pedesetak ljudi na sastancima.

Izaija nastavlja: "Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima" (Iz 32,17-18).

Mir dolazi jer je na djelu pravda. Duh Sveti radi uklanjajući sav nemir, nered i osudu. Ono što slijedi je mir uma, mir doma, mir doma Božjega. A kad narod Božji ima Kristov mir, nije ga lako maknuti od toga: "Ali će tuča pasti, kad se sruši šuma i grad potone u dubinu. Blagoslovljeni ste vi, možete sijati pokraj svih voda i puštati volove i magarce da slobodno trče" (Iz 32,19-20).

Izaijino proročanstvo o Duhu Svetom upućeno je bilo Izraelu tijekom Uzijine vladavine. No ono se odnosi i na narod Božji danas. To je poznato kao dvostruko proročanstvo. Činjenica je da svaka generacija treba izlijevanje Duha Svetoga. A ja vjerujem da današnja Crkva nije vidjela ništa u usporedbi s onim što Duh Sveti želi učiniti.

srijeda, svibnja 28, 2008

POGANSTVO BRIGE

"Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani" (Mt 6,31-32).

Isus nam govori da je briga za budućnost obitelji, posla, kako ćemo preživjeti, poganski način života. Isus ovdje govori o onima koji nemaju nebeskog Oca. Oni ne poznaju Boga kao što bi on htio biti poznat – kao brižan i dobar Otac u nebu.

"Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan" (Mt 6,34). U ovim jasnim riječima Isus nam zapovijeda: "Ne predajte se mislima i brigama o tome što bi se moglo ili ne dogoditi sutra. Ništa ne možete promijeniti. Brinući se, ništa ne možete pripomoći. Kad se brinete, činite isto što i pogani." Zatim Isus kaže: "Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. A to će vam se nadodati" (Mt 6,33). Drugim riječima, morate naprijed ljubeći Isusa. Morate naprijed bacivši sve svoje brige na njega. Morate naprijed odmarajući se u njegovoj vjernosti. Vaš nebeski Otac pobrinut će se da imate sve što vam je za život bitno.

Pitam se jesu li anđeli zbunjeni svim brigama i tjeskobama onih koji tvrde da se pouzdaju u Boga? Za njih mora biti tako ponižavajuće i tako uvredljivo prema Gospodinu kad se brinemo kao da nemamo brižnog Oca u nebu. Kakva zbunjujuća pitanja moraju anđeli postavljati jedni drugima: "Zar nemaju Oca na nebu? Zar ne vjeruju da ih ljubi? Zar im nije rekao da zna sve njihove potrebe? Zar ne vjeruju da će onaj tko hrani ptice i čitavo životinjsko kraljevstvo hraniti i odijevati i njih? Kako se mogu uzrujavati i brinuti ako znaju da on posjeduje svu moć i bogatstvo i da može ispuniti potrebe čitavog stvorenja? Optužuju li svoga nebeskog Oca za zanemarivanje, kao da nije vjeran svojoj Riječi?"

Imate nebeskog Oca. Pouzdajte se u njega!

utorak, svibnja 27, 2008

SLUŽBA OSVJEŽAVANJA

U Djelima 27 Pavao je na brodu na putu za Rim. Kad je lađa pristala u Sidonu, Pavao je molio stotinika, odgovorna za sužnje, za dopuštenje da posjeti neke prijatelje u tom gradu i "Julije ... mu je dopustio da ode k svojim prijateljima i da iskoristi njihove usluge (da se osvježi)" (Dj 27,3). Tu je još jedna Božja prilika kad koristi vjernike da osvježe druge vjernike.

To nalazimo i u Drugoj poslanici Timoteju, gdje Pavao piše o jednom vjerniku:

"Neka Gospodin bude milostiv Oneziforovu domu jer me često utješio; nije se stidio mojih okova, već, naprotiv, kad je došao u Rim, brižno me potražio i našao ... (i) koliko mi je usluga učinio" (2 Tim 1,16-18).

Onezifor je bio jedan od Pavlovih duhovnih sinova koji je tako duboko i bezuvjetno ljubio Pavla da ga je tražio i u njegovim trpljenjima. Jednom kad je Pavao bio utamničen, Onezifor je prošao gradom tražeći ga dok ga nije našao. Njegov je motiv bio jednostavan: "Moj brat trpi. Pretrpio je užas brodoloma, a sada ga muči i sotona. Moram ga ohrabriti."

Služba osvježavanja jasno uključuje traženje onih koji su povrijeđeni. Ovih dana mnogo slušamo kako se govori o sili u crkvi: sili za iscjeljenje bolesnih, sili za zadobivanje izgubljenih, sili za pobjedu nad grijehom. Ali ja vam kažem da postoji velika sila iscjeljenja koja istječe iz osvježenog i obnovljenog čovjeka. Potištenost, duševna muka ili uznemiren duh mogu izazvati razne fizičke bolesti, ali duh koji je obnovljen i ohrabren – onaj koji je učinjen da osjeća da je prihvaćen, ljubljen i potrebit – pomast je iscjeljenja koja je najpotrebnija.

Ovu službu osvježavanja nalazimo i u Starom zavjetu. Kad je kralj Šaul lovio Davida, David je bio iscrpljen i povrijeđen i prisiljen bježati dan i noć. Tijekom tog vremena, mislio je da je odbačen od Božjih vođa i Božjega naroda. A onda mu je u jednom kritičnom trenutku došao prijatelj Jonatan: "Tada Šaulov sin Jonatan krenu na put i dođe k Davidu ... i ohrabri ga u ime Božje. Reče mu: 'Ne boj se, jer te neće stići ruka moga oca Šaula. Ti ćeš kraljevati nad Izraelom, a ja ću biti drugi do tebe'" (1 Sam 23,16-17).

To je bilo sve što je David trebao čuti i odmah mu se duh osvježio da ide dalje. U Pismu iznova i iznova nalazimo takav primjer: da bi osvježio svoje ljubljene, Bog ne šalje anđela ni objavu nego drugog vjernika.

ponedjeljak, svibnja 26, 2008

UTJEHA I OSVJEŽENJE

Kako je Duh Sveti donosio Pavlu utjehu tijekom njegovih potištenosti? Sam apostol nam govori: "Ali Bog, koji tješi potištene, utješi nas Titovim dolaskom" (2 Kor 7,6). Tit je stigao u Makedoniju s osvježenim duhom i iznenada se Pavlovo srce podiglo. Dok su njih dvojica razgovarala, radost je preplavila Pavlovo tijelo, um i duh te je napisao: "Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše" (2 Kor 7,4). Izjavljivao je: "Još su uvijek preda mnom problemi, ali Gospodin mi je dao što mi je potrebno za bitku. Osvježio me kroz Tita."

Kroz godine moje službe, vidio sam muškarce i žene Božje koji su došli do kraja svojih snaga, oboreni i krajnje zbunjeni. Tugovao sam nad tom dragom braćom i sestrama u njihovoj boli pitajući Gospodina: "Oče, kako će ovi tvoji ljudi izaći iz jame ovoga trpljenja? Gdje je sila koja će ih izvesti? Što mogu reći ili učiniti da im pomognem?"

Vjerujem da se odgovor nalazi upravo ovdje u Pavlovom svjedočanstvu. Tu je čovjek tako duboko iscrpljen da više nije ono što je bio. Pavao je bio u najmračnijem razdoblju svoje službe, oboren kao nikada ranije. Međutim, za svega nekoliko sati, potpuno je bio izveden iz mračne jame uživajući u radosti i veselju. Ovaj dragi apostol još je jednom osjetio da je ljubljen i potrebit.

Kako se to dogodilo? Prije svega, pogledajmo što se dogodilo u Korintu. Kad je Tit stigao onamo da se sastane s crkvenim vođama, primio je svoje vlastito slavno osvježenje. U crkvi se dogodilo probuđenje jer je obratila pozornost na Pavlov naputak i sad ih je Bog silno blagoslivljao.

Tit se vratio u Makedoniju s ohrabrujućim vijestima: "Pavle, braća u Korintu šalju ti svoju ljubav! Uklonili su grijeh iz svoje sredine i pozabavili se lažnim prorocima. Više ne preziru tvoje trpljenje nego se raduju u tvom svjedočanstvu."

Ova osvježavajuća riječ koju je donio dragi brat u Gospodinu odmah je podigla Pavla iz njegove jame: "Ali Bog, koji tješi potištene, utješi (me) Titovim dolaskom" (2 Kor 7,6). Vidite li ovdje uzorak? Da bi osvježio ljude, Bog koristi ljude. Da bi osvježio Pavla, nije poslao anđela. Utjeha koju je ovaj čovjek primio došla je kroz osvježeni Titov duh koji je zauzvrat osvježio Pavlov.

petak, svibnja 23, 2008

NEVJEROJATNA OPASNOST NEVJERE

"A kojima se zakle da neće ući u počinak njegov, ako ne onima koji se nisu pokorili? I tako vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere ... Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga" (Heb 3,18-19.12).

Poslanica Hebrejima upozorava novozavjetnu crkvu: "Obratite pozornost na Izraelov primjer. Ako ne, i vi možete otpasti kao oni. Upast ćete u istu pokvarenu nevjeru i to će vam život pretvoriti u jednu dugu, stalnu pustinju."

Pogledajte što se dogodilo bezvjernoj generaciji koja je bila poslana natrag u pustinju. Bog im je oštro rekao, od vođa preko sudaca pa sve do levita, da će njegova ruka biti protiv njih. Od tada nadalje, sve što su znali bila je muka i slabost duše. Nisu mogli vidjeti njegovu slavu. Umjesto toga, usredotočeni su bili na svoje vlastite probleme i proždirala ih je njihova vlastita požuda.

To je točno ono što se događa sa svima koji ne vjeruju: na kraju ih proždiru njihove vlastite brige. Nemaju vizije, nemaju osjećaja Božje nazočnosti, nemaju molitvenog života. Više se ne brinu za svoje bližnje, za izgubljeni svijet i za prijatelje. Umjesto toga, njihov život potpuno je usredotočen na vlastite probleme, nevolje, bolesti. Idu iz jedne krize u drugu, zatvoreni u svome vlastitom bolu i trpljenju. Dani su im puni pomutnje, borbe, zavisti i razdora.

Bez vjere jednostavno nije moguće ugoditi Bogu. Kad je Bog razdijelio vode Crvenog mora i pustio Izraelce da ga sretno prijeđu, plesali su i radovali se. A onda, samo tri dana kasnije, ti isti Izraelci gunđali su protiv Boga, mrmljali i prigovarali, ispitujući samu nazočnost Božju usred njih.

Mojsije je trideset osam godina gledao kako jedan po jedan Izraelac iz te nevjerničke generacije umire. Dok je gledao na one koji su potratili svoje živote u pustinji, vidio je da se ostvarilo sve ono na što ih je Bog upozorio. "Ruka Gospodnja bila je protiv njih da ih uništava dok ih ne istrijebi" (vidi Ponovljeni zakon 2). Za sve one godine, Bog je obustavio svoj vječni naum za Izraela.

Isto je i danas, neki kršćani zadovoljni su pukim životom dok ne umru. Oni ne žele riskirati, vjerovati Bogu, rasti i sazrijevati. Odbijaju vjerovati njegovoj Riječi te postaju sve tvrđi u svojoj nevjeri. Sad žive samo da umru.

četvrtak, svibnja 22, 2008

PRIRASLI STE SCRU BOŽJEM

Što oblak svjedoka iz Hebrejima 12,1 ima za reći vama i meni? Što nam Pismo govori da je njihova poruka supobjednicima u Kristovu tijelu? Jednostavno ovo: "Jer Gospodin ima oči na pravednicima i uši svoje priklanja molitvama njihovim" (1 Pt 3,12).

Ne vjerujem da nam to veliko mnoštvo nebeskih svjedoka govori da se držimo zamršenih teologija i nauka. Ja vjerujem da nam oni govori u jednostavnosti istine:

• Pisac Poslanice Hebrejima svjedoči nam da trebamo gledati u Isusa, začetnika i završitelja naše vjere. Trebamo nastaviti propovijedati pobjedu križa, podnositi optuživanja grešnika, odložiti grijeh koji lako zavodi te sa strpljivošću trčati trku koja je pred nama (vidi Heb 12,1-2).

• Kralj David svjedoči nam da se možemo pouzdati u Gospodnje opraštanje i da on neće ukloniti Duha Svetoga od nas. David je počinio ubojstvo, bio je preljubnik i lažac, ali se pokajao i Otac ga nije pustio da ode jer mu je prirastao za srce.

• Petar nam svjedoči da je sagriješio protiv najvećeg svjetla koje jedan čovjek može imati. Ovaj učenik hodao je u Isusovoj nazočnosti; dotakao je Gospodina i primio svoj poziv osobno od Krista. Ovaj čovjek mogao je živjeti u krivnji i osudi, ali prirastao je srcu Božjem.

• Pavao nam je rekao da se ne bojimo u našim nevoljama. Isus je trpio svakoga dana svoje službe, a i umro je trpeći. Kad je pozvao Pavla da propovijeda evanđelje, pokazao mu je koliko ga velikih nevolja čeka.

Kroz sve godine svoje službe, Pavao je doista mnogo trpio. Međutim, trpljenja potvrđuju da je prirastao srcu Božejm. "...da se nitko ne pokoleba u ovim nevoljama. Sami, naime, znate da su one naša sudbina" (1 Sol 3,3).

Isto tako, vidimo i Jobovo svjedočanstvo: "Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao, i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?" (Job 7,17-18).

Kad prirastete srcu Božjem, često ćete biti iskušavani. Ali ostaje činjenica, što su dulje i teže vaše nevolje, dublje ste prirasli srcu Božjem da vam pokaže svoju ljubav i brigu. To je svjedočanstvo Pavlova i Isusova života. Neprijatelj može doći protiv vas, ali naš Gospodin podigao je stijeg protiv njega. U Isusu nalazimo apsolutan počinak.

srijeda, svibnja 21, 2008

POSLJEDNJI ISPIT VJERE

U životu svakog vjernika – pa tako i crkve – dolazi vrijeme kad nas Bog stavlja na posljednji ispit vjere. To je isti ispit s kojim se Izrael suočio na pustinjskoj strani Jordana. Što je taj ispit?

To je gledati u sve opasnosti pred sobom – divovske stvari s kojima se suočavate, visoke zidove nevolja, vlasti i sile koje vas žele uništiti – te se baciti potpuno na Božja obećanja. Ispit je predati se do kraja života povjerenju i pouzdanju u njegovu Riječ. To je predanje vjerovanju da je Bog veći od svih naših problema i neprijatelja.

Naš nebeski Otac ne traži vjeru koja se odrađeno vrijeme bavi jednim problem. On traži vjeru za čitav život, predanje za čitav životni vijek da ćemo mu vjerovati za nemoguće. Takva vjera donosi mir i počinak našoj duši bez obzira kakva je naša situacija. A taj mir imamo jer smo jednom zauvijek riješili: "Moj Bog je veći. On je u stanju izvesti me iz svake nevolje."

Naš Gospodin dobar je i strpljiv, ali neće dopustiti svom narodu da živi u nevjeri. Možda ste iznova i iznova testirani i sad je došlo vrijeme za vas da donesete odluku. Bog želi vjeru koja će podnijeti posljednji ispit, vjeru koja neće dopustiti da vas išta tako uzdrma da izađete iz pouzdanja i povjerenja u njegovu vjernost.

Ovaj predmet vjere okružen je mnogom teologijom. Jednostavno rečeno, ne možemo si je dočarati. Ne možemo si je ni stvoriti ponavljajući: "Vjerujem, stvarno vjerujem ..." Ne, vjera je predanje koje činimo da se pokorimo Boga. Pokornost ili poslušnost pokazuje vjerovanje.

Kad se Izrael suočio s Jerihonom, ljudima je bilo zapovjeđeno da ne kažu ni riječi, nego da jednostavno marširaju. Ti vjernici nisu sami sebi šaptali: "Pomozi mi vjerovati, Gospodine. Tako želim vjerovati." Ne, bili su usredotočeni na jednu stvar koju je Bog od njih tražio: da budu poslušni njegovoj Riječ i da idu naprijed.

To je vjera. To znači postaviti svoje srce da bude poslušno svemu što je zapisano u Riječi Božjoj bez pitanja i površnosti. A znamo da ako su naša srca odlučila biti poslušna, Bog će se potruditi da nam njegova Riječ bude jasna i bez zbrke. Štoviše, ako nam zapovijeda da nešto učinimo, snabdjet će nas silom i snagom da poslušamo: "Nek slabić kaže: 'Junak sam!'" (Joel 4,10). "Ubuduće budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći" (Ef 6,10).

utorak, svibnja 20, 2008

NEBO

"Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu" (1 Kor 15,57). Mnogi vjernici svakodnevno citiraju ovaj redak primjenjujući ga na svoje kušnje i nevolje. Međutim, Pavao to govori u dubljem značenju. Samo dva retka ranije, izjavljuje: "Pobjeda proždrije smrt. Gdje je, smrti, žalac tvoj? Gdje je, Podzemlje, pobjeda tvoja?" (1 Kor 15,54-55).

Pavao je vrlo rječito govorio o svojoj čežnji za nebom. Pisao je: "Dakako, znamo: ako se ovaj šator – naša zemaljska kuća – ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje – vječnu kuću na nebesima – koja nije sagrađena ljudskom rukom. I zato uzdišemo i vruće želimo da budemo obučeni u naš nebeski stan (2 Kor 5,1-2).

Zatim apostol dodaje: "Ipak smo puni pouzdanja, i više volimo otići iz ovog tijela i vratiti se (u domovinu) ka Gospodinu" (2 Kor 5,8).

Prema Pavlu, nebo – biti u domovini kod Gospodina za svu vječnost – nešto je što trebamo željeti svim svojim srcem.

Dok razmišljam o tim stvarima, preda mnom se počinje pojavljivati slavna slika. Prvo, zamišljam Isusov opis velikog skupljanja kad će anđeli "skupiti izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga" (Mt 24,31). Kad se sve to mnoštvo skupi, zamišljam u nebu velik pobjednički marš s milijunima proslavljene djece koja pjevaju hosana Gospodinu kao što su jednom činila djeca u hramu.

Zatim dolaze mučenici. Oni koji su jednom tražili pravdu na zemlji sad viču: "Svet, sveti, svet!" Svi će od radosti plesati i vikati: "Pobjeda, pobjeda je u Isusu!"

Zatim dolazi silna huka, zvuk koji se nikada ranije nije čuo. To je Crkva Isusa Krista – mnoštvo iz svih naroda i plemena.

Možda vam sve to zvuči neuvjerljivo, ali Pavao sam svjedoči o tome. Kad je ovaj vjeran apostol bio uzdignut u nebo, "čuo je neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izreći" (2 Kor 12,4). Pavao je rekao da se prenerazio od onoga što je ondje čuo. Vjerujem da je čuo upravo taj zvuk. Primio je uvid u pjevanje i slavljenje Boga onih koji će se radovati u njegovoj nazočnosti; njihova će tijela ozdraviti, a duše će im biti ispunjene radošću i mirom. Bio je to zvuk tako slavan da ga je Pavao mogao čuti, ali ne i ponoviti.

ponedjeljak, svibnja 19, 2008

KRISTOV MIR

Isus je znao da je učenicima potreban mir koji će ih provesti kroz svaku situaciju. Rekao im je: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam" (Iv 14,27).
Ova riječ vjerojatno je zadivila učenike. U njihovim očima ovo je bilo gotovo nevjerojatno obećanje: Kristov mir trebao je postati i njihov.

Ova dvanaestorica divila su se miru kojega su u protekle tri godine vidjeli u Isusu. Njihov Gospodar nikada se nije bojao. Uvijek je bio miran; nikakva ga situacija nije uzrujala.

Znamo da se Krist mogao duhovno naljutiti. Povremeno se raspalio, ali znao je i plakati. No svoj život na zemlji vodio je kao miran čovjek. Imao je mir s Ocem, mir usred iskušenja, mir u vrijeme odbacivanja i ismijavanja. Imao je mir i tijekom oluje na moru spavajući na krmi lađice dok su ostali drhtali od užasa.

Učenici su bili svjedoci kad je bijesna svjetina odvukla Isusa na visoki greben s namjerom da ga ubije. No on je mirno odšetao iz tog prizora, nedirnut i pun mira. Sve to vjerojatno je dovelo do rasprave među učenicima: "Kako može spavati u oluji? Kako može biti tako miran kad svjetina navaljuje da ga baci s litice? Ljudi se ismijavaju iz njega i vrijeđaju ga, ali on im nikada ne uzvraća. Ništa ga ne uznemiruje."

A sad je Isus obećavao taj isti mir i tim ljudima. Kad su to čuli, učenici su sigurno gledali jedan u drugoga pitajući se: "Znači li to da ćemo imati isti mir kao on? Teško za povjerovati!"

A Isus je dodao: "Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje" (Iv 14,27). To neće biti takozvani mir umrtvljena društva. Niti će to biti privremeni mir bogatih i slavnih koji pokušavaju kupiti duševni mir materijalnim stvarima. Ne, to je bio mir samoga Krista, mir koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje.

Kad je Krist obećao učenicima svoj mir, bilo je to kao da tada njima i danas nama govori: "Znam da ne razumijete vremena koja su pred vama. Ne možete shvatiti križ i trpljenje koji su preda mnom. Ali želim da svoje srce uvedete na mjesto mira. Bez mog mira u sebi nećete biti u stanju suočiti se s onim što dolazi. Morate imati moj mir."

petak, svibnja 16, 2008

PROĐITE PRSTIMA KROZ KOSU

Krist opisuje posljednje dane kao vrijeme nevolje i straha: "Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet ... Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti" (Lk 21,26.25).

Što nam je Isus dao da nas pripremi za te katastrofe? Koji je bio njegov protulijek za strah koji će doći?

Dao nam je ilustraciju našega Oca koji pazi na vrapca, ilustraciju Boga koji broji kosu na našoj glavi. Ove ilustracije postaju čak i značajnije kad vidimo kontekst u kojem nam ih je Isus dao.

Ove ilustracije ispričao je dvanaestorici svojih učenika kad ih je slao da evangeliziraju izraelske gradove i naselja. Upravo im je dao vlast da izbacuju demone i liječe bolesti. Kako je to uzbudljiv trenutak morao biti za njih! Primili su vlast da vrše čuda! Ali onda su došla ova strašna upozorenja od njihova Gospodara:

"U džepu nećete imati novac. Nećete imati doma pa ni krova nad glavom pod kojim biste spavali. Umjesto toga, nazivat će vas krivovjercima i đavolima. Tući će vas u sinagogama, odvlačiti pred suce, bacati u zatvor. Mrzit će vas i prezirati, izdavati i progoniti. Da biste izbjegli kamenovanje, morat ćete bježati iz jednoga grada u drugi."

Zamislite sad te ljude kako široko otvorenih očiju slušaju Isusa. Vjerojatno ih je spopao strah. Zamišljam ih kako se pitaju: "Kakva je to služba? Je li mi to budućnost donosi? Ovo je najmračnija slika života koju sam ikada čuo."

Međutim, u samom tom prizoru Isus je ovim svojim ljubljenim prijateljima rekao tri puta: "Ne bojte se!" (Mt 10,26.28.31). A onda im je dao protulijek za sav strah: "Očeve oči uvijek su na vrapcu. A koliko više bit će na vama, njegovim ljubljenima?"

Isus govori: "Kad navale sumnje – kad ste na kraju svojih snaga i mislite da nitko ne vidi kroz što prolazite – evo kako ćete naći odmor i sigurnost: Pogledajte kroz prozor na male ptice. Prođite prstima kroz kosu. Zatim se sjetite onoga što sam vam rekao – da su ova mala stvorenja od beskrajne vrijednosti za vašega Oca. A vaša kosa podsjetit će vas da ste vi za njega od daleko veće vrijednosti. Njegove oči uvijek su na vama. On koji vidi i čuje svaki vaš korak, blizu je."

Na taj način naš se Otac brine za nas u teška vremena.

četvrtak, svibnja 15, 2008

KROZ SVE TO

Dok je čekao suđenje u Rimu, Pavao je bio držan u užasnim uvjetima (vidi Fil 1,13-14). Dvadeset četiri sata čuvali su ga vojnici pretorijanske straže: noge su mu bile okovane za vojnika sa svake strane. Ti ljudi bili su okrutni i tvrdi i često su psovali. Sve su to oni već ranije vidjeli i za njih je svaki utamničenik bio zločinac, uključujući i Pavao.

Zamislite kakvo je poniženje Pavao podnosio u takvoj situaciji. Nikada nije bio sam i nijedan trenutak nije bio slobodan. Svaki prijatelj koji mu je došao u posjet izbliza je bio nadgledan, a vjerojatno se straža ismijavala i iz njegovih razgovora. Kako bi se lako pod takvim postupcima dostojanstvo ovoga svetog čovjeka moglo potpuno oduzeti!

Razmislite! Tu je bio čovjek koji je bio vrlo aktivan; volio je putovati cestama i morima da bi se susreo s narodom Božjim i imao zajedništvo s njim. Njegova je najveća radost bila kad je posjećivao crkve koje je utemeljio širom tog dijela svijeta. Ali sad je bio okovan, doslovce vezan za najtvrđe i najprostije žive ljude.

U svojoj situaciji imao je dvije mogućnosti. Ogorčen i ljut, mogao je tratiti vrijeme pitajući se iznova i iznova: "Zašto ja?" Mogao je otpuzati u jamu očaja dovodeći se u beznadnu potištenost, potpuno izjedan mišlju: "Ovdje sam vezan i služba mi je prekinuta, a drugi vani uživaju u žetvi duša. Zašto?"

Umjesto toga, Pavao je odabrao ovo: "Kako će moja sadašnja situacija donijeti slavu Kristu? Kakvo veliko dobro može proizaći iz ove moje kušnje?" Ovaj sluga Božji je odlučio: "Ne mogu promijeniti svoje stanje. U ovom stanju vrlo lako mogu i umrijeti. Međutim, znam da je moje korake odredio Gospodin. Zbog toga, dokle god sam u ovim lancima, veličat ću Krista i biti svjedočanstvo svijetu. "...proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim, bilo da umrem" (Fil 1,20).

Pavlov stav pokazuje jedini put na koji možemo biti oslobođeni iz naše mračne jame nesretnosti i brige. Vidite, svu svoju sutrašnjicu uzalud možemo potratiti zabrinuto čekajući da budemo izbavljeni iz svoga trpljenja. Ako to postane predmet naše usredotočenosti, potpuno ćemo promašiti čudo i radost slobode u našoj kušnji.

Pogledajte ovu Pavlovu izjavu: "Ali, braćo, želim da vi znate da je moj položaj veoma mnogo pripomogao širenju Radosne vijesti" (Fil 1,12). Govorio je: "Ne žalite me i nemojte misliti da sam obeshrabren svojom budućnošću. I, molim vas, ne govorite da je moje djelo završilo. Da, u lancima sam i trpim, ali kroz sve to Evanđelje se propovijeda."

srijeda, svibnja 14, 2008

ČVRSTO DRŽITE RIJEČ ŽIVOTA

Pavao piše: "…čvrsto drž(ite) riječ života, da se mogu ponositi na Dan Kristov da nisam uzalud trčao ni uzalud se trudio" (Fil 2,16). Pavao je zamišljao dan kad će stajati u Kristovoj nazočnosti i kad će se otkriti tajne otkupljenja.

Pismo govori da će se toga dana naše oči otvoriti i da ćemo gledati slavu Gospodnju neporočni pred njim. Naša srca gorjet će kad nam otkrije sve tajne svemira i kad nam pokaže svoju silu iza njega. Iznenada ćemo vidjeti stvarnost svega što nam je bilo na raspolaganju u našim zemaljskim kušnjama: silu i sredstva neba, anđele zaštitnike, nazočnost Duha Svetoga.

Dok budemo gledali strahovitost svega toga, Gospodin će nam reći. "Sve vrijeme moji su te ratnici okruživali i bila ti je dodijeljena čitava vojska snažnih poslanika. Nikada nisi bio u opasnosti od sotone. Nikada nisi imao nikakva razloga da se bojiš sutrašnjice."

Zatim će nam Krist pokazati Oca. Kakav će to silan trenutak biti! Dok ćemo gledati veličanstvenost našega nebeskog Oca, u potpunosti ćemo shvatiti njegovu ljubav i brigu za nas te će nam iznenada punom snagom sinuti istina: "To je bio, jest i zauvijek će biti naš Otac, doista velik 'Ja jesam'".

Evo zašto Pavao "čvrsto drži" riječ Božju u vezi s njegovom s vjernošću! On nije htio da onoga slavnog dana stoji u Gospodnjoj nazočnosti misleći: "Kako sam mogao biti tako slijep? Zašto u potpunosti nisam vjerovao naumu moga Gospodina? Sve moje brige i pitanja bili su uzalud."

Pavao nas uvjerava: "Onoga dana kad se moje oči u potpunosti otvore, želim se radovati. Želim biti u stanju uživati u svakom otkrivenju znajući da sam se pouzdavao u njegova obećanja i da nisam išao za svojim poslovima pun sumnji. Želim znati da sam čvrsto držao Riječ života u svim svojim odgovorima na moja trpljenja, da sam vodio dobru borbu i da sam dokazao da je moj Gospodin vjeran."

Pavao zatim sve to kratko iznosi u ovoj riječi: "...kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispruža(m) se prema onome što je naprijed" (Fil 3,13). Ukratko, mislio je da nije moguće staviti budućnost u Gospodnje ruke bez da prije ne odloži svoju prošlost.

RADUJTE SE U GOSPODINU

"Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se" (Fil 4,4). To su Pavlove završne riječi Filipljanima. Govorim im je: "Ja sam u zatvoru, ali ovi lanci su blagoslov. Sretan sam zbog ove boli." Uvjeren sam da je Pavao svakodnevno molio za svoje oslobođenje i da je povremeno vapio za snagu kako bi sve mogao podnijeti. Čak je i Isus u svom času kušnje i boli vapio Ocu: "Zašto si me ostavio?" Naš prvi poriv u nevoljama je da vapimo: "Zašto?" Ali Gospodin je strpljiv s tim vapajem.

No Bog se pobrinuo da i naši "što ako" i "zašto" mogu biti odgovoreni njegovom Riječi. Pavao piše: "... (ja) sam postavljen za obranu Radosne vijesti ... Krist se propovijeda. I tome se radujem a i radovat ću se" (Fil 1,16.18). Drugim riječima, on nam govori: "Odlučio sam da se Riječ Božja potvrđuje mojim odgovorom na ovu nevolju. Odlučio sam da neću obeščastiti evanđelje niti ga učiniti slabim.

Zapravo, Krist se propovijeda mojim mirnim izrazom lica, mojim počinkom usred svega ovoga. Svatko tko me vidi zna da me evanđelje koje propovijedam vodi kroz ovo teško razdoblje. To potvrđuje da Gospodin može provesti svakoga kroz svaku situaciju, kroz oganj ili vodu, i da će se njegovo evanđelje propovijedati kroz to iskustvo."

Evo poruke koju sam čuo kroz Pavla i Abrahama: Ništa veliko ne moramo činiti za Gospodina. Samo se moramo pouzdavati u njega. Naša uloga je da svoj život stavimo u ruke Božje i da vjerujemo da će se on za nas brinuti. Ako to učinimo, evanđelje će se propovijedati bez obzira na našu situaciju. Krist će se objaviti u nama pogotovo u našim teškim situacijama.

Sam, starješina u našoj crkvi, jednom mi je rekao: "Pastore Davide, način na koji reagirate u svojim teškim razdobljima meni je svjedočanstvo." Ono što Sam nije znao jest da je i njegov život propovijed meni. On živi s kroničnom boli koja mu ne dozvoljava spavati više od svega nekoliko sati. Usprkos njegovoj neprestanoj jakoj boli, njegova odanost Gospodinu svjedočanstvo je svima nama. Njegov život propovijeda Krista jednako snažno kao i bilo koja Pavlova propovijed.

Dakle, propovijeda li se Krist u vašoj sadašnjoj kušnji? Vidi li vaša obitelj da evanđelje radi u vama? Ili vidi samo paniku, očaj i ispitivanje Božje vjernosti? Kako odgovarate na svoju tugu i bol?

BOG SVE IMA POD KONTROLOM

Upravo sada čitav svijet drhti od izbijanja terora i katastrofa širom svijeta. Svakodnevno kad se probudimo čujemo za novu katastrofu. Neki drže da smo svjedoci početka Trećega svjetskog rata.

Ljudi koji nisu vjernici postaju uvjereni da više ne postoji rješenje i da sve ulazi u kaos jer nema jednoga "svevidećeg vladara". Ali narod Božji zna drukčije. Mi znamo da ne postoji razlog za strah jer nas Biblija iznova i iznova podsjeća da Gospodin sve drži pod kontrolom. Na svijetu se ništa ne događa bez njegova znanja i vlasti.

Psalmist piše: "Jer Jahvino je kraljevstvo, on je vladar pucima" (Ps 22,29). Isto tako, prorok Izaija izjavljuje svijetu: "Pristupite, puci, da čujete, pomno slušajte, narodi; čuj zemljo, i sve što te ispunja" (Iz 34,1). On govori: "Poslušajte, narodi; okrenite uho prema meni. Želim vam reći nešto važno o Stvoritelju svijeta."

Izaija izjavljuje da kad se podigne srdžba Božja protiv naroda i njihovih vojski, sam ih Gospodin predaje uništenju. "Gle, narodi su kao kap iz vedra, vrijede kao prah na tezulji ... Svi narodi ko ništa su pred njim ... (Bog) stoluje vrh kruga zemaljskoga komu su stanovnici poput skakavaca ... 'S kime ćete mene prispodobit?'" (Iz 40,15.17.22.25).

Zatim Izaija govori narodu Božjem koji je izmučen i uznemiren događajima u svijetu. On savjetuje: "Gledajte gore u visine, u slavno nebo. Promatrajte ondje milijune zvijezda. Vaš Bog stvorio je svaku pojedinu od njih i dao joj ime. Niste li mu vi dragocjeniji od njih? Dakle, ne bojte se."

Trebamo znati da u nebu postoji karta, plan koji je naš Otac iscrtao za tijek povijesti. On zna kraj od početka. Kako taj plan ulazi u ostvarenje, vjerujem da sami sebi trebamo postaviti ovo pitanje: "Kamo je u ovom trenutku usmjereno Gospodnje oko?" Božje oko nije usredotočeno na svjetske diktatore ni na njihove prijetnje.

Pismo nas uvjerava da su bombe, vojske i sile tih divljaka kao ništa Gospodinu. On se smije iz njih kao da su samo mrlje od prašine i ubrzo će ih otpuhnuti (vidi Iz 40,23-24).

petak, svibnja 09, 2008

UZALUD SAM SE TRUDIO

Biste li se šokirali kad biste znali da je Isus iskusio osjećaj da je malo postigao?

U Izaiji 49,4 čitamo ove riječi: "A ja rekoh: 'Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu..." To nisu riječi Izaije kojega je Bog pozvao u zreloj dobi. Ne, to su Kristove vlastite riječi, riječi izgovorene od Onoga koga je "Jahve pozvao od krila materina ... Jahve ... me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael" (Iz 49,1.5).

Kad sam došao do ovoga odlomka kojega sam već mnogo puta pročitao, srce mi je bilo u čuđenju. Jedva sam mogao povjerovati onome što sam pročitao. Isusove riječi ovdje da se "zaludu mučio" bile su odgovor Ocu koji je upravo izjavio: "Ti si Sluga moj ... u kom ću se proslaviti" (Iz 49,3). Isusov iznenađujući odgovor čitamo u sljedećem retku: "Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu" (Iz 49,4).

Kad sam to pročitao, digao sam se na noge u svojoj radnoj sobi i rekao: "Kako divno! Jedva mogu vjerovati da je to bio Krist, tako ranjiv, koji je priznavao Ocu da je doživio ono s čime se i mi ljudi suočavamo. Kao čovjek, iskusio je isto obeshrabrenje, istu potištenost, istu ranjivost. Imao je iste misli koje i ja imam o svom vlastitom životu: "Ovo nije ono što sam smatrao da je obećano. Uzalud sam trošio svoju snagu. Sve je bilo uzalud."

Kad sam pročitao ove riječi, još sam više zavolio Isusa. Shvatio sam da Hebrejima 4,15 nije samo otrcana fraza: naš Spasitelj zaista suosjeća s našim slabostima, jer je i on bio kušan na iste načine kao i mi, samo što nije sagriješio. I on je upoznao isto iskušenje od sotone čuvši isti optužujući glas: "Tvoje poslanje nije ništa obavilo. Život ti je neuspjeh. Nemaš što pokazati za sav svoj trud."

Krist je došao na ovaj svijet da bi ispunio volju Božju oživjevši ponovno Izraela. Učinio je upravo kao što mu je bilo zapovjeđeno, ali Izrael ga je odbacio: "K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše" (Iv 1,11).

Zašto bi Isus ili bilo koji muškarac ili žena Božja izrekli takve očajne riječi poput ovih: "Uzalud sam se trudio"? Kako bi Sin Božji mogao dati takvu izjavu? I zašto su generacije vjernika bile svedene na tako očajničke riječi? Sve je to rezultat mjerenja malih rezultata velikim očekivanjima.

Možda mislite: "Ova poruka zvuči kao da se odnosi samo na propovjednike ili one koji su pozvani na neko veliko djelo za Boga. Vidim da se ona odnosi na misionare i biblijske proroke. Ali što ona ima sa mnom?" Istina je da smo svi mi pozvani k jednome velikom zajedničkom cilju i k jednoj službi, a to je da budemo poput Isusa. Pozvani smo da mu postajemo sve sličniji, da se mijenjamo u njegovu sliku.

četvrtak, svibnja 08, 2008

ČVRST I NEPOKOLEBLJIV

Iz Izaije 49 saznajemo da Gospodin poznaje vašu borbu. On je vodio borbu prije vas. I nije grijeh imati misli da je vaš rad bio uzaludan ili biti oboren osjećajem neuspjeha nad razbijenim očekivanjima. I sam Isus to je iskusio, a bio je bez grijeha.

Međutim, vrlo je opasno dopustiti tim paklenim lažima da vas zatruju i zapale vam dušu. Isus nam je pokazao izlaz iz takva očaja ovom izjavom: "Uzalud sam se trudio ... unatoč tome, moj sud je u Gospoda, i moje djelo u mog Boga" (Iz 49,4). Hebrejska riječ za sud ovdje znači "presuda". Krist zapravo govori: "Konačna presuda je kod mog Oca. On jedini donosi sud o svemu što sam radio i koliko sam učinkovit bio."

Kroz ovaj redak, Bog nas potiče: "Prestanite donositi sud nad svojim radom za mene. Vaš posao nije da sudite koliko ste bili učinkoviti. Nemate pravo nazivati se gubitnikom. Još ne znate kakav ste utjecaj načinili. Jednostavno nemate objavu da biste znali kakvi vam blagoslovi dolaze." Doista, mnoge takve stvari nećemo znati dok ne stanemo pred njega u vječnosti.

U Izaiji 49 Isus je čuo Oca kako kaže kroz mnoge riječi: "Dakle, Izrael se još nije skupio. Pozvao sam te da skupiš plemena, a to se nije dogodilo onako kako si zamišljao. Ali taj poziv bio je mala stvar u usporedbi s onim što ti dolazi. On je ništa u usporedbi s onim što imam pripremljeno. Sad ću te učiniti svjetlom čitavom svijetu. Donijet ćeš spasenje cijeloj zemlji" (vidi Iz 49,5-6).

Dok vam đavao laže da je sve što ste radili bilo uzalud i da nikada nećete vidjeti ispunjenje svojih očekivanja, Bog u svojoj slavi priprema veći blagoslov. On ima spremljene bolje stvari, iznad svega što možete misliti ili tražiti.

Ne smijemo više slušati neprijateljeve laži. Umjesto toga, moramo počivati u Duhu Svetom vjerujući da će ispuniti svoje djelo čineći nas sličnijima Kristu. Moramo se dići iz svoga očaja te stajati na ovoj riječi: "...budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan" (1 Kor 15,58).

srijeda, svibnja 07, 2008

DAJ MI SVU SVOJU SUTRAŠNJICU

Jednoga dana, Gospodin se objavio Abrahamu i dao mu nevjerojatnu zapovijed: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1).

Kako nevjerojatno! Iznenada, Bog uzima jednoga čovjeka i kaže mu: "Želim da se digneš i odeš, ostavljajući sve za sobom: dom, rodbinu, zavičaj. Želim te nekamo poslati. Putem ću te voditi kako da dospiješ onamo."

Kako je Abraham odgovorio na tu nevjerojatnu riječ od Gospodina? "Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8).

Što je Bog imao na umu? Zašto je pretraživao nacije tražeći jednoga čovjeka, a onda ga pozvao da sve ostavi i pođe na putovanje bez zemljopisne karte, bez unaprijed stvorena pravca kretanja i bez poznata odredišta? Razmislite o tome što je Bog tražio od Abrahama! Nije mu pokazao kako će prehranjivati obitelj i brinuti se za nju. Nije mu rekao kako daleko će ići i kad će stići. U početku, rekao mu je samo dvije stvari: "Idi" i "Ja ću ti pokazati put".

Bog je u biti rekao Abrahamu: "Od ovoga dana nadalje želim da mi daš svu svoju sutrašnjicu. Ostatak svoga života moraš živjeti stavivši svu svoju budućnost u moje ruke, iz dan u dan. Abrahame, tražim da svoj život obvezeš obećanju koje ti dajem. Ako se obvezeš da ćeš to učiniti, blagoslovit ću te, voditi i odvesti na mjesto koje ne možeš ni zamisliti."

Mjesto na koje je Bog htio odvesti Abrahama mjesto je na koje želi odvesti svaki ud Kristova tijela. Abraham je ono što biblijski učitelji nazivaju "čovjekom uzorkom", to je čovjek koji služi kao primjer kako hodati pred Gospodinom. Abrahamov nam primjer pokazuje što se traži od svih koji traže ugoditi Bogu.

Nemojte misliti da je Abraham bio mladić kad ga je Bog pozvao da se obveže na taj način. Vjerojatno je već imao gotove planove kako da osigura budućnost svoje obitelji, tako da je morao razmotriti mnoge stvari dok je vagao Božji poziv. Međutim, "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6).

Apostol Pavao nam govori da su svi koji vjeruju i pouzdaju se u Krista djeca Abrahamova. Poput Abrahama, i mi se smatramo pravednima jer smo obratili pozornost na isti poziv da svu svoju sutrašnjicu povjerimo u ruke Gospodnje.

utorak, svibnja 06, 2008

OTAC ZNA

Isus nas poziva na put života koji se ne brine tjeskobno za sutrašnji dan nego svu našu budućnost stavlja u njegove ruke: "Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno.

Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se" (Mt 6,31-34).

Isus ne misli da ne trebamo planirati unaprijed ili da ništa ne trebamo činiti za svoju budućnost. Naprotiv, on govori: "Ne budite tjeskobni ili uznemireni u vezi sa sutrašnjim danom." Zapravo, naše tjeskobe su uglavnom o tome što se može dogoditi sutra. Neprekidno nas muče dvije male riječi: Što ako?

"Što ako gospodarstvo propadne te izgubim posao? Kako ću plaćati hipoteku? Kako će obitelj moći preživjeti? A što ako izgubim zdravstveno osiguranje? Ako se razbolim ili moram u bolnicu, propast ćemo. Ili što ako me iznevjeri vjera u teška vremena?" Svi mi imao tisuću tjeskoba zvanih "što ako".

Isus prekida naše "što ako" i kaže nam: "Vaš nebeski Otac zna kako se brinuti za vas." Zatim nam govori: "Ne trebate se brinuti. Vaš Otac zna da vam je sve to potrebno i neće vas napustiti. Vjerno će vas hraniti, odijevati i brinuti se za sve vaše potrebe."

"Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani ... Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.

Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?!" (Mt 6,26.28-30).

Mi našem Gospodinu radosno dajemo svoje jučerašnjice predajući mu sve svoje prošle grijehe. Pouzdajemo se u njega da nam je oprostio sve naše prošle neuspjehe, sumnje i strahove. Dakle, zašto onda isto ne učinimo i s našom sutrašnjicom? Istina je to da nas se većina tijesno drži svoje budućnosti držeći da imamo pravo upravljati svojim snovima. Svoje planove stvaramo neovisno o Bogu, a onda ga kasnije tražimo da blagoslovi i ispuni naše nade i želje.

ponedjeljak, svibnja 05, 2008

MIR I GIGURNOST

Jedna je stvar koje se bojim više od svega, a to je da ne odlutam od Krista. Zadrhtim na pomisao da se ulijenim i da postanem duhovno nemaran, da me uhvati u nemoljenje i da danima živim bez Riječi Božje. Na svojim putovanjima oko svijeta bio sam svjedok "duhovnog tsunamija" zloga lutanja. Čitave denominacije zahvatili su valovi toga tsunamija ostavljajući u svojim vodenim brazdama ostatke mrtvila i ravnodušnosti. Biblija jasno upozorava da i da odani vjernici mogu odlutati od Krista.

Kršćanin koji ide za "mirom i sigurnošću pod svaku cijenu" te ustraje samo na spasenju plaća visoku duhovnu cijenu. Kako se, dakle, pazimo da ne odlutamo od Krista i da ne zanemarimo "tako veliko spasenje"? Pavao nam kaže kako: "Zato treba da dobro pazimo na ono što smo čuli, da slučajno ne promašimo cilj" (Heb 2,1).

Boga ne zanima naše "brzo čitanje" njegove Riječi. Ako pročitamo mnogo poglavlja na dan ili ako nastojimo brzo proći kroz Bibliju, to nam može dati dobar osjećaj da smo nešto obavili, ali ono što je važnije jest da ono što čitamo "čujemo" duhovnim ušima i da razmišljamo o tome tako da se to može "čuti" i u našem srcu.

Za Pavla biti postojan u Riječi Božjoj nije bila mala stvar. On s ljubavlju upozorava: "Zato treba da dobro pazimo na ono što smo čuli, da slučajno ne promašimo cilj" (Heb 2,1). Isto tako kaže: "Sami sebe ispitajte da li ste u vjeri! Sami sebe istražite! Ili ne poznajete sebe – ta Krist je u vama. Ako ne, pokazujete se nevaljanima" (2 Kor 13,4-5).

Pavao ne misli reći da su ti vjernici nevaljani. Naprotiv, on ih potiče: "Kao ljubitelji Krista, ispitajte sami sebe. Napravite duhovnu inventuru. Dovoljno znate o svom hodanju s Isusom da znate da vas ljubi, da se nije okrenuo od vas i da ste spašeni. Ali zapitajte sami sebe kakav je vaš odnos s Kristom? Čuvate li ga sa svom revnošću? Oslanjate li se na Krista u svoja teška vremena?"

Možda u svom životu vidite lagano skretanje s puta, sklonost da zadrijemate. Znate da molite sve manje i manje. I vaše hodanje s Gospodinom nije kao što bi trebalo biti.

"Mi smo uistinu postali i jesno sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka" (Heb 3,14).

subota, svibnja 03, 2008

MIRNO STOJ I ZNAJ

1958. godine bio sam slomljena srca nad novinskom pričom o sedam tinejdžera koji su bili na sudu za ubojstvo jednoga hromog dječaka. Duh Sveti tako je snažno u meni djelovati da sam osjećao da moram poći u New York na sud gdje se vodio proces te sam ušao u sudnicu uvjeren da me Duh potakao da pokušam razgovarati s tim dječacima.

Međutim, kako se zasjedanje suda toga dana primicalo kraju, palo mi je na um da će ti momci u lancima biti izvedeni kroz bočna vrata i da ih nikada više neću vidjeti. Zbog toga sam se digao i krenuo prolazom do sučeva stola te ga molio da mi dopusti nešto reći momcima prije nego se ponovno vrate u ćelije.

Policajci su se u trenu bacili na mene te sam vrlo grubo bio izveden iz sudnice. Oko mene bljeskali su fleševi, a izvjestitelji koji su pratili suđenje opsjedali su me pitanjima. A ja sam jedino mogao ondje nijemo stajati, skamenjen i ponižen, u sramotnoj situaciji. Mislio sam samo što će moja crkva kod kuće misliti. Ljudi će na mene gledati kao na luđaka. Bio sam tako naivan.

Usred toga kaosa, u sebi sam se molio: "Gospodine, mislio sam da si mi ti rekao da dođem ovamo. Što je pošlo u krivo?" Dakako, nisam mogao glasno moliti jer bi mediji mislili da sam luđi nego što sam izgledao. (A izgledao sam prilično glupo, s obzirom da sam nosio leptir-kravatu.)

Ali onoga dana Bog je čuo vapaj ovoga jadnika i sve dosad odgovara na moj tihi vapaj. Vidite, iz onoga vrlo jadnog prizora u sudnici rodila se služba Teen Challenge koja je danas raširena diljem svijeta. I ja sretan mogu dijeliti Davidovo ponizno svjedočanstvo iz Psalma 34,3: "Nek se Jahvom duša moja hvali: nek čuju ponizni i nek se raduju!"

David u biti ovdje govori: "Poniznom narodu Božjem na zemlji sada i u vremenima koja će doći mogu nešto reći. Dokle god ovaj svijet bude postojao, Gospodin će izbavljati sve koji ga prizovu i pouzdaju se u njega. U svom neopisivom milosrđu i ljubavi, mene je izbavio iako sam napravio vrlo glup korak."

Sve što trebate znati jest da naš blagoslovljeni Gospodin čuje svaki iskren vapaj, glasan ili neizgovoren, i odgovara. Čak ako ste se i glupo ponijeli ili ste strašno posrnuli u vjeri, samo trebate nastaviti prizvati svoga Izbavitelja. On je vjeran, čut će vaš vapaj i djelovati.

petak, svibnja 02, 2008

IZBAVITELJ

Apostol Petar nam govori: "Ako (Bog) nije poštedio staroga svijeta, već samo Nou ... kad je naveo potop na svijet bezbožnika; ako je osudio na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima; ako je izbavio pravednoga Lota ... to (onda) znači da znade Gospodin pobožne iz kušnji izbavljati" (2 Pt 2,5-9)

Unatoč težini tih primjera, Bog šalje jasno poruku utjehe svome narodu kao da kaže: "Upravo sam vam dao dva najveća primjera svoje samilosti i milosrđa. Ako iz bujice koja preplavljuje svijet mogu izbaviti jednoga pravednika i njegovu obitelj da ne propadnu, ne mogu li onda i vas izbaviti? Ne mogu li osigurati čudotvoran put bijega?

Ako mogu poslati oganj i sumpor da odjednom proždru čitave gradove, ako mogu poslati anđele u taj kaos da izbave Lota i njegove kćeri, zar onda ne mogu poslati anđeli da i vas izbave iz vaše kušnje?"

Lekcija ovdje za pravednike je ova: Bog će učiniti što god je potrebno da bi izbavio svoj narod iz žestokih kušnji i nevolja. Razmislite o ovome: da bi se Izrael izbavio iz stiska neprijatelja, bilo je potrebno razdvojiti Crveno more. Da bi spasio te iste Izraelce iz njihove pustinjske kušnje, bilo je potrebno izvesti vodu iz stijene. Da bi ih sačuvao od gladi, bilo je potrebno čudo s kruhom, anđeoskom hranom doslovce poslanom s neba. Da bi Nou spasio iz potopa, bila je potrebna arka i da Lota izbavio iz strašnog uništenja ognjem, bila je potrebna "anđeoska pratnja". Potpuno je jasno da Bog zna kako izbaviti svoj narod i da će poduzeti krajnje korake da to izvrši bez obzira kakva je njihova situacija.

Petrov izraz "... znade Gospodin ... izbavljati" jednostavno znači: "On je već stvorio planove." Divna istina je da Bog već ima planove za naše izbavljenje i prije nego mu zavapimo. On ne sjedi na svojim planovima nego čeka naš vapaj za pomoć. Čitav život možemo se mučiti pitajući se kako će nas Bog izbaviti, no on je sve vrijeme spreman pokrenuo svoj plan.

Ilustraciju toga vidimo u Jeremiji 29 kad je Izrael bio u babilonskom ropstvu. Tu je vjerojatno bila najveća kušnja koju je narod Božji ikada iskusio, no Gospodin im je obećao: "Nakon sedamdeset godina pohodit ću vas i izvršiti svoju Riječ za vas."

"Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu" (Jer 29,11). Posljednji izraz doslovce znači: "Da vam dam za čim čeznete." Gospodin želi da nastavimo moliti tako da smo spremni za njegovo izbavljenje.